Otišli smo do rijeke i sjeli na klupu. S. je mrvila begel pačjem bračnom paru, mužjak je puštao ženku da jede. Onda je iz rijeke došla druga ženka, kljunom i krilom napala suparnicu, ali je mužjak branio svoju pticu i uljez se udaljio. Došao je potom iz rijeke drugi patak, nasrnuo na ženku, a suprug je štitio svoju pticu vrlo agresivno, tako da se stranac, nemajući izbora, odgegao do vode i nestao između čamaca. U tišini, S. i ja smo pažljivo pratili cijeli događaj. Gledajući muku ptičijeg zajedničkog života, počeo sam spuštati ruku na njeno rame da je ogradim od svijeta, naglo sam postao blag i bolji.
*
M. putuje u Disney World. Ima putničku groznicu. Razlog: njegova djevojka radi u Disney Worldu kao Snjeguljica. Ujutro obuče bijelu haljinu Disneyeve nacrtane junakinje i cijeli dan pušta radoznaloj djeci da se o nju kače i da se slikaju s njom. Zanimljiv posao, kažem. “Da, ali ona meni zabranjuje da drugima otkrivam šta radi i zahtijeva da tu informaciju čuvam za sebe kao najveću tajnu,” kaže M. Zato me on moli da ovaj razgovor ne prenosim drugima. Ako bi poslodavci iz Disney Worlda saznali da njen posao nije tajna, otpustili bi je, zato što djeca vjeruju da je ona stvarna Snjeguljica. Ako bi to vjerovanje bilo narušeno – nestala bi čarolija. “To bi temelje korporacije poljuljalo, baš kao što bi religiju dovelo u pitanje, recimo, da neki veseli arheolog neoprezno nabasa na Kristov grob,” kaže M. Nisam imao izbora. Spustio sam ruku na prsa, tamo blizu srca, i rekao: “Čuvat ću tajnu.”
*
Šetao sam do knjižare. Prvo su padale rijetke kapi kiše, a onda se otvorilo nebo. Nikakve koristi od kišobrana. U jednom trenutku pogledam u svoju košulju i vidim pjenu. Kapi kiše iz mog tijela istjeruju bijelu pjenu. Onda sam shvatio da je to do američkih veš-mašina koje ne isperu deterdžent iz košulje. Ali, slika je svejedno uznemirujuća, kao da je u stvarnost iskočila iz podsvijesti, ili iz sna. U knjižaru uđem samo da nazovem taksi, a kad sam stigao kući, utrčao sam pod tuš da čim prije sperem pjenu s epiderma.
*
Pjesma Ivana Slamniga Ubili su ga ciglama (“crvenim ciglama…/ a bio je pitom, i pitom”), jedna je od onih kojih se najčešće sjetim. Razlog za to je život i stvarnost koja se vidi. Previše je dana koji se mogu opisati Slamnigovom pjesmom. – Nakon što je potpisana reforma Zakona o zdravstvu, radikalni američki nezadovoljnici su danas ciglama nasrnuli na prozore nekih demokrata. – U Bangladešu je prije tri dana ubijen čovjek. Razlog: vlasnici lokalne ciglane vjeruju da će njihove cigle biti crvenije ako Bogu prinesu ljudsku žrtvu… Ne znam kako će izgledati arhitektura budućnosti, ali ova koja određuje naše egzistencije ima boju cigle. Cigla je naš sublimni izraz. Ako bi trebalo smisliti zastavu naše vrste, ona bi morala biti u boji cigle.
*
O., posvećen svome profesorskom poslu, mnogo je truda uložio u obrazovanje svojih studenata, a kruna njegovog učenja je K.: ona je sada izvrstan poznavalac arapske kulture i jezika, sljedećeg mjeseca završava školu, i već se prijavila za posao – u CIA!, a od svog mentora tim povodom traži pismo preporuke. Njegova profesorska obaveza je svojim studentima napisati pismo preporuke, a O. vjeruje da je raditi za CIA moralno upitno. S druge strane, on svoju poziciju vidi unaprijed kompromitiranom. Nezavisno od njegovog pisma preporuke, K. će se zaposliti u CIA, a to znači da ju je on, prenoseći na nju svoja znanja, spremao za to. Gledam ga. Nemam ni jedan savjet koji bi razriješio njegovu moralnu dilemu.
*
A. je imao promociju knjige u Georgetownu; pojavilo se nekoliko profesora i dvoje, troje studenata. U prostoriji za dugim stolom svi se od ranije poznajemo, sam ritual promocije knjige podrazumijeva zvanični ton, ali ovdje je granica između autora i publike iščezla, pa se prelazak iz javnog u privatni govor događao u okviru iste izjave. Potom smo otišli na večeru kod R., ušli u prelijepi stan, ali uređen tako da ničim ne podsjeća na svog stanara, ili bi tačnije bilo reći: ne podsjeća na njegovu javnu sliku. On je tipični profesor književnosti, u razgovoru pokazuje znake rasijanosti, pa izgleda kao neko ko u prelasku iz dvije prostorije obavezno zaboravi torbu ili kišobran. U stanu nema ni jednog suvišnog predmeta, sve je kontrolirano i s namjerom raspoređeno u prostoru, a ja sam očekivao goli parket sa stubovima knjiga po kojim pada prašina. Njegovo javno i privatno lice su dva različita čovjeka. Pred ponoć, M. nudi da nas preveze kući, a onda se vozimo izdrndanim golfom na kojem se s mukom otvaraju vrata. M. je s Jamaice, pjesnik s rastafari frizurom, predavač na uticajnom univerzitetu, ali on ne krije svoj otpor prema svemu što je akademsko, razbarušen je, glasan i vozi prilično divlje. Prošli smo Capitol, zaustavili se ispred njegove kuće, nakratko ušli da nam potpiše novu knjigu pjesama. U njegovoj radnoj sobi sve je uredno i pod kontrolom, a na polici su knjige abecedno poredane. Ja sam bibliotekar, a nikada knjige u svojoj sobi nisam nizao u strogu abecedu. Kad smo se vratili na ulicu, ušli smo u novi BMW. Znači, njegova javna slika je izdrndani VW, a njegova privatna slika novi BMW. Za razliku od kulture iz koje ja dolazim, ljudi ovdje neusporedivo više pažnje poklanjaju svom privatnom licu, nego onom koje pokazuju u javnosti. Prešli smo rijeku, ušli u Alexandriju, i već je bila ponoć.
*
Profesor s Cornella je obznanio svoju teoriju o uvećavanju hrane ispred Isusa u toku zadnje večere; prema njegovom objašnjenju, radi se o jednoj tendenciji na slikama nastalim u milenijumskom rasponu (od prije Da Vincija, do danas), koje se bave motivom zadnje večere. Koristeći se grafičkim kompjuterskim programom, profesor je uspoređujući Isusovu glavu i kruh na stolu, došao do zaključka koji je jutros postao planetarna vijest: kruh se u vremenu (na slikama) uvećava. Ali, ja radim u videoarhivi i vijesti poput ove donose obavezni zahtjev za arhivskim snimcima. Poznato je da su novinari uglavnom neobrazovan svijet i da, izvještavajući o događajima, umnožavaju nesporazume u svijetu koji je i bez njih dovoljno košmaran. Jutrošnji nesporazum je zanimljiv. Nekoliko producenata iz različitih televizijskih kompanija zove i traži Da Vincijevu Zadnju večeru „iz Louvrea“. Objašnjenje da je Da Vincijeva Zadnja večera na zidu crkve Santa Maria delle Grazie u Milanu, samo je donijela novi nesporazum, jer producente “ta Zadnja večera” ne zanima, već samo “ona iz Louvrea”. Podatak da su tri producenta iz dva grada, iz dvije kulture i dva jezika, došli s istim pogrešnim predubjeđenjem, govori o subliminalnom efektu koji je prouzrokovao grešku u našem novijem kolektivnom sjećanju. Leonardo je poistovjećen sa muzejem, i tako sveden na parišku adresu svoga najčuvenijeg djela. Da Vinci je tamo gdje je Mona Lisa.
*
H. se javlja na Google chatu, piše: “Upravo sam ušao u jednu zanimljivu kafanu koja se zove Teaism.” Pitam: “Šta si naručio da piješ?” On odgovara: “http://en.wikipedia.org/wiki/Bubble_tea.”
*
E., stručnjak za arapsku književnost, prevodilac i romanopisac, kaže da je 1989. godine bio u Sarajevu, i da se grada i ljudi sjeća po dobru. Dva su ga tamošnja poznanika odvela da proba njihove šljivovice, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Prvi je, kaže, otvorio bocu s rakijom, ponosom svoje katoličke porodice iz srednje Bosne, a s ponosom je i drugi, inače – musliman, ponudio svoju šljivovicu. Tako je E. upamtio Sarajevo po etničkom uspoređivanju rakija. Događaj je opisao s nekom vrstom sakralnog ushićenja, kao da pripovijeda zaboravljeni balkanski mit, ali ja moram priznati da sam se osjećao kao da priča vic o dvojici Bosanaca. Njemu to nisam mogao reći, zato što je njegovo sjećanje definitivno, i ono što su njegove oči vidjele u jednom događaju predstavlja čisto spiritualno iskustvo: u gondoli uspinjače popeo se na brdo iznad grada, a odozgo je, između rijetkih kuća, silazio pješice, prolazeći kroz vrtove u kojima su tada beharale šljive.
*
Dok smo bili na poslu, majstori su ušli u naš stan i očistili tepih. Sada je u zraku jaki miris hemijskih sredstava i držimo sve prozore otvorene da se čim prije izrače sobe. Vraćajući predmete koje smo sinoć sklonili da čistačima ne budu na putu, obratio sam pažnju na to: u našem stanu više nema ni jedne biljke. A sjećam se kad ih je bilo toliko da sam se osjećao kao da živim u botaničkoj bašti. Kako je moguće da se iščezavanje biljki dogodilo a da to nisam ni primijetio? S. kaže da je odustala, “jer prije ili kasnije biljke umru” i da mi u našem stanu nemamo osnovne uslove za život biljki, “zato što biljke traže mir”. U njenom objašnjenju se bespogovorno tvrdi da biljke imaju svijest. Kažem da isto misli i filozof iz San Francisca, Jonathon Keats, koji proizvodi televizijski program za biljke. Snimao je porno filmove za biljke (prizori pčela koje oprašuju rododendrone u Californiji), a sada snima putničke reportaže za biljke. On kaže da za puni turistički doživljaj biljkama prizor pariškog Eiffelovog tornja ništa ne znači, ali da snimak talijanskog neba na televizorskom ekranu u prostoriji s biljkama proizvodi konkretan efekat. On ovih dana biljkama pokazuje talijansko nebo. S. gleda u mene u nevjerici, i traži da joj pomognem na svoje mjesto vratiti televizor koji, inače, rijetko palim. A držao bih ga upaljenog, ako bi sve vrijeme na ekranu išla živa slika neba nad Toscanom.
*
B. je umjetnik. Radimo skupa. U toku radnog vremena on se rado sjeća Sarajeva. Na pitanje: “Planiraš li da se vratiš?”, kaže: “Ne. Moj jastuk je meni jedina domovina.”
*
B., opet… Najveći njegov san: otići na jug Francuske, useliti se u staru kuću koja traži brigu i, ispred nje, svakoga dana, polako, godinama graditi kameni zid. Svaki kamen premetati dovoljno dugo u ruci da ga dlan zapamti, a onda naći ono mjesto u zidu koje mu po obliku, to jest po sudbini pripada. Takav zid nikada ne bi bio dovršen, jer njegova svrha nije da bude zid, već da bude zidan.
*
N., rođak Gavrila Principa, istražujući porijeklo svoje porodice, u bečkim arhivama je pronašao dokaze da su Principi na Balkan stigli iz područja Austrije, da su u srodstvu s Habsburzima, i da je Princip pucajući u austrijskog princa Ferdinanda, u neznanju ubio (može se tako reći) svoga brata.
*
Prije nekoliko godina, A. je kao mlada televizijska zvijezda iz Australije doselila u D.C. Znam to zbog toga što sam, ne tako davno, pomagao da editira malu video cjelinu s njenim reporterskim pojavljivanjima pred kamerom, a raspon je impresivan: u džinsu je dok izvještava iz Gracelanda u Tennesseeju, u maskirnoj uniformi se javlja iz rata u Bagdadu, u žutoj kabanici, udarana kišom i vjetrom tajfuna u Jakarti… Ona je uspješna, mlada i lijepa djevojka. Upravo zbog tog sam se iznenadio kad sam na naslovnoj stranici Yahooa danas vidio njenu sliku. Fotografija je link za neku lokalnu stranicu za usamljenike koji preko interneta traže partnere za stabilnu vezu. Sada istražujem stranicu i ništa ne razumijem. Kako je moguće da ona muškarca traži preko interneta? Ili tu ima nešto što je meni nepoznato? Možda je to danas način na koji mladi ljudi nalaze partnere? Ali zar na taj način njihova privatnost ne postane odviše javna? Kad je ovih dana sretnem, mogao bih je pitati, ali se plašim da bi to bilo grubo uplitanje u njenu privatnost. A da uzvratim na njen oglas i tako se obavijestim o njenim razlozima – ne mogu, jer prema opisu muškarca kojeg A. traži ja ne zadovoljavam ni jedan uslov.
*
E., novinarka (nekada se profesionalno bavila kikboksom, dobijala je internacionalne mečeve u Madison Square Gardenu), obratila se za pomoć J. (koji radi kao stručnjak za tehniku) u trenutku dok je ovaj obavljao važan telefonski razgovor. Kako on nije spuštao slušalicu, ona je onda insistirala da prekine razgovor “i radi posao za koji je plaćen”, a kad je ovaj to na kraju učinio, pozvao ju je da nesporazum razriješe fizičkim putem. Rekao je: “Hajdemo napolje nas dvoje, da ovo riješimo.”
*
Odvikavam se od tableta za spavanje, a to znači da se iscrpljujem nespavanjem. Neke ljude pokreće snaga ljubavi, a neke ljude pokreće snaga volje. S. kaže da imam „ediktivnu prirodu“, što je vjerovatno tačno. Ona kaže: “Ti imaš manjak volje.” A ja kažem: “To je zbog viška ljubavi.” Ona sad spava, a ja sam budan cijelu noć bdio nad njenim snom. Osobi iscrpljenoj nespavanjem ne pada na um da se pita: ko sam? Upravo si onakav kakvim se u snu pokazuješ. Koliko dugo se može živjeti bez sna? Ako poželim, mogao bih postati ovisnik o budnosti. Forma se još nije otvorila i zbog svjetla u prostoriji staklo prozora ispred mene se ponaša kao ogledalo u kojem vidim svoje lice. Iza mog lica je grad. Upravo je proradio metro. Pogledom pratim vagone dok ne iščeznu u tunelu. Vidim pospane putnike u osvijetljenim prozorima voza koji se pokreće brzo kao traka filma u projektoru. A već sljedećeg trenutka sjećam se figura putnika u prozorima. Na aerodromsku pistu naglo se spušta avion Alaska Airlinesa na čijem repu je nacrtan portret Eskima. Svijet se toliko približio da mi istiskuje dah. Glasovi ljudi na ulici. Miris kafe.
*
T. je u toku vikenda, u potrazi za zabavom, stigla u Brooklyn. Prilično uplašena, nazvala je jutros da kaže kako joj vlasnik kuće u koju je zalutala na divlji party, zabranjuje da izađe. Zarobljena tu, ona ne zna adresu, niti poznaje kvart grada u kojem se zatekla. Zabrinut za nju, V. se obratio policiji za pomoć, izdiktirao broj njenog telefona, a ovi su je brzo pronašli zahvaljujući satelitu koji obavlja transmisiju svakog njenog telefonskog poziva. To je sva priča. Večeras, služeći se istim telefonom, još jednom se javila da kaže, na putu je kući.
*
Nakon večere kod Ch., kad smo već bili na vratima, V. je obratio pažnju na sliku oslonjenu uz zid u hodniku i rekao: “Ja imam istu reprodukciju!” Onda se pažljivo zagleda i kaže: “Ovo je original…” Osmatrali smo Chagallovu sliku i razgovarali o njoj desetak minuta. U jednom trenutku Ch. je pitao: “A zašto šapćemo?”
*
P. je uznemiren: hladno je, a dimnjak u njegovoj kući je disfunkcionalan. Majstori su danas pregledali dimnjak i kažu da ga iznova treba izgraditi. Objašnjenje: cigle su, za sve ove godine koliko dimnjak postoji, izgorjele. I šta ćeš sada? Ništa. Tek sljedeće godine ide u penziju. Ima kancer. Mjesecima gledam kako se njegovo tijelo smanjuje u Harley-Davidson jakni. Planira da se odseli na jug Arizone. Tamo je klima takva da kuće ne trebaju dimnjake. Kaže da mu se sviđa ideja da u Arizoni još jednom krene iz početka.
*
U Guardianu je objavljen tekst o pedesetogodišnjici izlaženja časopisa New Left Review; tekstu je priključena fotografija koja pokazuje neki javni londonski skup iz 1973., ulične proteste, i u prvom planu T. A.; on gleda pobunjeničkim pogledom negdje ispred, pretpostavljam prema „čuvarima javnog reda i mira“, jer je u prednjem planu, izvan fokusa, zamagljena figura policajca. Iza A. su demonstranti, a ispod ruke ga drži jedna lijepa djevojka. On je blago nagnut prema njoj i ramenom je štiti od onog što je ispred njih, tako da je cijelo njegovo tijelo zauzelo položaj u odnosu na njeno prisustvo, a ne u odnosu na ono što je ispred njega, prema čemu, navodno, izražava aktivan odnos. Gledam fotografiju i mislim: to je to! Iza svega je bila žena, a priča o idejama, o slobodi, postoji samo iz potrebe da se mladosti da “ozbiljan” izraz. To je, u stvari, povijest? Sjena koju baca muško rame…
*
V. zove iz Bethlehema. Sudeći po njegovom glasu, on je zadovoljan otkada živi u Jeruzalemu. A sjećam se studene jeseni 2004. godine, kad je V. doselio u Washington. S njim je iz Singapura doputovala cijela porodica, supruga i dvije kćerke, dvije lijepe djevojčice koje su u međuvremenu postale djevojke. P. je crvenokosa i nepunu godinu starija od L. koja je tamnoputa. Već prve godine, između njih dvije se dogodilo malo socijalno razdvajanje. P. se počela družiti s vršnjacima iz bogatih bijelih porodica koje žive u Georgetownu, a L. se družila uglavnom s emigrantima. V. je to, naravno, odmah uočio. S tugom onoga koji je zatečen u novoj kulturnoj sredini, on se pitao: da li je moguće da se okolina prema njegovim djevojčicama odnosi na osnovu njihovog fizičkog izgleda i onda ih prema boji razdvaja u različite socijalne krugove? Pet godina su živjeli u Americi, a onda odselili u Jeruzalem. Ovih dana je kupio vinograd (ili zemlju za vinograd?) u okolini Bethlehema, s namjerom da pravi vino koje će prodavati turistima. Udružio se s jednim kršćaninom iz Gaze i liberalnim Jevrejem iz Tel Aviva. Kaže: “Znam da moj tim nije kompletan, ali ja ipak nemam šarm koji bi alkohol prodao jednom muslimanu.”
Jastuk je moja jedina domovina
Iz Dnevnika
*
Otišli smo do rijeke i sjeli na klupu. S. je mrvila begel pačjem bračnom paru, mužjak je puštao ženku da jede. Onda je iz rijeke došla druga ženka, kljunom i krilom napala suparnicu, ali je mužjak branio svoju pticu i uljez se udaljio. Došao je potom iz rijeke drugi patak, nasrnuo na ženku, a suprug je štitio svoju pticu vrlo agresivno, tako da se stranac, nemajući izbora, odgegao do vode i nestao između čamaca. U tišini, S. i ja smo pažljivo pratili cijeli događaj. Gledajući muku ptičijeg zajedničkog života, počeo sam spuštati ruku na njeno rame da je ogradim od svijeta, naglo sam postao blag i bolji.
*
M. putuje u Disney World. Ima putničku groznicu. Razlog: njegova djevojka radi u Disney Worldu kao Snjeguljica. Ujutro obuče bijelu haljinu Disneyeve nacrtane junakinje i cijeli dan pušta radoznaloj djeci da se o nju kače i da se slikaju s njom. Zanimljiv posao, kažem. “Da, ali ona meni zabranjuje da drugima otkrivam šta radi i zahtijeva da tu informaciju čuvam za sebe kao najveću tajnu,” kaže M. Zato me on moli da ovaj razgovor ne prenosim drugima. Ako bi poslodavci iz Disney Worlda saznali da njen posao nije tajna, otpustili bi je, zato što djeca vjeruju da je ona stvarna Snjeguljica. Ako bi to vjerovanje bilo narušeno – nestala bi čarolija. “To bi temelje korporacije poljuljalo, baš kao što bi religiju dovelo u pitanje, recimo, da neki veseli arheolog neoprezno nabasa na Kristov grob,” kaže M. Nisam imao izbora. Spustio sam ruku na prsa, tamo blizu srca, i rekao: “Čuvat ću tajnu.”
*
Šetao sam do knjižare. Prvo su padale rijetke kapi kiše, a onda se otvorilo nebo. Nikakve koristi od kišobrana. U jednom trenutku pogledam u svoju košulju i vidim pjenu. Kapi kiše iz mog tijela istjeruju bijelu pjenu. Onda sam shvatio da je to do američkih veš-mašina koje ne isperu deterdžent iz košulje. Ali, slika je svejedno uznemirujuća, kao da je u stvarnost iskočila iz podsvijesti, ili iz sna. U knjižaru uđem samo da nazovem taksi, a kad sam stigao kući, utrčao sam pod tuš da čim prije sperem pjenu s epiderma.
*
Pjesma Ivana Slamniga Ubili su ga ciglama (“crvenim ciglama…/ a bio je pitom, i pitom”), jedna je od onih kojih se najčešće sjetim. Razlog za to je život i stvarnost koja se vidi. Previše je dana koji se mogu opisati Slamnigovom pjesmom. – Nakon što je potpisana reforma Zakona o zdravstvu, radikalni američki nezadovoljnici su danas ciglama nasrnuli na prozore nekih demokrata. – U Bangladešu je prije tri dana ubijen čovjek. Razlog: vlasnici lokalne ciglane vjeruju da će njihove cigle biti crvenije ako Bogu prinesu ljudsku žrtvu… Ne znam kako će izgledati arhitektura budućnosti, ali ova koja određuje naše egzistencije ima boju cigle. Cigla je naš sublimni izraz. Ako bi trebalo smisliti zastavu naše vrste, ona bi morala biti u boji cigle.
*
O., posvećen svome profesorskom poslu, mnogo je truda uložio u obrazovanje svojih studenata, a kruna njegovog učenja je K.: ona je sada izvrstan poznavalac arapske kulture i jezika, sljedećeg mjeseca završava školu, i već se prijavila za posao – u CIA!, a od svog mentora tim povodom traži pismo preporuke. Njegova profesorska obaveza je svojim studentima napisati pismo preporuke, a O. vjeruje da je raditi za CIA moralno upitno. S druge strane, on svoju poziciju vidi unaprijed kompromitiranom. Nezavisno od njegovog pisma preporuke, K. će se zaposliti u CIA, a to znači da ju je on, prenoseći na nju svoja znanja, spremao za to. Gledam ga. Nemam ni jedan savjet koji bi razriješio njegovu moralnu dilemu.
*
A. je imao promociju knjige u Georgetownu; pojavilo se nekoliko profesora i dvoje, troje studenata. U prostoriji za dugim stolom svi se od ranije poznajemo, sam ritual promocije knjige podrazumijeva zvanični ton, ali ovdje je granica između autora i publike iščezla, pa se prelazak iz javnog u privatni govor događao u okviru iste izjave. Potom smo otišli na večeru kod R., ušli u prelijepi stan, ali uređen tako da ničim ne podsjeća na svog stanara, ili bi tačnije bilo reći: ne podsjeća na njegovu javnu sliku. On je tipični profesor književnosti, u razgovoru pokazuje znake rasijanosti, pa izgleda kao neko ko u prelasku iz dvije prostorije obavezno zaboravi torbu ili kišobran. U stanu nema ni jednog suvišnog predmeta, sve je kontrolirano i s namjerom raspoređeno u prostoru, a ja sam očekivao goli parket sa stubovima knjiga po kojim pada prašina. Njegovo javno i privatno lice su dva različita čovjeka. Pred ponoć, M. nudi da nas preveze kući, a onda se vozimo izdrndanim golfom na kojem se s mukom otvaraju vrata. M. je s Jamaice, pjesnik s rastafari frizurom, predavač na uticajnom univerzitetu, ali on ne krije svoj otpor prema svemu što je akademsko, razbarušen je, glasan i vozi prilično divlje. Prošli smo Capitol, zaustavili se ispred njegove kuće, nakratko ušli da nam potpiše novu knjigu pjesama. U njegovoj radnoj sobi sve je uredno i pod kontrolom, a na polici su knjige abecedno poredane. Ja sam bibliotekar, a nikada knjige u svojoj sobi nisam nizao u strogu abecedu. Kad smo se vratili na ulicu, ušli smo u novi BMW. Znači, njegova javna slika je izdrndani VW, a njegova privatna slika novi BMW. Za razliku od kulture iz koje ja dolazim, ljudi ovdje neusporedivo više pažnje poklanjaju svom privatnom licu, nego onom koje pokazuju u javnosti. Prešli smo rijeku, ušli u Alexandriju, i već je bila ponoć.
*
Profesor s Cornella je obznanio svoju teoriju o uvećavanju hrane ispred Isusa u toku zadnje večere; prema njegovom objašnjenju, radi se o jednoj tendenciji na slikama nastalim u milenijumskom rasponu (od prije Da Vincija, do danas), koje se bave motivom zadnje večere. Koristeći se grafičkim kompjuterskim programom, profesor je uspoređujući Isusovu glavu i kruh na stolu, došao do zaključka koji je jutros postao planetarna vijest: kruh se u vremenu (na slikama) uvećava. Ali, ja radim u videoarhivi i vijesti poput ove donose obavezni zahtjev za arhivskim snimcima. Poznato je da su novinari uglavnom neobrazovan svijet i da, izvještavajući o događajima, umnožavaju nesporazume u svijetu koji je i bez njih dovoljno košmaran. Jutrošnji nesporazum je zanimljiv. Nekoliko producenata iz različitih televizijskih kompanija zove i traži Da Vincijevu Zadnju večeru „iz Louvrea“. Objašnjenje da je Da Vincijeva Zadnja večera na zidu crkve Santa Maria delle Grazie u Milanu, samo je donijela novi nesporazum, jer producente “ta Zadnja večera” ne zanima, već samo “ona iz Louvrea”. Podatak da su tri producenta iz dva grada, iz dvije kulture i dva jezika, došli s istim pogrešnim predubjeđenjem, govori o subliminalnom efektu koji je prouzrokovao grešku u našem novijem kolektivnom sjećanju. Leonardo je poistovjećen sa muzejem, i tako sveden na parišku adresu svoga najčuvenijeg djela. Da Vinci je tamo gdje je Mona Lisa.
*
H. se javlja na Google chatu, piše: “Upravo sam ušao u jednu zanimljivu kafanu koja se zove Teaism.” Pitam: “Šta si naručio da piješ?” On odgovara: “http://en.wikipedia.org/wiki/Bubble_tea.”
*
E., stručnjak za arapsku književnost, prevodilac i romanopisac, kaže da je 1989. godine bio u Sarajevu, i da se grada i ljudi sjeća po dobru. Dva su ga tamošnja poznanika odvela da proba njihove šljivovice, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Prvi je, kaže, otvorio bocu s rakijom, ponosom svoje katoličke porodice iz srednje Bosne, a s ponosom je i drugi, inače – musliman, ponudio svoju šljivovicu. Tako je E. upamtio Sarajevo po etničkom uspoređivanju rakija. Događaj je opisao s nekom vrstom sakralnog ushićenja, kao da pripovijeda zaboravljeni balkanski mit, ali ja moram priznati da sam se osjećao kao da priča vic o dvojici Bosanaca. Njemu to nisam mogao reći, zato što je njegovo sjećanje definitivno, i ono što su njegove oči vidjele u jednom događaju predstavlja čisto spiritualno iskustvo: u gondoli uspinjače popeo se na brdo iznad grada, a odozgo je, između rijetkih kuća, silazio pješice, prolazeći kroz vrtove u kojima su tada beharale šljive.
*
Dok smo bili na poslu, majstori su ušli u naš stan i očistili tepih. Sada je u zraku jaki miris hemijskih sredstava i držimo sve prozore otvorene da se čim prije izrače sobe. Vraćajući predmete koje smo sinoć sklonili da čistačima ne budu na putu, obratio sam pažnju na to: u našem stanu više nema ni jedne biljke. A sjećam se kad ih je bilo toliko da sam se osjećao kao da živim u botaničkoj bašti. Kako je moguće da se iščezavanje biljki dogodilo a da to nisam ni primijetio? S. kaže da je odustala, “jer prije ili kasnije biljke umru” i da mi u našem stanu nemamo osnovne uslove za život biljki, “zato što biljke traže mir”. U njenom objašnjenju se bespogovorno tvrdi da biljke imaju svijest. Kažem da isto misli i filozof iz San Francisca, Jonathon Keats, koji proizvodi televizijski program za biljke. Snimao je porno filmove za biljke (prizori pčela koje oprašuju rododendrone u Californiji), a sada snima putničke reportaže za biljke. On kaže da za puni turistički doživljaj biljkama prizor pariškog Eiffelovog tornja ništa ne znači, ali da snimak talijanskog neba na televizorskom ekranu u prostoriji s biljkama proizvodi konkretan efekat. On ovih dana biljkama pokazuje talijansko nebo. S. gleda u mene u nevjerici, i traži da joj pomognem na svoje mjesto vratiti televizor koji, inače, rijetko palim. A držao bih ga upaljenog, ako bi sve vrijeme na ekranu išla živa slika neba nad Toscanom.
*
B. je umjetnik. Radimo skupa. U toku radnog vremena on se rado sjeća Sarajeva. Na pitanje: “Planiraš li da se vratiš?”, kaže: “Ne. Moj jastuk je meni jedina domovina.”
*
B., opet… Najveći njegov san: otići na jug Francuske, useliti se u staru kuću koja traži brigu i, ispred nje, svakoga dana, polako, godinama graditi kameni zid. Svaki kamen premetati dovoljno dugo u ruci da ga dlan zapamti, a onda naći ono mjesto u zidu koje mu po obliku, to jest po sudbini pripada. Takav zid nikada ne bi bio dovršen, jer njegova svrha nije da bude zid, već da bude zidan.
*
N., rođak Gavrila Principa, istražujući porijeklo svoje porodice, u bečkim arhivama je pronašao dokaze da su Principi na Balkan stigli iz područja Austrije, da su u srodstvu s Habsburzima, i da je Princip pucajući u austrijskog princa Ferdinanda, u neznanju ubio (može se tako reći) svoga brata.
*
Prije nekoliko godina, A. je kao mlada televizijska zvijezda iz Australije doselila u D.C. Znam to zbog toga što sam, ne tako davno, pomagao da editira malu video cjelinu s njenim reporterskim pojavljivanjima pred kamerom, a raspon je impresivan: u džinsu je dok izvještava iz Gracelanda u Tennesseeju, u maskirnoj uniformi se javlja iz rata u Bagdadu, u žutoj kabanici, udarana kišom i vjetrom tajfuna u Jakarti… Ona je uspješna, mlada i lijepa djevojka. Upravo zbog tog sam se iznenadio kad sam na naslovnoj stranici Yahooa danas vidio njenu sliku. Fotografija je link za neku lokalnu stranicu za usamljenike koji preko interneta traže partnere za stabilnu vezu. Sada istražujem stranicu i ništa ne razumijem. Kako je moguće da ona muškarca traži preko interneta? Ili tu ima nešto što je meni nepoznato? Možda je to danas način na koji mladi ljudi nalaze partnere? Ali zar na taj način njihova privatnost ne postane odviše javna? Kad je ovih dana sretnem, mogao bih je pitati, ali se plašim da bi to bilo grubo uplitanje u njenu privatnost. A da uzvratim na njen oglas i tako se obavijestim o njenim razlozima – ne mogu, jer prema opisu muškarca kojeg A. traži ja ne zadovoljavam ni jedan uslov.
*
E., novinarka (nekada se profesionalno bavila kikboksom, dobijala je internacionalne mečeve u Madison Square Gardenu), obratila se za pomoć J. (koji radi kao stručnjak za tehniku) u trenutku dok je ovaj obavljao važan telefonski razgovor. Kako on nije spuštao slušalicu, ona je onda insistirala da prekine razgovor “i radi posao za koji je plaćen”, a kad je ovaj to na kraju učinio, pozvao ju je da nesporazum razriješe fizičkim putem. Rekao je: “Hajdemo napolje nas dvoje, da ovo riješimo.”
*
Odvikavam se od tableta za spavanje, a to znači da se iscrpljujem nespavanjem. Neke ljude pokreće snaga ljubavi, a neke ljude pokreće snaga volje. S. kaže da imam „ediktivnu prirodu“, što je vjerovatno tačno. Ona kaže: “Ti imaš manjak volje.” A ja kažem: “To je zbog viška ljubavi.” Ona sad spava, a ja sam budan cijelu noć bdio nad njenim snom. Osobi iscrpljenoj nespavanjem ne pada na um da se pita: ko sam? Upravo si onakav kakvim se u snu pokazuješ. Koliko dugo se može živjeti bez sna? Ako poželim, mogao bih postati ovisnik o budnosti. Forma se još nije otvorila i zbog svjetla u prostoriji staklo prozora ispred mene se ponaša kao ogledalo u kojem vidim svoje lice. Iza mog lica je grad. Upravo je proradio metro. Pogledom pratim vagone dok ne iščeznu u tunelu. Vidim pospane putnike u osvijetljenim prozorima voza koji se pokreće brzo kao traka filma u projektoru. A već sljedećeg trenutka sjećam se figura putnika u prozorima. Na aerodromsku pistu naglo se spušta avion Alaska Airlinesa na čijem repu je nacrtan portret Eskima. Svijet se toliko približio da mi istiskuje dah. Glasovi ljudi na ulici. Miris kafe.
*
T. je u toku vikenda, u potrazi za zabavom, stigla u Brooklyn. Prilično uplašena, nazvala je jutros da kaže kako joj vlasnik kuće u koju je zalutala na divlji party, zabranjuje da izađe. Zarobljena tu, ona ne zna adresu, niti poznaje kvart grada u kojem se zatekla. Zabrinut za nju, V. se obratio policiji za pomoć, izdiktirao broj njenog telefona, a ovi su je brzo pronašli zahvaljujući satelitu koji obavlja transmisiju svakog njenog telefonskog poziva. To je sva priča. Večeras, služeći se istim telefonom, još jednom se javila da kaže, na putu je kući.
*
Nakon večere kod Ch., kad smo već bili na vratima, V. je obratio pažnju na sliku oslonjenu uz zid u hodniku i rekao: “Ja imam istu reprodukciju!” Onda se pažljivo zagleda i kaže: “Ovo je original…” Osmatrali smo Chagallovu sliku i razgovarali o njoj desetak minuta. U jednom trenutku Ch. je pitao: “A zašto šapćemo?”
*
P. je uznemiren: hladno je, a dimnjak u njegovoj kući je disfunkcionalan. Majstori su danas pregledali dimnjak i kažu da ga iznova treba izgraditi. Objašnjenje: cigle su, za sve ove godine koliko dimnjak postoji, izgorjele. I šta ćeš sada? Ništa. Tek sljedeće godine ide u penziju. Ima kancer. Mjesecima gledam kako se njegovo tijelo smanjuje u Harley-Davidson jakni. Planira da se odseli na jug Arizone. Tamo je klima takva da kuće ne trebaju dimnjake. Kaže da mu se sviđa ideja da u Arizoni još jednom krene iz početka.
*
U Guardianu je objavljen tekst o pedesetogodišnjici izlaženja časopisa New Left Review; tekstu je priključena fotografija koja pokazuje neki javni londonski skup iz 1973., ulične proteste, i u prvom planu T. A.; on gleda pobunjeničkim pogledom negdje ispred, pretpostavljam prema „čuvarima javnog reda i mira“, jer je u prednjem planu, izvan fokusa, zamagljena figura policajca. Iza A. su demonstranti, a ispod ruke ga drži jedna lijepa djevojka. On je blago nagnut prema njoj i ramenom je štiti od onog što je ispred njih, tako da je cijelo njegovo tijelo zauzelo položaj u odnosu na njeno prisustvo, a ne u odnosu na ono što je ispred njega, prema čemu, navodno, izražava aktivan odnos. Gledam fotografiju i mislim: to je to! Iza svega je bila žena, a priča o idejama, o slobodi, postoji samo iz potrebe da se mladosti da “ozbiljan” izraz. To je, u stvari, povijest? Sjena koju baca muško rame…
*
V. zove iz Bethlehema. Sudeći po njegovom glasu, on je zadovoljan otkada živi u Jeruzalemu. A sjećam se studene jeseni 2004. godine, kad je V. doselio u Washington. S njim je iz Singapura doputovala cijela porodica, supruga i dvije kćerke, dvije lijepe djevojčice koje su u međuvremenu postale djevojke. P. je crvenokosa i nepunu godinu starija od L. koja je tamnoputa. Već prve godine, između njih dvije se dogodilo malo socijalno razdvajanje. P. se počela družiti s vršnjacima iz bogatih bijelih porodica koje žive u Georgetownu, a L. se družila uglavnom s emigrantima. V. je to, naravno, odmah uočio. S tugom onoga koji je zatečen u novoj kulturnoj sredini, on se pitao: da li je moguće da se okolina prema njegovim djevojčicama odnosi na osnovu njihovog fizičkog izgleda i onda ih prema boji razdvaja u različite socijalne krugove? Pet godina su živjeli u Americi, a onda odselili u Jeruzalem. Ovih dana je kupio vinograd (ili zemlju za vinograd?) u okolini Bethlehema, s namjerom da pravi vino koje će prodavati turistima. Udružio se s jednim kršćaninom iz Gaze i liberalnim Jevrejem iz Tel Aviva. Kaže: “Znam da moj tim nije kompletan, ali ja ipak nemam šarm koji bi alkohol prodao jednom muslimanu.”