Prvo sam pomislio da sam i ja mrtav. Varka je brzo otklonjena: mrtvi ne sanjaju. Sve je preda mnom bilo prazno, bez ijednog znaka života. Glavni trg u mome dijelu Sarajeva bio je neosvijetljen, ispod mrke nebeske kape nije bilo ničega. Ni dominantnih električnih stupova, ni višegodišnjih raznovrsnih stabala na platou. Sve radnje u prizemlju i stanovi na katovima koji još nisu bili izbrisani iz moje svijesti bili su gusto crnilo u mrtvom prostoru. Slično je bila istopljena u novu boju i prodavaonica novina kroz čiji je prozorčić u to doba uvijek zurila prodavačica. Ulazna vrata ureda pošte nasuprot nje bila su iza teških gvozdenih rešetaka također izbrisana. Ni natpise trgovina, pekara, slastičarni, pizzeria i kafića nije bilo moguće pročitati. Ni ti objekti nisu postojali. Niti jednog čovjeka, niti jedne životinje na ulicama i parkinzima. A psi su se na tom prostoru, i ljeti i zimi, obično izležavali i danju i noću.
A bilo je vrijeme prvog sna, prve najgušće boje noćnog neba. Svijest o raznolikosti života prije tih slika još je u meni bila živa, nikako nije prihvaćala tako naglu promjenu. Strah joj je gasio vrlo slabašan fitilj. Panika je u snu već širila moj zapamćeni prostor stvarnosti. Žižak svijesti me je uvjeravao da sam živ, ali još uvijek nemoćan da to stvaralački i dokažem. Nedostajala mi je snaga za to, bio sam nejak, netko svemoćan pripremao se da mi vrati izgubljenu snagu. U stvari, nisam znao jesam li u snu ili u stvarnosti, iako me je svijest opominjala da je stvarnost preimenovana u nešto posve drukčije od onog što sam prije sna pamtio. Sve je bilo mrtvo, jesam li i ja? Sve je bilo svedeno na mrtvo nebo i pustu zemlju sa sadržajima koji su na njoj nekad postojali.
Nečiji mi je glas u uhu stalno ponavljao: Samo mrko nebo i potpuno pust ovaj tvoj dio Sarajeva. Što očekuješ, kakav će se novi svijet početi rađati? Hoće li se uopće rađati ako je i dalje ispod mrkog neba na pustoj zemlji sve mrtvo? Iz čega? Odgovorio sam tom glasu: Uskoro će svjetlost, ona će sve što je sada mrtvo oživjeti, ona će se preseliti i na nebo. Zasjat će zvijezde. Ona će i na zemlji razviti novi život. Noć će dobiti sestru koja će se zvati dan, dan će umirati u večeri, noć u jutru. Ali, iz čega će svjetlost razviti život, pitao me je taj glas. Nema oblaka, ni kapljice kiše, nema vode, nema ni trave, ni njezina sjemena, nema stabala, niti jedne vrste – opominjao me taj glas. Strpi se, svega će biti kad prestane pošast koja život nastoji ugasiti. Ona se tek širi i po našim prostorima, a dolazi nam iz dalekog svijeta. Iz Wuhana. Budi strpljiv, imam dojam da je tek počelo stvaranje nečeg posve novog.
– Što je ovo, gdje smo? – pridružila se u neko doba glasu mog nevidljivog sugovornika i Mihaela. Tjelesno nepostojeća. – Je li to nestala struja? Jesmo li to opet u ratu? Gotovo četiri godine bili smo bez struje. U stalnom mraku. Je li se sjećaš?
– Dabome, sjećam se. Ali, ne znam, Mihaela, što je ovo trenutno, znam da će sigurno doći nešto posve drugo. Neka posve drukčija stvarnost. Neki drukčiji život. Jednoga dana kad sve ovo prođe. Mnogo je ovo gore od godina rata. A otkud ti i ovdje sa mnom?
– Svugdje sam ja s tobom. Ja sam od tvog rebra. Zar si zaboravio?
– Nisam zaboravio. To je ono iz Biblije.
Moj nevidljivi sugovornik brzo se ponovno oglasio svojim dubokim autoritativnim glasom. Neprirodno je jačao, prebrzo osvajao nesaglediv prostor. U stvari, u njemu i nije bilo prostora, njegovim je moćima bilo ime svemir. Od njegove jeke drhtale su i mrko nebo i pusta zemlja. Vratio me je u vrijeme u kojemu sam od nečega sličnog, nevidljivog a svemoćnog, još kao ministrant, u svom rodnom mjestu, strahovao, i budan i sanjiv. Pripadao je onome tko je bio stvoritelj svega i na nebu i na zemlji. Njegova mi je knjiga i u mojim staračkim godinama života bila na stoliću kraj kreveta, odmah ispod stolne lampe. Mnoge njezine stranice sam znao napamet, mogao sam svako njihovo slovo izgovoriti i u snu i na javi. Ali te noći ispod mrkog neba i na pustoj zemlji Trga ništa nisam znao izgovoriti otprve, u cijeloj rečenici. Samo u rastrganim dijelovima originala. Bio sam nesiguran i s njima, povremeno sam mucao i nagađao. Bio sam uvjeren da je to prvi dan nečega, ali čega? Stvaranja svijeta, šaptao mi je taj glas koji je, začudo, i kao šapat, odjekivao u praznom prostoru. Tako je zapisano u knjizi, ponavljao mi je taj glas više puta. Valjda znaš kojoj. Onoj koju si čitao i kao ministrant.
Da provjerim, tu sam knjigu i te noći, u svom dubokom snu, po tko zna koji puta opet listao uvjeren da me taj stvoritelj čuje dok ga čitanjem slavim i veličam uvijek samo njegovim riječima: „Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda“. Govorio mi je taj moćni glas, potom, da su svod i vode pod svodom odijeljeni od voda nad svodom. Da je svod prozvan nebom, da je tako nastala večer, pa jutro – dan drugi …
– A zašto nas nema ni u drugom danu? – pitala me moja tjelesno nepostojeća Mihaela.
„Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!“ – nastavio je umjesto mene taj glas jer još nisam znao odgovor za pitanje moje Mihaele, jer sam bio nesiguran u to kako dalje teče priča o nastanku trećeg dana. U tom smislu, glas mi je opet pritekao u pomoć: „Kopno da postane zemlja, a skupljene vode mora.“ I sjetio sam se: „Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.“ Glas me je sve više požurivao. Potekla je priča u cjelovitim rečenicama: „I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti“. Ja sam priču od njega preuzeo i nastavio: „Tako bude večer, pa jutro – dan treći.“
– I opet bez nas – oglasila se iz daljina Mihaela i dobila moju opomenu: – Nismo nas dvoje još uvijek u ovoj priči, Mihaela.
Glas je tada iznenada odjeknuo još jače i naredio mi da izgovorim bez oklijevanja tekst iz knjige na čijoj sam stranici u snu bio: „Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!“ Gromki glas mi potom, trgajući rečenice, opisa „dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde.“ Glas ih „postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame.“ „Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.“
Neko vrijeme glas je zamro, onda me je upitao znam li kako je nastao dan peti? Odgovorio sam: „Znam.“ I odmah nastavio: „Nek’ povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim!“ Tako nastadoše „morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste.“ „Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!“ „Tako bude večer, pa jutro – dan peti.“
„Sad se prisjeti kako je nastao dan šesti opisan u knjizi kraj tvoga uzglavlja“ – zamoli me glas. Nisam žurio, ali, pribran, jesam odgovorio: „Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!“ Glas mi, potom, zaprijeti da ne zaboravim „svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste.“ I zapovijedi: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“
Na njegovu sliku vlasnik glasa me potom podsjeti da je stvoren čovjek, da ga on stvori, da muško i žensko stvori. I da ih blagoslovi riječima: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ Na tom mjestu njegova priča poteče i iz mojih usta: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!“ Glas umjesto mene završi svoju priču: „Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.“
Dugo smo šutjeli obojica, s nama dvojicom i Mihaela, priču o sedmom danu opet je nastavio njezin vlasnik: „Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.“ Osjetio sam u njegovome glasu umor i zamijenio sam ga: „I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.“
Glas ojača, ali posve prirodno završi priču o svom velikom djelu: „To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“
– A kad će priča o meni i o tebi ako nam Wuhan svog ubojicu „ubaci“ kroz prozor? I u vrijeme locdowna – pita me Mihaela.
– Kasnije, kasnije, Mihaela.
Jeka glasa nevidljivog govornika neočekivano prekida moj san. Iz katrana Trga svog naselja izronio, u katran svoje spavaće sobe uronio. Palim stolnu lampu ispod koje je sveta knjiga, okrećem se krevetu na kojemu do moga spava Mihaela. Dodirom njezina ramena, budim je i pitam:
– Spavaš li, draga Eva?
– Što pališ svjetlo, čovječe? Nisi ti njezin izumitelj.
– „Neka bude svjetlost!“
– Hajde, ne buncaj, čovječe. Spava mi se, nije mi do buncanja.
– „I bi svjetlost… I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć.“ Tako je to prije dvije tisuće i dvadeset godina bilo, draga moja Eva.
– Nisi li to u snu zaboravio pravo ime svoje jedine žene?
– Možda i jesam. Kao da sam u snu razgovarao s nekim čije ime nisam dostojan ni izgovoriti. Ali razgovarao sam i s tobom. Zato sam te i probudio.
– Nisi sa mnom. Molim te, pusti me da još malo odspavam.
– Glasom koji mi još uvijek zvoni u ušima izgovorio mi je tekst o stvaranju svijeta. Najavio mi je stvaranje posve novog, s posve drugim Adamom i Evom. A ti me stalno pitala: zašto u svemu tome nismo i nas dvoje? Bit ćemo, draga Eva.
– Dragi Bože, što ti je? Još nije ni zora. Napolju su sigurno i nebo i zemlja kao katran. Ugasi tu lampu i spavaj.
– Zaspao sam s onom tužnom pričom objavljenom u svim medijima o preminulom epidemiologu i eto u kakav se san ta priča pretočila.
– Molim te, spavaj! Adame! Pričat ćemo o tom tvom snu ujutro. Tek se zgusnuo mrak…
– Još ne mogu, Eva. Probudio sam te i da ti kažem da ovaj moj san nije izronio iz ničega. Izgleda da će stvaranje novog svijeta i novog Adama i Eve istjerati i nas oboje iz raja… To me strašno muči, Mihaela.
– U san, Adame… Ja, evo, već ponovno u njega tonem… Ništa nama ne može ni ta misteriozna bolest. Zadržat ćemo mi svoj skromni raj na zemlji, Adame, unatoč njezinom pomoru. Vrati se u san, dragi! Molim te!
– Kako ću u san bez poljupca, bez zagrljaja, bez stiska ruke, bez slobode kretanja, bliskosti čovjeka s čovjekom, bez gledatelja u kazalištu, navijača na stadionima…
Mihaela se odvaja od mojih riječi, okreće mi leđa, bježi iz stvarnosti. Nastavljam joj se ispovijedati u sebi: Eto što mene muči otkad su objavljene vražje mjere samoizolacije. I ime joj je mom uhu strano: lockdown. Eto što mene tjera u davna vremena i u stare knjige, draga moja Eva! Dakako, muči me i smrt epidemiologa Pašagića, iz našeg vremena. Dok sam o njoj čitao izjavu njegove Elne, sav sam se tresao… Nemam mira otkad svi mediji o toj bolesti iz Wuhana šire svoje najnovije verzije. One me zbunjuju, kroz njih prolazim kao kroz prašumu u kojoj se čovjek gubi u potrazi za novim početkom… Nije zaslužio kaznu progona iz svijeta koji je sam sebi oblikovao prema svojim potrebama… Prema našim potrebama, Mihaela, i sutra ću mjere tog vražjeg lockdowna prekršiti, izlazit ću u kupnju i bez maske i bez rukavica i svih narednih dana…
Ljutit što više nemam sugovornika, pritišćem dugme lampe i ponovno uplovljavam u tamu svoje sobe. Slike na zidu, među kojima je i ona raspetog Krista, brzo gube svoje dimenzije i sadržaje.
Mihaelino disanje je jedini dokaz života u prostoru. Nije ona ni bila sa mnom u snu, uvjeravam nakratko sam sebe. A možda i jest. Moj novi san stalno odgađa gašenje tog prostora. Kako je disao epidemiolog Pašagić dok je umirao? Kako se osjećala njegova bespomoćna Elna, bubnja i dalje u mojoj glavi? Strah da Mihaelu i mene ne pogodi sudbina epidemiologa, u odnosu na njega nas dvoje smo za zdravstvenu birokraciju potpuno nevažne osobe. Anonimusi. Širi se poput tsunamia, na njegovim valovima svakojake emocije lome naše živote. Lice i naličje stvarnosti predu iznova, ni naslutiti se ne može kakvi će konačno biti. Izluđuje me svako u medijima objavljeno pravilo naređene samoizolacije.
Bolest novog progona čovjeka iz carstva života s grijehom dolazi iz kineskog Wuhana. Wuhan je doista daleko, a bolest se iz njega širi sve brže. Španjolska, Italija, Hrvatska, Srbija… Vuhan je veliki grad, u njemu je preko jedanaest milijuna stanovnika kao u karanteni. Bio sam u toj zemlji koncem prošloga stoljeća. Daleki listopad osamdesete godine. Hotel Peking, moja i slovenskog pisca Tonija Pavčeka soba, čiji veliki prozor gleda u Zabranjeni grad, prepun turista. Impozantan kompleks karakterističnih građevina nekadašnje carske palače kineskih dinastija Ming i Qing. Muzej koji je na prostoru od preko 720.000 m², u njemu je 890 zgrada s 9.999 prostorija. Kitajska zgodovinska, arhitekturna in kulturna dediščina, govori Pavček dok promatra čudesne građevine iza prozora. Posljednji kineski car, govorim. Da, tu je Bartolucci snimao Zadnji kitajski cesar. Pu Yi kao marioneta mračnih sila. Nemilosrdni vladari. Mauzolej Mao Zedonga ispred nas kad god sam s Pavčekom ispred hotela u šetnji… Vrijedni ljudi. Jedu sve. Zmije, pse, mačke, i one ljuskare, i one šišmiše, skupe specijalitete kojim su zaraženi… Juhe posrču tek na kraju jela.
Što je ono o njima zapisano u Bibliji? Budući vladari svijeta, možda baš nekog novog i drukčijeg svijeta, već stječu imunitet od nepoznate bolesti kojom će nas baciti na koljena, poraziti ekonomski… Odvesti u neku novu stvarnost… A i u Sloveniji je kritično. Pavček je odavno mrtav.
Okviri slika na zidu još ne vraćaju svoje dimenzije i sadržaje, nikako da zaspem. Nesanica mi nameće dvije gotovo iste ljubavne priče: Elna se za svog Šefika bori sa sarajevskom zdravstvenom birokracijom, ja se borim za svoju poluslijepu Mihaelu obavljajući mnoge njezine „ženske“ poslove u kući i izvan kuće. I sutra ću u kupovinu namirnica sam, bez nje, iako je zabranjeno. Moram.
Dodirujem prstom display mobitela koji je na svetoj knjizi, provjeravam vrijeme: tek je 3:00. Ne mogu u radnu sobu do računala, moram ostati uz Mihaelu da je ne probudim. Odustajem od rada noću, nestrpljenje da čim prije odem na Trg ZAVNOBiH-a zamire. U neko doba, potpuno se gasi. Opet sam u snu, sanjam Adama i Evu. Raj zemaljski je u tekstu te svete knjige samo povremeno izvoran, u poprilično skraćenoj verziji. Svijest da je do zore ostalo još dosta vremena nije odlučujuća za to skraćenje.
Kako je to svijet Raja zemaljskog stvaran, kojem od prosinca prošle godine nepoznata bolest iz Wuhana najavljuje rušenje i ponovno stvaranje, to je pitanje koje me opet spaja s glasom u beskraju prostora iz kojega sam s Mihaelom tek bio izašao. Ona čvrsto spava. Glas mi govori da ispod tek stvorenog neba „još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje.“ Da voda izvire iz zemlje, da na njoj već živi i čovjek napravljen „od praha zemaljskog“ u čijim je nosnicama udahnut dah života, „čovjek živa duša.“ On je u Edenu, u vrtu u kojemu „nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.“ U vrtu je rijeka koja ga natapa, iz njega se „granala u četiri kraka“. Pišon ima zlata, bdelija i oniksa. Rijeka Gihon „optječe svu zemlju Kuš“, Tigris teče na istok od Ašura, četvrta rijeka je Eufrat. Čovjeku je zadatak da vrt obrađuje i čuva. Ima strogu zapovijed: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“
Sam je na tome zadatku, a nije dobro da čovjek bude sam. Nastaju „od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku“, čovjek ih preuzima i imenuje. Sličnu sebi nema u njima veliku pomoć.
U svom snu taj prvi čovjek ostaje bez jednog rebra, od njega nastaje žena. Čovjek kliče: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!“
Bit će spreman ostaviti i oca i majku, toliko će ljubiti svoju ženu, od tada „bit će njih dvoje jedno tijelo.“
U vrtu je od sve zvjeradi najlukavija zmija. Ona nagovori ženu da pojede plod stabla što je nasred vrta. Dade ga i svom mužu „koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.“
„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: „Gdje si?“ – reče mu. On odgovori: „Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.“ Nato mu reče: „Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?“ Čovjek odgovori: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“ Jahve, Bog, reče ženi: „Što si to učinila?“ „Zmija me prevarila pa sam jela“, odgovori žena.
Avaj, kad mi je najpotrebniji, glas se isključuje i prepušta me poplavi općeg mraka. U njegovoj praznini guši me strah. U priči o Adamu i Evi ostajem sam, pokušavam je dovršiti po svome sjećanju koje krhko. U njemu sam ipak uvjeren da Jahve, Bog, proklinje zmiju „među svim životinjama i svom zvjeradi divljom!“ I da joj govori: „Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina; on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“ Tu se zaustavljam, svoje sjećanje dugo sastavljam jer je u vremenu rastrgano. „A ženi reče: Trudnoći tvojoj muke ću umnožitʼ, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.“ U gustom mraku svog sjećanja dugo sabirem riječi Jahve, Boga, o čovjeku, napokon su i one povezane: „Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“
– Eto, sad smo u ovoj priči i nas dvoje, Mihaela – podsjećam je u snu, ali ona i dalje tvrdo spava. – Prije dvije tisuće dvadeset godina protjerani smo na Zemlju – dovršavam mirno svoju misao. – Ti i ja. Posljednji čovjek i posljednja žena. Sad goli na Trgu. Na njemu nas vreba za progon nevidljivi ubojica iz Wuhana. U društvo mrtvih. Dok u lockdownu čekamo uskrsnuće živih.
(Prvo poglavlje rukopisnog romana Uskrsnuće živih)
Je li to onaj dan
Uskrsnuće živih/1
Prvo sam pomislio da sam i ja mrtav. Varka je brzo otklonjena: mrtvi ne sanjaju. Sve je preda mnom bilo prazno, bez ijednog znaka života. Glavni trg u mome dijelu Sarajeva bio je neosvijetljen, ispod mrke nebeske kape nije bilo ničega. Ni dominantnih električnih stupova, ni višegodišnjih raznovrsnih stabala na platou. Sve radnje u prizemlju i stanovi na katovima koji još nisu bili izbrisani iz moje svijesti bili su gusto crnilo u mrtvom prostoru. Slično je bila istopljena u novu boju i prodavaonica novina kroz čiji je prozorčić u to doba uvijek zurila prodavačica. Ulazna vrata ureda pošte nasuprot nje bila su iza teških gvozdenih rešetaka također izbrisana. Ni natpise trgovina, pekara, slastičarni, pizzeria i kafića nije bilo moguće pročitati. Ni ti objekti nisu postojali. Niti jednog čovjeka, niti jedne životinje na ulicama i parkinzima. A psi su se na tom prostoru, i ljeti i zimi, obično izležavali i danju i noću.
A bilo je vrijeme prvog sna, prve najgušće boje noćnog neba. Svijest o raznolikosti života prije tih slika još je u meni bila živa, nikako nije prihvaćala tako naglu promjenu. Strah joj je gasio vrlo slabašan fitilj. Panika je u snu već širila moj zapamćeni prostor stvarnosti. Žižak svijesti me je uvjeravao da sam živ, ali još uvijek nemoćan da to stvaralački i dokažem. Nedostajala mi je snaga za to, bio sam nejak, netko svemoćan pripremao se da mi vrati izgubljenu snagu. U stvari, nisam znao jesam li u snu ili u stvarnosti, iako me je svijest opominjala da je stvarnost preimenovana u nešto posve drukčije od onog što sam prije sna pamtio. Sve je bilo mrtvo, jesam li i ja? Sve je bilo svedeno na mrtvo nebo i pustu zemlju sa sadržajima koji su na njoj nekad postojali.
Nečiji mi je glas u uhu stalno ponavljao: Samo mrko nebo i potpuno pust ovaj tvoj dio Sarajeva. Što očekuješ, kakav će se novi svijet početi rađati? Hoće li se uopće rađati ako je i dalje ispod mrkog neba na pustoj zemlji sve mrtvo? Iz čega? Odgovorio sam tom glasu: Uskoro će svjetlost, ona će sve što je sada mrtvo oživjeti, ona će se preseliti i na nebo. Zasjat će zvijezde. Ona će i na zemlji razviti novi život. Noć će dobiti sestru koja će se zvati dan, dan će umirati u večeri, noć u jutru. Ali, iz čega će svjetlost razviti život, pitao me je taj glas. Nema oblaka, ni kapljice kiše, nema vode, nema ni trave, ni njezina sjemena, nema stabala, niti jedne vrste – opominjao me taj glas. Strpi se, svega će biti kad prestane pošast koja život nastoji ugasiti. Ona se tek širi i po našim prostorima, a dolazi nam iz dalekog svijeta. Iz Wuhana. Budi strpljiv, imam dojam da je tek počelo stvaranje nečeg posve novog.
– Što je ovo, gdje smo? – pridružila se u neko doba glasu mog nevidljivog sugovornika i Mihaela. Tjelesno nepostojeća. – Je li to nestala struja? Jesmo li to opet u ratu? Gotovo četiri godine bili smo bez struje. U stalnom mraku. Je li se sjećaš?
– Dabome, sjećam se. Ali, ne znam, Mihaela, što je ovo trenutno, znam da će sigurno doći nešto posve drugo. Neka posve drukčija stvarnost. Neki drukčiji život. Jednoga dana kad sve ovo prođe. Mnogo je ovo gore od godina rata. A otkud ti i ovdje sa mnom?
– Svugdje sam ja s tobom. Ja sam od tvog rebra. Zar si zaboravio?
– Nisam zaboravio. To je ono iz Biblije.
Moj nevidljivi sugovornik brzo se ponovno oglasio svojim dubokim autoritativnim glasom. Neprirodno je jačao, prebrzo osvajao nesaglediv prostor. U stvari, u njemu i nije bilo prostora, njegovim je moćima bilo ime svemir. Od njegove jeke drhtale su i mrko nebo i pusta zemlja. Vratio me je u vrijeme u kojemu sam od nečega sličnog, nevidljivog a svemoćnog, još kao ministrant, u svom rodnom mjestu, strahovao, i budan i sanjiv. Pripadao je onome tko je bio stvoritelj svega i na nebu i na zemlji. Njegova mi je knjiga i u mojim staračkim godinama života bila na stoliću kraj kreveta, odmah ispod stolne lampe. Mnoge njezine stranice sam znao napamet, mogao sam svako njihovo slovo izgovoriti i u snu i na javi. Ali te noći ispod mrkog neba i na pustoj zemlji Trga ništa nisam znao izgovoriti otprve, u cijeloj rečenici. Samo u rastrganim dijelovima originala. Bio sam nesiguran i s njima, povremeno sam mucao i nagađao. Bio sam uvjeren da je to prvi dan nečega, ali čega? Stvaranja svijeta, šaptao mi je taj glas koji je, začudo, i kao šapat, odjekivao u praznom prostoru. Tako je zapisano u knjizi, ponavljao mi je taj glas više puta. Valjda znaš kojoj. Onoj koju si čitao i kao ministrant.
Da provjerim, tu sam knjigu i te noći, u svom dubokom snu, po tko zna koji puta opet listao uvjeren da me taj stvoritelj čuje dok ga čitanjem slavim i veličam uvijek samo njegovim riječima: „Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda“. Govorio mi je taj moćni glas, potom, da su svod i vode pod svodom odijeljeni od voda nad svodom. Da je svod prozvan nebom, da je tako nastala večer, pa jutro – dan drugi …
– A zašto nas nema ni u drugom danu? – pitala me moja tjelesno nepostojeća Mihaela.
„Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!“ – nastavio je umjesto mene taj glas jer još nisam znao odgovor za pitanje moje Mihaele, jer sam bio nesiguran u to kako dalje teče priča o nastanku trećeg dana. U tom smislu, glas mi je opet pritekao u pomoć: „Kopno da postane zemlja, a skupljene vode mora.“ I sjetio sam se: „Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.“ Glas me je sve više požurivao. Potekla je priča u cjelovitim rečenicama: „I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti“. Ja sam priču od njega preuzeo i nastavio: „Tako bude večer, pa jutro – dan treći.“
– I opet bez nas – oglasila se iz daljina Mihaela i dobila moju opomenu: – Nismo nas dvoje još uvijek u ovoj priči, Mihaela.
Glas je tada iznenada odjeknuo još jače i naredio mi da izgovorim bez oklijevanja tekst iz knjige na čijoj sam stranici u snu bio: „Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!“ Gromki glas mi potom, trgajući rečenice, opisa „dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde.“ Glas ih „postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame.“ „Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.“
Neko vrijeme glas je zamro, onda me je upitao znam li kako je nastao dan peti? Odgovorio sam: „Znam.“ I odmah nastavio: „Nek’ povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim!“ Tako nastadoše „morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste.“ „Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!“ „Tako bude večer, pa jutro – dan peti.“
„Sad se prisjeti kako je nastao dan šesti opisan u knjizi kraj tvoga uzglavlja“ – zamoli me glas. Nisam žurio, ali, pribran, jesam odgovorio: „Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!“ Glas mi, potom, zaprijeti da ne zaboravim „svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste.“ I zapovijedi: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“
Na njegovu sliku vlasnik glasa me potom podsjeti da je stvoren čovjek, da ga on stvori, da muško i žensko stvori. I da ih blagoslovi riječima: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ Na tom mjestu njegova priča poteče i iz mojih usta: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!“ Glas umjesto mene završi svoju priču: „Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.“
Dugo smo šutjeli obojica, s nama dvojicom i Mihaela, priču o sedmom danu opet je nastavio njezin vlasnik: „Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.“ Osjetio sam u njegovome glasu umor i zamijenio sam ga: „I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.“
Glas ojača, ali posve prirodno završi priču o svom velikom djelu: „To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“
– A kad će priča o meni i o tebi ako nam Wuhan svog ubojicu „ubaci“ kroz prozor? I u vrijeme locdowna – pita me Mihaela.
– Kasnije, kasnije, Mihaela.
Jeka glasa nevidljivog govornika neočekivano prekida moj san. Iz katrana Trga svog naselja izronio, u katran svoje spavaće sobe uronio. Palim stolnu lampu ispod koje je sveta knjiga, okrećem se krevetu na kojemu do moga spava Mihaela. Dodirom njezina ramena, budim je i pitam:
– Spavaš li, draga Eva?
– Što pališ svjetlo, čovječe? Nisi ti njezin izumitelj.
– „Neka bude svjetlost!“
– Hajde, ne buncaj, čovječe. Spava mi se, nije mi do buncanja.
– „I bi svjetlost… I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć.“ Tako je to prije dvije tisuće i dvadeset godina bilo, draga moja Eva.
– Nisi li to u snu zaboravio pravo ime svoje jedine žene?
– Možda i jesam. Kao da sam u snu razgovarao s nekim čije ime nisam dostojan ni izgovoriti. Ali razgovarao sam i s tobom. Zato sam te i probudio.
– Nisi sa mnom. Molim te, pusti me da još malo odspavam.
– Glasom koji mi još uvijek zvoni u ušima izgovorio mi je tekst o stvaranju svijeta. Najavio mi je stvaranje posve novog, s posve drugim Adamom i Evom. A ti me stalno pitala: zašto u svemu tome nismo i nas dvoje? Bit ćemo, draga Eva.
– Dragi Bože, što ti je? Još nije ni zora. Napolju su sigurno i nebo i zemlja kao katran. Ugasi tu lampu i spavaj.
– Zaspao sam s onom tužnom pričom objavljenom u svim medijima o preminulom epidemiologu i eto u kakav se san ta priča pretočila.
– Molim te, spavaj! Adame! Pričat ćemo o tom tvom snu ujutro. Tek se zgusnuo mrak…
– Još ne mogu, Eva. Probudio sam te i da ti kažem da ovaj moj san nije izronio iz ničega. Izgleda da će stvaranje novog svijeta i novog Adama i Eve istjerati i nas oboje iz raja… To me strašno muči, Mihaela.
– U san, Adame… Ja, evo, već ponovno u njega tonem… Ništa nama ne može ni ta misteriozna bolest. Zadržat ćemo mi svoj skromni raj na zemlji, Adame, unatoč njezinom pomoru. Vrati se u san, dragi! Molim te!
– Kako ću u san bez poljupca, bez zagrljaja, bez stiska ruke, bez slobode kretanja, bliskosti čovjeka s čovjekom, bez gledatelja u kazalištu, navijača na stadionima…
Mihaela se odvaja od mojih riječi, okreće mi leđa, bježi iz stvarnosti. Nastavljam joj se ispovijedati u sebi: Eto što mene muči otkad su objavljene vražje mjere samoizolacije. I ime joj je mom uhu strano: lockdown. Eto što mene tjera u davna vremena i u stare knjige, draga moja Eva! Dakako, muči me i smrt epidemiologa Pašagića, iz našeg vremena. Dok sam o njoj čitao izjavu njegove Elne, sav sam se tresao… Nemam mira otkad svi mediji o toj bolesti iz Wuhana šire svoje najnovije verzije. One me zbunjuju, kroz njih prolazim kao kroz prašumu u kojoj se čovjek gubi u potrazi za novim početkom… Nije zaslužio kaznu progona iz svijeta koji je sam sebi oblikovao prema svojim potrebama… Prema našim potrebama, Mihaela, i sutra ću mjere tog vražjeg lockdowna prekršiti, izlazit ću u kupnju i bez maske i bez rukavica i svih narednih dana…
Ljutit što više nemam sugovornika, pritišćem dugme lampe i ponovno uplovljavam u tamu svoje sobe. Slike na zidu, među kojima je i ona raspetog Krista, brzo gube svoje dimenzije i sadržaje.
Mihaelino disanje je jedini dokaz života u prostoru. Nije ona ni bila sa mnom u snu, uvjeravam nakratko sam sebe. A možda i jest. Moj novi san stalno odgađa gašenje tog prostora. Kako je disao epidemiolog Pašagić dok je umirao? Kako se osjećala njegova bespomoćna Elna, bubnja i dalje u mojoj glavi? Strah da Mihaelu i mene ne pogodi sudbina epidemiologa, u odnosu na njega nas dvoje smo za zdravstvenu birokraciju potpuno nevažne osobe. Anonimusi. Širi se poput tsunamia, na njegovim valovima svakojake emocije lome naše živote. Lice i naličje stvarnosti predu iznova, ni naslutiti se ne može kakvi će konačno biti. Izluđuje me svako u medijima objavljeno pravilo naređene samoizolacije.
Bolest novog progona čovjeka iz carstva života s grijehom dolazi iz kineskog Wuhana. Wuhan je doista daleko, a bolest se iz njega širi sve brže. Španjolska, Italija, Hrvatska, Srbija… Vuhan je veliki grad, u njemu je preko jedanaest milijuna stanovnika kao u karanteni. Bio sam u toj zemlji koncem prošloga stoljeća. Daleki listopad osamdesete godine. Hotel Peking, moja i slovenskog pisca Tonija Pavčeka soba, čiji veliki prozor gleda u Zabranjeni grad, prepun turista. Impozantan kompleks karakterističnih građevina nekadašnje carske palače kineskih dinastija Ming i Qing. Muzej koji je na prostoru od preko 720.000 m², u njemu je 890 zgrada s 9.999 prostorija. Kitajska zgodovinska, arhitekturna in kulturna dediščina, govori Pavček dok promatra čudesne građevine iza prozora. Posljednji kineski car, govorim. Da, tu je Bartolucci snimao Zadnji kitajski cesar. Pu Yi kao marioneta mračnih sila. Nemilosrdni vladari. Mauzolej Mao Zedonga ispred nas kad god sam s Pavčekom ispred hotela u šetnji… Vrijedni ljudi. Jedu sve. Zmije, pse, mačke, i one ljuskare, i one šišmiše, skupe specijalitete kojim su zaraženi… Juhe posrču tek na kraju jela.
Što je ono o njima zapisano u Bibliji? Budući vladari svijeta, možda baš nekog novog i drukčijeg svijeta, već stječu imunitet od nepoznate bolesti kojom će nas baciti na koljena, poraziti ekonomski… Odvesti u neku novu stvarnost… A i u Sloveniji je kritično. Pavček je odavno mrtav.
Okviri slika na zidu još ne vraćaju svoje dimenzije i sadržaje, nikako da zaspem. Nesanica mi nameće dvije gotovo iste ljubavne priče: Elna se za svog Šefika bori sa sarajevskom zdravstvenom birokracijom, ja se borim za svoju poluslijepu Mihaelu obavljajući mnoge njezine „ženske“ poslove u kući i izvan kuće. I sutra ću u kupovinu namirnica sam, bez nje, iako je zabranjeno. Moram.
Dodirujem prstom display mobitela koji je na svetoj knjizi, provjeravam vrijeme: tek je 3:00. Ne mogu u radnu sobu do računala, moram ostati uz Mihaelu da je ne probudim. Odustajem od rada noću, nestrpljenje da čim prije odem na Trg ZAVNOBiH-a zamire. U neko doba, potpuno se gasi. Opet sam u snu, sanjam Adama i Evu. Raj zemaljski je u tekstu te svete knjige samo povremeno izvoran, u poprilično skraćenoj verziji. Svijest da je do zore ostalo još dosta vremena nije odlučujuća za to skraćenje.
Kako je to svijet Raja zemaljskog stvaran, kojem od prosinca prošle godine nepoznata bolest iz Wuhana najavljuje rušenje i ponovno stvaranje, to je pitanje koje me opet spaja s glasom u beskraju prostora iz kojega sam s Mihaelom tek bio izašao. Ona čvrsto spava. Glas mi govori da ispod tek stvorenog neba „još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje.“ Da voda izvire iz zemlje, da na njoj već živi i čovjek napravljen „od praha zemaljskog“ u čijim je nosnicama udahnut dah života, „čovjek živa duša.“ On je u Edenu, u vrtu u kojemu „nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.“ U vrtu je rijeka koja ga natapa, iz njega se „granala u četiri kraka“. Pišon ima zlata, bdelija i oniksa. Rijeka Gihon „optječe svu zemlju Kuš“, Tigris teče na istok od Ašura, četvrta rijeka je Eufrat. Čovjeku je zadatak da vrt obrađuje i čuva. Ima strogu zapovijed: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“
Sam je na tome zadatku, a nije dobro da čovjek bude sam. Nastaju „od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku“, čovjek ih preuzima i imenuje. Sličnu sebi nema u njima veliku pomoć.
U svom snu taj prvi čovjek ostaje bez jednog rebra, od njega nastaje žena. Čovjek kliče: “Gle, evo kosti od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove,
od čovjeka kad je uzeta!“
Bit će spreman ostaviti i oca i majku, toliko će ljubiti svoju ženu, od tada „bit će njih dvoje jedno tijelo.“
U vrtu je od sve zvjeradi najlukavija zmija. Ona nagovori ženu da pojede plod stabla što je nasred vrta. Dade ga i svom mužu „koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.“
„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: „Gdje si?“ – reče mu. On odgovori: „Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.“ Nato mu reče: „Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?“ Čovjek odgovori: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“ Jahve, Bog, reče ženi: „Što si to učinila?“ „Zmija me prevarila pa sam jela“, odgovori žena.
Avaj, kad mi je najpotrebniji, glas se isključuje i prepušta me poplavi općeg mraka. U njegovoj praznini guši me strah. U priči o Adamu i Evi ostajem sam, pokušavam je dovršiti po svome sjećanju koje krhko. U njemu sam ipak uvjeren da Jahve, Bog, proklinje zmiju „među svim životinjama i svom zvjeradi divljom!“ I da joj govori: „Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina; on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“ Tu se zaustavljam, svoje sjećanje dugo sastavljam jer je u vremenu rastrgano. „A ženi reče: Trudnoći tvojoj muke ću umnožitʼ, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.“ U gustom mraku svog sjećanja dugo sabirem riječi Jahve, Boga, o čovjeku, napokon su i one povezane: „Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“
– Eto, sad smo u ovoj priči i nas dvoje, Mihaela – podsjećam je u snu, ali ona i dalje tvrdo spava. – Prije dvije tisuće dvadeset godina protjerani smo na Zemlju – dovršavam mirno svoju misao. – Ti i ja. Posljednji čovjek i posljednja žena. Sad goli na Trgu. Na njemu nas vreba za progon nevidljivi ubojica iz Wuhana. U društvo mrtvih. Dok u lockdownu čekamo uskrsnuće živih.
(Prvo poglavlje rukopisnog romana Uskrsnuće živih)