Jedan san

Slabo pamtim snove. Oni koje sam upamtio bili su prazni i nisu imali priču. Niti su me ganuli.

Jutros sam sanjao da smo u Beogradu.

Liježemo na spavanje u travi i blatu, uz ogradu Saborne crkve, A. i ja.

Dobro je mjesto. Čini se da tu češće noćivamo.

Još je mrak kada se budimo.

Hodamo prema Terazijama.

Dugokosa djevojka, glazbenica, na stolu u parku, ostavlja nam violončelo. Prilazim da ga uzmem, ali violončelo se raspolovi.

A. uzima jednu polovicu.

Ja uzimam drugu.

Violončelo nije prepiljen, nego je svaka polovica jedan instrument, sa po dvije žice.

Nosimo ih na književnu večer. Ne znam kakvu će tamo imati ulogu.

Malo dalje srećemo X, moju bivšu djevojku.

Ona me prezrivo pogleda, kao: znam li ja šta to nosim, to je polovica violončela.

I tu je snu kraj.