Jedno opšte i posebno mjesto

___________________________________Nećku, prvom čitaocu

 

Na sivoj betonskoj obali velike smeđe rijeke,
po prvi put premoren od šetnje, tražim očima
kakvo slobodno mjesto u prepunoj ljetnjoj bašti
restorana ili kakav zidić kraj kojeg bih povratio
dah. Uz uski puteljak između drvoreda i priobalnih
stepanica, ugledam dvoje kako se dižu, produžim
korak, i sjedam na još toplu klupu sa tmastozelenim
drvenim naslonom, licem okrenut prema drugoj,
još sivljoj obali, tačno naspram praznog, svevidećeg
Londonskog oka koje se vrti – sjetim se mog malog svijeta,
moje sve manje zemlje i jezika, i vraćam se iz mrtvih.

Kao da sada gledam dok govorim: ne znam da li
sjedim ili s rukama opruženim duž naslona poluležim
na leđima; da li sam raspet ili sam raširio ruke
kao pred neki zagrljaj na koji se cijeli život čeka;
zaboravljam li ako ćutim, miješam li stalno sjećanja
i želje, nadam li se ili se plašim da ću se vratiti.
Kao da sada gledam i slušam, gledao sam i slušao
dvije rijeke i dvije neprolazne pjesme kako teku
same i isprepletene, i u svakoj bogovetnoj strofi
svim srcem mislio na dva mala anđela. Ramena oba mi
prazna i hladna, lijeva mi ruka uzvodno a desna
nizvodno bi – kraj toliko prolaznika i pomiješanih
jezika, oči su mi izdisale, uši se punile, ćutile
i šutile da manje mi znamo o toj riđoj rijeci u koju
gledamo, nego o bogovima, povazdan, što nagađamo. 

Protiču ljudi pod mostom, protiču ljudi mostom,
teku iz ljudskog sjećanja, teku iz ljudske nade,
jedinog vremena prošlog, jedinog vremena budućeg,
utiču svaki u svoje, vrijeme sadašnje, što ne teče
i možda miruje, u svijest bez sjećanja, bez nade. 

Misao živi od onoga za čime čovjek čezne
i od čega bježi, zida kule u vazduhu, zida u vodi.
Razborit čovjek ne razvrstava vrijeme, već činjenice.
Sabran čovjek ne gaji nadu izvan sjećanja.
Priseban čovjek se moli, gaji nadu izvan vremena.
Ali ko vrijeme svoje daruje drugome, pjevajući
o nama u prvom, o sebi u trećem licu, gledajući
u vodu, prepuštajući se njenom sjećanju, njenoj nadi. 

Rijeko živa, tiho teci i povedi moju, nesigurnu
i tihu, zastojem daha i vrtoglavicom započetu pjesmu,
tek nešto glasniju od isparenja ovih iz vode,
prljavog betona i svu noć kišom natapane zemlje,
iz riječnog mulja i ustajalih kanala oko kameniih
utvrda, hrastovih ćuprija, šljunka, farbanog gvožđa,
košara za smeće, jutrošnjih novina, vlažnih
vlasišta, procvalih platana … od moga daha tišu.

Ima li veće prošnje od pjesnikove, ima li manje
od moje, ima li išta prekomjernije od misli mi
i glasa, pritoke svake mom nabujalom žalu za onima
koji mi nedostajaše kao živ Bog što mi nedostajaše
u molitvi, jer tražih ga godinama u onome
što me preplavljuje: preko jezika, preko poezije.
(А ne u onome što mi je bilo pred očima;
u svemu od čega mi je mirovalo i lupalo srce.)

Milan Garić 05. 06. 2020.