Knin je bio grad s dvije historije: hrvatskom i srpskom, jer su u tom gradu, kao i tolikim drugim na Balkanu, jedan pokraj drugoga živjela dva naroda. Između njih su povremeno postojale neke jače veze, ili je ipak bilo ljudi koji su na tim vezama insistirali, pa se povremeno činila mogućom i neka jedinstvena kninska povijest. Ali nje zapravo nikada nije bilo mimo marketinški projektiranog i od strane represivnog aparata promoviranog bratstva&jedinstva, jer da je takva povijest postojala, valjda ni 1991., ali ni 1995. ne bi izgledale tako kako su izgledale.
Pred oružanom intervencijom hrvatskih vojnih i policijskih snaga izbjegli su Srbi iz Knina i okolice. Nitko ih nije pokušao zaustaviti, ako se još uvijek takvim pokušajem ne smatra cinični, podsmješljivi i do srži lažljivi Tuđmanov radijski poziv da svi oni koji se nisu ogriješili o zakone hrvatske države ostanu u svojim domovima. S progonom kninskih Srba prognana je, a odmah zatim i nestala, srpska povijest Knina. Velika oružana pobjeda ukinula je, međutim, i hrvatsku povijest toga grada, ili je pretvorila u novokomponirani televizijski mit, u recitaciji Branka Uvodića i vokalnoj izvedbi Đuke Čajića. Najednom je, tako, Knin postao hrvatski kraljevski grad, neka vrsta dalmatinskoga Elsinora, koji već četrnaestu godinu čeka svoga kraljevića Hamleta, da ga ispuni nekim sadržajem i smislom. Ono što, pak, jest stvarna, hrvatska, povijest Knina poraženo je i poništeno nestankom Srba. Kao što bi, da se dogodilo suprotno, i da su nestali Hrvati, zajedno s njima nestala srpska povijest grada. U ovakvome ratu mogao je pobijediti samo jedan ili drugi mit.
Velikom, izazovnom i silno važnom i zahtjevnom kninskom temom nisu se bavili ugledniji hrvatski i srpski pisci. Prvima je takva vrsta tema demode, jer oni bi da budu urbani, a stradanje jednoga maloga gradića nasred velikoga željezničkog raskrižja urbano je samo u vestern filmovima. Osim toga, ne bi se oni, pišući o nacionalno osjetljivoj i potencijalno bolnoj temi, željeli zamjeriti ni samima sebi, a ni svojim kritičarima. Srpskim je piscima kninska tema i tema Oluje odiozna i strana iz donekle sličnih poetičkih i kulturoloških razloga, jer su i oni više skloni postmodernističkom prosedeu, u koji se nestanak jednoga naroda i jedne kulture, eventualno, uklapa ako se radi o Hazarima, Armencima ili žiteljima starog Bizanta, ali nikako, zaboga, ako je riječ o Srbima prečanima, koji su Beograd ionako ojadili svojim nepristojnim ponašanjem u vrijeme dok su nastanjivali Hrvatsku. Osim toga, i iz hrvatske i iz srpske književne perspektive kninska je tema, kao i tema Oluje u cjelini, nešto što je između nacionalističke propasti i sramoćenja, te socijalnog i književnog samoubojstva.
Ako bi napisali knjigu s kojom se svojima neće zamjeriti, ta bi knjiga morala biti nacionalistička i sramotna, bez obzira što većina potencijalne književne publike u Hrvatskoj, a ni u Srbiji, ni izdaleka nije nacionalistička. Ali, dodirnuti Knin nužno znači kopati zahrđalim ekserom (ili onom Šešeljevom zahrđalom kašikom) po živoj nacionalnoj rani, što ne mogu tek tako podnijeti ni najdobronamjerniji čitatelji. Zato pisanje poštene i bespoštedne hrvatske ili srpske priče o Kninu i o Oluji, osim što bi bilo literarno zahtjevno, značilo bi tešku socijalnu i egzistencijalnu pogibelj pisca koji bi se na takvu stvar odvažio.
Jovan Radulović napisao je roman o Kninu i o stradanju Srba u Oluji. Nije ni čudo, jer on je još prije dvadeset i koju godinu prokazan kao težak nacionalist, i nikada nije štedio energije, ludosti i književnoga dara da se, još jednom i iznova, u tom nastranom poslanju potvrđuje. Roman je nazvao “Od Ognjene do Blage Marije”, i kao moto mu upisao jednu bolećivu misao o životu Miloša Crnjanskogi jednu konkretnu pjesmu o progonu srpskoga pjesnika MilošaKordića. Potom slijedi mozaična priča u trinaest poglavlja, i s više pripovjedača, u kojoj se pokušavaju rasvijetliti okolnosti što su dovele do Oluje te način na koji je ona provedena.
Jedan od pripovjedača, kanadski UN pukovnik Lesli, ima pozu objektivnog promatrača, koji ne strada skupa s narodom, ali ga se narodno stradanje tiče. Drugi, zadarski nastavnik historije Markan, koji je 1991. protjeran prema Kninu, svjedoči o sudbini najširih narodnih slojeva te o razočaranju političarima koji su Srbe uveli u Oluju. Treći, kaluđer Nikodim, na cijelu stvar gleda iz tipske prosvjetiteljske i svetačke perspektive. Četvrti, seljak na traktoru, Kuzman, više razmišlja o sebi i svojim bližnjima, nego o visokoj politici…
Jovan Radulović rodom je iz Polače kod Knina. Veliku slavu stekao je dramom “Golubnjača” iz 1982, koja je na prilično brutalan način tematizirala ustaške zločine iz Drugoga svjetskog rata, i koja je potom zabranjivana, da ne bi remetila međunacionalne odnose i raspirivala nacionalističke strasti. Slavan mu je bio i roman “Braća po materi” iz 1986, koji je potom i filmovan, ali Radulović je književno najjači bio u svojim brojnim pripovijetkama. U njima je opisivao dalmatinske prizore i krajolike, bavio se životom Srba u kninskoj krajini, i izrastao u njihovoga vodećeg i najboljeg pisca te u jednog od ključnih srpskih pisaca iz Hrvatske, općenito. Za razliku od “Golubnjače”, koja je bila napisana s ideološkom tezom i išla je za tim da se nužno, odmah i sad, preglasno progovori o nečemu što je, u ime mira među ljudima i narodima, utišavano trideset i nešto godina, Radulovićeve pripovijetke imale su svoj književni razlog, i bile su – onda kada su doista i vrijedile – politički neupotrebljive. “Braća po materi”, iako s drukčije postavljenom temom i uz manje ratobornu tezu, bila su, međutim, na liniji “Golubnjače”, pa je logično da su ponovila djelić njezine slave.
Mozaičnom strukturom romana “Od Ognjene do Blage Marije” Radulović pokušava postići efekt svojih pripovijedaka. On vješto pripovijeda, veze priču, umije efektno upotrijebiti i pokoju davno čuvenu anegdotu, pa tako, recimo, kroz lik kaluđera Nikodima pripovijeda o tome kako su u vrijeme prikazivanja serije “Sandokan” neuki ljudi, na užas svećenstva, počeli masovno svojim sinovima nadijevati ime toga karipskog gusara. Nikodim im je tako doskočio što je svome magarcu, koji ga u trenutku pričanja priče prati kroz Oluju, nadjenuo ime Sandokan, nakon čega više nikome nije na um palo da sinu daje ime po kaluđerovom magarcu. Radulović ima to umijeće da od ovakve epizode, vica ili anegdote, načini nešto što može dobro funkcionirati i što ima neku sirovu i surovu autentičnost.
On je jedan od onih pripovjedača kojima se lako povjeruje, jer imaju lijepu, živu i dobro stiliziranu rečenicu, a pripovijedaju uglavnom o onome što niti je silno uzvišeno, niti je baš jako pametno. Stilski je superioran u odnosu na načine na koji većina drugih pisaca obrađuju ruralne i kamenjarske teme, što njegovoj uvjerljivosti pruža dodatni argument. Hrvatskome namjerniku, dok čita Jovana Radulovića, stotinu će puta na um pasti kako je šteta što se ovaj ludi i rasni pripovjedač i legendotvorac dalmatinskoga kamenjara ne može klonirati u jednu, dvadesetak godina mlađu, hrvatsku književnu osobu, jer bi tada za njim, i za čudesima njegove ruralne autentičnosti, ovdašnja publika namah pobudalila. Ne da bi snimali filmove, ama snimali bi odmah cikluse filmova. Ali, eto, Bog nam nije dao da se Srbi kloniraju u Hrvate, kao što ni Kninu nije dao da ima svoje dvije povijesti i njihove pisce.
Ali na žalost, ni ovo nije dobar srpski roman. Čak bi se reklo i da je izrazito loš, jer su njegove ideološke pretpostavke i teze banalnije nego i u “Golubnjači” i u “Braći po materi”. Hrvati se u romanu, uz jedan znakovit i zanimljiv izuzetak o kojem ćemo kasnije, pojavljuju samo kao zlikovci i ustaše, bezmjerno krvožedni i neobjašnjivo okrutni oni protjeruju i ubijaju sve pred sobom. Protiv sebe imaju nejač, razbijenu vojsku i političku dezorganizaciju i neslogu. Protiv sebe imaju i literarno konstruiran kulturni identitet, dakle srpski narod, koji je predodređen za stradanja i seobe mitoloških dimenzija. Kao što je, znate to dobro, i hrvatski nacionalni konstrukt, kada ga se poduhvate Radulovićeva braća po inspiraciji, jednako tako predodređen za stradanja i seobe. Kod Radulovića ne postoje srpski zločinci i koljači, iako će on rado lamentirati nad podjelama nacionalnog korpusa na četnike i partizane. Jednako tako, kod Radulovićeve braće po peru ne postoje, ni kada je riječ o Oluji, ni kada se govori o Drugome svjetskom ratu, hrvatski zločinci i koljači, ali će i oni gorke suze roniti nad podjelama Hrvata na ustaše i partizane. I što je zanimljivo, i kod Radulovića, kao i kod hrvatskih pisaca istovjetne domoljubne inspiracije, partizani su uvijek barem za nijansu antipatičniji od domaćih izdajnika.
Pred početak Oluje Hrvata u Radulovićevom Kninu, naravno, nema, ali pisac ne kaže gdje su se djenuli ti Hrvati pa ih nema, kako su i zašto nestali, nego se samo užasava pred barbarskom navalom njihove vojske. Ono što će već sutra za Hrvate biti oslobođenje, za Srbe je značilo nestanak. Prema tom nestanku Radulović pokazuje maksimalni sentiment, što je potpuno razumljivo za svakog mentalno zdravog čitatelja, ali taj sentiment nema ni moralnoga efekta ni književnoga učinka, jer prema drugima, dakle Hrvatima, ne pokazuje nikakvo razumijevanje. Opisi kako su palili, žarili i prekomjerno granatirali, kako su ubijali nezaštićene civile, žene, djecu i starce, gube na efektu i uvjerljivosti ako se ne zna gdje su ti Hrvati bili i zašto su prethodno nestali. Zašto oni postoje u pričama Radulovićevih literarnih junaka u vremenima pred pad, a ne postoje u njihovoj okolini? To je nešto bez čega ovakve priče ne mogu, čak ni tada kada su na kraju Srbi trajni gubitnici, kada je njihovo progonstvo vječno. No, tada ni Jovan Radulović ne bi bio onaj koji jest, niti bi napisao ovakav roman.
Jedini Hrvat, i to pozitivac, u njegovome romanu je mali Ćipan, ili Stipan, nahod s obrtaljke ili viole, kojega je srpska obitelj uzela na staranje, da bi od države svaki mjesec dobivali novac, pa su ga tako i zavoljeli, i više se nisu htjeli odvojiti od njega. Ćipan je bio voljen i u vremenima srpskih buna i država, a ostat će voljen i pažen i kada se krene u progonstvo. Naravno, taj dječak je Hrvat samo po krvi, imenu i podrijetlu, dok je po svemu drugome jedan od njih. Radulović ga opisuje s ponosom, da preko jedne mitske i tipske slike, koja je skoro starozavjetno intonirana, pokaže kako u njemu i u njegovim srpskim likovima, u narodu u čiju se kožu uvlači kao u preuzak prezervativ (što je općenita prispodoba za ovdašnje nacionalističke pisce), nema ama baš nikakve mržnje prema pripadniku neprijateljskoga naroda. Nitko Ćipanu ništa ne zamjera, nitko ga krivo ni ne pogleda, premda svi znaju tko je i što je. Na Ćipanu se dokazuje srpska hrišćanska ljubav, i duboka nevinost i nedužnost toga svijeta koji je postradao u Oluji. Sa zapadnih strana se, naravno, savršeno dobro razumije značenje priče o Ćipanu (pa zar nije kao da ju je, istina nevještije i s više grča i falšnih emocija, ispisao sam Ivan Aralica), kako u literarnom, tako i u životnom smislu. I najgori ustaša imat će vazda na vrh jezika ime onoga jednog Srbina, kojemu je život spasio i puno pomogao i koji je dobar i pošten čovjek, preko kojega će dokazivati svoju kršćansku i ljudsku ispravnost. Svaki balkanski zločinac iznad svega ljubi sebe, pa odmah zatim svoga Ćipana.
Lijepe i tužne epizode u ovoj knjizi tiču se balotanja. Riječ je o nenamjernoj tuzi, koja se Jovanu Raduloviću, vjerojatno, otela mimo njegove namjere da ispiše tragičnu srpsku epopeju i sagradi spomenik narodu koji je prognan u Oluji. Pišući o balotanju tako lijepo, živo i točno, Radulović je nehotice krenuo ispisivati ponešto od osobne sentimentalne biografije. Počeo je opisivati atmosferu svijeta u kojem je rođen, otkinula mu se od duše ikavska i talijanizmima ispunjena poetika zavičajne igre, pa ga je ponijela tamo gdje se on, vjerujem, nikako ne bi želio naći.
Umjesto još jedne optužbe i optužnice neprijateljske strane, i naroda, za zločine počinjene u Oluji i u svim prethodnim ratovima, umjesto nacionalističke kuknjave nad nesposobnim i korumpiranim političarima (a kakav bi nacionalistički političar bio nego korumpiran?), umjesto one iritantne komesarske melankolije, kojom već nekih sedamdeset godina južnoslavenski režimski pisci ispraćaju u smrt čitave narode, Jovan Radulović bacio je na balote, kao što bi to učinile tisuće i desetine tisuća njegovih sunarodnika, izbjeglih i prognanih dalmatinskih Srba, i kao što bi to učinile tisuće i desetine tisuća njegovih suzavičajnika, dalmatinskih Hrvata.
Radulovićev paradoks, i konačna potvrda promašenosti ovoga romana, ali i stvarnoga književnog talenta njegovog pisca, sastoji se u tome što se zbiljska, duboka tragika nestanka dalmatinskih Srba u Oluji, kao i nestanka srpske povijesti grada Knina, osjetila upravo u epizodama opisa balotanja.
Jedan srpski pisac, što god mi mislili o njemu, opisuje nam svoj narod kako igra na balote, pa ne razmišljajući o nama, i ne baveći se time tko je kome u toj igri što nacionalno dužan, priča nam o balotama, bućama i bulinu, o tome da se balota uvijek baca ispod ruke, jer tako najbolje pogađa… On govori o svome izgubljenom zavičaju, o izgubljenom zavičaju svoga naroda, koji je ostao bez svoje zemlje i kulture, a novu nigdje ne može dobiti. Strašna je samoća Kninjanina koji u Beogradu, tisućama života daleko od samoga sebe i svoga zavičaja, pripovijeda o igri na balote. To je čas kada se, usred jednoga slabog, histeričnog i tipično našeg romana, čitatelj rastuži i zamisli nad sudbinama ljudi, sudbinama dalmatinskih Srba.
Jedan kninski roman: “Od Ognjene do Blage Marije”
Objavljeno u Jutarnjem listu 9. kolovoza 2008.
Knin je bio grad s dvije historije: hrvatskom i srpskom, jer su u tom gradu, kao i tolikim drugim na Balkanu, jedan pokraj drugoga živjela dva naroda. Između njih su povremeno postojale neke jače veze, ili je ipak bilo ljudi koji su na tim vezama insistirali, pa se povremeno činila mogućom i neka jedinstvena kninska povijest. Ali nje zapravo nikada nije bilo mimo marketinški projektiranog i od strane represivnog aparata promoviranog bratstva&jedinstva, jer da je takva povijest postojala, valjda ni 1991., ali ni 1995. ne bi izgledale tako kako su izgledale.
Pred oružanom intervencijom hrvatskih vojnih i policijskih snaga izbjegli su Srbi iz Knina i okolice. Nitko ih nije pokušao zaustaviti, ako se još uvijek takvim pokušajem ne smatra cinični, podsmješljivi i do srži lažljivi Tuđmanov radijski poziv da svi oni koji se nisu ogriješili o zakone hrvatske države ostanu u svojim domovima. S progonom kninskih Srba prognana je, a odmah zatim i nestala, srpska povijest Knina. Velika oružana pobjeda ukinula je, međutim, i hrvatsku povijest toga grada, ili je pretvorila u novokomponirani televizijski mit, u recitaciji Branka Uvodića i vokalnoj izvedbi Đuke Čajića. Najednom je, tako, Knin postao hrvatski kraljevski grad, neka vrsta dalmatinskoga Elsinora, koji već četrnaestu godinu čeka svoga kraljevića Hamleta, da ga ispuni nekim sadržajem i smislom. Ono što, pak, jest stvarna, hrvatska, povijest Knina poraženo je i poništeno nestankom Srba. Kao što bi, da se dogodilo suprotno, i da su nestali Hrvati, zajedno s njima nestala srpska povijest grada. U ovakvome ratu mogao je pobijediti samo jedan ili drugi mit.
Velikom, izazovnom i silno važnom i zahtjevnom kninskom temom nisu se bavili ugledniji hrvatski i srpski pisci. Prvima je takva vrsta tema demode, jer oni bi da budu urbani, a stradanje jednoga maloga gradića nasred velikoga željezničkog raskrižja urbano je samo u vestern filmovima. Osim toga, ne bi se oni, pišući o nacionalno osjetljivoj i potencijalno bolnoj temi, željeli zamjeriti ni samima sebi, a ni svojim kritičarima. Srpskim je piscima kninska tema i tema Oluje odiozna i strana iz donekle sličnih poetičkih i kulturoloških razloga, jer su i oni više skloni postmodernističkom prosedeu, u koji se nestanak jednoga naroda i jedne kulture, eventualno, uklapa ako se radi o Hazarima, Armencima ili žiteljima starog Bizanta, ali nikako, zaboga, ako je riječ o Srbima prečanima, koji su Beograd ionako ojadili svojim nepristojnim ponašanjem u vrijeme dok su nastanjivali Hrvatsku. Osim toga, i iz hrvatske i iz srpske književne perspektive kninska je tema, kao i tema Oluje u cjelini, nešto što je između nacionalističke propasti i sramoćenja, te socijalnog i književnog samoubojstva.
Ako bi napisali knjigu s kojom se svojima neće zamjeriti, ta bi knjiga morala biti nacionalistička i sramotna, bez obzira što većina potencijalne književne publike u Hrvatskoj, a ni u Srbiji, ni izdaleka nije nacionalistička. Ali, dodirnuti Knin nužno znači kopati zahrđalim ekserom (ili onom Šešeljevom zahrđalom kašikom) po živoj nacionalnoj rani, što ne mogu tek tako podnijeti ni najdobronamjerniji čitatelji. Zato pisanje poštene i bespoštedne hrvatske ili srpske priče o Kninu i o Oluji, osim što bi bilo literarno zahtjevno, značilo bi tešku socijalnu i egzistencijalnu pogibelj pisca koji bi se na takvu stvar odvažio.
Jovan Radulović napisao je roman o Kninu i o stradanju Srba u Oluji. Nije ni čudo, jer on je još prije dvadeset i koju godinu prokazan kao težak nacionalist, i nikada nije štedio energije, ludosti i književnoga dara da se, još jednom i iznova, u tom nastranom poslanju potvrđuje. Roman je nazvao “Od Ognjene do Blage Marije”, i kao moto mu upisao jednu bolećivu misao o životu Miloša Crnjanskogi jednu konkretnu pjesmu o progonu srpskoga pjesnika Miloša Kordića. Potom slijedi mozaična priča u trinaest poglavlja, i s više pripovjedača, u kojoj se pokušavaju rasvijetliti okolnosti što su dovele do Oluje te način na koji je ona provedena.
Jedan od pripovjedača, kanadski UN pukovnik Lesli, ima pozu objektivnog promatrača, koji ne strada skupa s narodom, ali ga se narodno stradanje tiče. Drugi, zadarski nastavnik historije Markan, koji je 1991. protjeran prema Kninu, svjedoči o sudbini najširih narodnih slojeva te o razočaranju političarima koji su Srbe uveli u Oluju. Treći, kaluđer Nikodim, na cijelu stvar gleda iz tipske prosvjetiteljske i svetačke perspektive. Četvrti, seljak na traktoru, Kuzman, više razmišlja o sebi i svojim bližnjima, nego o visokoj politici…
Jovan Radulović rodom je iz Polače kod Knina. Veliku slavu stekao je dramom “Golubnjača” iz 1982, koja je na prilično brutalan način tematizirala ustaške zločine iz Drugoga svjetskog rata, i koja je potom zabranjivana, da ne bi remetila međunacionalne odnose i raspirivala nacionalističke strasti. Slavan mu je bio i roman “Braća po materi” iz 1986, koji je potom i filmovan, ali Radulović je književno najjači bio u svojim brojnim pripovijetkama. U njima je opisivao dalmatinske prizore i krajolike, bavio se životom Srba u kninskoj krajini, i izrastao u njihovoga vodećeg i najboljeg pisca te u jednog od ključnih srpskih pisaca iz Hrvatske, općenito. Za razliku od “Golubnjače”, koja je bila napisana s ideološkom tezom i išla je za tim da se nužno, odmah i sad, preglasno progovori o nečemu što je, u ime mira među ljudima i narodima, utišavano trideset i nešto godina, Radulovićeve pripovijetke imale su svoj književni razlog, i bile su – onda kada su doista i vrijedile – politički neupotrebljive. “Braća po materi”, iako s drukčije postavljenom temom i uz manje ratobornu tezu, bila su, međutim, na liniji “Golubnjače”, pa je logično da su ponovila djelić njezine slave.
Mozaičnom strukturom romana “Od Ognjene do Blage Marije” Radulović pokušava postići efekt svojih pripovijedaka. On vješto pripovijeda, veze priču, umije efektno upotrijebiti i pokoju davno čuvenu anegdotu, pa tako, recimo, kroz lik kaluđera Nikodima pripovijeda o tome kako su u vrijeme prikazivanja serije “Sandokan” neuki ljudi, na užas svećenstva, počeli masovno svojim sinovima nadijevati ime toga karipskog gusara. Nikodim im je tako doskočio što je svome magarcu, koji ga u trenutku pričanja priče prati kroz Oluju, nadjenuo ime Sandokan, nakon čega više nikome nije na um palo da sinu daje ime po kaluđerovom magarcu. Radulović ima to umijeće da od ovakve epizode, vica ili anegdote, načini nešto što može dobro funkcionirati i što ima neku sirovu i surovu autentičnost.
On je jedan od onih pripovjedača kojima se lako povjeruje, jer imaju lijepu, živu i dobro stiliziranu rečenicu, a pripovijedaju uglavnom o onome što niti je silno uzvišeno, niti je baš jako pametno. Stilski je superioran u odnosu na načine na koji većina drugih pisaca obrađuju ruralne i kamenjarske teme, što njegovoj uvjerljivosti pruža dodatni argument. Hrvatskome namjerniku, dok čita Jovana Radulovića, stotinu će puta na um pasti kako je šteta što se ovaj ludi i rasni pripovjedač i legendotvorac dalmatinskoga kamenjara ne može klonirati u jednu, dvadesetak godina mlađu, hrvatsku književnu osobu, jer bi tada za njim, i za čudesima njegove ruralne autentičnosti, ovdašnja publika namah pobudalila. Ne da bi snimali filmove, ama snimali bi odmah cikluse filmova. Ali, eto, Bog nam nije dao da se Srbi kloniraju u Hrvate, kao što ni Kninu nije dao da ima svoje dvije povijesti i njihove pisce.
Ali na žalost, ni ovo nije dobar srpski roman. Čak bi se reklo i da je izrazito loš, jer su njegove ideološke pretpostavke i teze banalnije nego i u “Golubnjači” i u “Braći po materi”. Hrvati se u romanu, uz jedan znakovit i zanimljiv izuzetak o kojem ćemo kasnije, pojavljuju samo kao zlikovci i ustaše, bezmjerno krvožedni i neobjašnjivo okrutni oni protjeruju i ubijaju sve pred sobom. Protiv sebe imaju nejač, razbijenu vojsku i političku dezorganizaciju i neslogu. Protiv sebe imaju i literarno konstruiran kulturni identitet, dakle srpski narod, koji je predodređen za stradanja i seobe mitoloških dimenzija. Kao što je, znate to dobro, i hrvatski nacionalni konstrukt, kada ga se poduhvate Radulovićeva braća po inspiraciji, jednako tako predodređen za stradanja i seobe. Kod Radulovića ne postoje srpski zločinci i koljači, iako će on rado lamentirati nad podjelama nacionalnog korpusa na četnike i partizane. Jednako tako, kod Radulovićeve braće po peru ne postoje, ni kada je riječ o Oluji, ni kada se govori o Drugome svjetskom ratu, hrvatski zločinci i koljači, ali će i oni gorke suze roniti nad podjelama Hrvata na ustaše i partizane. I što je zanimljivo, i kod Radulovića, kao i kod hrvatskih pisaca istovjetne domoljubne inspiracije, partizani su uvijek barem za nijansu antipatičniji od domaćih izdajnika.
Pred početak Oluje Hrvata u Radulovićevom Kninu, naravno, nema, ali pisac ne kaže gdje su se djenuli ti Hrvati pa ih nema, kako su i zašto nestali, nego se samo užasava pred barbarskom navalom njihove vojske. Ono što će već sutra za Hrvate biti oslobođenje, za Srbe je značilo nestanak. Prema tom nestanku Radulović pokazuje maksimalni sentiment, što je potpuno razumljivo za svakog mentalno zdravog čitatelja, ali taj sentiment nema ni moralnoga efekta ni književnoga učinka, jer prema drugima, dakle Hrvatima, ne pokazuje nikakvo razumijevanje. Opisi kako su palili, žarili i prekomjerno granatirali, kako su ubijali nezaštićene civile, žene, djecu i starce, gube na efektu i uvjerljivosti ako se ne zna gdje su ti Hrvati bili i zašto su prethodno nestali. Zašto oni postoje u pričama Radulovićevih literarnih junaka u vremenima pred pad, a ne postoje u njihovoj okolini? To je nešto bez čega ovakve priče ne mogu, čak ni tada kada su na kraju Srbi trajni gubitnici, kada je njihovo progonstvo vječno. No, tada ni Jovan Radulović ne bi bio onaj koji jest, niti bi napisao ovakav roman.
Jedini Hrvat, i to pozitivac, u njegovome romanu je mali Ćipan, ili Stipan, nahod s obrtaljke ili viole, kojega je srpska obitelj uzela na staranje, da bi od države svaki mjesec dobivali novac, pa su ga tako i zavoljeli, i više se nisu htjeli odvojiti od njega. Ćipan je bio voljen i u vremenima srpskih buna i država, a ostat će voljen i pažen i kada se krene u progonstvo. Naravno, taj dječak je Hrvat samo po krvi, imenu i podrijetlu, dok je po svemu drugome jedan od njih. Radulović ga opisuje s ponosom, da preko jedne mitske i tipske slike, koja je skoro starozavjetno intonirana, pokaže kako u njemu i u njegovim srpskim likovima, u narodu u čiju se kožu uvlači kao u preuzak prezervativ (što je općenita prispodoba za ovdašnje nacionalističke pisce), nema ama baš nikakve mržnje prema pripadniku neprijateljskoga naroda. Nitko Ćipanu ništa ne zamjera, nitko ga krivo ni ne pogleda, premda svi znaju tko je i što je. Na Ćipanu se dokazuje srpska hrišćanska ljubav, i duboka nevinost i nedužnost toga svijeta koji je postradao u Oluji. Sa zapadnih strana se, naravno, savršeno dobro razumije značenje priče o Ćipanu (pa zar nije kao da ju je, istina nevještije i s više grča i falšnih emocija, ispisao sam Ivan Aralica), kako u literarnom, tako i u životnom smislu. I najgori ustaša imat će vazda na vrh jezika ime onoga jednog Srbina, kojemu je život spasio i puno pomogao i koji je dobar i pošten čovjek, preko kojega će dokazivati svoju kršćansku i ljudsku ispravnost. Svaki balkanski zločinac iznad svega ljubi sebe, pa odmah zatim svoga Ćipana.
Lijepe i tužne epizode u ovoj knjizi tiču se balotanja. Riječ je o nenamjernoj tuzi, koja se Jovanu Raduloviću, vjerojatno, otela mimo njegove namjere da ispiše tragičnu srpsku epopeju i sagradi spomenik narodu koji je prognan u Oluji. Pišući o balotanju tako lijepo, živo i točno, Radulović je nehotice krenuo ispisivati ponešto od osobne sentimentalne biografije. Počeo je opisivati atmosferu svijeta u kojem je rođen, otkinula mu se od duše ikavska i talijanizmima ispunjena poetika zavičajne igre, pa ga je ponijela tamo gdje se on, vjerujem, nikako ne bi želio naći.
Umjesto još jedne optužbe i optužnice neprijateljske strane, i naroda, za zločine počinjene u Oluji i u svim prethodnim ratovima, umjesto nacionalističke kuknjave nad nesposobnim i korumpiranim političarima (a kakav bi nacionalistički političar bio nego korumpiran?), umjesto one iritantne komesarske melankolije, kojom već nekih sedamdeset godina južnoslavenski režimski pisci ispraćaju u smrt čitave narode, Jovan Radulović bacio je na balote, kao što bi to učinile tisuće i desetine tisuća njegovih sunarodnika, izbjeglih i prognanih dalmatinskih Srba, i kao što bi to učinile tisuće i desetine tisuća njegovih suzavičajnika, dalmatinskih Hrvata.
Radulovićev paradoks, i konačna potvrda promašenosti ovoga romana, ali i stvarnoga književnog talenta njegovog pisca, sastoji se u tome što se zbiljska, duboka tragika nestanka dalmatinskih Srba u Oluji, kao i nestanka srpske povijesti grada Knina, osjetila upravo u epizodama opisa balotanja.
Jedan srpski pisac, što god mi mislili o njemu, opisuje nam svoj narod kako igra na balote, pa ne razmišljajući o nama, i ne baveći se time tko je kome u toj igri što nacionalno dužan, priča nam o balotama, bućama i bulinu, o tome da se balota uvijek baca ispod ruke, jer tako najbolje pogađa… On govori o svome izgubljenom zavičaju, o izgubljenom zavičaju svoga naroda, koji je ostao bez svoje zemlje i kulture, a novu nigdje ne može dobiti. Strašna je samoća Kninjanina koji u Beogradu, tisućama života daleko od samoga sebe i svoga zavičaja, pripovijeda o igri na balote. To je čas kada se, usred jednoga slabog, histeričnog i tipično našeg romana, čitatelj rastuži i zamisli nad sudbinama ljudi, sudbinama dalmatinskih Srba.