_______________________________ “All the lives we could live. ________________________________All the people we will never know, ________________________________never will be, they are everywhere. ________________________________That is what the world is.” ____________________________(Aleksandar Hemon, The Lazarus project)
___
Domovina je staromodni pojam, za nas Nijemce čak nosi nešto neugodno, čuje se neka folklornost i ograničenost. Međutim, kada se selite u inozemstvo, stalno vas pitaju o tome. Otkud si? Gdje je tvoja domovina?
To što sam se rodila u Schwarzwaldu čista je slučajnost, mislim. Mogla sam se jednako roditi u Klagenfurtu u Austriji, u Houstonu u Teksasu, u Kikindi u Vojvodini, u Koudekerkeu u Nizozemskoj ili u Marsabitu u Keniji. Ili bilo gdje na svijetu. Moje mjesto rođenja je Freiburg u Breisgauu. To je tako. S time sam Njemica. Ništa posebno. Jedino mogu biti zahvalna, jer roditi se u šezdesetim u Njemačkoj značilo je ne gladovati, živjeti dobro i zaštićeno, bez straha od rata, i dobiti solidno školsko obrazovanje bez velikih prepreka. U najviše slučajeva je bilo tako.
Na te prve dvije godine u Freiburgu nemam skoro pa nikakva sjećanja, i ono što bih mogla zvati sjećanjem, vjerojatno su mi ispričali drugi, toliko puta dok sam to usvojila. Na primjer, priču da je prozor moje dječje sobe u ulici Rötebuckweg gledao u gradski stan Martina Heideggera preko puta.
Priča mi se toliko sviđa da ovog starijeg gospodina vidim sada, kada o tome razmišljam, kako se diže od stola, hoda do prozora i kako mi maše dok stojim na dječjem krevetu i buljim kroz prozor. Da, mislim da se sjećam smiješnih grimasa. Vjerujem da je gledao ovako odozdol, kako to radi na nekim fotografijama, da je okretao očima i brkatim usnama slao poljupce.
Stol mu je stajao nasred sobe, nad njim je visila gola žarulja i po zidovima su bile naslagane hrpe knjiga bez polica. Prava filozofska soba. Biti u ranom djetinjstvu u blizini jednog od nesumnjivo najznačajnih mislilaca njemačke filozofije i ideja da je nadahnuće za svoje kasno djelo našao baš na prozoru Rötebuckwega pogledom u mene kao jednogodišnjakinju, vrlo je laskava, iako malo vjerojatna. Jednako nije vjerojatno da je gestama na prozoru poslao jednu vrstu zlatnog filozofskog vilinog praška u moju dječju sobu. Znam da nije. Svejedno mi se činjenica da sam i na maturi i kasnije u državnom ispitu na kraju fakulteta dobila pitanja o njegovim knjigama činila kao jasni znak da između mene i ovog fenomenolaga postoji veza, koju samo još nisam razumjela. Do danas mi nije jasno. Često sam o tome razmišljala, čitala sam Heideggera, mnogo toga nisam shvaćala i, naravno, bavila sam se njegovom biografijom. Da čovjek sjećanja može birati, ja bih se možda odlučila za drugog susjeda. Možda jednoga koji nije bio član NSDAP-a, jednoga koji nije do kraja života odbio govoriti o Holokaustu. Možda čak manje pametnoga, čije bih misli mogla lakše slijediti. Ali se sjećanja ne biraju.
Poslije sam dosta toga birala. Studije, na primjer, jednogodišnji boravak u Francuskoj, poslove u školama i kafićima. Pitam se ponekad što bi bilo da nisam srela ovog Jugoslavena, koji mi je danas suprug. Što da se nisam prepustila impulsu da toliko ljeta od lipnja do rujna boravim na otoku na Jadranu? Što bi bilo da se već tada nisu nastanili prvi komadići srpskohrvatskog jezika u mojoj glavi ili prizor blještavog svjetla sunca na izlizanim kamenim pločama i jeftinim narančastim plastičnim stolicama? Tek sam nedavno u prolazu opazila kostur starog kioska iz osamdesetih, sa svojim zaobljenim rubovima, koji trune pokraj ceste kao nasukani svemirski brod jednog dalekog socijalističkog Jugo-planeta. Odmah mi se ubrzao puls, bilo mi je ponovno osamnaest, bilo je ljeto i sve je bilo ispred mene, tisuću mogućih života i ništa nije bilo odlučeno.
Zemlja u kojoj sada živim već dvanaest godina zove se Hrvatska, imam petoricu sinova i zajedno sa suprugom vodim književni hotel, staro kameno imanje u kršovitim brdima nedaleko Mediterana. Put ovamo nije bio baš tako odlučan i jednostavan kako sada zvuči, ali sad smo već neko vrijeme tu, i hotel je otvoren. Književni hotel, jer je književnost jedna od stvari koje me stvarno zanimaju i zato što je hotel dobro mjesto za povezivanje čitatelja i pisaca. Život u ovoj zemlji istraživala sam uglavnom čitajući. Trebala mi je osoba koja mi može objasniti taj svijet, netko u koga sam mogla imati povjerenje, netko tko neće ništa prešutjeti. Najviše toga sam uostalom naučila od autora koje su sami bili stranci. U Hrvatskoj ili drugdje. Od pisaca kao što su Miljenko Jergović i Aleksandar Hemon, od Davida Albaharija i Dževada Karahasana, od Slavenke Drakulić i Marice Bodrožić. I od drugih kojima je zajedničko da potječu iz neke od zemalja bivše Jugoslavije i sada žive negdje drugdje, ne tamo gdje su rođeni, nego negdje gdje im je sada dom, a svejedno su stranci. I ja sam na koncu bila strankinja. Njemica u Hrvatskoj. To je važno, jer je razlika jesi li Albanac, Bosanac, Talijan ili Nijemac u Hrvatskoj. Nijemce i Hrvate vežu desetljeća turizma i štošta drugo, Nijemci su u Hrvatskoj rado viđeni, nisu li oduvijek stanovali preko ljeta u hrvatskim sobama, nisu li mnogi Hrvati imali nekoga tko je tražio i našao svoju sreću u njemačkom govornom svijetu, a njemački se jezik ovdje uglavnom i govori.
Kad imate puno djece, stalno se družite s ljudima. U školama, uredima, kod liječnika, u nogometnim i jedriličarskim klubovima, s drugim ste roditeljima neprestano u kontaktu. Pitaju otkud si došao, sam sebe moraš objasniti i to radiš dobrovoljno, jer želiš biti dio njihovog društva, u najmanju ruku zbog djece. Pričajući vlastitu pripovijest želiš sebi, pitaocu, ali i vlastitoj obitelji dati uvjerljivu priču koja će naknadno objasniti tvoje životne odluke. Neke anegdote to bolje pokazuju nego druge, usporediš hrvatsku kulturu s onom koju si nosio sa sobom, nađeš veze i razlike, ovisno o tome s kim razgovaraš.
“Zar ti domovina uopće ne fali?”, često me pitaju, jer toliko malo putujem, pogotovo u Njemačku. I onda mi sjećanja na djetinjstvo i mladost prozuje kroz glavu, svakako dobra sjećanja, koja sam često ispričala, sjećanja obučena u sliku koju imam od sebe i od zemlje iz koje sam došla.
“Domovina ne postoji. Ona je fikcija. Domovina je neko prvo stanje duše”, kaže pisac Andreas Maier. Mislim da ima pravo s obzirom na sve moje priče koje pričam o svojoj domovini, koje nisu laži ali prenose selektivno sjećanje i katkad nešto i izostave. Zanimljivo je da na primjer na engleskom jeziku ne postoji adekvatan pojam za njemačku riječ Heimat. Ako guglate tu riječ, najprije će se pojaviti engleska definicija Wikipedije koja pod naslovom “The meaning of Heimat” počinje ovako: “Heimat is a german concept…” Kao Njemici, meni je takvo što smiješno. Ali moram dodati da na hrvatskom jeziku svakako postoji pojam za Heimat, koji glasi “domovina”. Kažem, imamo mnogo toga zajedničkog.
Činjenica da mi je Martin Heidegger toliko jasno pred očima, ne može biti slučajna. On ima sve što pripada mojom njemačkom identitetu: sveučilišni Freiburg mojeg djetinstva, cijelu težinu i veličinu njemačke filozofije, nacionalsocijalizam i stav između sudjelovanja i prešućivanja. Njegovo pojavljenje u mojem sjećanju čini me budnom za moje njemačko bivanje i pristupnom za priče koje govore o nečemu drugome. Možda je upravo to i razlog da sam došla na ideju da otvorimo književni hotel, da stvorimo mjesto na kojemu se priče mogu susresti, priče putnika, pisaca i čitatelja, priče o ljudima koji pripovijedaju življeno i ismišljeno. Mjesto koje samo postane fikcija, ovisno o tome što gost traži. U tom smislu moja je domovina danas vrsta hotela, prostor u kojem se ljudi bore s vlastitom pripadnošću, u kojemu jesu gosti koji nešto nose sa sobom. Prostor u kojemu mogu biti znatiželjni prema nečemu drugom i o tom drugome živjeti neko vrijeme. U svakom slučaju, moja je domovina mjesto otvorenosti i različitosti. Mjesto s bezbroj perspektiva i stajališta. Kao i književnost.
Ali istina je: mogla sam si možda i pričati sasvim drugu priču.
___ Objavljeno u Der Standardu 24. ožujka. Prevela autorica
Je li domovina fikcija?
_______________________________ “All the lives we could live.
________________________________All the people we will never know,
________________________________never will be, they are everywhere.
________________________________That is what the world is.”
____________________________(Aleksandar Hemon, The Lazarus project)
___
Domovina je staromodni pojam, za nas Nijemce čak nosi nešto neugodno, čuje se neka folklornost i ograničenost. Međutim, kada se selite u inozemstvo, stalno vas pitaju o tome. Otkud si? Gdje je tvoja domovina?
To što sam se rodila u Schwarzwaldu čista je slučajnost, mislim. Mogla sam se jednako roditi u Klagenfurtu u Austriji, u Houstonu u Teksasu, u Kikindi u Vojvodini, u Koudekerkeu u Nizozemskoj ili u Marsabitu u Keniji. Ili bilo gdje na svijetu. Moje mjesto rođenja je Freiburg u Breisgauu. To je tako. S time sam Njemica. Ništa posebno. Jedino mogu biti zahvalna, jer roditi se u šezdesetim u Njemačkoj značilo je ne gladovati, živjeti dobro i zaštićeno, bez straha od rata, i dobiti solidno školsko obrazovanje bez velikih prepreka. U najviše slučajeva je bilo tako.
Na te prve dvije godine u Freiburgu nemam skoro pa nikakva sjećanja, i ono što bih mogla zvati sjećanjem, vjerojatno su mi ispričali drugi, toliko puta dok sam to usvojila. Na primjer, priču da je prozor moje dječje sobe u ulici Rötebuckweg gledao u gradski stan Martina Heideggera preko puta.
Priča mi se toliko sviđa da ovog starijeg gospodina vidim sada, kada o tome razmišljam, kako se diže od stola, hoda do prozora i kako mi maše dok stojim na dječjem krevetu i buljim kroz prozor. Da, mislim da se sjećam smiješnih grimasa. Vjerujem da je gledao ovako odozdol, kako to radi na nekim fotografijama, da je okretao očima i brkatim usnama slao poljupce.
Stol mu je stajao nasred sobe, nad njim je visila gola žarulja i po zidovima su bile naslagane hrpe knjiga bez polica. Prava filozofska soba. Biti u ranom djetinjstvu u blizini jednog od nesumnjivo najznačajnih mislilaca njemačke filozofije i ideja da je nadahnuće za svoje kasno djelo našao baš na prozoru Rötebuckwega pogledom u mene kao jednogodišnjakinju, vrlo je laskava, iako malo vjerojatna. Jednako nije vjerojatno da je gestama na prozoru poslao jednu vrstu zlatnog filozofskog vilinog praška u moju dječju sobu. Znam da nije. Svejedno mi se činjenica da sam i na maturi i kasnije u državnom ispitu na kraju fakulteta dobila pitanja o njegovim knjigama činila kao jasni znak da između mene i ovog fenomenolaga postoji veza, koju samo još nisam razumjela. Do danas mi nije jasno. Često sam o tome razmišljala, čitala sam Heideggera, mnogo toga nisam shvaćala i, naravno, bavila sam se njegovom biografijom. Da čovjek sjećanja može birati, ja bih se možda odlučila za drugog susjeda. Možda jednoga koji nije bio član NSDAP-a, jednoga koji nije do kraja života odbio govoriti o Holokaustu. Možda čak manje pametnoga, čije bih misli mogla lakše slijediti. Ali se sjećanja ne biraju.
Poslije sam dosta toga birala. Studije, na primjer, jednogodišnji boravak u Francuskoj, poslove u školama i kafićima. Pitam se ponekad što bi bilo da nisam srela ovog Jugoslavena, koji mi je danas suprug. Što da se nisam prepustila impulsu da toliko ljeta od lipnja do rujna boravim na otoku na Jadranu? Što bi bilo da se već tada nisu nastanili prvi komadići srpskohrvatskog jezika u mojoj glavi ili prizor blještavog svjetla sunca na izlizanim kamenim pločama i jeftinim narančastim plastičnim stolicama? Tek sam nedavno u prolazu opazila kostur starog kioska iz osamdesetih, sa svojim zaobljenim rubovima, koji trune pokraj ceste kao nasukani svemirski brod jednog dalekog socijalističkog Jugo-planeta. Odmah mi se ubrzao puls, bilo mi je ponovno osamnaest, bilo je ljeto i sve je bilo ispred mene, tisuću mogućih života i ništa nije bilo odlučeno.
Zemlja u kojoj sada živim već dvanaest godina zove se Hrvatska, imam petoricu sinova i zajedno sa suprugom vodim književni hotel, staro kameno imanje u kršovitim brdima nedaleko Mediterana. Put ovamo nije bio baš tako odlučan i jednostavan kako sada zvuči, ali sad smo već neko vrijeme tu, i hotel je otvoren. Književni hotel, jer je književnost jedna od stvari koje me stvarno zanimaju i zato što je hotel dobro mjesto za povezivanje čitatelja i pisaca. Život u ovoj zemlji istraživala sam uglavnom čitajući. Trebala mi je osoba koja mi može objasniti taj svijet, netko u koga sam mogla imati povjerenje, netko tko neće ništa prešutjeti. Najviše toga sam uostalom naučila od autora koje su sami bili stranci. U Hrvatskoj ili drugdje. Od pisaca kao što su Miljenko Jergović i Aleksandar Hemon, od Davida Albaharija i Dževada Karahasana, od Slavenke Drakulić i Marice Bodrožić. I od drugih kojima je zajedničko da potječu iz neke od zemalja bivše Jugoslavije i sada žive negdje drugdje, ne tamo gdje su rođeni, nego negdje gdje im je sada dom, a svejedno su stranci. I ja sam na koncu bila strankinja. Njemica u Hrvatskoj. To je važno, jer je razlika jesi li Albanac, Bosanac, Talijan ili Nijemac u Hrvatskoj. Nijemce i Hrvate vežu desetljeća turizma i štošta drugo, Nijemci su u Hrvatskoj rado viđeni, nisu li oduvijek stanovali preko ljeta u hrvatskim sobama, nisu li mnogi Hrvati imali nekoga tko je tražio i našao svoju sreću u njemačkom govornom svijetu, a njemački se jezik ovdje uglavnom i govori.
Kad imate puno djece, stalno se družite s ljudima. U školama, uredima, kod liječnika, u nogometnim i jedriličarskim klubovima, s drugim ste roditeljima neprestano u kontaktu. Pitaju otkud si došao, sam sebe moraš objasniti i to radiš dobrovoljno, jer želiš biti dio njihovog društva, u najmanju ruku zbog djece. Pričajući vlastitu pripovijest želiš sebi, pitaocu, ali i vlastitoj obitelji dati uvjerljivu priču koja će naknadno objasniti tvoje životne odluke. Neke anegdote to bolje pokazuju nego druge, usporediš hrvatsku kulturu s onom koju si nosio sa sobom, nađeš veze i razlike, ovisno o tome s kim razgovaraš.
“Zar ti domovina uopće ne fali?”, često me pitaju, jer toliko malo putujem, pogotovo u Njemačku. I onda mi sjećanja na djetinjstvo i mladost prozuje kroz glavu, svakako dobra sjećanja, koja sam često ispričala, sjećanja obučena u sliku koju imam od sebe i od zemlje iz koje sam došla.
“Domovina ne postoji. Ona je fikcija. Domovina je neko prvo stanje duše”, kaže pisac Andreas Maier. Mislim da ima pravo s obzirom na sve moje priče koje pričam o svojoj domovini, koje nisu laži ali prenose selektivno sjećanje i katkad nešto i izostave. Zanimljivo je da na primjer na engleskom jeziku ne postoji adekvatan pojam za njemačku riječ Heimat. Ako guglate tu riječ, najprije će se pojaviti engleska definicija Wikipedije koja pod naslovom “The meaning of Heimat” počinje ovako: “Heimat is a german concept…” Kao Njemici, meni je takvo što smiješno. Ali moram dodati da na hrvatskom jeziku svakako postoji pojam za Heimat, koji glasi “domovina”. Kažem, imamo mnogo toga zajedničkog.
Činjenica da mi je Martin Heidegger toliko jasno pred očima, ne može biti slučajna. On ima sve što pripada mojom njemačkom identitetu: sveučilišni Freiburg mojeg djetinstva, cijelu težinu i veličinu njemačke filozofije, nacionalsocijalizam i stav između sudjelovanja i prešućivanja. Njegovo pojavljenje u mojem sjećanju čini me budnom za moje njemačko bivanje i pristupnom za priče koje govore o nečemu drugome. Možda je upravo to i razlog da sam došla na ideju da otvorimo književni hotel, da stvorimo mjesto na kojemu se priče mogu susresti, priče putnika, pisaca i čitatelja, priče o ljudima koji pripovijedaju življeno i ismišljeno. Mjesto koje samo postane fikcija, ovisno o tome što gost traži. U tom smislu moja je domovina danas vrsta hotela, prostor u kojem se ljudi bore s vlastitom pripadnošću, u kojemu jesu gosti koji nešto nose sa sobom. Prostor u kojemu mogu biti znatiželjni prema nečemu drugom i o tom drugome živjeti neko vrijeme. U svakom slučaju, moja je domovina mjesto otvorenosti i različitosti. Mjesto s bezbroj perspektiva i stajališta. Kao i književnost.
Ali istina je: mogla sam si možda i pričati sasvim drugu priču.
___
Objavljeno u Der Standardu 24. ožujka. Prevela autorica