Kad u praskozorje trećega milenija – u vrijeme Googlea, Facebooka i Twittera, istraživanja Marsa, dekodiranja DNK-a i otkrića Higgsovog bozona – pisac dobije nagradu koja nosi ime srpskog narodnog tribuna s konca 19. stoljeća, zdrav mu razum nalaže da preispita sve što je u životu radio, i zapita se gdje je, dovraga, pogriješio.
Dobijao sam, naime, već nekakve nagrade za svoja pisanja, imam doma nagradu i za novinara godine i za roman godine – nagrade dakle godišnje i po definiciji kontemporalne, kao dokaz da sam iz svoga doba, paralelan i suvremen – pa mi Kočićevo pero, neće se dobri ljudi iz Zadužbine uvrijediti, dođe kao da mi je Udruženje Srpsko kolo pod visokim pokroviteljstvom Njegova Kraljevskog Veličanstva Aleksandra Obrenovića dodijelilo nagradu za najbolju knjigu na narodnom jeziku za 1897. godinu.
Gdje su dakle, i kad točno, stvari u mome životu i pisanju pošlo ukrivo, kad sam, eto, za četrdeset osmi rođendan, razmjerno dakle mlad i suvremen, u zoru digitalne ere – sve suvereno surfajući po iPhoneu, pišući na laptopu i objavljujući na internetu – dobio nagradu nazvanu po piscu koji je u svojim pripovijetkama prepričavao noćne eglene i divane oko rakijskog kotla, negdje s historijske razmeđe Otomanske i Austro-ugarske imperije?
O tome sam, eto, razmišljao kad sam prije koju večer dobio vijest o nagradi Zadužbine Petar Kočić. A vijest me – kako to već život i povijest zgodno namjeste – zatekla, jebiga, upravo kraj rakijskog kotla, usred noćnog divana o zlu vremenu u kojemu je, eto, lijepi običaj pečenja domaće rakije postao ilegalna radnja, pa nam valja komovicu peći noću, kad Država spava.
I shvatio da se ništa na ovim prostorima zapravo nije promijenilo u stotinu i kusur godina između nas i Petra Kočića.
Eno mene i prijatelja Fiste oko rakijskog kazana, baš kao Simeuna Đaka i majstora Mićana iz Kočićevih pripovijetki, eno nas na historijskoj razmeđi jugoslavenske i europske unije: eno tamo inspektori hrvatske Carinske uprave baš kao strogi Kočićevi fiškali i financi iz Beča, eno Zakona o trošarinama Republike Hrvatske baš poput onih austrijskih paligrapa i paragrafa što su nesretne Kočićeve seljake sapinjali porezima na rakijski kotao, eno najzad Europske unije što nam brani peći domaću rakiju, baš kao onomad Austro-ugarska unija, što je svome novom građaninu donijela iste nerazumljive propise koji umjesto ljudi štite jazavce.
Osvrnem se tako te večeri oko sebe – crna se noć spustila na prozor rakijašnice, spavaju inspektori, žandari i financi, a vreli kazan ispunio malenu, čađavu prostoriju slatkim mirisom pečene komine: iz curka u dnu šerpentina prpošno potekao tanki srebrni stalaktit domaće komovice, na čempresovoj žeravici veselo cvrči svinjska vratina, u kutu rakijašnice stari drveni stol, na stolu mobitel, a na mobitelu poruka od Zadužbine Petra Kočića – i shvatim u tom trenutku da nisam ja Kočićevo pero dobio zato što sam u ovo digitalno doba postao ilirski preporoditelj, već zato što nam je stari krajiški bundžija i pripovjedač kazanskih divana iznenada postao suvremeni pisac.
Drugim riječima, nije do mene, nego do Petra Kočića.
Što onda objašnjava i nekome možda zbunjujuću činjenicu da je časni žiri baš meni udijelio nagradu koja se po službenom obrazloženju dodjeljuje za “odanost ljepoti Kočićeve riječi i misli”, za odanost dakle ljepoti riječi i misli čovjeka koji je u prologu svoga glasovitog “Jazavca pred sudom” zapisao svoju jednako glasovitu riječ i misao, onu kojom se i danas Kočić najčešće legitimira – “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”.
Podsjetilo me to, naime, na onaj poznati vic o Japancu, koji je svoj životni kredo objasnio riječima kako mu je “na prvom mjestu Japan, na drugom posao, a na trećem obitelj”, i dobrom Muji, kojemu je pak “obitelj na prvom, posao na drugom, a Japan tek na trećem mjestu”. Danas – kad iz trećeg pokušaja živimo devetnaesto stoljeće i kad je Kočićevim potomcima na prvom mjestu srpska Otadžbina, na drugom Sloboda, a na posljednjem Istina – i meni je, baš kao i dobrom Muji, Istina na prvom mjestu, Sloboda na drugom, a Srbija tek na posljednjem.
Nije stoga danas mnogo toga drugačije nego u vrijeme Petra Kočića. Pomakle su se tek granice ljudskoga znanja i svjetskih imperija, a mi smo otprilike tamo gdje nas je Kočić ostavio, oko ilegalnog rakijskog kotla, jednako daleko od obje granice, na pustoj historijskoj razmeđi. Bogatiji od Kočića tek za nacionalnu državu i povijesno iskustvo, koje nas je naučilo da je upravo Otadžbina najveći prirodni neprijatelj Istine i Slobode, i da je prilično šizofreno istovremeno voljeti Istinu, Slobodu i Otadžbinu.
Ne znam je li Petar Kočić baš zbog toga život skončao u duševnoj ludnici, “prezren kao pas”, ali bit će da je to razlog što prijatelji iz njegove zadužbine stotinu godina kasnije nisu mogli naći pisca koji zadovoljava sva tri uvjeta. Pa su našli a) Hrvata, b) koji ne voli Otadžbinu, i c) piše o sportu.
Onaj tko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i fudbal ionako se u životu ne treba nadati ničemu doli, kako reče stari bundžija, gladi i preziru.
Jazavac pred žirijem
Kad u praskozorje trećega milenija – u vrijeme Googlea, Facebooka i Twittera, istraživanja Marsa, dekodiranja DNK-a i otkrića Higgsovog bozona – pisac dobije nagradu koja nosi ime srpskog narodnog tribuna s konca 19. stoljeća, zdrav mu razum nalaže da preispita sve što je u životu radio, i zapita se gdje je, dovraga, pogriješio.
Dobijao sam, naime, već nekakve nagrade za svoja pisanja, imam doma nagradu i za novinara godine i za roman godine – nagrade dakle godišnje i po definiciji kontemporalne, kao dokaz da sam iz svoga doba, paralelan i suvremen – pa mi Kočićevo pero, neće se dobri ljudi iz Zadužbine uvrijediti, dođe kao da mi je Udruženje Srpsko kolo pod visokim pokroviteljstvom Njegova Kraljevskog Veličanstva Aleksandra Obrenovića dodijelilo nagradu za najbolju knjigu na narodnom jeziku za 1897. godinu.
Gdje su dakle, i kad točno, stvari u mome životu i pisanju pošlo ukrivo, kad sam, eto, za četrdeset osmi rođendan, razmjerno dakle mlad i suvremen, u zoru digitalne ere – sve suvereno surfajući po iPhoneu, pišući na laptopu i objavljujući na internetu – dobio nagradu nazvanu po piscu koji je u svojim pripovijetkama prepričavao noćne eglene i divane oko rakijskog kotla, negdje s historijske razmeđe Otomanske i Austro-ugarske imperije?
O tome sam, eto, razmišljao kad sam prije koju večer dobio vijest o nagradi Zadužbine Petar Kočić. A vijest me – kako to već život i povijest zgodno namjeste – zatekla, jebiga, upravo kraj rakijskog kotla, usred noćnog divana o zlu vremenu u kojemu je, eto, lijepi običaj pečenja domaće rakije postao ilegalna radnja, pa nam valja komovicu peći noću, kad Država spava.
I shvatio da se ništa na ovim prostorima zapravo nije promijenilo u stotinu i kusur godina između nas i Petra Kočića.
Eno mene i prijatelja Fiste oko rakijskog kazana, baš kao Simeuna Đaka i majstora Mićana iz Kočićevih pripovijetki, eno nas na historijskoj razmeđi jugoslavenske i europske unije: eno tamo inspektori hrvatske Carinske uprave baš kao strogi Kočićevi fiškali i financi iz Beča, eno Zakona o trošarinama Republike Hrvatske baš poput onih austrijskih paligrapa i paragrafa što su nesretne Kočićeve seljake sapinjali porezima na rakijski kotao, eno najzad Europske unije što nam brani peći domaću rakiju, baš kao onomad Austro-ugarska unija, što je svome novom građaninu donijela iste nerazumljive propise koji umjesto ljudi štite jazavce.
Osvrnem se tako te večeri oko sebe – crna se noć spustila na prozor rakijašnice, spavaju inspektori, žandari i financi, a vreli kazan ispunio malenu, čađavu prostoriju slatkim mirisom pečene komine: iz curka u dnu šerpentina prpošno potekao tanki srebrni stalaktit domaće komovice, na čempresovoj žeravici veselo cvrči svinjska vratina, u kutu rakijašnice stari drveni stol, na stolu mobitel, a na mobitelu poruka od Zadužbine Petra Kočića – i shvatim u tom trenutku da nisam ja Kočićevo pero dobio zato što sam u ovo digitalno doba postao ilirski preporoditelj, već zato što nam je stari krajiški bundžija i pripovjedač kazanskih divana iznenada postao suvremeni pisac.
Drugim riječima, nije do mene, nego do Petra Kočića.
Što onda objašnjava i nekome možda zbunjujuću činjenicu da je časni žiri baš meni udijelio nagradu koja se po službenom obrazloženju dodjeljuje za “odanost ljepoti Kočićeve riječi i misli”, za odanost dakle ljepoti riječi i misli čovjeka koji je u prologu svoga glasovitog “Jazavca pred sudom” zapisao svoju jednako glasovitu riječ i misao, onu kojom se i danas Kočić najčešće legitimira – “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”.
Podsjetilo me to, naime, na onaj poznati vic o Japancu, koji je svoj životni kredo objasnio riječima kako mu je “na prvom mjestu Japan, na drugom posao, a na trećem obitelj”, i dobrom Muji, kojemu je pak “obitelj na prvom, posao na drugom, a Japan tek na trećem mjestu”. Danas – kad iz trećeg pokušaja živimo devetnaesto stoljeće i kad je Kočićevim potomcima na prvom mjestu srpska Otadžbina, na drugom Sloboda, a na posljednjem Istina – i meni je, baš kao i dobrom Muji, Istina na prvom mjestu, Sloboda na drugom, a Srbija tek na posljednjem.
Nije stoga danas mnogo toga drugačije nego u vrijeme Petra Kočića. Pomakle su se tek granice ljudskoga znanja i svjetskih imperija, a mi smo otprilike tamo gdje nas je Kočić ostavio, oko ilegalnog rakijskog kotla, jednako daleko od obje granice, na pustoj historijskoj razmeđi. Bogatiji od Kočića tek za nacionalnu državu i povijesno iskustvo, koje nas je naučilo da je upravo Otadžbina najveći prirodni neprijatelj Istine i Slobode, i da je prilično šizofreno istovremeno voljeti Istinu, Slobodu i Otadžbinu.
Ne znam je li Petar Kočić baš zbog toga život skončao u duševnoj ludnici, “prezren kao pas”, ali bit će da je to razlog što prijatelji iz njegove zadužbine stotinu godina kasnije nisu mogli naći pisca koji zadovoljava sva tri uvjeta. Pa su našli a) Hrvata, b) koji ne voli Otadžbinu, i c) piše o sportu.
Onaj tko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i fudbal ionako se u životu ne treba nadati ničemu doli, kako reče stari bundžija, gladi i preziru.
Dobro, i Kočićevu peru.