Drveće i brijegovi, još maloprije utonuli u tamu, daleke točke na obzoru, sada se približavaju. Velike lađe režu valove prozornog zraka. Brodovlje svjetla prodire u tjesnace i kanjone.
Noć je izgubila svoje zapovjedništvo. Projekcija svijeta, koja se odvijala vani, polako se seli u njeno usnulo tijelo, koje je bez težine putovalo zajedno s planetom. Sve je polako dostiže,
sudar sa svakidašnjim u svojim porođajnim grčevima ali i pomoć – sjećanje koje ne donosi bol i strah. Neočekivane stvari susreće, kad se dotiče predmeta. Neizmjerne daljine prelazi,
kada hoda ulicom. Poznajem točan zvuk njezinih koraka i zvuk koji nastaje kad joj kosa pada na leđa. Poznajem točan slijed pokreta i njen osmijeh kad razgovara s prodavačima
u trgovini na uglu. Ponekad mi se učini da joj mogu čitati misli, vidjeti njeno nadanje, koje je mekano i nedostižno kao mjesečina. Rado bih ga blagoslovio. Rado bih joj donio nekakvo olakšanje. Podne je
i aleje u gradu u kome živi gore od vrućine. Daleka kiša vlaži irske livade, tamna površina jezera u Massachusettsu savija se pod udarima vjetra. I ona ga priziva u mislima, da joj donese hladan zrak
i osvježenje. Još nekoliko sati treba proteći i opet će se izbrisati dan. Ništa se nije dogodilo. Ništa se neće dogoditi. Strpljiva je i čeka. Tišina sobe njezin je veliki saveznik. Možda sada, baš kao i ja, nijema
stoji nad trenutkom što su ga savršeno uhvatili zaboravljeni stihovi. Diše zrak koji joj donose riječi. Živi u susjednoj ulici i ponekad misli na me, neodređeno me zamišlja. Ona je djevojka
iz susjedstva svih gradova, susjedstva koje nije samo geografsko. Mislim na nju i zovem je. Čekamo jedno drugoga da bismo pričali na jeziku koji ima bezbroj riječi za nježnost,
da bismo bili vladari svijeta i da bismo u životu mogli dijeliti malo više nego samo čvrstu i nepopustljivu nostalgiju za budućnošću.
Jedan dan u njenom životu
Drveće i brijegovi, još maloprije utonuli u tamu,
daleke točke na obzoru, sada se približavaju.
Velike lađe režu valove prozornog zraka.
Brodovlje svjetla prodire u tjesnace i kanjone.
Noć je izgubila svoje zapovjedništvo. Projekcija
svijeta, koja se odvijala vani, polako se seli
u njeno usnulo tijelo, koje je bez težine putovalo
zajedno s planetom. Sve je polako dostiže,
sudar sa svakidašnjim u svojim porođajnim grčevima
ali i pomoć – sjećanje koje ne donosi bol i
strah. Neočekivane stvari susreće, kad
se dotiče predmeta. Neizmjerne daljine prelazi,
kada hoda ulicom. Poznajem točan zvuk njezinih
koraka i zvuk koji nastaje kad joj kosa
pada na leđa. Poznajem točan slijed pokreta
i njen osmijeh kad razgovara s prodavačima
u trgovini na uglu. Ponekad mi se učini da joj mogu
čitati misli, vidjeti njeno nadanje, koje je mekano i
nedostižno kao mjesečina. Rado bih ga blagoslovio.
Rado bih joj donio nekakvo olakšanje. Podne je
i aleje u gradu u kome živi gore od vrućine.
Daleka kiša vlaži irske livade, tamna površina
jezera u Massachusettsu savija se pod udarima vjetra.
I ona ga priziva u mislima, da joj donese hladan zrak
i osvježenje. Još nekoliko sati treba proteći i opet
će se izbrisati dan. Ništa se nije dogodilo. Ništa se neće
dogoditi. Strpljiva je i čeka. Tišina sobe
njezin je veliki saveznik. Možda sada, baš kao i ja, nijema
stoji nad trenutkom što su ga savršeno
uhvatili zaboravljeni stihovi. Diše zrak koji joj donose
riječi. Živi u susjednoj ulici i ponekad misli
na me, neodređeno me zamišlja. Ona je djevojka
iz susjedstva svih gradova, susjedstva koje nije samo
geografsko. Mislim na nju i zovem je. Čekamo
jedno drugoga da bismo pričali na jeziku
koji ima bezbroj riječi za nježnost,
da bismo bili vladari svijeta i da bismo u životu
mogli dijeliti malo više nego samo čvrstu
i nepopustljivu nostalgiju za budućnošću.
Preveo Edo Fičor