Rijetki su takvi autori koji tuđim djelima dodjeljuju ništa manju pažnje negoli svojima. Znam nekoliko takvih autora s prostora bivše Jugoslavije, no ako se netko od njih osobito izdvaja, onda je to Miljenko Jergović. Ove druge neću sad posebno predstavljati jer njihove sam knjige na bugarski već prevodila i pisala o njima: Aleš Debeljak, Igor Isakovski, Josip Osti, Nenad Veličković, Ivan Herceg, Gojko Božović… Neki od njih kao izdavači, drugi kao esejisti, činili su i nastavljaju činiti mnogo ne toliko za promociju svojih knjiga, koliko onih knjiga koje su ostavile trajan pečat na njih.
Ono što Jergović čini posljednjih nekoliko godina uistinu je fenomenalno – popunjavajući upražnjenu nišu književne kritike u postkomunističkim književnostima, Jergović predstavlja novonastale knjige na način koji te tjera da ih se čim prije domogneš. Tako je prošle godine napisao prekrasan esej o Slučaju Džem Vere Mutafčieve, koji je postao dostupan hrvatskim čitateljima zahvaljujući prijevodu Ksenije Banović i izdavačke kuće Sandorf (a bilo je krajnje vrijeme da se prevede taj roman ne samo zato što je sjajan, nego i zato što korespondira s jednim od najljepših djela Ive Andrića – Prokletom avlijom). Nedavno je Jergović na svojoj stranici objavio i esej o romanima i pričama Georgija Gospodinova, koji se može pročitati i na bugarskom, na Internet portalu Otkrita literatura.
I kako samo iskazuje očaranost prijevodima – Marije Joane Stojadinović u beogradskim i Ksenije Banović u hrvatskim izdanjima! Jergović je istodobno jedan od najbriljantnijih primjera da su najbolje stranice o književnosti napisali upravo – pisci. Čak i s jednom objavljenom autorskom knjigom, kritičari sa spisateljskim talentom ne mogu ostati neprimijećeni. Sposobnost da pronikneš u stranu riječ, da se s istinskom pažnjom nadviješ nad sve one što manje, što više vidljive dijelove umjetničke strukture, poput urara nad starim džepnim satom – to je talent.
Miljenko Jergović je, naravno, ne samo afirmiran pisac, već jedan od onih koji objavljuju najviše dobre književnosti posljednjih godina. Čak i sama činjenica da su u bugarskome prijevodu triju prevoditeljica objavljene četiri njegove knjige, a vrlo skoro predstoji i pojavljivanje sljedećeg romana, dovoljan je dokaz. Otkud takva magija u tom piscu? Možda zato što piše i sebi i čitatelju, ali i zato što – ako parafraziramo Susanne Sontag – „jer je književnost prije svega“? Ili zato što, kako sam autor piše: “Mene budućnost nikada nije zanimala. (…) Budućnost pripada samouvjerenim i lakomislenim. Pripada onima koji znaju što bi sa sobom, onima kojima je zakržljala mašta. Jer mašta je uvijek okrenuta prošlosti.”
Ovo Jergović piše u romanu Otac, na posljednjim stranicama. Posljednjim – uvjetno rečeno, jer pred nama je autor – neosporni majstor u tjeranju čitatelja da se ponovno vrati s kraja upravo pročitanoga romana na njegov početak. I puštanju mašte da pogledom pomiluje prošlost.
Roman Otac još nije preveden na bugarski, ali korespondira s ostalim Jergovićevim knjigama prevedenim kod nas, osobito s knjigom koju je briljantno prevela Rusanka Liapova – Mama Leone – zbirkom kratkih priča o sarajevskom djetinjstvu. Ljudi iz Jergovićeva života česti su likovi njegove proze, a on – istovremeno i pjesnik, koji je prije negoli je počeo objavljivati prozu ima i tri objavljene zbirke poezije i ne prestaje ju pisati – piše svoje romane, priče, eseje na granici između lirskog i epskog govora. A to da je nevjerojatan stilist, koji po raznolikosti pripovjednih tehnika podsjeća na Raymonda Queneaua i njegove Stilske vježbe može se vidjeti u još jednoj njegovoj knjizi Inšallah Madona, Inšallah, koja se pojavljuje 2004.
Usporedba s Queneauom odnosi se na sposobnost varijacija i umijeća razvezivanja jezika do stupnja u kojem se razotkriva u čitavoj svojoj raskoši i magičnosti. Inšallah Madona, Inšallah zbirka je priča proizašlih iz povratka uspomenama na bosanske sevdalinke. Sevdalinke su narodne lirske pjesme, etimološki povezane s izrazom “sevda” i zapravo, vrlo često upravo tako se i zovu. Arapsko porijeklo riječi otpravlja nas prema crnoj žuči, prema melankoliji, a turski (sevdalinke se na Balkanu pojavljuju s dolaskom osmanlija na poluotok) – prema ljubavi. Upravo s ljubavlju povezano je i lijepo žensko ime Sevda koje se sreće u Bugarskoj. Sevdalinke se u početku izvode bez glazbene pratnje, ali širenjem austro-ugarske vlasti na Balkanu i ona se pojavljuje (najprije se uključuje harmonika), tako da su se u varijanti poznatoj Jergoviću već pretvorile u pjesme gradske kulture. Pjesme o tuzi i ljubavi.
Kako i sâm Jergović piše u bilješkama na kraju ove knjige, tvrdnja da je njegova knjiga jednostavno “inspirirana” sevdalinkama, nije točna: “Nijedna priča nije ‘inspirirana’ pjesmom, pa ni skriveni i manje skriveni stihovi pretvoreni u prozni tekst nisu tek citati”. Ono što je ovdje daleko važnije, a i od početka karakterizira njegovo pisanje jest njegov duboki lirski interes za pretvaranje riječi u neizrazivo, u nešto što izgleda potpuno nemoguće za pisanje. Osjećaj, glazbu, atmosferu – to je ono što Jergović traži u svojim knjigama upravo u njihovom izražavanju je izvanredan. Jer opijenost neopisivim u osnovi je jezika plamtećeg poput katedrale. Inšallah Madona, Inšallah je knjiga koja osim svega ostalog privlači čitatelja i svojom krasnorječivošću. Ovdje Jergović nastavlja s tradicijom pisanja predivnih pripovjedača kakvi su Ivo Andrić i Meša Selimović, koji unose nasladu Šeherezadina govora u književnost. Ali Jergović ne preslikava, on je u tom pisanju posve svoj i uranjajući u potpunosti u svijet islamske muzikalnosti, stvara nešto poput novog “zapadno-istočnog divana”, ali ne u stilu Goetheove lirike, već u tonalitetu svog pripovjednog majstorstva.
Da je Jergović pisao samo zbog fabule, knjige mu ne bi bile to što jesu – varijacije prošlosti poput glazbenih motiva. Istovremeno potopljen u proživljenu i još uvijek proživljavanu stvarnost (koja je, međutim, često obeshrabrujuća), kao pripovjedač je silno obuzet iskušenjem da sagleda stvari iz novoga kuta, u novome svjetlu. Pisanje, sanjarenje općenito, izvor je tog novog svjetla i Jergović to zna.
Obeshrabrujuće je opisivanje prošlosti u romanu-eseju Otac, ali ta obeshrabrenost me podsjeća na slavnu frazu Lecha Wałęsa o komunizmu „Ako je bilo nečeg lijepog, koje ne mogu odbiti komunizmu, to je da sam tada bio mlad.“ Pisanje je laboratorij preživljavanja onoga što inače izgleda nemoguće za preživjeti, onoga što prijeti da zauvijek ostane nesavladiva bol, koja je zapela u grlu. Ali to pisanje ne čini psihoterapijom, iako, ruku na srce, umjetnost pokazuje za to uspješne primjere. Jergović stvara iz posve različite perspektive, on nadilazi prošlost prije nego je počinje ispisivati. I to se vidi po bogatstvu tehnika koje iskušava, a posebno u njegovom vještom pripovijedanju. I ovdje ću objasniti naslov ovoga teksta – Jergović se vraća svom sarajevskom djetinjstvu kao stranac, poput “jednog Amerikancu u Parizu”, posjećujući svoju prošlost kao istodobno blisku, ali i zapanjujuće nepoznatu sredinu.
Otac je pogled na djetinjstvo, isprovociran smrću oca, ali citatnost ovog romana ne ograničava se samo na citiranje vlastite prošlosti. Kao što sam već spomenula – kod Jergovića je neosporno najjači impuls za pisanje sama književnost i prošlost kao književnost. I tu dolazimo do one istinske citatnosti u ovom romanu eseju koja nas usmjerava na raznovrsne tekstovima kako iz jugoslavenske komunističke svakodnevice (uključujući i uspomene jednog djeteta razvedenih roditelja, koje su odgajale baka i samohrana majka), tako i na kino, glazbu, umjetnost, književnost. Ali ova citatnost nije besciljna igra i ne prestaje sa šupljim referencama zato što je Jergović duboko dijaloški autor i zato što zna da se književnost oživljava upravo u dijalogu.
Postoji jedan frapantan dijalog u ovom romanu kojemu bih željela posvetiti nešto više pažnje. Ne nosi poseban naziv, ali ne samo da nije skriven, već je vidljiv i u strukturi romana, kao i u nekim trenucima važnim za roman. Jergovićev Otac i Camusov Stranac počinju zapanjujuće slično. Camusov roman, podsjetimo se, počinje jednom od omiljenih tehnika u povijesti žanra – katastrofično. Učinit će to i Hašek u svome slavnom romanu o doživljajima dobroga vojnika Švejka frazom “Tak, ubili su nam Ferdinanda” (prijevod Nada Gašić) – frazom, nakon koje počinje Švejkovo putešestvije po labirintima Prvoga svjetskog rata. Camusov roman pojavljuje se dvadeset godina poslije Švejka, usred stihije Drugoga svjetskog rata i što je na prvi pogled iznenađujuće – ne počinje frazom tipa “Ubili su našu Europu” (Hitler se još nije ubio, a samom Camusu Europa nikada nije prestala biti boljkom, objašnjavajući njezinu obranu na prvome mjestu kao obranu humanosti.), već rečenicom: Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice… Gotovo sedamdeset godina kasnije, nakon krvavog raspada Jugoslavije, Jergović će započeti svoj roman Otac ovako: “Umro mi je otac. U četvrtak je zvonio telefon, javila se žena koju sam upoznao jednom davno, na književnoj večeri u Dubrovniku, rekla je da su ga jutros smjestili u bolnicu.”
Istinski dijalog između Stranca i Oca tek započinje i on nije formalan. Zapravo, ništa nisu manje zanimljive razlike – jer Stranac započinje smrću majke i na kraju opet stiže do nje, ali jezgra romana jest ubojstvo koji lik izvršava u Alžiru. I Jergovićev roman započinje smrću oca, ali završava ne samo njegovom smrću, već krajem čitava Jergovićeva roda, čiji je posljednji izdanak pripovjedač. Centar oba romana je osjećaj otuđenosti. Ako gospodin Mersault odlazi na majčin pogreb kao stranac (da bi poslije u Alžiru ubio Arapina, za njega – drugog stranca), Jergovićev lik se vraća u Sarajevo svoje prošlosti kao stranac, ali u Sarajevo kakvo je danas, odbija se vratiti – ne odlazi na pogreb ocu jer: “nisam želio da me itko u Sarajevu vidi pri tom posljednjem, simboličnom, susretu s ocem. Mene u Sarajevu više nema, i važno mi je da tako i bude Prema sprovodima ne osjećam ništa. (…) Ništa tako ne ugrožava čovjekovu intimu i dostojanstvo kao ta simbolična situacija u kojoj ga netko gleda u trenucima kada pokušava prihvatiti da nekoga njemu bliskog više nema.”
Ako Camusov lik puca vani, pri kanonadi opkoljenog Sarajeva, iz kojeg odlazi, Jergovićev lik bira pucati unutra. S jasnom otvorenošću čovjeka koji zna da je sve izgubljeno točno u onom trenutku u kojemu počinješ tražiti stranca izvan, a ne unutar sebe. I upravo kroz misao o strancu dva romana se sreću i u pitanjima vjere i mjere, ateizma i komunizma, ljubavi i smrti.
Lik u Strancu osuđen je na smrt zbog činjenice što javni tužitelj inzistira na “tajnoj vezi” između bezosjećajnosti sina pri majčinu pogrebu i ubojstva koje kasnije izvršava. Za otkriće te veze osobito važnim se pokazao njegov uporni ateizam. Jergovićev lik postavljen je u gotovo jednaku situaciju jer se ne želi pomiriti s time da znak jednakosti može biti postavljen između religije i nacionalne pripadnosti, između vjere i identifikacijskog dokumenta. I to u vremenima u kojima se zbog toga ubija – a da on sam nije ubijao! Ali ovaj lik – pripovjedač je nemilosrdan prema samome sebi – dok s melankolijom i suosjećanjem opisuje svoje bližnje, analitična oštrina koju pokazuje spram samoga sebe slična je jedino načinu kojim opisuje bezumlje svijesti osakaćene ideologijom. I ako ovaj lik pokazuje svoju slabost i sklonost kompromisu (da se ipak pomiri s apsurdom jer mora primiti katoličku vjeru kako bi dobio hrvatski pasoš), čitatelj ne može ne zapitati se – kakvi li su onda prikriveni kompromisi koje su počinili svi oni ljubitelji ideološke zaštite koji su na brzinu zamijenili petokraku simbolima nacizma, da bi ubrzo napustili i polje simbolike, bacajući svoje posve doslovne granate na stvarnost. Od njih ovaj lik bježi u prošlost, jer “samo se u prošlosti da razriješiti nešto što se u prošlosti i dogodilo”. I zato što je književnost najsigurniji vremenski stroj. Stroj koji ne prestaje podsjećati da je pored čitave njegove udaljenosti prošlost daleko privlačnija za maštu, jer neprestano “treba pokušavati mijenjati događaje iz prošlosti. To je jedini način da oni ne budu krivotvoreni, i da iz krivotvorina ne nastanu nove, još nakaznije metastaze prošlosti“.
A i zato što, kako se pripovjedač te prošlosti prisjeća, “Još od vremena kada sam išao u osnovnu školu, budućnost se sastojala u tome da je sutra ponedjeljak, a prvi sat matematika.”
Siječanj 2017. godine
***
Ljudmila Mindova, pjesnikinja, književna kritičarka i teoretičarka, prevoditeljica.
Autorica je zbirki poezije Blus po nikoe vreme (2009), Tambos (2014), Život bez muzika (2016),kao i dviju knjiga književno-kritičke problematike: Glasat na baroka. Ivan Gundulić i hrvatska barokova norma (2011)te Druga Itaka. Za doma na literatura (2016.)
Prevela je brojne autore sa bivšeg jugoslavenskog prostora, među kojima su Danilo Kiš, Dubravka Ugrešić, Josip Osti, Tomaž Šalamun, Aleš Debeljak, Ivan Herceg i Simo Mraović.
Njezina je poezija prevođena na hrvatski, engleski i turski jezik.
Završila je slavensku flologiju na Sofijskome sveučilištu, te doktorirala na hrvatskoj baroknoj književnosti.
Suosnivačica je književnog portala Otkrita literatura.
Tekst s bugarskog prevela i bilješku o autorici sačinila Ksenija Banović
Jedan Sarajlija u Sarajevu
Rijetki su takvi autori koji tuđim djelima dodjeljuju ništa manju pažnje negoli svojima. Znam nekoliko takvih autora s prostora bivše Jugoslavije, no ako se netko od njih osobito izdvaja, onda je to Miljenko Jergović. Ove druge neću sad posebno predstavljati jer njihove sam knjige na bugarski već prevodila i pisala o njima: Aleš Debeljak, Igor Isakovski, Josip Osti, Nenad Veličković, Ivan Herceg, Gojko Božović… Neki od njih kao izdavači, drugi kao esejisti, činili su i nastavljaju činiti mnogo ne toliko za promociju svojih knjiga, koliko onih knjiga koje su ostavile trajan pečat na njih.
Ono što Jergović čini posljednjih nekoliko godina uistinu je fenomenalno – popunjavajući upražnjenu nišu književne kritike u postkomunističkim književnostima, Jergović predstavlja novonastale knjige na način koji te tjera da ih se čim prije domogneš. Tako je prošle godine napisao prekrasan esej o Slučaju Džem Vere Mutafčieve, koji je postao dostupan hrvatskim čitateljima zahvaljujući prijevodu Ksenije Banović i izdavačke kuće Sandorf (a bilo je krajnje vrijeme da se prevede taj roman ne samo zato što je sjajan, nego i zato što korespondira s jednim od najljepših djela Ive Andrića – Prokletom avlijom). Nedavno je Jergović na svojoj stranici objavio i esej o romanima i pričama Georgija Gospodinova, koji se može pročitati i na bugarskom, na Internet portalu Otkrita literatura.
I kako samo iskazuje očaranost prijevodima – Marije Joane Stojadinović u beogradskim i Ksenije Banović u hrvatskim izdanjima! Jergović je istodobno jedan od najbriljantnijih primjera da su najbolje stranice o književnosti napisali upravo – pisci. Čak i s jednom objavljenom autorskom knjigom, kritičari sa spisateljskim talentom ne mogu ostati neprimijećeni. Sposobnost da pronikneš u stranu riječ, da se s istinskom pažnjom nadviješ nad sve one što manje, što više vidljive dijelove umjetničke strukture, poput urara nad starim džepnim satom – to je talent.
Miljenko Jergović je, naravno, ne samo afirmiran pisac, već jedan od onih koji objavljuju najviše dobre književnosti posljednjih godina. Čak i sama činjenica da su u bugarskome prijevodu triju prevoditeljica objavljene četiri njegove knjige, a vrlo skoro predstoji i pojavljivanje sljedećeg romana, dovoljan je dokaz. Otkud takva magija u tom piscu? Možda zato što piše i sebi i čitatelju, ali i zato što – ako parafraziramo Susanne Sontag – „jer je književnost prije svega“? Ili zato što, kako sam autor piše: “Mene budućnost nikada nije zanimala. (…) Budućnost pripada samouvjerenim i lakomislenim. Pripada onima koji znaju što bi sa sobom, onima kojima je zakržljala mašta. Jer mašta je uvijek okrenuta prošlosti.”
Ovo Jergović piše u romanu Otac, na posljednjim stranicama. Posljednjim – uvjetno rečeno, jer pred nama je autor – neosporni majstor u tjeranju čitatelja da se ponovno vrati s kraja upravo pročitanoga romana na njegov početak. I puštanju mašte da pogledom pomiluje prošlost.
Roman Otac još nije preveden na bugarski, ali korespondira s ostalim Jergovićevim knjigama prevedenim kod nas, osobito s knjigom koju je briljantno prevela Rusanka Liapova – Mama Leone – zbirkom kratkih priča o sarajevskom djetinjstvu. Ljudi iz Jergovićeva života česti su likovi njegove proze, a on – istovremeno i pjesnik, koji je prije negoli je počeo objavljivati prozu ima i tri objavljene zbirke poezije i ne prestaje ju pisati – piše svoje romane, priče, eseje na granici između lirskog i epskog govora. A to da je nevjerojatan stilist, koji po raznolikosti pripovjednih tehnika podsjeća na Raymonda Queneaua i njegove Stilske vježbe može se vidjeti u još jednoj njegovoj knjizi Inšallah Madona, Inšallah, koja se pojavljuje 2004.
Usporedba s Queneauom odnosi se na sposobnost varijacija i umijeća razvezivanja jezika do stupnja u kojem se razotkriva u čitavoj svojoj raskoši i magičnosti. Inšallah Madona, Inšallah zbirka je priča proizašlih iz povratka uspomenama na bosanske sevdalinke. Sevdalinke su narodne lirske pjesme, etimološki povezane s izrazom “sevda” i zapravo, vrlo često upravo tako se i zovu. Arapsko porijeklo riječi otpravlja nas prema crnoj žuči, prema melankoliji, a turski (sevdalinke se na Balkanu pojavljuju s dolaskom osmanlija na poluotok) – prema ljubavi. Upravo s ljubavlju povezano je i lijepo žensko ime Sevda koje se sreće u Bugarskoj. Sevdalinke se u početku izvode bez glazbene pratnje, ali širenjem austro-ugarske vlasti na Balkanu i ona se pojavljuje (najprije se uključuje harmonika), tako da su se u varijanti poznatoj Jergoviću već pretvorile u pjesme gradske kulture. Pjesme o tuzi i ljubavi.
Kako i sâm Jergović piše u bilješkama na kraju ove knjige, tvrdnja da je njegova knjiga jednostavno “inspirirana” sevdalinkama, nije točna: “Nijedna priča nije ‘inspirirana’ pjesmom, pa ni skriveni i manje skriveni stihovi pretvoreni u prozni tekst nisu tek citati”. Ono što je ovdje daleko važnije, a i od početka karakterizira njegovo pisanje jest njegov duboki lirski interes za pretvaranje riječi u neizrazivo, u nešto što izgleda potpuno nemoguće za pisanje. Osjećaj, glazbu, atmosferu – to je ono što Jergović traži u svojim knjigama upravo u njihovom izražavanju je izvanredan. Jer opijenost neopisivim u osnovi je jezika plamtećeg poput katedrale. Inšallah Madona, Inšallah je knjiga koja osim svega ostalog privlači čitatelja i svojom krasnorječivošću. Ovdje Jergović nastavlja s tradicijom pisanja predivnih pripovjedača kakvi su Ivo Andrić i Meša Selimović, koji unose nasladu Šeherezadina govora u književnost. Ali Jergović ne preslikava, on je u tom pisanju posve svoj i uranjajući u potpunosti u svijet islamske muzikalnosti, stvara nešto poput novog “zapadno-istočnog divana”, ali ne u stilu Goetheove lirike, već u tonalitetu svog pripovjednog majstorstva.
Da je Jergović pisao samo zbog fabule, knjige mu ne bi bile to što jesu – varijacije prošlosti poput glazbenih motiva. Istovremeno potopljen u proživljenu i još uvijek proživljavanu stvarnost (koja je, međutim, često obeshrabrujuća), kao pripovjedač je silno obuzet iskušenjem da sagleda stvari iz novoga kuta, u novome svjetlu. Pisanje, sanjarenje općenito, izvor je tog novog svjetla i Jergović to zna.
Obeshrabrujuće je opisivanje prošlosti u romanu-eseju Otac, ali ta obeshrabrenost me podsjeća na slavnu frazu Lecha Wałęsa o komunizmu „Ako je bilo nečeg lijepog, koje ne mogu odbiti komunizmu, to je da sam tada bio mlad.“ Pisanje je laboratorij preživljavanja onoga što inače izgleda nemoguće za preživjeti, onoga što prijeti da zauvijek ostane nesavladiva bol, koja je zapela u grlu. Ali to pisanje ne čini psihoterapijom, iako, ruku na srce, umjetnost pokazuje za to uspješne primjere. Jergović stvara iz posve različite perspektive, on nadilazi prošlost prije nego je počinje ispisivati. I to se vidi po bogatstvu tehnika koje iskušava, a posebno u njegovom vještom pripovijedanju. I ovdje ću objasniti naslov ovoga teksta – Jergović se vraća svom sarajevskom djetinjstvu kao stranac, poput “jednog Amerikancu u Parizu”, posjećujući svoju prošlost kao istodobno blisku, ali i zapanjujuće nepoznatu sredinu.
Otac je pogled na djetinjstvo, isprovociran smrću oca, ali citatnost ovog romana ne ograničava se samo na citiranje vlastite prošlosti. Kao što sam već spomenula – kod Jergovića je neosporno najjači impuls za pisanje sama književnost i prošlost kao književnost. I tu dolazimo do one istinske citatnosti u ovom romanu eseju koja nas usmjerava na raznovrsne tekstovima kako iz jugoslavenske komunističke svakodnevice (uključujući i uspomene jednog djeteta razvedenih roditelja, koje su odgajale baka i samohrana majka), tako i na kino, glazbu, umjetnost, književnost. Ali ova citatnost nije besciljna igra i ne prestaje sa šupljim referencama zato što je Jergović duboko dijaloški autor i zato što zna da se književnost oživljava upravo u dijalogu.
Postoji jedan frapantan dijalog u ovom romanu kojemu bih željela posvetiti nešto više pažnje. Ne nosi poseban naziv, ali ne samo da nije skriven, već je vidljiv i u strukturi romana, kao i u nekim trenucima važnim za roman. Jergovićev Otac i Camusov Stranac počinju zapanjujuće slično. Camusov roman, podsjetimo se, počinje jednom od omiljenih tehnika u povijesti žanra – katastrofično. Učinit će to i Hašek u svome slavnom romanu o doživljajima dobroga vojnika Švejka frazom “Tak, ubili su nam Ferdinanda” (prijevod Nada Gašić) – frazom, nakon koje počinje Švejkovo putešestvije po labirintima Prvoga svjetskog rata. Camusov roman pojavljuje se dvadeset godina poslije Švejka, usred stihije Drugoga svjetskog rata i što je na prvi pogled iznenađujuće – ne počinje frazom tipa “Ubili su našu Europu” (Hitler se još nije ubio, a samom Camusu Europa nikada nije prestala biti boljkom, objašnjavajući njezinu obranu na prvome mjestu kao obranu humanosti.), već rečenicom: Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice… Gotovo sedamdeset godina kasnije, nakon krvavog raspada Jugoslavije, Jergović će započeti svoj roman Otac ovako: “Umro mi je otac. U četvrtak je zvonio telefon, javila se žena koju sam upoznao jednom davno, na književnoj večeri u Dubrovniku, rekla je da su ga jutros smjestili u bolnicu.”
Istinski dijalog između Stranca i Oca tek započinje i on nije formalan. Zapravo, ništa nisu manje zanimljive razlike – jer Stranac započinje smrću majke i na kraju opet stiže do nje, ali jezgra romana jest ubojstvo koji lik izvršava u Alžiru. I Jergovićev roman započinje smrću oca, ali završava ne samo njegovom smrću, već krajem čitava Jergovićeva roda, čiji je posljednji izdanak pripovjedač. Centar oba romana je osjećaj otuđenosti. Ako gospodin Mersault odlazi na majčin pogreb kao stranac (da bi poslije u Alžiru ubio Arapina, za njega – drugog stranca), Jergovićev lik se vraća u Sarajevo svoje prošlosti kao stranac, ali u Sarajevo kakvo je danas, odbija se vratiti – ne odlazi na pogreb ocu jer: “nisam želio da me itko u Sarajevu vidi pri tom posljednjem, simboličnom, susretu s ocem. Mene u Sarajevu više nema, i važno mi je da tako i bude Prema sprovodima ne osjećam ništa. (…) Ništa tako ne ugrožava čovjekovu intimu i dostojanstvo kao ta simbolična situacija u kojoj ga netko gleda u trenucima kada pokušava prihvatiti da nekoga njemu bliskog više nema.”
Ako Camusov lik puca vani, pri kanonadi opkoljenog Sarajeva, iz kojeg odlazi, Jergovićev lik bira pucati unutra. S jasnom otvorenošću čovjeka koji zna da je sve izgubljeno točno u onom trenutku u kojemu počinješ tražiti stranca izvan, a ne unutar sebe. I upravo kroz misao o strancu dva romana se sreću i u pitanjima vjere i mjere, ateizma i komunizma, ljubavi i smrti.
Lik u Strancu osuđen je na smrt zbog činjenice što javni tužitelj inzistira na “tajnoj vezi” između bezosjećajnosti sina pri majčinu pogrebu i ubojstva koje kasnije izvršava. Za otkriće te veze osobito važnim se pokazao njegov uporni ateizam. Jergovićev lik postavljen je u gotovo jednaku situaciju jer se ne želi pomiriti s time da znak jednakosti može biti postavljen između religije i nacionalne pripadnosti, između vjere i identifikacijskog dokumenta. I to u vremenima u kojima se zbog toga ubija – a da on sam nije ubijao! Ali ovaj lik – pripovjedač je nemilosrdan prema samome sebi – dok s melankolijom i suosjećanjem opisuje svoje bližnje, analitična oštrina koju pokazuje spram samoga sebe slična je jedino načinu kojim opisuje bezumlje svijesti osakaćene ideologijom. I ako ovaj lik pokazuje svoju slabost i sklonost kompromisu (da se ipak pomiri s apsurdom jer mora primiti katoličku vjeru kako bi dobio hrvatski pasoš), čitatelj ne može ne zapitati se – kakvi li su onda prikriveni kompromisi koje su počinili svi oni ljubitelji ideološke zaštite koji su na brzinu zamijenili petokraku simbolima nacizma, da bi ubrzo napustili i polje simbolike, bacajući svoje posve doslovne granate na stvarnost. Od njih ovaj lik bježi u prošlost, jer “samo se u prošlosti da razriješiti nešto što se u prošlosti i dogodilo”. I zato što je književnost najsigurniji vremenski stroj. Stroj koji ne prestaje podsjećati da je pored čitave njegove udaljenosti prošlost daleko privlačnija za maštu, jer neprestano “treba pokušavati mijenjati događaje iz prošlosti. To je jedini način da oni ne budu krivotvoreni, i da iz krivotvorina ne nastanu nove, još nakaznije metastaze prošlosti“.
A i zato što, kako se pripovjedač te prošlosti prisjeća, “Još od vremena kada sam išao u osnovnu školu, budućnost se sastojala u tome da je sutra ponedjeljak, a prvi sat matematika.”
Siječanj 2017. godine
***
Ljudmila Mindova, pjesnikinja, književna kritičarka i teoretičarka, prevoditeljica.
Autorica je zbirki poezije Blus po nikoe vreme (2009), Tambos (2014), Život bez muzika (2016), kao i dviju knjiga književno-kritičke problematike: Glasat na baroka. Ivan Gundulić i hrvatska barokova norma (2011) te Druga Itaka. Za doma na literatura (2016.)
Prevela je brojne autore sa bivšeg jugoslavenskog prostora, među kojima su Danilo Kiš, Dubravka Ugrešić, Josip Osti, Tomaž Šalamun, Aleš Debeljak, Ivan Herceg i Simo Mraović.
Njezina je poezija prevođena na hrvatski, engleski i turski jezik.
Završila je slavensku flologiju na Sofijskome sveučilištu, te doktorirala na hrvatskoj baroknoj književnosti.
Suosnivačica je književnog portala Otkrita literatura.
Tekst s bugarskog prevela i bilješku o autorici sačinila Ksenija Banović