Razumijevao je nešto od onoga što je onda sin svirao; tek sada je razumijevao, dok čeka u redu da dobije broj; datum već zna, odavno je datum poznat, jedanaesti juli je datum, samo još treba sačekati broj i forenzički nalaz, pa da konačno zna, toliko godina poslije, u koju raku će ga položiti.
U Visokom ih čuvaju u jutenim vrećama kao krtolu, kao sitno, jalovo sjeme što je ostalo od njih; poredane u stalaže od poda do plafona, od zida do zida, kao u marketima velikih gradova; a Visoko je gradić poznat po vještim trgovcima, osoljenim goveđim lešinama što se suše na grabovom dimu i piramidama starijim i od onih u Gizi.
Stajao je u tom redu prašnjavih kaputa, mahrama, lopata i gumenih čizama za koja se lijepila masna žuta ilovača. Duž reda što je ličio na mišji rep, svi su šaptali svoje priče, gluhi za druge, samo za svoje nevolje otvoreni a za sve tuđe hladni, jer muka je svoja svakome najveća kada mu pritisne leđa i povije ga ka zemlji. Prostruji zrakom uzdah i olakšanje čim po nečem prepoznaju svoju pregršt: ruski sat, ogledalce, češalj, ličnu kartu sa slikom iz JNA, upaljač dopola pun, cipele svezane u čvor, olovka i šiljalo, i klupko oštre žice…
„Ime?“ prenu ga grobarski službenik, u licu bijel kao nišan od kamena s Hreše.
„Veladar“, reče kao iz bunara, pa dopuni. „Abdulah Veladar.“
„Ime oca?“
„Abdulah.“
„Ko ste mu vi?“
„Otac. Abdulah Veladar. Leo.“
„Leo? Nadimak?“
„Leo! Ime.“
„Strgačina kod Tuzle ili Strgačina kod Višegrada?“
„Jedna je Strgačina, nisu dvije, a i kakva je razlika između njih?!“ upozori ga Abdulah Veladar.
Čovjek je kuckao kao djetlić po tastaturi i na kraju rekao: „Evo. Ima.“
Neko iz reda šapnu: „Hvala Bogu!“ jer i kost je nešto, a neko drugi uzdahnu jer je izgubio nadu: „Znači… ipak… su ga…“
Abdulah Veladar je odvezao uzicu i povirio, provjeravajući sadržaj kao u novogodišnjem paketiću kojim je onomad radovao sina: čeona kost… desna potkoljenica… zdjelica… lakat…
„Desi se da nađu još negdje koju koščicu ali, ne zanosite se, rijetko, i samo najsretnijima bude da skupe cijeli skelet“, reče grobarski službenik.
Abdulah Veladar kimnu i slegnu ramenima, kao da kaže „šta se tu može“ ili „makar nešto, mnogi ništa“.
„Dobro, de“, reče. „Jedanaestog jula u Potočarima. Grobno mjesto 314. Možete li upamtiti ili da zapišem?“
Događalo se da pogriješe i uklešu ime čovjeka koji živi negdje u Ohiju, a katili veselo poskoče i kažu kako je sve velika zavjera i kako zapravo niko nije ni ubijen, nego su svi negdje daleko, u Iowi, Quebecu, ili ko zna, ali pošteđeni i živi; ali od tog trena za ženske članove porodica koje pretekoše prestaje nada, jalova i mila, taj neki tračak misli da je sve ipak neka greška i krupan nesporazum koji će se začas odmotati i sve krenuti ispočetka; a od tog trena obuzima smiraj, da nade više nema, ni muka njenih, ali barem se ukazala kost koja se spusti u kabur i zalijeva.
„Želite li nešto posebno?“ upita grobarski službenik.
Abdulah Veladar nabora čelo pa kao da je zatečen pitanjem, reče ono što bi rekao i da je o tome razmišljao svih ovih dvadeset i pet ljeta.
„Uvertiru.“
„Ne razumijem“, reče grobarski službenik.
„Želim da se odsvira njegova Uvertira.“
„Čija?“
„Mozartova. Njegova!“
„Ne razumijem, molit ću.“
„Ne traje dugo. Možda bi od toga njegove koščice poskočile. Prepoznale bi se.“
Inače, trebat će čekati još barem dvjesto godina…
„Nemam vremena, čovječe.“
„On može čekati.“
„Šta?“
„Uvertiru. Jer, kad pomisliš, šta je on drugo nego… Uvertira?“ šaputao je Abdulah Veladar svoju priču, a nije ga, usred mnoštva, imao ko da sluša, ni iko ikoga, svako svakom opisujući svoje. – Ima li iko na svijetu više prava na to ime od nekog ko je napustio svijet kao čudo, s petnaest?! Ni žene okusio nije, kao prošli put. Zašto samo petnaest, a ne trideset i pet, a koliko će tek idući imati rok, i, ako se bude ovako skraćivao, presahnut će još u kolijevci, i prije?! Sve kraći, hoće li najposlije, za hiljadu ljeta, uopće iko slušati muziku, ili će odustajati u posteljici?! U svojim godinama, a nije mu ih dato više, nije ništa zaostajao za onim sobom, iz onog vremena, pogotovo ako oduzmemo Leovu – moju – ondašnju izdašnu muzičku i reklamnu pomoć. Nije on bio ništa veće čudo, samo je onda bio na boljem mjestu… Sva prava djela su ga tek čekala da ih prepozna i uzme, ovako će morati još čekati ko zna koliko, ali najmanje još dvjesta godina… Ne vjerujem da ću imati toliko strpljenja!
„Vi mora da ste otac Abdulaha Veladara?“ reče drugi grobarski službenik u Grobljima Visoko priskačući upomoć kolegi i nastojeći što razgovjetnije provući svoj glas kroz okrugli otvor od kaljenog stakla. „Navodno, našli su ga nizvodno…“
„Pogledajte me u oči, umjesto što brabonjate!“ odbrusi stari Veladar, ali su grobarski službenici već bili navikli da ožalošćeni na njima iskaljuju bijes namijenjen drugima. „Ne mogu da vjerujem onom što čujem?!“
„Trebali biste pokušati s homeopatima, kažu pomažu! Iako… Šćućurite se kao ptiče na kiši i gledajte kako se svijet uzalud okreće“, reče dobrostivo drugi grobarski službenik; ovaj se izgleda zvao Munever.
Oglasi se i Hilmija kojem su brčanski Romeo i Julija, Goran i Monika, u Luci ubili sina Igora, pa reče: „Ima-nema, hoće-neće, taknuto-maknuto, trt-vrt, šic-mic, ovo-ono, tamo-vamo, dodaj-oduzmi, hoćeš-nećeš, hop-cup, povuci-potegni, toplo-hladno, gore-dolje…“
„Bit će bolje, bit će bolje“, šaptao je Dževdet iz Mokrog. „Bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje…“
„Zašto nije imao šansu?! Taj duh se pronosi kroz vrijeme i, eto, sada treba čekati toliko dugo samo zato što se nekom dopala ideja da zapali Strgačinu kao da će se njenim krajem svijet otresti pohote! Nije Strgačina najgora, daleko od toga da jeste, iako bih vam tristo šezdeset i pet dana mogao nabrajati sve njene mane, a da ih ne iscrpim i nijednu ne ponovim! Svejedno, čini mi se da je to bila nečija krupna greška kada je na toj ledini poštedio samo mene. Ne tvrdim da je to učinio svjesno, čak sam siguran da je i meni bio namijenjen taj metak, ali me je okrznuo toliko da izgubim svijest i sačuvam život. Osjećam stid zbog tog nepreciznog metka što me pogodio u rame, a sve ostale u srce i čelo. Zašto baš ja?! Baš meni da se desi, i nikom mom?! Kada sam došao svijesti, bilo je kasno da se javim, iako su dozivali, gazajući po glibavim tjelesima.
‘Abdulaše, o, Abdulaše, javi der se kod Srba!’
Znali su da tako dozivaju čitavo selo, sve muške glave imale su to ime.
Grobarski službenici u Visokom su s pravom negodovali jer Abdulah Veladar je podrobno opisivao svoj slučaj, ne obazirući se na one koji čekaju odgovor koji je on već dobio; neka se raduje ili žali, ali on je barem načisto, a drugima tek treba svoje čuti. Niko iz dugačkog reda nije žurio, ni psovao… neka potraju još makar tren ta nada i strepnja. Za zlu vijest uvijek ima vremena, a ko bi ih znao razlikovati od dobre jer su njima iste.
„Vidiš li ljude iza sebe, Božiji čovječe, a ni njihov evlad nije za bacit’.“
„Ali nijedan nije znao svirati na pijaninu i pisati poučne pjesme!“
„Pa šta, jesu li zbog toga manji?!“ upita Munever.
„Nije to muzika kao svaka druga, nego ona od koje gubiš dah, ponireš pa izroniš, ona klobuča, obavija te, malo te miluje pa te onda malo šiba, baca te u vrtloge i diže u nebesa, pa vidiš sve koji su prije i sve koji će poslije… Kada bi čuo i razumio, vidio bi da je to biće višega reda, a sva su vrijedna i jednaka, ne dao Bog da ikog ružnom riječju povrijedim…“
„Popijte čaj od kamilice i majčine dušice, gospodine. Meni pomaže.“
„Ne mislim da je za tih petnaestak godina, šest mjeseci, osamnaest dana, pet sati, osam minuta i tri sekunde koliko mu je dato vremena stigao napraviti grijeh veći nego da se pokaka u gaće, a i to je bila moja briga, i majčina. Pa zašto onda ni trideset pet?! I zašto na kraju rata, kada smo se već ponadali, i kada je sve teže i besmislenije nego na početku, odmah, uskraćeni za muke?!“
„Heeej, iza vas ljudi čekaju u dugom redu koji se proteže sve do ulaza u grad, a vi tu još zanovijetate. Popijte onda nešto žestoko!“
„Ne pijem.“
„Pa dobro… onda šerbe, ili limunadu…“
„Rekoh da ne pijem, čovječe!“ upozori Veladar dobrostivog.
„Meni pomogne… trava. Smotam, povučem… bude lakše… Iako, kažu, najbolje je… bijelo…, ali skupo… Navuče se lako, a teško skida pa mu se sve pričinjava…“
„Ne pušim!“ zagalami nervozno Abdulah.
„Dobro, molit ću, samo da vas upozorim kako sam nenadležan za vaš slučaj.“
„Svi mi to kažu. Niko nije nadležan! Kao da je to neki jako snažan odgovor koji može zamijeniti onoliku muziku!“
„Muziku?“
„Opere i opere i u njima arije i arije koje su ga čekale. Bio je čudo od djeteta! I Bog zna kakvih je tu, među ovim vrećama od jute, moglo biti… Možda se tu bio pojavio Tolstoj, opet? Ili Čehov? Garinča? Tesla? Ili Shakespeare?!“
* * *
Wolfie piše ocu pismo 19. novembra 1780, dok radi na Idomeneu, nalazeći blasfemične prigovore:
„Reci mi, zar ne misliš da je govor podzemnog glasa isuviše dugačak? Pažljivo razmisli. Predstavi sebi pozorište i zapamti da glas mora da bude zastrašujući – mora da prodire – da bi auditorijum mogao povjerovati da stvarno postoji. Dobro, kako može ovaj efekt da se izazove ako je isuviše dug jer u tom slučaju slušaoci će sve više biti ubijeđeni da to nema značaja. Da govor duha u Hamletu nije tako dug, bio bi mnogo efektniji. Sasvim lako je da se skrati govor podzemnog glasa i pri tome će više dobiti nego izgubiti.“
Pročitavši sinovljev prigovor Shakespeareu, Abdulah Veladar ga je s gnušanjem odbacio i zanemario njegov scenski instinkt, ali je tu bila riječ prije o snazi autoriteta nego o snazi argumentacije, pa mu je neljubazno saopćio: „Sine, drži se ti muzike, a bratu Billu ostavi njegovo!“
* * *
Negdje opet moraju izroniti iako mislim da je još uvijek rano, i da bi, uz Mozarta, na ovom mjestu teško mogao niknuti opet još neko barem toliko velik… Ali, ko zna?! Zašto ne, ovo je dobra zemlja. Plodna ilovača, za rodit, za mrijet. Čuli ste za njega?
„Za koga?“
„Moga sina, ovog i onog? Mozarta i Veladara?“
„Ne baš.“
„Ni ne čudim se, ali mislim da je do vas.“
„Sasvim sam spokojan što neću čuti njegovu muziku“, reče čovjek i objasni kako to ne treba shvatiti kao podcjenjivanje i uvredu, nego da mu nikako nije do muzike i veselja.
„Ko je govorio o veselju?!“
„Pa vi ste, a ne ja, spomenuli muziku, zar niste?!“, otpovrgnu čovjek; zvao se Vejsil.
„Neko mora opjevati… sve ovo! Samo je on imao tu snagu, taj zamah da ovo opjeva, a da to ne bude… bljak… plač! Ja bih dodao libretu neku svoju osrednju riječ, jer samo takve u sebi nalazim, ali njegova muzika bi opominjala i budila, i proklinjala; ona, moćna, crvena i zakučasta kao Drina.“
Kada spomenu ime rijeke, čovjek ga prvi put ozbiljnije pogleda.
„A znate li zašto tamo više iz Drine ribu ne jedu?!“ upita Vejsil i požuri da objasni: „Upecaju pa je bace jer Bog zna čije je kosti glodala.
„Eto vidiš!“ prihvati Abdulah Veladar Vejsilove riječi sebi u prilog kao da mu ovaj daje za pravo. „Ovako, ostat će gluho i nijemo, kao da nije ni bilo, nego smo usnili.“
Htjede mu reći da na isto misle kada govore o propuštenoj muzici koja je kroz Abdulaha Veladara progovorila snagom te rijeke…
„Ali je njegov Abdulah Veladar sin bio čvrsta vjera, na ćaću; a nije od onih koji mašu i alakaju i busaju se, i broje do trinaest umjesto fatihe…, nego sebi u njedra da On bolje čuje; eto takav je bio. Pamtili bi nas i prepoznavali po njemu, rekli bi: ‘Ah… koliku dušu porodiše, neka onda ipak opstanu!’ Bez njega, ko smo?! S kim ćemo pred svijet bez njega jer uzeše nam sve koji valjaše, pozlatiše ih i u nebesa digoše, preko mjere i preko svojih, samo da ih privole, a nemamo mnogo da bi se odricali. Njegov moćan glas nam je trebao da izađemo pred svijet, tiho, uzaman, da nas jasnije čuju. Bez njegove opere, sve će ostati blijedo i nedorečeno, spremno da se ponovi onoliko puta koliko se ponavlja zakletva ‘Nikad više!’ i ‘Nikad opet!’ Kada bi je čuli, rekli bi: ‘O kakva je golema tuga tu zgažena, pa neka se ne ponovi!’ i ‘Kakvu ljepotu nam porodi muka njihova, pa neka je u radosti plode, a ne u tuzi!’ Avaj, teško nama samima, bez njega da nas čuva i gromkom muzikom nadjačava plotune s višegradske ćuprije. Njihovo će koplje uvijek biti duže!“
Abdulah Veladar odjednom zastade kao da ga je zgodila srčana, pa se stade lupkati po džepovima, osvrtati i tražiti uokolo papir i olovku – sad pa sad – kao da mu je naumpalo nešto važno pa ako ne zapiše odmah, pobjeći će i nestati, a to bi mu se učinilo kao velika šteta; a znalo mu se to često dešavati, da mu sijevne bistra misao koju nastoji zapamtiti, ali, plaha, učas utekne pa ako je se i sjeti, ne bude mu više onolika kakva mu se učinila. Začudo, imali su razumijevanja za njegove bjesove, trice i kučine jer u tom dugačkom redu zapravo niko nije nigdje žurio, vrijeme im je odavno iscurilo, bez novih razloga. Na leđima nekog Ekrema iz Dervente napisa, oblizujući usne, riječi koje mu se učiniše važnim. Ne pročita odmah nego ih, važne mu, nečitko ispisane štampanim slovima na komadiću papira otrgnutog iz dnevnih novina, zgužva i strpa u vanjski džep sakoa. Kada ih domalo bude odgonetao, pročitat će im glasno, s grčem, sljedeće riječi:
„Niz vjetar ničemo kao maslačak, kao Maksimilijan, Lajla, Sabrina… Dok se kao berači pamuka u suton vraćamo s polja s melanholičnim pjesmama u pola glasa; dok dižemo palac na putu ka Pertu, St. Louisu… razumno prerušeni u Indijance, Aboridžine, pitaju nas o Atlantidi o kojoj malo znamo; da je možda bila; da je više nema.“
Zalud riječi jer više nema ko da ih uglazbi i uobliči smislom. Sve je zalud, i život i što on nanese, i ljubav što se grlom grli, i bol što se trpnjom liječi, i smrt, radina, što se ne zamara.
Slušali su njegov jetki šapat, bez psovki, začudo, kao nešto što ne razumiju, ali osjećaju da ih dodiruje i meškolji; a oni sa kraja reda pohrliše naprijed da bolje čuju makar ga i ne razumjeli, taj neobičan vapaj oca koji nariče ne samo nad svojim sinom, koščicama, nego nad svima njima i svim njihovima što rasuti po vrećama zveckaju zvonko kao kristali; rasutim po svijetu kao ambrozija pa je tamane. I baš kada se okupiše, on zašuti.
„Znači… jedanaesti juli ukop…“ reče baš kada se okupiše oko njega, ali ne htjede ponoviti ni riječ jer dosta je jednom kazati onom koji hoće da čuje, a gluhom badava stoput.
„Ove godine je nešto manji broj, i svake je sve manji i manji… više zato jer se ostaci gube nego što se preostali nalaze. Bujice i čavke ih premještaju pa im nikako u trag. Tristo šezdeset i pet dženaza u odsustvu“, reče službenik groblja u Visokom ljubaznije, kao da su ga njegove riječi opomenule i kao da pažnja tolikih ljudi ima neki razlog.
„Dženaza, rekoste!“ reče Abdulah.
„Da.“
„Zašto dženaza?!“
„Ne razumijem. Čovjek se zvao… dječak se zvao… kako?“
„Abdulah Abdulaha Veladar.“
„Pa, eto… šta nije u redu?“
„Dženaza.“
„Nećete dženazu?“ začudi se Vejsil, za njim i Munever i svi ostali.
„Kod njega je taj slučaj… malo… specifičan…“
„Uredu. Onda će biti sahranjen u grob kao… ateist? Agnostik? Kao hindu? Kao pravoslavac?“
„Što se mene tiče, dženaza bi bila sasvim dobar izbor, i ja ću u kabur kada mi dođe vrijeme, ali… on, s obzirom na to šta je bio…“
„Ko, molit ću?!“
„On. Sin.“
„Kada?“
„Prije dvjesto… A još dvjesto prije Wolfija – Bill od Statforda na Avonu i otac mu plemeniti John Shakespeare… A na dan Billovog rođenja sa svijeta je otišao Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni iz Rima, sin firentinskog plemića… Taj duh se prenosi kroz vrijeme kao…“
„Kao… štafeta mladosti?“ dosjeti se grobarski službenik, ali ne izazva kod Abdulaha Veladara nikakvu reakciju.
„… kao polen. Kao maslačak! Zatim se u našem vremenu pojaviše Abdulah Veladar, otac i sin, ali… A onda će opet doći neko, tek za dvjesto, i samo Bog zna kako će Mu se obraćati!“ reče Abdulah Veladar.
„Dvjesto, molit ću… čega?“
„Godina! Iako je njegovo vrijeme nekako… zakrivljeno…“
„Dobrojekakosi. Ne dao Bog goreg. Jedino mi ova promjena vremena podriva rane…“
„I mene južina obeshrabruje, ali, kažu na radiju, eto u nedjelju opet zime… Je l’ pravi?“ upita Munever ugledavši na ruci rolex submariner.
Učinih kao da sam prečuo.
„Ama, vidi se golim okom“, reče Vejsil, a ljudi se okupiše da vide.
„Hoćete li da popijete nešto žestoko, gospodine, nije haram!“
„Ne pijem!“ reče Abdulah.
„A da… zapalite… meni pomaže… Čovjek nakratko pobjegne…“
Abdulah kimnu. Zapalio bi nakon puno godina. Godila bi mu snažna cigara. Ekrem, šehid iz Dervente, obliza nemarno smotanu cigaru i pruži mu je: „Davali su nam uoči akcije, da ubijemo strah… i, zaista, otišao sam bez straha.“
Svejedno, Abdulah Veladar se bojao i tresao kao da je sve to preblago.
„Lažu na radiju čim zinu!“ reče neko.
„Znači, molit ću… bez dženaze?“
„Mislim da ne bi bilo u redu da bude samo dženaza, s obzirom… znate?“
„Dobro, bit će kako ste rekli. Jedanaestog jula u Potočarima ćemo ga izdvojiti i…“
„Njega je Bog izdvojio pa zašto bi ljudi nešto drugo? Možete li mi pokazati njegovu?“
Vejsil nevoljko ustade i poče tražiti po rafama neki broj po kojem će Abdulahovu vreću s kostima prepoznati među stotinama drugih, sličnih, samo se razlikuju po tome što je jedna dopola puna, a druga od pola prazna; podsjeti ga ta slika na onu kada mu je u Tuzli svake prestupne godine u Borovu kupovao cipele ili čizme, a prodavačica uzimala merdevine i skidala traženi broj sa najudaljenijeg mjesta.
„Mašala“, rekla bi prodavačica kada bi uskočio u dobre čizme, „uzmi mu za broj veće, vidiš da ti raste k’o iz vode, Abdulaše.“
Tako i sada traže nešto za njega po rafama; samo što su ovo bile njegove koščice.
„Evo“, reče Vejsil. „Molit ću, da otpetljam čvor?!“
Potvrdno kimnu glavom jer je uzao od jute izgledao baš nerazmrsiv za njegove prste oglodanih noktiju ispod kojih su virile ružičaste jagodice. „To je sve što smo našli. Malo čeone kosti, malo karlice i…“
„Neka!“ prekinu ga oštro Veladar a zatim reče: „Zar je ovo… sve?!“
„Ima i duša!“ opomenu ga Munever revnosno, ali sada nije htio ulaziti u rasprave, nije bilo ni mjesto ni vrijeme.
„To će biti spušteno?“
„To!“ potvrdi Vejsil.
„Čvrsto zatvoren?“
„Čvrsto!“ reče Vejsil. „Uostalom, moći ćete njegove ostatke jedanaestoga jula lično spustiti u kabur… u grob!“
Zatim Abdulah Veladar izvadi „zenith“, zategnu oprugu i ubaci ga u vreću, krišom, među koščice.
Začulo se samo: „Škljoc!“
Osjetio je da se sin nasmiješio; naime, pozirale su njegove kosti, onoliko koliko su to u stanju i koliko im je uopće do prigodnog osmijeha.
Služio je „zenith“ Veladarima dok su bili živi, vjerno do zadnjeg trena svjedočeći njihovo postojanje na ovom svijetu i bio je nekako ljudski red da ode s posljednjim Veladarem. Zatim skide sat, dvaput ga okrenu iznad jutane vreće, pa se predomisli. Obrisa mu oko i stavi ga čvrsto oko desnog zgloba.
„Mislim da neću moći biti prisutan ukopu jedanaestog jula, imam nekog važnog posla“, reče Veladar, a Munever ga prijekorno pogleda; i reče kako još niko nije ostao neukopan i da će se već neko naći da ga spusti; iako je najbolje da sin spusti oca, ili, gluho i daleko bilo, otac sina.
Okrenu se kao da mu je neko spustio ruku na rame. Neka toplota mu je ispunila grudi. Ona ista ruka ga blago dodirnu po kosi. Pomisli: došlo je vrijeme – pravdi pokoj! – kad kajat’ će se pravi, radovati krivi, pravedni biti sužnji, a zli oholi pravednici. Tek nas čeka nespokoj! Vrijeme dugovječnih nevolja koje nećeš poželjeti da preživiš! Slijede nam bičevi surovi! Pred oči će doći sve pravde skrivene i sve krivde što ih bezvrijednici u zasluge broje! Svijete zemni! Ko da kaže sve neizgovorene riječi koje bi nas odvele ko zna gdje, a sada smo tu?! Ko da smiri snova strah?! Onda kada sve pokrije ravnodušnog vremena stud – tad njegov je kraj, tihi zaborav! Nečastan sud. A iza nas… samo prah, prah, prah..
Kada se riječi odvojiše od njega, bez želje da budu išta drugo nego upozorenje, ljudi šutke, kao poslije molitve, opet uspostaviše onaj zmijoliki red.
„Ne daj Bože nikome!“ potapša ga po ramenu Ekrem iz Dervente, i sam šehid kao i svi njegovi.
Odnekud se opet javi Hilmija iz Brčkog pa reče: „Ima-nema, hoće-neće, taknuto-maknuto, trt-vrt, šic-mic, ovo-ono, tamo-vamo, dodaj-oduzmi, hoćeš-nećeš, hop-cup, povuci-potegni, toplo-hladno, gore-dolje, lijevo-desno…“
„Bit će bolje, bit će bolje“, dobaci Dževdet iz Mokrog.
„Znači… 314?“ upita opet Abdulah Veladar da bi bio siguran kako će se sve odigrati onako kako je predviđeno u knjigama.
„314, molit ću!“
„A… Uvertira? Bar ona?!“
„Uvertira?!“ upita Vejsil.
„Uvertira?!“ začudi se Munever.
Začudi se i Ekrem iz Dervente, onoliko koliko se šehid uopće može načuditi bilo čemu jer sva su mu se čuda već dogodila.
Abdulah Veladar se vrati nekoliko koraka i, na kraju strpljenja, upita grobarske službenike s one strane: „Zar i vi, dobra gospodo, i pored svih jasnih dokaza, zaista mislite da je Mozart bio samo jedan, da ja nisam Leopold i da ovo nisu kosti moga sina Abdulaha Veladara, unuka Onog Abdulaha Veladara, u čijem se tijelu ponovo rodio Johannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart?!“
Jedanaesti, sedmi
Razumijevao je nešto od onoga što je onda sin svirao; tek sada je razumijevao, dok čeka u redu da dobije broj; datum već zna, odavno je datum poznat, jedanaesti juli je datum, samo još treba sačekati broj i forenzički nalaz, pa da konačno zna, toliko godina poslije, u koju raku će ga položiti.
U Visokom ih čuvaju u jutenim vrećama kao krtolu, kao sitno, jalovo sjeme što je ostalo od njih; poredane u stalaže od poda do plafona, od zida do zida, kao u marketima velikih gradova; a Visoko je gradić poznat po vještim trgovcima, osoljenim goveđim lešinama što se suše na grabovom dimu i piramidama starijim i od onih u Gizi.
Stajao je u tom redu prašnjavih kaputa, mahrama, lopata i gumenih čizama za koja se lijepila masna žuta ilovača. Duž reda što je ličio na mišji rep, svi su šaptali svoje priče, gluhi za druge, samo za svoje nevolje otvoreni a za sve tuđe hladni, jer muka je svoja svakome najveća kada mu pritisne leđa i povije ga ka zemlji. Prostruji zrakom uzdah i olakšanje čim po nečem prepoznaju svoju pregršt: ruski sat, ogledalce, češalj, ličnu kartu sa slikom iz JNA, upaljač dopola pun, cipele svezane u čvor, olovka i šiljalo, i klupko oštre žice…
„Ime?“ prenu ga grobarski službenik, u licu bijel kao nišan od kamena s Hreše.
„Veladar“, reče kao iz bunara, pa dopuni. „Abdulah Veladar.“
„Ime oca?“
„Abdulah.“
„Ko ste mu vi?“
„Otac. Abdulah Veladar. Leo.“
„Leo? Nadimak?“
„Leo! Ime.“
„Strgačina kod Tuzle ili Strgačina kod Višegrada?“
„Jedna je Strgačina, nisu dvije, a i kakva je razlika između njih?!“ upozori ga Abdulah Veladar.
Čovjek je kuckao kao djetlić po tastaturi i na kraju rekao: „Evo. Ima.“
Neko iz reda šapnu: „Hvala Bogu!“ jer i kost je nešto, a neko drugi uzdahnu jer je izgubio nadu: „Znači… ipak… su ga…“
Abdulah Veladar je odvezao uzicu i povirio, provjeravajući sadržaj kao u novogodišnjem paketiću kojim je onomad radovao sina: čeona kost… desna potkoljenica… zdjelica… lakat…
„Desi se da nađu još negdje koju koščicu ali, ne zanosite se, rijetko, i samo najsretnijima bude da skupe cijeli skelet“, reče grobarski službenik.
Abdulah Veladar kimnu i slegnu ramenima, kao da kaže „šta se tu može“ ili „makar nešto, mnogi ništa“.
„Dobro, de“, reče. „Jedanaestog jula u Potočarima. Grobno mjesto 314. Možete li upamtiti ili da zapišem?“
Događalo se da pogriješe i uklešu ime čovjeka koji živi negdje u Ohiju, a katili veselo poskoče i kažu kako je sve velika zavjera i kako zapravo niko nije ni ubijen, nego su svi negdje daleko, u Iowi, Quebecu, ili ko zna, ali pošteđeni i živi; ali od tog trena za ženske članove porodica koje pretekoše prestaje nada, jalova i mila, taj neki tračak misli da je sve ipak neka greška i krupan nesporazum koji će se začas odmotati i sve krenuti ispočetka; a od tog trena obuzima smiraj, da nade više nema, ni muka njenih, ali barem se ukazala kost koja se spusti u kabur i zalijeva.
„Želite li nešto posebno?“ upita grobarski službenik.
Abdulah Veladar nabora čelo pa kao da je zatečen pitanjem, reče ono što bi rekao i da je o tome razmišljao svih ovih dvadeset i pet ljeta.
„Uvertiru.“
„Ne razumijem“, reče grobarski službenik.
„Želim da se odsvira njegova Uvertira.“
„Čija?“
„Mozartova. Njegova!“
„Ne razumijem, molit ću.“
„Ne traje dugo. Možda bi od toga njegove koščice poskočile. Prepoznale bi se.“
Inače, trebat će čekati još barem dvjesto godina…
„Nemam vremena, čovječe.“
„On može čekati.“
„Šta?“
„Uvertiru. Jer, kad pomisliš, šta je on drugo nego… Uvertira?“ šaputao je Abdulah Veladar svoju priču, a nije ga, usred mnoštva, imao ko da sluša, ni iko ikoga, svako svakom opisujući svoje. – Ima li iko na svijetu više prava na to ime od nekog ko je napustio svijet kao čudo, s petnaest?! Ni žene okusio nije, kao prošli put. Zašto samo petnaest, a ne trideset i pet, a koliko će tek idući imati rok, i, ako se bude ovako skraćivao, presahnut će još u kolijevci, i prije?! Sve kraći, hoće li najposlije, za hiljadu ljeta, uopće iko slušati muziku, ili će odustajati u posteljici?! U svojim godinama, a nije mu ih dato više, nije ništa zaostajao za onim sobom, iz onog vremena, pogotovo ako oduzmemo Leovu – moju – ondašnju izdašnu muzičku i reklamnu pomoć. Nije on bio ništa veće čudo, samo je onda bio na boljem mjestu… Sva prava djela su ga tek čekala da ih prepozna i uzme, ovako će morati još čekati ko zna koliko, ali najmanje još dvjesta godina… Ne vjerujem da ću imati toliko strpljenja!
„Vi mora da ste otac Abdulaha Veladara?“ reče drugi grobarski službenik u Grobljima Visoko priskačući upomoć kolegi i nastojeći što razgovjetnije provući svoj glas kroz okrugli otvor od kaljenog stakla. „Navodno, našli su ga nizvodno…“
„Pogledajte me u oči, umjesto što brabonjate!“ odbrusi stari Veladar, ali su grobarski službenici već bili navikli da ožalošćeni na njima iskaljuju bijes namijenjen drugima. „Ne mogu da vjerujem onom što čujem?!“
„Trebali biste pokušati s homeopatima, kažu pomažu! Iako… Šćućurite se kao ptiče na kiši i gledajte kako se svijet uzalud okreće“, reče dobrostivo drugi grobarski službenik; ovaj se izgleda zvao Munever.
Oglasi se i Hilmija kojem su brčanski Romeo i Julija, Goran i Monika, u Luci ubili sina Igora, pa reče: „Ima-nema, hoće-neće, taknuto-maknuto, trt-vrt, šic-mic, ovo-ono, tamo-vamo, dodaj-oduzmi, hoćeš-nećeš, hop-cup, povuci-potegni, toplo-hladno, gore-dolje…“
„Bit će bolje, bit će bolje“, šaptao je Dževdet iz Mokrog. „Bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje…“
„Zašto nije imao šansu?! Taj duh se pronosi kroz vrijeme i, eto, sada treba čekati toliko dugo samo zato što se nekom dopala ideja da zapali Strgačinu kao da će se njenim krajem svijet otresti pohote! Nije Strgačina najgora, daleko od toga da jeste, iako bih vam tristo šezdeset i pet dana mogao nabrajati sve njene mane, a da ih ne iscrpim i nijednu ne ponovim! Svejedno, čini mi se da je to bila nečija krupna greška kada je na toj ledini poštedio samo mene. Ne tvrdim da je to učinio svjesno, čak sam siguran da je i meni bio namijenjen taj metak, ali me je okrznuo toliko da izgubim svijest i sačuvam život. Osjećam stid zbog tog nepreciznog metka što me pogodio u rame, a sve ostale u srce i čelo. Zašto baš ja?! Baš meni da se desi, i nikom mom?! Kada sam došao svijesti, bilo je kasno da se javim, iako su dozivali, gazajući po glibavim tjelesima.
‘Abdulaše, o, Abdulaše, javi der se kod Srba!’
Znali su da tako dozivaju čitavo selo, sve muške glave imale su to ime.
Grobarski službenici u Visokom su s pravom negodovali jer Abdulah Veladar je podrobno opisivao svoj slučaj, ne obazirući se na one koji čekaju odgovor koji je on već dobio; neka se raduje ili žali, ali on je barem načisto, a drugima tek treba svoje čuti. Niko iz dugačkog reda nije žurio, ni psovao… neka potraju još makar tren ta nada i strepnja. Za zlu vijest uvijek ima vremena, a ko bi ih znao razlikovati od dobre jer su njima iste.
„Vidiš li ljude iza sebe, Božiji čovječe, a ni njihov evlad nije za bacit’.“
„Ali nijedan nije znao svirati na pijaninu i pisati poučne pjesme!“
„Pa šta, jesu li zbog toga manji?!“ upita Munever.
„Nije to muzika kao svaka druga, nego ona od koje gubiš dah, ponireš pa izroniš, ona klobuča, obavija te, malo te miluje pa te onda malo šiba, baca te u vrtloge i diže u nebesa, pa vidiš sve koji su prije i sve koji će poslije… Kada bi čuo i razumio, vidio bi da je to biće višega reda, a sva su vrijedna i jednaka, ne dao Bog da ikog ružnom riječju povrijedim…“
„Popijte čaj od kamilice i majčine dušice, gospodine. Meni pomaže.“
„Ne mislim da je za tih petnaestak godina, šest mjeseci, osamnaest dana, pet sati, osam minuta i tri sekunde koliko mu je dato vremena stigao napraviti grijeh veći nego da se pokaka u gaće, a i to je bila moja briga, i majčina. Pa zašto onda ni trideset pet?! I zašto na kraju rata, kada smo se već ponadali, i kada je sve teže i besmislenije nego na početku, odmah, uskraćeni za muke?!“
„Heeej, iza vas ljudi čekaju u dugom redu koji se proteže sve do ulaza u grad, a vi tu još zanovijetate. Popijte onda nešto žestoko!“
„Ne pijem.“
„Pa dobro… onda šerbe, ili limunadu…“
„Rekoh da ne pijem, čovječe!“ upozori Veladar dobrostivog.
„Meni pomogne… trava. Smotam, povučem… bude lakše… Iako, kažu, najbolje je… bijelo…, ali skupo… Navuče se lako, a teško skida pa mu se sve pričinjava…“
„Ne pušim!“ zagalami nervozno Abdulah.
„Dobro, molit ću, samo da vas upozorim kako sam nenadležan za vaš slučaj.“
„Svi mi to kažu. Niko nije nadležan! Kao da je to neki jako snažan odgovor koji može zamijeniti onoliku muziku!“
„Muziku?“
„Opere i opere i u njima arije i arije koje su ga čekale. Bio je čudo od djeteta! I Bog zna kakvih je tu, među ovim vrećama od jute, moglo biti… Možda se tu bio pojavio Tolstoj, opet? Ili Čehov? Garinča? Tesla? Ili Shakespeare?!“
* * *
Wolfie piše ocu pismo 19. novembra 1780, dok radi na Idomeneu, nalazeći blasfemične prigovore:
„Reci mi, zar ne misliš da je govor podzemnog glasa isuviše dugačak? Pažljivo razmisli. Predstavi sebi pozorište i zapamti da glas mora da bude zastrašujući – mora da prodire – da bi auditorijum mogao povjerovati da stvarno postoji. Dobro, kako može ovaj efekt da se izazove ako je isuviše dug jer u tom slučaju slušaoci će sve više biti ubijeđeni da to nema značaja. Da govor duha u Hamletu nije tako dug, bio bi mnogo efektniji. Sasvim lako je da se skrati govor podzemnog glasa i pri tome će više dobiti nego izgubiti.“
Pročitavši sinovljev prigovor Shakespeareu, Abdulah Veladar ga je s gnušanjem odbacio i zanemario njegov scenski instinkt, ali je tu bila riječ prije o snazi autoriteta nego o snazi argumentacije, pa mu je neljubazno saopćio: „Sine, drži se ti muzike, a bratu Billu ostavi njegovo!“
* * *
Negdje opet moraju izroniti iako mislim da je još uvijek rano, i da bi, uz Mozarta, na ovom mjestu teško mogao niknuti opet još neko barem toliko velik… Ali, ko zna?! Zašto ne, ovo je dobra zemlja. Plodna ilovača, za rodit, za mrijet. Čuli ste za njega?
„Za koga?“
„Moga sina, ovog i onog? Mozarta i Veladara?“
„Ne baš.“
„Ni ne čudim se, ali mislim da je do vas.“
„Sasvim sam spokojan što neću čuti njegovu muziku“, reče čovjek i objasni kako to ne treba shvatiti kao podcjenjivanje i uvredu, nego da mu nikako nije do muzike i veselja.
„Ko je govorio o veselju?!“
„Pa vi ste, a ne ja, spomenuli muziku, zar niste?!“, otpovrgnu čovjek; zvao se Vejsil.
„Neko mora opjevati… sve ovo! Samo je on imao tu snagu, taj zamah da ovo opjeva, a da to ne bude… bljak… plač! Ja bih dodao libretu neku svoju osrednju riječ, jer samo takve u sebi nalazim, ali njegova muzika bi opominjala i budila, i proklinjala; ona, moćna, crvena i zakučasta kao Drina.“
Kada spomenu ime rijeke, čovjek ga prvi put ozbiljnije pogleda.
„A znate li zašto tamo više iz Drine ribu ne jedu?!“ upita Vejsil i požuri da objasni: „Upecaju pa je bace jer Bog zna čije je kosti glodala.
„Eto vidiš!“ prihvati Abdulah Veladar Vejsilove riječi sebi u prilog kao da mu ovaj daje za pravo. „Ovako, ostat će gluho i nijemo, kao da nije ni bilo, nego smo usnili.“
Htjede mu reći da na isto misle kada govore o propuštenoj muzici koja je kroz Abdulaha Veladara progovorila snagom te rijeke…
„Ali je njegov Abdulah Veladar sin bio čvrsta vjera, na ćaću; a nije od onih koji mašu i alakaju i busaju se, i broje do trinaest umjesto fatihe…, nego sebi u njedra da On bolje čuje; eto takav je bio. Pamtili bi nas i prepoznavali po njemu, rekli bi: ‘Ah… koliku dušu porodiše, neka onda ipak opstanu!’ Bez njega, ko smo?! S kim ćemo pred svijet bez njega jer uzeše nam sve koji valjaše, pozlatiše ih i u nebesa digoše, preko mjere i preko svojih, samo da ih privole, a nemamo mnogo da bi se odricali. Njegov moćan glas nam je trebao da izađemo pred svijet, tiho, uzaman, da nas jasnije čuju. Bez njegove opere, sve će ostati blijedo i nedorečeno, spremno da se ponovi onoliko puta koliko se ponavlja zakletva ‘Nikad više!’ i ‘Nikad opet!’ Kada bi je čuli, rekli bi: ‘O kakva je golema tuga tu zgažena, pa neka se ne ponovi!’ i ‘Kakvu ljepotu nam porodi muka njihova, pa neka je u radosti plode, a ne u tuzi!’ Avaj, teško nama samima, bez njega da nas čuva i gromkom muzikom nadjačava plotune s višegradske ćuprije. Njihovo će koplje uvijek biti duže!“
Abdulah Veladar odjednom zastade kao da ga je zgodila srčana, pa se stade lupkati po džepovima, osvrtati i tražiti uokolo papir i olovku – sad pa sad – kao da mu je naumpalo nešto važno pa ako ne zapiše odmah, pobjeći će i nestati, a to bi mu se učinilo kao velika šteta; a znalo mu se to često dešavati, da mu sijevne bistra misao koju nastoji zapamtiti, ali, plaha, učas utekne pa ako je se i sjeti, ne bude mu više onolika kakva mu se učinila. Začudo, imali su razumijevanja za njegove bjesove, trice i kučine jer u tom dugačkom redu zapravo niko nije nigdje žurio, vrijeme im je odavno iscurilo, bez novih razloga. Na leđima nekog Ekrema iz Dervente napisa, oblizujući usne, riječi koje mu se učiniše važnim. Ne pročita odmah nego ih, važne mu, nečitko ispisane štampanim slovima na komadiću papira otrgnutog iz dnevnih novina, zgužva i strpa u vanjski džep sakoa. Kada ih domalo bude odgonetao, pročitat će im glasno, s grčem, sljedeće riječi:
„Niz vjetar ničemo kao maslačak, kao Maksimilijan, Lajla, Sabrina… Dok se kao berači pamuka u suton vraćamo s polja s melanholičnim pjesmama u pola glasa; dok dižemo palac na putu ka Pertu, St. Louisu… razumno prerušeni u Indijance, Aboridžine, pitaju nas o Atlantidi o kojoj malo znamo; da je možda bila; da je više nema.“
Zalud riječi jer više nema ko da ih uglazbi i uobliči smislom. Sve je zalud, i život i što on nanese, i ljubav što se grlom grli, i bol što se trpnjom liječi, i smrt, radina, što se ne zamara.
Slušali su njegov jetki šapat, bez psovki, začudo, kao nešto što ne razumiju, ali osjećaju da ih dodiruje i meškolji; a oni sa kraja reda pohrliše naprijed da bolje čuju makar ga i ne razumjeli, taj neobičan vapaj oca koji nariče ne samo nad svojim sinom, koščicama, nego nad svima njima i svim njihovima što rasuti po vrećama zveckaju zvonko kao kristali; rasutim po svijetu kao ambrozija pa je tamane. I baš kada se okupiše, on zašuti.
„Znači… jedanaesti juli ukop…“ reče baš kada se okupiše oko njega, ali ne htjede ponoviti ni riječ jer dosta je jednom kazati onom koji hoće da čuje, a gluhom badava stoput.
„Ove godine je nešto manji broj, i svake je sve manji i manji… više zato jer se ostaci gube nego što se preostali nalaze. Bujice i čavke ih premještaju pa im nikako u trag. Tristo šezdeset i pet dženaza u odsustvu“, reče službenik groblja u Visokom ljubaznije, kao da su ga njegove riječi opomenule i kao da pažnja tolikih ljudi ima neki razlog.
„Dženaza, rekoste!“ reče Abdulah.
„Da.“
„Zašto dženaza?!“
„Ne razumijem. Čovjek se zvao… dječak se zvao… kako?“
„Abdulah Abdulaha Veladar.“
„Pa, eto… šta nije u redu?“
„Dženaza.“
„Nećete dženazu?“ začudi se Vejsil, za njim i Munever i svi ostali.
„Kod njega je taj slučaj… malo… specifičan…“
„Uredu. Onda će biti sahranjen u grob kao… ateist? Agnostik? Kao hindu? Kao pravoslavac?“
„Što se mene tiče, dženaza bi bila sasvim dobar izbor, i ja ću u kabur kada mi dođe vrijeme, ali… on, s obzirom na to šta je bio…“
„Ko, molit ću?!“
„On. Sin.“
„Kada?“
„Prije dvjesto… A još dvjesto prije Wolfija – Bill od Statforda na Avonu i otac mu plemeniti John Shakespeare… A na dan Billovog rođenja sa svijeta je otišao Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni iz Rima, sin firentinskog plemića… Taj duh se prenosi kroz vrijeme kao…“
„Kao… štafeta mladosti?“ dosjeti se grobarski službenik, ali ne izazva kod Abdulaha Veladara nikakvu reakciju.
„… kao polen. Kao maslačak! Zatim se u našem vremenu pojaviše Abdulah Veladar, otac i sin, ali… A onda će opet doći neko, tek za dvjesto, i samo Bog zna kako će Mu se obraćati!“ reče Abdulah Veladar.
„Dvjesto, molit ću… čega?“
„Godina! Iako je njegovo vrijeme nekako… zakrivljeno…“
„Hoćete mi reći da je bio… mješovit?“
„Bio je nekako… sve! Svi.“
„Kako ste, inače?“ upita grobarski službenik Abdulaha Veladara.
„Dobrojekakosi. Ne dao Bog goreg. Jedino mi ova promjena vremena podriva rane…“
„I mene južina obeshrabruje, ali, kažu na radiju, eto u nedjelju opet zime… Je l’ pravi?“ upita Munever ugledavši na ruci rolex submariner.
Učinih kao da sam prečuo.
„Ama, vidi se golim okom“, reče Vejsil, a ljudi se okupiše da vide.
„Hoćete li da popijete nešto žestoko, gospodine, nije haram!“
„Ne pijem!“ reče Abdulah.
„A da… zapalite… meni pomaže… Čovjek nakratko pobjegne…“
Abdulah kimnu. Zapalio bi nakon puno godina. Godila bi mu snažna cigara. Ekrem, šehid iz Dervente, obliza nemarno smotanu cigaru i pruži mu je: „Davali su nam uoči akcije, da ubijemo strah… i, zaista, otišao sam bez straha.“
Svejedno, Abdulah Veladar se bojao i tresao kao da je sve to preblago.
„Lažu na radiju čim zinu!“ reče neko.
„Znači, molit ću… bez dženaze?“
„Mislim da ne bi bilo u redu da bude samo dženaza, s obzirom… znate?“
„Dobro, bit će kako ste rekli. Jedanaestog jula u Potočarima ćemo ga izdvojiti i…“
„Njega je Bog izdvojio pa zašto bi ljudi nešto drugo? Možete li mi pokazati njegovu?“
Vejsil nevoljko ustade i poče tražiti po rafama neki broj po kojem će Abdulahovu vreću s kostima prepoznati među stotinama drugih, sličnih, samo se razlikuju po tome što je jedna dopola puna, a druga od pola prazna; podsjeti ga ta slika na onu kada mu je u Tuzli svake prestupne godine u Borovu kupovao cipele ili čizme, a prodavačica uzimala merdevine i skidala traženi broj sa najudaljenijeg mjesta.
„Mašala“, rekla bi prodavačica kada bi uskočio u dobre čizme, „uzmi mu za broj veće, vidiš da ti raste k’o iz vode, Abdulaše.“
Tako i sada traže nešto za njega po rafama; samo što su ovo bile njegove koščice.
„Evo“, reče Vejsil. „Molit ću, da otpetljam čvor?!“
Potvrdno kimnu glavom jer je uzao od jute izgledao baš nerazmrsiv za njegove prste oglodanih noktiju ispod kojih su virile ružičaste jagodice. „To je sve što smo našli. Malo čeone kosti, malo karlice i…“
„Neka!“ prekinu ga oštro Veladar a zatim reče: „Zar je ovo… sve?!“
„Ima i duša!“ opomenu ga Munever revnosno, ali sada nije htio ulaziti u rasprave, nije bilo ni mjesto ni vrijeme.
„To će biti spušteno?“
„To!“ potvrdi Vejsil.
„Čvrsto zatvoren?“
„Čvrsto!“ reče Vejsil. „Uostalom, moći ćete njegove ostatke jedanaestoga jula lično spustiti u kabur… u grob!“
Zatim Abdulah Veladar izvadi „zenith“, zategnu oprugu i ubaci ga u vreću, krišom, među koščice.
Začulo se samo: „Škljoc!“
Osjetio je da se sin nasmiješio; naime, pozirale su njegove kosti, onoliko koliko su to u stanju i koliko im je uopće do prigodnog osmijeha.
Služio je „zenith“ Veladarima dok su bili živi, vjerno do zadnjeg trena svjedočeći njihovo postojanje na ovom svijetu i bio je nekako ljudski red da ode s posljednjim Veladarem. Zatim skide sat, dvaput ga okrenu iznad jutane vreće, pa se predomisli. Obrisa mu oko i stavi ga čvrsto oko desnog zgloba.
„Mislim da neću moći biti prisutan ukopu jedanaestog jula, imam nekog važnog posla“, reče Veladar, a Munever ga prijekorno pogleda; i reče kako još niko nije ostao neukopan i da će se već neko naći da ga spusti; iako je najbolje da sin spusti oca, ili, gluho i daleko bilo, otac sina.
Okrenu se kao da mu je neko spustio ruku na rame. Neka toplota mu je ispunila grudi. Ona ista ruka ga blago dodirnu po kosi. Pomisli: došlo je vrijeme – pravdi pokoj! – kad kajat’ će se pravi, radovati krivi, pravedni biti sužnji, a zli oholi pravednici. Tek nas čeka nespokoj! Vrijeme dugovječnih nevolja koje nećeš poželjeti da preživiš! Slijede nam bičevi surovi! Pred oči će doći sve pravde skrivene i sve krivde što ih bezvrijednici u zasluge broje! Svijete zemni! Ko da kaže sve neizgovorene riječi koje bi nas odvele ko zna gdje, a sada smo tu?! Ko da smiri snova strah?! Onda kada sve pokrije ravnodušnog vremena stud – tad njegov je kraj, tihi zaborav! Nečastan sud. A iza nas… samo prah, prah, prah..
Kada se riječi odvojiše od njega, bez želje da budu išta drugo nego upozorenje, ljudi šutke, kao poslije molitve, opet uspostaviše onaj zmijoliki red.
„Ne daj Bože nikome!“ potapša ga po ramenu Ekrem iz Dervente, i sam šehid kao i svi njegovi.
Odnekud se opet javi Hilmija iz Brčkog pa reče: „Ima-nema, hoće-neće, taknuto-maknuto, trt-vrt, šic-mic, ovo-ono, tamo-vamo, dodaj-oduzmi, hoćeš-nećeš, hop-cup, povuci-potegni, toplo-hladno, gore-dolje, lijevo-desno…“
„Bit će bolje, bit će bolje“, dobaci Dževdet iz Mokrog.
„Znači… 314?“ upita opet Abdulah Veladar da bi bio siguran kako će se sve odigrati onako kako je predviđeno u knjigama.
„314, molit ću!“
„A… Uvertira? Bar ona?!“
„Uvertira?!“ upita Vejsil.
„Uvertira?!“ začudi se Munever.
Začudi se i Ekrem iz Dervente, onoliko koliko se šehid uopće može načuditi bilo čemu jer sva su mu se čuda već dogodila.
Abdulah Veladar se vrati nekoliko koraka i, na kraju strpljenja, upita grobarske službenike s one strane: „Zar i vi, dobra gospodo, i pored svih jasnih dokaza, zaista mislite da je Mozart bio samo jedan, da ja nisam Leopold i da ovo nisu kosti moga sina Abdulaha Veladara, unuka Onog Abdulaha Veladara, u čijem se tijelu ponovo rodio Johannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart?!“