Jedan rođendanski esej

Promjena svijesti ili kako me Miljenko Jergović doveo do veganstva

 

„Primate li me, upitao je, a fra Ilija Živković, tadašnji gvardijan, pogledao je kroz prozor, lijepa bijaše noć, kakve dođu krajem augusta pa pomisliš da ljepšega mjesta na ovoj zemlji nema i onda od te misli živiš svu godinu, preživiš magle i najgoru zimu, te mu odgovori – primamo te, iako ne bi smjeli.“

 

Ovaj ću tekst poslati Miljenku Jergoviću za pedeseti rođendan, iako sam ga možda više pisala sebi za svoj pedeseti rođendan, jer između naših rođendana leži zapravo samo par tjedana. Ne slavim rođendane. Moram, doduše, priznati da ima nešto u tom danu, da se naša svijest, hoćeš-nećeš, u cikličnom ponavljanju tog dana rođenja obračunava sama sa sobom, životom i svime onim što smo htjeli postići. Otprilike dvije godine prije prijetećeg datuma okruglog rođendana čovjek već počinje razmišljati o vlastitu razvoju, uspoređuje ciljeve i postignuća i dođe, kako tko, na zadovoljavajuće ili poražavajuće rezultate. Razmišljamo o svijetu općenito i o nama u njemu. Kakav je to svijet u kojemu živimo?

Kad se malo odmakneš od vlastitog malog životnog kruga, moraš konstatirati da se danas u našim društvima normalnim smatraju neke zapanjujuće stvari. Na primjer, ekonomija i novac su nam iznad svega, čak iznad onoga što nam je najpotrebnije: zrak, voda, hrana, okoliš, zajednica. Koristimo ekonomski sistem koji drugi, na drugim mjestima zemaljske kugle, plaćaju životom. Dijelimo zemlju u dijelove i borimo se oko toga tko posjeduje te dijelove. Neke ljude zovemo „vojnicima“, što im daje dozvolu da ubijaju druge ljude. Gledamo strašni porast desnih ekstremizama u Europi, porast fašističkih i fašistoidnih pojava u srcu našeg kontinenta gdje smo mislili da toga više neće biti. Mučimo i ubijamo bezbroj životinja svaki dan nepotrebno zbog hrane, odjeće i farmaceutskih eksperimenta. Djecu šaljemo tijekom cijelih njihovih djetinjstava u škole kako bi učili stvari koje im poslije ne trebaju. Na roditelje izvršavamo financijski pritisak prisiljavajući ih na taj način da propuste važne stadije djetinjstva svoje djece. Imamo tisuću religija i svaka vjeruje kako je njezin Bog ili njezina priča o Bogu jedinstvena i najistinitija. Rugamo se ljubavi i suosjećanju koji promiču život, dok se rat drži kao časna stvar.

Što?

Tako izgleda naš svijet? Naš koncept suživota? Ovako poredano doista zvuči grozno! Tako već mislim nekoliko godina pripremajući se za taj pedeseti rođendan i krenula sam dosta toga mijenjati. I to ne zbog tog užasnog popisa, jer čovjeka takvo što prije paralizira nego što će mu dati snagu da išta mijenja. Za sve što sam mijenjala imam zapravo isključivo književne razloge. I tu sada Miljenko upada u igru, premda je on naravno „pars pro toto“, znači stoji na neki način za književnost općenito, ali ne potpuno.

„Svaka će dobra knjiga čitatelja promijeniti – makar samo malo“, rekao je jednom njemački pjesnik i bivši izdavač Michael Krüger. To je možda najbolja i najtočnija definicija dobre književnosti koju sam ikad čula. Evo nešto o mom iskustvu dobre književnosti i kako mi je promijenila život:

Sjećam se kako sam jednoga dana u 2005. godini čitala knjigu „Gloria in excelsis“ Miljenka Jergovića. Tek sam bila počela, priča me još nije bila obuzela, pomalo sam hvatala ritam, kada sam naišla na jednu rečenicu koja me na neki način dirnula. Germanistica u meni je odmah htjela znati zašto je tome tako, zašto se naježim, zašto osjetim da je savršena rečenica, budući da ni po sadržaju, ni po poruci nije bila posebno značajna. Bila je tek normalna jergovićevska rečenica kakih se nađe stotinu u svakoj njegovoj knjizi, tipična za njegovo pisanje. Ali zašto? Radi se o rečenici koju sam napisala gore iznad teksta i sad ću ju ponovno napisati u drugom obliku, jer, stvarno, sama za sebe, mogla bi biti pjesma.

Primate li me,

upitao je, a fra Ilija Živković,

tadašnji gvardijan, pogledao je kroz prozor,

lijepa bijaše noć, kakve dođu krajem augusta

pa pomisliš da ljepšega mjesta na ovoj zemlji

nema i onda od te misli živiš svu godinu,

preživiš magle i najgoru zimu,

te mu odgovori – primamo te,

iako ne bi smjeli.“

Ako želite razumjeti zbog čega mi je bila toliko upadljiva, morate je zamisliti kao film: Na vratima samostana pojavi se stranac. Kamera nam to pokazuje odozgo. Onda krene prema strancu kako bi uhvatila što kaže. On pita: „Primate li me?“. Onda – i dalje smo u toj istoj rečenici – kamera krene na stranu fra Ilije Živkovića. Što radi on? On gleda kroz prozor i mi, kao gledatelji filma ili čitatelji, gledamo s njim. Šta vidi? „Lijepa bijaše noć, itd.“ I sada se kamera fratru povuče u glavu i ne samo da vidimo što on vidi, nego vidimo što misli dok to vidi: „pa pomisliš da ljepšega mjesta…“ Kamera izlazi iz njegova mozga i ponovno ga gledamo i čekamo što će reći. On kaže: „primamo te, iako ne bi smjeli“. A to je odluka napravljena na temelju onoga što je vidio i onog što je mislio dok je gledao. To putovanje kamerom pisac pokazuje u samo jednoj rečenici. Glava prva, pa druga, pa vanjska perspektiva, tako teku priče u knjigama Miljenka Jergovića i vode nas na taj način kroz unutrašnji svijet njegovih likova. Pa normalno, svaka dobra knjiga je multiperspektivna, ali, eto, meni je to nekad sinulo čitajući ovu rečenicu. No, nije samo stvar u višeperspektivnosti. I to zapravo već znamo, jer postoji već dovoljno znanstvenih dokaza kako čitanje književnosti promiče empatiju, jer, čitajući tuđe sudbine, fiktivne i realne, proživljavanjem straha, emocija, sreće i tuge likova širimo vlastita iskustva, kao da smo to sami doživjeli. [1]

Ta rečenica nam, doduše, pokazuje još jednu specifičnost Jergovićeve proze. Način na koji taj Živković sebi dozvoli da ga misli vode do odluke koju bi on – u poziciji gvardijana odgovoran za sigurnost tog samostana i sve njegove stanovnike – trebao možda nekako opreznije napraviti. On odlučuje potpuno intuitivno. Miljenkovi likovi to često rade. Tu su katkad bake i drugi likovi potpuno uronjeni u svijet praznovjerice, toliko da njihovo agiranje utječe na njihova uvjerenja i vodi ih kroz život. Tu su ljudi koji imaju svoje male ili veće poremećaje koji na kraju utječu na njihova životna opredjeljenja. Tu je sam Jergović kao pripovjedač biografija svojih roditelja koji pokušava dokučiti u kojem su se „filmu“ vrtjeli njemu najbliži, u kojem povijesnom i osobnom kontekstu su odlučivali, on to opisuje ne osuđujući ni jedan od njihovih postupaka. Pokazajući uronjenost pojedinca u svoje gledište, svoje mane i predrasude, razina povjerenja lika u vlastitu intuiciju, on u čitatelju otvara prostor u kojemu sasvim refleksivan i intuitivan način razmišljanja dobiva svoje mjesto u svijetu koji je vođen uglavnom razumom i znanstveno dokazanim činjenicama. U jednoj stvarnosti u kojoj smo zapravo izgubili kontakt s vlastitom instancijom spiritualnosti. Takvim postupkom Jergović apelira na nešto što svaki čovjek ima u sebi. Herder je to nekad zvao „Gefühl“[2], Schleiermacher je koristio pojam „Gemüt“[3], a mislili su na jednu instancu u čovjekovoj duši u kojoj se mogao povezati transcendentalnim pojavama. Mislili su da je to „organ“ s kojem se čovjek poveže s univerzalnim pitanjima, organ uz čiju pomoć može, naravno, i postati religiozan. Ja bih danas dodala da se učinak dobre književnosti upravo događa na tom mjestu. Lako možemo definirati što je dobra književnost, koliko je bogata nečija proza ili rječnik, koji neobični stil ili tehniku koristi. Ali ono što će od književnosti napraviti veliku književnost je ta promjena koja se po Krügeru dešava u čitatelju, a promjene nema ukoliko nije dirnut čitateljev osjećaj. To je nešto što smo u zadnjih par godina vidjeli u znanstvenim rezultatima iz svijeta nauke o mozgu, neurologije i medicine. (Reference u fusnotama za one kojima je to potrebno.)[4]

I tako sam čitajući svjetsku književnost s godinama školovala svoj odnos prema intuiciji. Školovala sam usput i svoju empatiju prema svim živim bićima i počela vjerovati dubokom osjećaju da s našim društvom, načinom odgoja djece, vrćenjem oko novca, egocentričnim ponašanjem u vlastitom životu, kao i s egoizmom naše ljudske zajednice, nešto ne štima. I počela sam odbijati sudjelovati u tome, gdje god sam mogla. To je proces koji je vrlo zanimljiv kad se odnosi na naše vlastito ponašanje, na odluke koje moramo donijeti svakog trenutka, kada samog sebe testiraš koliko uistinu možeš primijeniti ta uvjerenja. Koliko je lako i koliko boli. Jedan od prvih pothvata bila je promjena prehrane za koju postoje možda mnogi zdravstveni, politički ili ekološki razlozi. Oni nisu, međutim, nikad imali veći utjecaj na mene, kao što nemaju na druge koji, možda, isto razmišljaju o tome. Nikakve statistike, informacije ili brojke nisu me mogle toliko uvjeriti da zaista nešto promijenim duže od dva dana. Prave promjene događaju se kada sebi dopustiš da slušaš intuiciju. Jedna takva intuicija bila je da nikako ne može biti dobro sudjelovati u masovnom ubijanju životinja mesne industrije. Čak i više, da za čovjeka našeg vijeka nema opravdanja za ubijanja životinja općenito. I prestala sam jesti meso, a sad već i izbacila skoro svaki proizvod životinjskog podrijetla. I gotovo.

Osjećala sam se kao nekakav Jergovićev lik (koji naravno ni ne postoji u njegovoj fikciji), koji kao fra Ilija Živković gleda kroz prozor i, vidjevši svijet kakav je, napravi odluku u tom trenu.

Miljenko Jergović nije vegetarijanac, niti je u prozi posebno pisao o vegetarijancima. Iz nekih njegovih komentara na tu temu čak bismo mogli iščitati da se nešto malo ruga vegetarijancima (da ne govorimo o veganima). Pisao je, doduše, o ljudima i životinjama i o njihovu odnosu; njegova pripovjedačka kamera ne zaustavi se ni pred životinjskom glavom, nego uđe u nju kao i u čovjekove. Ali Miljenko ima druge životne teme. Od ovih gore navedenih, recimo, njemu je sigurno važniji fašizam. Osim što je povijesno i književno istraživao društvene okolnosti u kojima se fašizam konkretno može razviti i u nekoj zajednici širiti, on i u svojim aktualnim novinskim tekstovima neumorno upozorava na najsitnije pojave profašističkog ponašanja pojedinih ili na izjave, događaje i političke odluke širom svijeta koje zadržavaju tragove takve ideologije. On funkcionira kao lakmus-papir ili kao geigerov brojač koji osjeti najmanju fašističku tendenciju. U tom kontekstu mu je naravno sumnjivo i kada neki ljudi poput vegetarijanaca koriste taj svoj moralni argument kako bi sebe predstavili kao „bolje ljude“, to jest kao ljude koji ne ubijaju (životinje)[5]. Jer, istina, kada bilo koja grupacija misli da je moralno ili na drugi način nadmoćna drugima, opasno se približava nekom obliku fašistoidnog razmišljanja. Tu ni najveća ljubav prema životinjama ne pomaže. To nije ništa drugo od opredjeljenja ljudi po vjeri, rasi, nacionalnosti ili bilo čega. Uronjen u svoju životnu priču Miljenko (pa da, i on je samo Jergovićev lik) će, slušajući vegetarijance (mislim na one najglasnije, vrlo dogmatične), prije osjetiti tu opasnost. A tko će sada odlučiti o tome koja je bol jača ili važnija, bol svih ubijenih i mučenih životinja ili bol svih ljudi koji su na bilo koji način postali žrtve fašizma? To valja imati na umu! Ako se slažemo oko toga da je gore navedeni popis svjetskih „nenormalnosti“ nešto što treba mijenjati, onda neka svatko počinje iz svoga ugla. To je najjednostavnije, i vrlo je vjerojatno da ćemo se katkad negdje susresti.

Meni se sviđa da su me za moj izbor vegetarijanstva (odnosno veganstva, jer nema smisla ne jesti meso, ali dalje piti mlijeko, ista je okrutnost, ista je industrija) senzibilizirali pisci-mesojedi. Možda baš neki kojima to nije cilj. Uostalom, čim je jedna knjiga objavljena, ona je samo još čitateljeva. Pisac tu ništa više ne može raditi i ne može utjecati na ono što će čitatelj iz nje iščitati.

Ali, kažem, vegetarijanstvo je bilo samo početak. Čeka me još dugi popis svjetskih poremećaja koji je, na ovaj ili onaj način, manifestiran i u mom životu. I dalje ću čitati dobru književnost, dopustiti da me mijenja, da mi nudi stotinu likova i života i da me čini budnom prema svemu što je drugačije. Da mi otvara vrata mog samo(sebi)stana za sve novo i strano (poput stranca u citiranoj rečenici), da budem gvardijan koji će prije odluke slušati svoje osjećaje i onda reći: Primam Vas, iako možda ne bih smjela.

Miljenku to ne moram preporučiti. Jer, ako još znam ikoga tko čita knjige kao da mu život ovisi o tome, onda je to on. Njemu samo sve najbolje za rođendan!

 

***

[1]Kidd/Castano:

The results suggest that reading fiction is a valuable socializing influence. The study data could inform debates over how much fiction should be included in educational curricula and whether reading programs should be implemented in prisons, where reading literary fiction might improve inmates’ social functioning and empathy.

http://science.sciencemag.org/content/early/2013/10/02/science.1239918.abstract?sid=f192d0cc-1443-4bf1-a043-61410da39519

Koopmann/Hakemulder:

Being absorbed in a narrative can stimulate empathic imagination.

http://www.jltonline.de/index.php/articles/article/view/759/1779

[2] Johann Gottfried Herder: Rasprava o podrijetlu jezika.

[3] Friedrich Schleiermacher: O religiji.

[4] Gerald Huether: The Compassionate Brain: A Revolutionary Guide to Developing Your Intelligence to Its Full Potential: How Empathy Creates Intelligence. 2006.

Gerald Huether: Die Macht der inneren Bilder. Wie Visionen das Gehirn, den Menschen und die Welt verändern. Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 2009.

[5] O očiglednoj analogiji konclogora njemačkog Trećeg Reicha i modernim tvornicama mesne industrije sam već drugdje pisala, pa neću sada

 

Anne-Kathrin Godec 28. 05. 2016.