Teško je biti hrvatski intelektualac. Tijesno ti je u tvom jeziku, na kojem su najzaposleniji logopedi. Sve što kažeš tiče se malih tiraža i sve je nekako konfekcija. Malo tko uopće pere zube na jeziku hrvatskih intelektualaca, a zadana je zemlja naprosto premala da im bude kontekst i auditorij. Pa hrvatski intelektualci šute.
Francuski, njemački ili talijanski intelektualac, to ti je već lako biti. To je potpuno druga stvar, potpuno druga abeceda. Tamo je sve već pripremljeno za tvoj dolazak. Mramorna sveučilišta i vatrostalne biblioteke, ulice palih književnih trilogija, preambule, nobelovci i soneti: sve za tebe. Cijela jedna ekonomija velikog stila sabrana u latinitetu, tvrdo uvezena. Čak im i imena svetaca bolje zvuče.
Najgore od svega: ti to znaš.
Zato je tako teško biti hrvatski intelektualac. I umjesto da te puste, kad to već znaš, da na svom skromnom i pesimističnom jeziku prebireš po to malo riječi što je ostalo od hendikepa, neki nedostojni smorovi još uvijek očekuju da im nešto kažeš u telefonsku slušalicu. Ti smorovi ne rade ništa nego progone hrvatske intelektualce, zovu ih dok im nije zgodno, dok prelaze pješački, dok hrane ribice, zovu ih i pitaju. Svašta ih pitaju. Intelektualci ta pitanja zovu “dovođenjem pred gotov čin”.
Na svoju osobnu žalost, prehranjujem se od povremenog telefonskog dovoda intelektualaca pred gotove činove. U slučaju veličanstveno šutljivog hrvatskog intelektualca, to uopće nije problem, pa mi je posao lak.
I. Z. (71) je intelektualac iz te klase grupoida. Nazvao sam ga danas, jer su u nedjelju umrla dva čovjeka. Jedan je bio pjesnik, drugi je bio matematičar. Obojica su bili nasmijani.
I I. Z (71) obavlja važne književne poslove, kao i jedan od dvojice preminulih. Doduše, nije matematičar, ali to nije ni važno. Zvao sam ga zato što su u nedjelju umrla dva nasmijana čovjeka, pa da kaže nešto lijepo o nasmijanim ljudima. Jer, kad dva nasmijana čovjeka umru istoga dana, dođe rak i metastazira nam na vidike, na zauvijek. Ništa od toga I. Z (71) nije uspio vidjeti, jer sam ga naprosto “doveo pred gotov čin”. Ništa, nije mu čak ni žao, nije mu ništa. O dvojici mrtvih nije rekao ništa osim: doveli ste me pred gotov čin. Iako nije toliko važno, vrijedi napomenuti da on još od nedjelje zna da su ovi ljudi mrtvi. Obojicu ih je poznavao.
U nedjelju su umrli Vladimir Devidé. Nisu bili hrvatski intelektualac. Vladimir Devidé (1925. – 2010.) su za hrvatskog intelektualca gotov čin.
* “Jedna klasa grupoida” naziv je doktorske disertacije koju je Vladimir Devidé obranio 1956. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakutetu u Zagrebu. Oni koji ga poznaju od početaka znanstvene karijere, kažu da su mu radovi iz područja temeljne matematike već u mladosti postali referenta literatura, publicirana u američkim i sovjetskim časopisima. Mirovinu je dočekao 1990. godine kao redovni sveučilišni profesor matematike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. U Japanu je cjenjeniji nego u Hrvatskoj, ali ne zbog matematike, nego zbog haiku poezije, kojoj se posljednjih desetljeća gotovo u potpunosti posvetio. Zbog toga i ukupnoga, primio je 2003. godine priznanje japanskoga Ministarstva prosvjete i kulture za istaknuti doprinos u promicanju razumijevanja između Europe i Japana
Jedna klasa grupoida*
In memoriam Vladimir Devidé
Teško je biti hrvatski intelektualac. Tijesno ti je u tvom jeziku, na kojem su najzaposleniji logopedi. Sve što kažeš tiče se malih tiraža i sve je nekako konfekcija. Malo tko uopće pere zube na jeziku hrvatskih intelektualaca, a zadana je zemlja naprosto premala da im bude kontekst i auditorij. Pa hrvatski intelektualci šute.
Francuski, njemački ili talijanski intelektualac, to ti je već lako biti. To je potpuno druga stvar, potpuno druga abeceda. Tamo je sve već pripremljeno za tvoj dolazak. Mramorna sveučilišta i vatrostalne biblioteke, ulice palih književnih trilogija, preambule, nobelovci i soneti: sve za tebe. Cijela jedna ekonomija velikog stila sabrana u latinitetu, tvrdo uvezena. Čak im i imena svetaca bolje zvuče.
Najgore od svega: ti to znaš.
Zato je tako teško biti hrvatski intelektualac. I umjesto da te puste, kad to već znaš, da na svom skromnom i pesimističnom jeziku prebireš po to malo riječi što je ostalo od hendikepa, neki nedostojni smorovi još uvijek očekuju da im nešto kažeš u telefonsku slušalicu. Ti smorovi ne rade ništa nego progone hrvatske intelektualce, zovu ih dok im nije zgodno, dok prelaze pješački, dok hrane ribice, zovu ih i pitaju. Svašta ih pitaju. Intelektualci ta pitanja zovu “dovođenjem pred gotov čin”.
Na svoju osobnu žalost, prehranjujem se od povremenog telefonskog dovoda intelektualaca pred gotove činove. U slučaju veličanstveno šutljivog hrvatskog intelektualca, to uopće nije problem, pa mi je posao lak.
I. Z. (71) je intelektualac iz te klase grupoida. Nazvao sam ga danas, jer su u nedjelju umrla dva čovjeka. Jedan je bio pjesnik, drugi je bio matematičar. Obojica su bili nasmijani.
I I. Z (71) obavlja važne književne poslove, kao i jedan od dvojice preminulih. Doduše, nije matematičar, ali to nije ni važno. Zvao sam ga zato što su u nedjelju umrla dva nasmijana čovjeka, pa da kaže nešto lijepo o nasmijanim ljudima. Jer, kad dva nasmijana čovjeka umru istoga dana, dođe rak i metastazira nam na vidike, na zauvijek. Ništa od toga I. Z (71) nije uspio vidjeti, jer sam ga naprosto “doveo pred gotov čin”. Ništa, nije mu čak ni žao, nije mu ništa. O dvojici mrtvih nije rekao ništa osim: doveli ste me pred gotov čin. Iako nije toliko važno, vrijedi napomenuti da on još od nedjelje zna da su ovi ljudi mrtvi. Obojicu ih je poznavao.
U nedjelju su umrli Vladimir Devidé. Nisu bili hrvatski intelektualac. Vladimir Devidé (1925. – 2010.) su za hrvatskog intelektualca gotov čin.
* “Jedna klasa grupoida” naziv je doktorske disertacije koju je Vladimir Devidé obranio 1956. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakutetu u Zagrebu. Oni koji ga poznaju od početaka znanstvene karijere, kažu da su mu radovi iz područja temeljne matematike već u mladosti postali referenta literatura, publicirana u američkim i sovjetskim časopisima. Mirovinu je dočekao 1990. godine kao redovni sveučilišni profesor matematike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. U Japanu je cjenjeniji nego u Hrvatskoj, ali ne zbog matematike, nego zbog haiku poezije, kojoj se posljednjih desetljeća gotovo u potpunosti posvetio. Zbog toga i ukupnoga, primio je 2003. godine priznanje japanskoga Ministarstva prosvjete i kulture za istaknuti doprinos u promicanju razumijevanja između Europe i Japana