1. Naumpali su mi, iza buđenja, stihovi koje smo za mojih gimnazijskih dana pjevali kad smo išli na igranke u Musliće, u Čokrlije, u Čeoče, na Sela, u Ravnu Rijeku:
Brzo l ovaj život minu
kao magla niz planinu.
U originalu se kaže “mladost” a ne “život”, ali u mom slučaju to ne bilo točno: znam da je život prošao, ali moja mladost i vjernost njoj i dalje su tu.
2. Kad sam izišao u kupovinu, jer mi je žena bolesna, kaže mi poznanik: “Moj Markane, vidiš li ti ovo, sve u krv skupo, hrana skupa, lijekovi skupi, nama penzionerima bilo bi mnogo jeftinije ne živjeti”
3. Vlastite stihove ne treba objašnjavati, osim po izuzetku, što je rijetko, ali njine izvore ne treba kriti. Za njihovo dobro. U tekstu o mojim pjesama, objavljenom na Ajfelovom mostu, Enver Kazaz je citirao stihove:
Brzo će kraj, senjor Ibanjez,
Ovome hodu kroz stroj za šibanje.
Bio sam srećan kad sam se sjetio Ibanjeza, ne samo zato što mi je to prezime omogućilo da napravim rimu koja, vjerujem, nije postojala na srpskohrvatskom jeziku, već ponajprije zato što me povezalo sa djetinjstvom. Bio sam dječarac od trinaest ili četrnaest godina kad mi prekoljeta dopao u šake roman Vicente Blaska Ibanjeza pod naslovom Gruda, koji sam dvaput zaredom čitao: kao da nije opisivao špansko selo nego moje Pape, stoga Ibanjez nije tek senjor već i moj Papljanin, i s malo pretjerivanja mogao bih reći da je u moje pjesme moglo ući tuđe samo ako je, prije toga, postalo moje, a nekad odavno moje.
Da podsvjesno postoji, mada je meni draža Jungova riječ nesvjesno, uvjerio sam se stoput. Evo jedan besmrtan dokaz. Devedeset i ne znam koje, na SRNI novinar pita Dabića kako komentariše zahtjeve da se Srbi izvine Bošnjacima za ono što su im radili u ratu? “Ne znam zašto bismo se izvinjavali svojim žrtvama, ovaj, dželatima”. Da ovo može čuti Frojd, mislim se, od meraka bi se u grobu okrenuo.
Na internetu piše da je Abramovič patronim Borisa Sluckog, pa ipak sam iznad prevoda njegove dvije pjesme, objavljene na Ajfelovom mostu, napisao Boris Abramič Slucki, jer ga je tako i Brodski, što je signal prisnosti, nazvao u pjesmi Bolje od svega spavalo se na Saveljovskom. Znao sam da je Abramovič, a ipak napisao Abramič, greška koja puti ka identifikaciji sa Brodskim čije sam pjesme, mada infarktaš, prevodio tri i po godine, ali ne žalim niti jedan dan potrošen na tu rabotu, možda i zato što sam znao da ću brzo umrijeti, a vjerovao da neću, i tako deset godina! Čak sam počeo pisati knjigu pjesama čiji je radni naslov Život je vrlo dug – stih posuđen iz Eliotove poeme Šuplji ljudi.
Nemam mobitel i u jednoj pjesmi sam objasnio zašto. Zamislite Arhangela Mihaila, krsnu slava Vešovića i plemena Vasojevića, koji je u bici kod Pripizdine, ne znam da li Gornje ili Donje, porazio Lucifera i legije mu, kako me u tri poponoći zove mobitelom: “Šta ono ti, pederu, laješ protivu Vasove čiste krvi?” Nek me đavao odnese ako mu ne bih uzvratio:
Pička li ti materina, da ti pička
materina! Ona četnička! –
a zašto da se, u ovim godinama, zamjeram nebeskom Staljinu i njegovu maršalu Žukovu?
I sročio sam definiciju Vasojevića i Montenegrinjaca uopće: od njih nema gostoljubivijih, slobodoljubivijih, istinoljubivijih, pravdoljubivijih, bogoljubivijih i gorih ljudi pod nebom.
Nemam, dakle, mobitel na javi, ali sam ga u snu imao, posudio od nekog i snimao stranicu teksta koji je pisao bošnjački logoraš, ne znam da li sa Manjače ili iz Dretelja, a kad sam pogledao u mobitel, žalba kojom se taj logoraš obraća upravi logora bila je prevedena na kineski. “Šta je ovo?” – pitam vlasnika. “Pritisnuo si pogrešno dugme. Daj, ja ću”. Pošto je snimio tekst, pruža mobitel da pogledam: tekst je bio izlomljen u stihove koji su mi se sviđali, ali ih nisam, naravno, upamtio, osim posljednjeg, koji me i probudio: “Mislio sam da ću umrijeti u čistoj košulji“.
U kompjuteru imam neobjavljenu knjigu pod nasovom Bez naslova i u njoj ciklus od 40 pjesama po naslovom Snoviđenja, ali san o čistoj košulji ne može među njih, jer to je doslovni zapis, a u mojoj knjizi snovi su izlika za pjesme i glavno pitanje: šta mogu od ovog ili onog sna napraviti? Ali je tačno da mi se odavno ne dešava ništa važno, osim u snu.
4. Napravio sam konačnu verziju knjige Špijun iz Piperah čiji je junak Jevrem Novičin Brković, crnogorski paćenik i Tuđmanov plaćenik koji se time javno gordi: kad je Milorad Popović, u polemici, napisao da je Jevrem bio na platnom spisku Tuđmanovog Ministarstva rata i primao platu bojnika, Jevrem ga je ispravio: “Ne bojnika već general-bojnika“. Nije Tuđmanu Ješo bio bilotko. Knjigu sam davno završio i prestao misliti na nju, a naknadno sam dodao jednu stranicu, jer su objelodanjene činjenice koje su prije desetak godina javnosti bile nepoznate.
U podgoričkom Monitoru sa Jevremom sam ne polemisao nego ga mlatio kao goveče ufaćeno u zijanu, ali je tu polemiku prekinuo vlasnik lista Miodrag Perović, doktor matematike iz Morače, danas najveći medijski mafijaš u Crnoj Gori, nešto slično onom što je Pukanić bio u Zagrebu, ali mnogo gore.
Ljudi su mi rekli da je, nakon toga, Perović isplatio Jevremu 20.000 eura zbog duševnih boli koje je pretrpio u polemici sa mnom, što sam obnarodovao uz ogradu da ne znam je li to istina, a zatim sam sjeo i o Brkoviću napisao knjigu Špijun iz Piperah i na njenom kraju zahvalio Miodragu Peroviću što je tu polemiku prekinuo: da me pustio da ga dotučem u Monitoru, ne bih tog “retkog zvera” gonio dalje i o Jevremovom doušničkom liku i književnom djelu ne bih napisao studiju od 290 strana. Stoga taj kriminalac iz Morače i profesor računa – ne znam kakav je profesor matematike, ali je genijalan profesor računa – može biti ponosan što je crnogorsku književnost zadužio dobrom knjigom.
Danas, u toj knjizi su mi najdraži katren kojim sam začinio analizu Špijunovog laganja: “Kad Jevrem Brković stane da laže, / Presahnu odjednom sve jaže / Čijom smo vodom, kad sam bio mali, / Vrt i kukuruz natapali”, zatim katren o Jevremovoj pjesmi Oči u oči sNjegošem u kojoj je dotičnog pošteno ispljuskao: “Vladiko, od tvoje Crne Gore / ne ostade ni jeka jekina. / Ali to ništa. Ima gore: / Šamara te i kučka Lekina”, i najzad pjesma Prilog za biografiju Jevrema Brkovića koju sam u knjizi predstavio kao prevod sa ruskog, a to je zapravo moj tekst pravljen prema pjesmi ruskog avangardiste Dimitrija Prigova:
Dok u sat kasni, i po tmuši,
Vraćao se iz Udbe parkom,
Ovoj pjesničko-žbirskoj duši
Otkrila se u svjetlu jarkom
Sjutrašnjica, iz koje stane
Posve nelažni raj da sviti
Kad špijanja će da nestane,
Jer će razumni ljudi biti,
Kad postaće taj zanat hudi
Nepotreban kod vlasti sviju,
Kad braća svi će biti ljudi:
Svak biće špijun.
Nedavno je podgorički Informer objavio faksimile priznanica koje dokazuju da je Jevremu Brkoviću, nakon što sam ga drao u Monitoru, Miodrag Perović isplatio dvaput po 30.000 eura. To je odšteta, pomislio sam spika, za pretrpljene boli koje sam mu nanio tekstovima u Perovićevu listu. Ne znam za šta bi mu drugo pare dao Perović, prosjak s milionima: jedina Jevremova veza sa Monitorom, u to vrijeme, bilo je to što je u njemu bio moja žrtva. Ne računam to što je Lekin doušnik u Monitoru imao špijune i nije se ustručavao da objelodani moje telefonske razgovore sa redakcijom.
Ako vam se ova suma čini previsokom, to je dokaz da niste čitali stihove piperskog špijuna koji sebe vidi kao velikog pjesnika, što ponajprije znači kao osobu sposobnu za gigantsku patnju. Zato mislim da je to bila najniža odštetna svota na koju je Žbir pristao, jer njegova patnja je vrlo skupa roba.
Sjetimo se njegovih stihova o Konvalima: „O, strašna moja noći konavoska, / Poponoćno crno mučilište! / Bilo šta pokušam, sve je dockan, / Nikog ko mene Konavli ne tište“. Ovo kurcu ne valja, ali divovska patnja je tu. Ako je ovako patio zbog Konavla, kako li je taj zakleti heteroseksualac tek patio kad sam ga guzio u Monitoru!
Stihovi o patnji zbog Konavla napisani su u dane kad je bio plaćenik Franje Tumana koji mu je objavio 20 knjiga, dokaz više da je kod Poglavnika svoju patnju debelo naplaćivao. Ne sumnjam da su Jevremove godine u Zagrebu bile “adske”, kako ih je javno nazvao po povratku u Crnu Goru, ali ako se sjetim da mu je Poglavnik dao stan na Ilici, kola i vozača koji mu je bio tjelohranitelj, i davao mu platu general-bojnika, nema dvojbe da je zagrebački pakao, u kojem se Žbir sedam i po godina frigao, bio pakao sa tri zvjezdice. Najmanje.
Ako izuzmem nespornu činjenicu da taj špicl umije debelo naplaćivati vlastite boli, ne mislite zar da sam ozbiljno govorio o Perovićevoj isplati Jevrema za duševne patnje? Radilo se o ucjeni. Kad smo u Monitoru polemisali, Doušnik je u Crnogorskom književnom listu, koji je bio njegovo vlasništvo, a finansirao ga Đukanović, objavio tekst pun prijetnji u kojem Miodraga Perovića zove Matematiko. Tekst je bio sav od aluzija, ezopovskih natuknica, što je moglo biti razumljivo upućenim, onim unutra, a ne meni izvanjcu, ali je bilo očito da Žbir ima jak adut u rukama. Priča se odnosila na Perovićevog oca, udbaša koji je slao ljude na Goljak. Dokazani saradnik Udbe Jevrem Brković u rukama je imao dokumenat ili tekst o Perovićevu ocu i prijetio sinu da će to objaviti, zato je morački mafijaš prekinuo polemiku, a pošto bi Perović, projsak s milionima, za 1000 eura i majci pojeo nogu do prkna, toliki novac mu je mogao dati samo ako je time zauvijek neutralizirao prijetnje Lekinog Malog. Ako se radilo o tekstu o Perovićevu ocu, za njegovo neobjavljivanje Žbir je dobio pet puta više no ja za 30 obavljenih knjiga.
Jedno je nesumnjivo: pisci iz Titograda koje znam bojali su se Jevrema ko zmije, pa vam je sad jasnije zašto je Žbir u CKL objavio da zna šta pričam sa redakcijom Monitora: mislio je da će time ućerati zort meni koji sam na volej dočekivao Dabićeve granate, stoga ima više pravde u tome što sam u knjizi Špijun iz Piperah raščevrljio vilice doušniku koji je bio egzekutor: svojim svjedočenjima na sudu slao je pisce na robiju.
A kad je pročitao moju knjigu o sebi, Jevrem je odlučio da ode u manastir i jedva su ga odvratili od te nakane. Čak je bio odabrao i monaško ime. Zvao bi se Žbirinej.
Jednodnevnik
(16. 10. 2015.)
1. Naumpali su mi, iza buđenja, stihovi koje smo za mojih gimnazijskih dana pjevali kad smo išli na igranke u Musliće, u Čokrlije, u Čeoče, na Sela, u Ravnu Rijeku:
Brzo l ovaj život minu
kao magla niz planinu.
U originalu se kaže “mladost” a ne “život”, ali u mom slučaju to ne bilo točno: znam da je život prošao, ali moja mladost i vjernost njoj i dalje su tu.
2. Kad sam izišao u kupovinu, jer mi je žena bolesna, kaže mi poznanik: “Moj Markane, vidiš li ti ovo, sve u krv skupo, hrana skupa, lijekovi skupi, nama penzionerima bilo bi mnogo jeftinije ne živjeti”
3. Vlastite stihove ne treba objašnjavati, osim po izuzetku, što je rijetko, ali njine izvore ne treba kriti. Za njihovo dobro. U tekstu o mojim pjesama, objavljenom na Ajfelovom mostu, Enver Kazaz je citirao stihove:
Brzo će kraj, senjor Ibanjez,
Ovome hodu kroz stroj za šibanje.
Bio sam srećan kad sam se sjetio Ibanjeza, ne samo zato što mi je to prezime omogućilo da napravim rimu koja, vjerujem, nije postojala na srpskohrvatskom jeziku, već ponajprije zato što me povezalo sa djetinjstvom. Bio sam dječarac od trinaest ili četrnaest godina kad mi prekoljeta dopao u šake roman Vicente Blaska Ibanjeza pod naslovom Gruda, koji sam dvaput zaredom čitao: kao da nije opisivao špansko selo nego moje Pape, stoga Ibanjez nije tek senjor već i moj Papljanin, i s malo pretjerivanja mogao bih reći da je u moje pjesme moglo ući tuđe samo ako je, prije toga, postalo moje, a nekad odavno moje.
Da podsvjesno postoji, mada je meni draža Jungova riječ nesvjesno, uvjerio sam se stoput. Evo jedan besmrtan dokaz. Devedeset i ne znam koje, na SRNI novinar pita Dabića kako komentariše zahtjeve da se Srbi izvine Bošnjacima za ono što su im radili u ratu? “Ne znam zašto bismo se izvinjavali svojim žrtvama, ovaj, dželatima”. Da ovo može čuti Frojd, mislim se, od meraka bi se u grobu okrenuo.
Na internetu piše da je Abramovič patronim Borisa Sluckog, pa ipak sam iznad prevoda njegove dvije pjesme, objavljene na Ajfelovom mostu, napisao Boris Abramič Slucki, jer ga je tako i Brodski, što je signal prisnosti, nazvao u pjesmi Bolje od svega spavalo se na Saveljovskom. Znao sam da je Abramovič, a ipak napisao Abramič, greška koja puti ka identifikaciji sa Brodskim čije sam pjesme, mada infarktaš, prevodio tri i po godine, ali ne žalim niti jedan dan potrošen na tu rabotu, možda i zato što sam znao da ću brzo umrijeti, a vjerovao da neću, i tako deset godina! Čak sam počeo pisati knjigu pjesama čiji je radni naslov Život je vrlo dug – stih posuđen iz Eliotove poeme Šuplji ljudi.
Nemam mobitel i u jednoj pjesmi sam objasnio zašto. Zamislite Arhangela Mihaila, krsnu slava Vešovića i plemena Vasojevića, koji je u bici kod Pripizdine, ne znam da li Gornje ili Donje, porazio Lucifera i legije mu, kako me u tri poponoći zove mobitelom: “Šta ono ti, pederu, laješ protivu Vasove čiste krvi?” Nek me đavao odnese ako mu ne bih uzvratio:
Pička li ti materina, da ti pička
materina! Ona četnička! –
a zašto da se, u ovim godinama, zamjeram nebeskom Staljinu i njegovu maršalu Žukovu?
I sročio sam definiciju Vasojevića i Montenegrinjaca uopće: od njih nema gostoljubivijih, slobodoljubivijih, istinoljubivijih, pravdoljubivijih, bogoljubivijih i gorih ljudi pod nebom.
Nemam, dakle, mobitel na javi, ali sam ga u snu imao, posudio od nekog i snimao stranicu teksta koji je pisao bošnjački logoraš, ne znam da li sa Manjače ili iz Dretelja, a kad sam pogledao u mobitel, žalba kojom se taj logoraš obraća upravi logora bila je prevedena na kineski. “Šta je ovo?” – pitam vlasnika. “Pritisnuo si pogrešno dugme. Daj, ja ću”. Pošto je snimio tekst, pruža mobitel da pogledam: tekst je bio izlomljen u stihove koji su mi se sviđali, ali ih nisam, naravno, upamtio, osim posljednjeg, koji me i probudio: “Mislio sam da ću umrijeti u čistoj košulji“.
U kompjuteru imam neobjavljenu knjigu pod nasovom Bez naslova i u njoj ciklus od 40 pjesama po naslovom Snoviđenja, ali san o čistoj košulji ne može među njih, jer to je doslovni zapis, a u mojoj knjizi snovi su izlika za pjesme i glavno pitanje: šta mogu od ovog ili onog sna napraviti? Ali je tačno da mi se odavno ne dešava ništa važno, osim u snu.
4. Napravio sam konačnu verziju knjige Špijun iz Piperah čiji je junak Jevrem Novičin Brković, crnogorski paćenik i Tuđmanov plaćenik koji se time javno gordi: kad je Milorad Popović, u polemici, napisao da je Jevrem bio na platnom spisku Tuđmanovog Ministarstva rata i primao platu bojnika, Jevrem ga je ispravio: “Ne bojnika već general-bojnika“. Nije Tuđmanu Ješo bio bilotko. Knjigu sam davno završio i prestao misliti na nju, a naknadno sam dodao jednu stranicu, jer su objelodanjene činjenice koje su prije desetak godina javnosti bile nepoznate.
U podgoričkom Monitoru sa Jevremom sam ne polemisao nego ga mlatio kao goveče ufaćeno u zijanu, ali je tu polemiku prekinuo vlasnik lista Miodrag Perović, doktor matematike iz Morače, danas najveći medijski mafijaš u Crnoj Gori, nešto slično onom što je Pukanić bio u Zagrebu, ali mnogo gore.
Ljudi su mi rekli da je, nakon toga, Perović isplatio Jevremu 20.000 eura zbog duševnih boli koje je pretrpio u polemici sa mnom, što sam obnarodovao uz ogradu da ne znam je li to istina, a zatim sam sjeo i o Brkoviću napisao knjigu Špijun iz Piperah i na njenom kraju zahvalio Miodragu Peroviću što je tu polemiku prekinuo: da me pustio da ga dotučem u Monitoru, ne bih tog “retkog zvera” gonio dalje i o Jevremovom doušničkom liku i književnom djelu ne bih napisao studiju od 290 strana. Stoga taj kriminalac iz Morače i profesor računa – ne znam kakav je profesor matematike, ali je genijalan profesor računa – može biti ponosan što je crnogorsku književnost zadužio dobrom knjigom.
Danas, u toj knjizi su mi najdraži katren kojim sam začinio analizu Špijunovog laganja: “Kad Jevrem Brković stane da laže, / Presahnu odjednom sve jaže / Čijom smo vodom, kad sam bio mali, / Vrt i kukuruz natapali”, zatim katren o Jevremovoj pjesmi Oči u oči s Njegošem u kojoj je dotičnog pošteno ispljuskao: “Vladiko, od tvoje Crne Gore / ne ostade ni jeka jekina. / Ali to ništa. Ima gore: / Šamara te i kučka Lekina”, i najzad pjesma Prilog za biografiju Jevrema Brkovića koju sam u knjizi predstavio kao prevod sa ruskog, a to je zapravo moj tekst pravljen prema pjesmi ruskog avangardiste Dimitrija Prigova:
Dok u sat kasni, i po tmuši,
Vraćao se iz Udbe parkom,
Ovoj pjesničko-žbirskoj duši
Otkrila se u svjetlu jarkom
Sjutrašnjica, iz koje stane
Posve nelažni raj da sviti
Kad špijanja će da nestane,
Jer će razumni ljudi biti,
Kad postaće taj zanat hudi
Nepotreban kod vlasti sviju,
Kad braća svi će biti ljudi:
Svak biće špijun.
Nedavno je podgorički Informer objavio faksimile priznanica koje dokazuju da je Jevremu Brkoviću, nakon što sam ga drao u Monitoru, Miodrag Perović isplatio dvaput po 30.000 eura. To je odšteta, pomislio sam spika, za pretrpljene boli koje sam mu nanio tekstovima u Perovićevu listu. Ne znam za šta bi mu drugo pare dao Perović, prosjak s milionima: jedina Jevremova veza sa Monitorom, u to vrijeme, bilo je to što je u njemu bio moja žrtva. Ne računam to što je Lekin doušnik u Monitoru imao špijune i nije se ustručavao da objelodani moje telefonske razgovore sa redakcijom.
Ako vam se ova suma čini previsokom, to je dokaz da niste čitali stihove piperskog špijuna koji sebe vidi kao velikog pjesnika, što ponajprije znači kao osobu sposobnu za gigantsku patnju. Zato mislim da je to bila najniža odštetna svota na koju je Žbir pristao, jer njegova patnja je vrlo skupa roba.
Sjetimo se njegovih stihova o Konvalima: „O, strašna moja noći konavoska, / Poponoćno crno mučilište! / Bilo šta pokušam, sve je dockan, / Nikog ko mene Konavli ne tište“. Ovo kurcu ne valja, ali divovska patnja je tu. Ako je ovako patio zbog Konavla, kako li je taj zakleti heteroseksualac tek patio kad sam ga guzio u Monitoru!
Stihovi o patnji zbog Konavla napisani su u dane kad je bio plaćenik Franje Tumana koji mu je objavio 20 knjiga, dokaz više da je kod Poglavnika svoju patnju debelo naplaćivao. Ne sumnjam da su Jevremove godine u Zagrebu bile “adske”, kako ih je javno nazvao po povratku u Crnu Goru, ali ako se sjetim da mu je Poglavnik dao stan na Ilici, kola i vozača koji mu je bio tjelohranitelj, i davao mu platu general-bojnika, nema dvojbe da je zagrebački pakao, u kojem se Žbir sedam i po godina frigao, bio pakao sa tri zvjezdice. Najmanje.
Ako izuzmem nespornu činjenicu da taj špicl umije debelo naplaćivati vlastite boli, ne mislite zar da sam ozbiljno govorio o Perovićevoj isplati Jevrema za duševne patnje? Radilo se o ucjeni. Kad smo u Monitoru polemisali, Doušnik je u Crnogorskom književnom listu, koji je bio njegovo vlasništvo, a finansirao ga Đukanović, objavio tekst pun prijetnji u kojem Miodraga Perovića zove Matematiko. Tekst je bio sav od aluzija, ezopovskih natuknica, što je moglo biti razumljivo upućenim, onim unutra, a ne meni izvanjcu, ali je bilo očito da Žbir ima jak adut u rukama. Priča se odnosila na Perovićevog oca, udbaša koji je slao ljude na Goljak. Dokazani saradnik Udbe Jevrem Brković u rukama je imao dokumenat ili tekst o Perovićevu ocu i prijetio sinu da će to objaviti, zato je morački mafijaš prekinuo polemiku, a pošto bi Perović, projsak s milionima, za 1000 eura i majci pojeo nogu do prkna, toliki novac mu je mogao dati samo ako je time zauvijek neutralizirao prijetnje Lekinog Malog. Ako se radilo o tekstu o Perovićevu ocu, za njegovo neobjavljivanje Žbir je dobio pet puta više no ja za 30 obavljenih knjiga.
Jedno je nesumnjivo: pisci iz Titograda koje znam bojali su se Jevrema ko zmije, pa vam je sad jasnije zašto je Žbir u CKL objavio da zna šta pričam sa redakcijom Monitora: mislio je da će time ućerati zort meni koji sam na volej dočekivao Dabićeve granate, stoga ima više pravde u tome što sam u knjizi Špijun iz Piperah raščevrljio vilice doušniku koji je bio egzekutor: svojim svjedočenjima na sudu slao je pisce na robiju.
A kad je pročitao moju knjigu o sebi, Jevrem je odlučio da ode u manastir i jedva su ga odvratili od te nakane. Čak je bio odabrao i monaško ime. Zvao bi se Žbirinej.