Januarska je nedjelja. Ružno vrijeme i zle slutnje. Izlazim iz Osnovne škole Zapruđe, s referenduma za priključenje Hrvatske Europskoj Uniji. Sjedam u auto i krećem na put. Trebao bih stići pred Psihijatrijsku bolnicu svetog Ivana u Jankomiru. Znam samo da je to negdje u zapadnome dijelu grada, nakon kraja Ilice, te najduže ulice u bivšoj Jugoslaviji. Koga god sam pitao, taj bi se začudio što niti nakon osamnaest, skoro devetnaest godina života u Zagrebu ne znam gdje je Jankomir. Pa bi mi krenuli objašnjavati, ali ja bih se već nakon drugoga toponima, ulice ili trga, izgubio u toj priči. Klimao sam glavom, pravio se da mi je sve jasno, premda već dugo ne bih pratio tu zamišljenu, navodno lako razumljivu rutu, koja će me odvesti do Jankomira.
– A što ćeš u Jankomiru? – upitao me je netko.
Osjetio sam nešto u glasu ili u pogledu, ili sam umislio kako između nas, najednom, postoji neka sramotna tajna. Što bih ja na psihijatriji u Jankomiru? Lud nisam. Da jesam, već bih crknuo negdje na cesti, u Zagrebu. Pa onda šta je? I kako to već biva u takvim situacijama, u glavi mi se odmotala cijela priča, naravno tajna, sakrivena i ganutljiva, cijeli jedan nenapisani roman, o tome što ću ja u Jankomiru. Navrh mi je jezika bilo da ispričam ovo: znaš, imam brata, ili još bolje – sestru, mlađu sestru, bila je odlična učenica, kad li joj se jednoga dana, malo pred maturu, zanebesalo. Mislili da je malokrvna. Mislili da je nekakav neurološki poremećaj. Sumnjali na sklerozu multipleks. Ali ništa. Onda joj se još jednom zanebesalo, pa su se događale neke stvari koje i nisu za priču. U oktobru te godine, umjesto da krene na fakultet, odveli je na Peto. Znaš, to ti je Peto odjeljenje, u Sarajevu, u ona vremena, drugo ime za psihijatriju. Tamo je zadržali dva tjedna, pa su je pustili. Njoj se drugi dan opet zanebesalo. Porazbijala svo staklo i porculan po kući. Tad su rekli – šizofrenija. Kako šizofrenija, pa sve je petice imala. Kad dobije četiri plus, dođe kući plačući. I tako, idu mjeseci, prođoše godine, dođe i prođe rat, a ona kako onda, tako i danas. Samo što nas je život odveo na različite strane, pa smo se malo, kao, i otuđili. Sredio sam joj domovnicu da mi bude bliže. U Sarajevo se ne mislim vraćati, pa da je mogu obilaziti. Eto, zato me zanima gdje je Jankomir. Sestra mi je tamo.
Eto, takva mi se priča u glavi odvrtila nakon što me čovjek upita što ću u Jankomiru, ali ne bih je umio ispričati, ili se to ne bih usudio, iako bih volio vidjeti njegovu reakciju. Kako bi me gledao, a onda i što bi mi rekao. I uopće, kako to izgleda kada ti netko ispriča da ima sestru šizofreničarku?
Na kraju, ipak, ton majstor koji me je snimao za neku njemačku televiziju (“Što će za regiju značiti ulazak Hrvatske u EU? Što će to značiti za vas osobno…), inače rođeni Zagrepčanin, vrlo me je jednostavno uputio kako ću doći do zagrebačke ludnice.
Kaže, voziš se Ilicom, pa produžiš niz Aveniju Bolonja, i nakon što prođeš samoposlugu Billa, skreneš na prvom autobusnom proširenju desno, i eto te, stigao si. I zaista, bilo je vrlo jednostavno. Tako sam došao pred veličanstvenu žutu građevinu, jednu od najljepših zgrada u Zagrebu, austrougarsku psihijatrijsku bolnicu ili “Kraljevski zemaljski zavod za umobolne za Hrvatsku i Slavoniju”, kako se ova velelebna ustanova nazivala od 1878. kada je izgrađena prema projektu bečkoga arhitekta Kuna Weidmanna, i kada je uz impresivnu kapiju od kovanog željeza postavljen ovakav natpis: “Za kraljevanja Franje Josipa Prvog i banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti uz dozvolu Hrvatskoga sabora podignut godine 1878/79. Zapisano je i da su prvi bolesnici, prevoženi iz grada u omnibusima i na zaprežnim kolima, dovedeni 15. novembra 1879, i raspređeni su, u skladu sa svojim stanjem, u dvije kategorije paviljona. Ili u paviljon za “nečiste”, ili u paviljon za “bjesneće”. Oni, pak, koji ne bijahu nečisti, a ne bijesni, ti su, valjda, ležali u nekom općem paviljonu, ako je i takvoga bilo.
Danas ovo mjesto izgleda jednako impresivno kao i prije sto trideset godina, osim što oko umobolnice, po urednome, pokošenom i oplijevljenom parku, ne šeću ljudi u pidžamama, lica kamenih ili iscerenih, očiju u kojima se neplivač lako može utopiti. Nema nikoga u tom parku, samo neka žena na mali izlaz, pored gvozdene kapije koja je toliko velika da ju je teško otvoriti, vodio pod ruku krupnog mladića. Ona je sitna i stara, u iscufanom crnom kaputu, s krznenim ovratnikom, koji se u našim sarajevskim djetinjstvima zvao “lisica”, a on je u plavoj trenerci, i gleda oko sebe onim pogledom u kojem se utopiš.
To mati vodi sina na nedjeljni ručak, pomislim.
I sve je savršeno normalno, osim što mene hvata nervoza i panika, jer ovo nije ludnica u Jankomiru, nego je ludnica u Vrapču.
Učinio sam ono što uvijek učinim nakon što se jako iznerviram, a pogotovo ako ne znam što da radim i kamo da krenem. Kao što se čeljade u stuporu počne ljuljati lijevo i desno i tuliti, tako ja nazovem uvijek isti telefonski broj. Ona se javi, pokušava mi pomoći, ali to dugo traje, pa se ja još više iznerviram, jer ionako nisam zvao da bi mi se pomagalo, nego da bih prenio dalje svoju nervozu i histeriju, prekidam razgovor i kratko smišljam kako da stignem do Jankomira.
Dvije mi stvari padaju na pamet.
Sjećam se da sam negdje jednom pročitao da je “Kolonija Jankomir” otvorena kao poljoprivredno dobro na kojemu su radili lakši “slučajevi” iz Vrapča. Čini mi se da je to bilo 1923, malo nakon odlaska Austrije, kada su, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, “hramovi čovječnosti”, tojest umobolnice ili ludnice, psihijatrijske ustanove ili sanatoriji za duševne bolesnike, prestali biti državnim prioritetom, nestalo je novca, tek je završio rat i koga je bilo briga za luđake, pa je poljoprivredno dobro u Jankomiru trebalo proizvoditi hranu za Vrapče. Tako je i bilo, “radna terapija” je očigledno dobro funkcionirala, jer je Kolonija Jankomir opstala naredna tri desetljeća, dok su se uvjeti u tretmanu i liječenju psihijatrijskih bolesnika mijenjali, osuvremenjivali, a katkad i poboljšavali. Dok ih se ranije puštalo da budu takvi kakvi jesu, i dok je ljudska duša bila u nadležnosti metafizike, radna terapija je, valjda, bila i jedina u liječenju. A onda su tridesetih, možda baš 1933, one godine kada je Hitler došao u Njemačkoj na vlast, u Zagreb stigli inzulinski šokovi, čija bi se terapeutska metoda mogla usporediti s pokušajem da se pokvareni tranzistor, fen ili toster poprave tako što ćete ih dobro protresti, a možda i tresnuti o pod. Doista, znalo bi se dogoditi da tranzistor na takav način doživi čudo samoizlječenja, što onda opravdava i suvremenu medicinu toga doba u njezinim pokušajima da liječi dušu kontroliranom destrukcijom. To je, kažem, bilo, čini mi se 1933, ali oko druge godine sam siguran, jer mi se iz nje, davno, rasplela priča još jednoga nenapisanog romana: 1942, te godine najstrašnijega ratnog optimizma, kada se po Zagrebu ljude ubijalo i bacalo kroz prozore u ritmu filharmonijskih balova i opernih premijera u Hrvatskome narodnom (tada državnom) kazalištu, te godine je u umobolnici u Vrapču uvedena elektrokonvulzivna terapija. Tko li su, dragi Bože, bili ti ljudi na kojima su primijenjeni prvi zagrebački elektrošokovi, u čemu se sastojao njihov duševni poremećaj, a u čemu normalnost ljudi koji su tog časa izvodili druge ljude iz njihovih stanova, vješali ih po istočnim predgrađima (Vrapče je zapadno predgrađe) ili ih deportirali u Jasenovac, u čemu se sastojala normalnost kaptolskoga svećenstva koje je takvima slalo bukete apostolskih blagoslova, u čemu se sastojala normalnost većinskoga građanstva, koje je bilo gluho, slijepo i nijemo prema svemu tome i koje je, ispovijedajući se, molilo za oprost jer su bludno sagriješili, onanirali, zubima na pričesti dodirnuli tijelo Kristovo? U čemu su to 1942. svi ti ljudi bili normalni, u odnosu na umobolne čija se duša liječila elektrošokovima?
Eto, takva se priča može razviti iz povijesnoga podatka da je 1942. elektrokonvulzivna terapija stigla u Zagreb.
Ali ako su za to vrijeme poljoprivrednici na dobru u Jankomiru marljivo plijevili paradajz i vadili krumpir, mora da Jankomir nije daleko.
A sjetio sam se i toga da je netko od onih koji su mi objašnjavali kako da stignem do Jankomira spominjao City Center One, golemi trgovački centar, okružen s još nekoliko trgovačkih centara, sve to u beskraju hangara, skladišta razne robe i auto salona, jer da je psihijatrijska bolnica tu negdje, u blizini.
Zapravo, da je tu, praktično usred tog širokog konzumerističkog kompleksa, usred neona, brendova, bescarinskih zona, carinarnica i gusjenica načinjenih od beskrajnog niza međusobno povezanih metalnih kolica za kupce, koje okolo guraju mladići, zaposleni preko student servisa.
– Da, da, tu ti je odmah bolnica u Jankomiru! – netko mi je rekao. Ali sam odlučio da to prečujem, jer mi nije bilo normalno da psihijatrijska bolnica bude usred trgovačkog raja, koji je, za umorne duše našega doba, cijeli jedan gotov – pakao.
Na kraju, kada sam konačno stigao do kapija Jankomira, pokazalo se da je bivša Kolonija Jankomir, a od 1958. samostalna psihijatrijska bolnica, nekoliko stotina metara od trgovačkog centra u koji često dolazim. I zaista, nalazi se, sa svih strana okružena, na mjestu na kojemu se samo kupuje. Ljudi tu ostavljaju duše po rasprodajama.
Pred kapijom me čeka Adi Hasanbašić.
Srećom kasnim samo deset minuta, pa mu i ne objašnjavam što sam sve doživio u proteklih sat vremena, gdje sam bio i o čemu sam razmišljao.
Žurimo na intervju, u društvene prostorije, koje su preko puta ulaza u bolnicu. Emisija se zove “Glas ludila u eteru”, a emitira se preko zagrebačkoga Studentskog radija. Takve emisije postoje u Italiji, Engleskoj, Argentini, Francuskoj, u Španjolskoj, u Barceloni, gdje imaju i svoju stalnu frekvenciju. Adi je završio psihologiju u Sarajevu, zapalio se ovu ideju, pokušao je ostvariti, a kada nije išlo u Sarajevu, pošao je u Zagreb, i išao od bolnice do bolnice, i svi su ga odbijali. Što su i mogli misliti o klincu koji dođe odnekud iz Bosne i traži od njih da mu dopuste da se igra s njihovim psihičkim bolesnicima, tako što će s njima, u terapeutske svrhe, praviti radio emisiju? Malo je vremena u Zagrebu prošlo od 1942. i elektrokonvulzivne terapije.
Ali, kako to obično biva kada netko krene okolo s ludom i neostvarivom idejom, u Jankomiru ga je dočekao neki dobar ravnatelj, koji je uz medicinu studirao i glumu, pa je, možda i zbog vlastitih ludih životnih interesa, lako razumio Adijevu zamisao i bez problema ju prihvatio.
Tako je nastao “Glas ludila u eteru”.
Adi Hasanbašić toliko je lud da svaka tri mjeseca za svoj račun putuje u Zagreb, da bi u višednevnim seansama sa svojom ekipom pravio radio emisiju. Jedan od prvih gostiju bio im je Manu Chao.
Upoznajemo se, sjedamo u krug, onaj terapeutski krug iz američkih filmova, i počinje intervju. Adi okolo leta s diktafonom i snima, a oni pitaju. Ne voli da ih se zove pacijentima, ne želi da se o njihovome stanju govori kao o bolesti, što nekim liječnicima, ili možda većini njih, ide na živce. Jer ako nema bolesti, tada nema ni liječenja, a ako nema liječenja, kakvim se onda oni poslom bave? To je jedno od onih najstarijih ludničkih, luđačkih i psihijatrijskih pitanja, ali i jedno od važnih pitanja naše civilizacije. Tko je tu lud i što to one koji nisu ludi čini normalnima?
Odgovaram na pitanja, i koristim priliku promatrati lica ljudi koji pitaju, zagnjuriti se u njihove oči, bez straha od utapanja. Neki imaju onaj duboki pogled, u kojem se ne vidi dno, imaju one specifične izraze lica, koji se u našoj kulturi, već odgojem, od ranoga djetinjstva tumače, a zatim i doživljavaju kao prijeteći pogledi luđaka. Tako me je nekad gledao moj dobri pokojni komšija Slobo Kovačević. Kasnije, nakon što godine prođu i nagledaš se ljudskih lica, učini ti se da se u tom licu ne ocrtava prijetnja, nego strah. I na kraju, čovjek shvati, nakon što mu se svašta izdešava i nakon što ostane poprilično sam, da su to lice i te oči neutralno ljudsko obilježje. Ima kosookih, ima crnih i plavih, pa tako ima i onih u čijim očima uzalud roniš tražeći dno.
Ali oči i lica nekih mojih ispitivača ne razlikuju se od lica i očiju ljudi u trgovačkim centrima u susjedstvu.
Pitanja su jasna i koncentrirana, ali već nakon drugoga ili trećeg osjetim nešto neobično. Miran i opušten, kao da sam se zatekao u tuđemu životu ili sam s nekim davnim, izgubljenim prijateljima u bašti, na roštilju, odgovaram na pitanja nepoznatih ljudi i osjećam da bih mogao tako do sutra. Sve je, naime, tako lako. Lako je kao što meni već odavno nije. Nakon drugoga ili trećeg pitanja ja najednom po nečemu znam da mi nitko neće postaviti neko neugodno pitanje, nitko me neće pitati zašto sam tu, niti mrzim li sve što je hrvatsko, zašto se ne vratim u Sarajevo ili zašto ne selim u Beograd, nitko iz mojih tekstova neće iscijediti nešto čega u njima nema, nitko mi neće psovati mater ustašku, ni mater četničku, makar i kroz najfiniju frazu, stiliziranu rečenicu ili društveni ceremonijal. Nitko me ovdje neće trovati svojim riječima, niti će tražiti načina da me, kao kakvog Židova 1942, istopi u svojoj mržnji i od mog sala načini mirisni sapun.
Bože, kakav blaženi mir, kao da sam u crkvu došao, pred nešto u što vjerujem!
– Da, to su luđaci, psihički bolesnici, teški slučajevi… – uzdisat će netko. Možda baš onaj poznanik koji me je upitao što ću u Jagomiru, a ja mu se nisam usudio ispričati priču o svojoj sestri.
Njihovo ludilo se, dakle, sastoji i od toga što meni postavljaju normalna, ljudska pitanja. Kada bi me pitali nešto od onoga što je, recimo, na umu kojekakvoj hrvatskoj, pa i bošnjačkoj piščadi čim im se spomene moje ime, tada oni više ne bi bilo luđaci, duševni bolesnici, psihijatrijski slučajevi…
A tako zapravo jest.
Adi Hasanbašić, mladi sarajevski psiholog, tvorac “Glasa ludila u eteru”, omogućio mi je, zajedno s ljudima iz svoje ekipe, da do kraja osvijestim nešto što je vrlo važno u životu znati. Ljudi koje se obično naziva psihičkim bolesnicima i koji žive po azilima, sanatorijima i stacionarima, zapravo su, odreda, idealni predstavnici tradicije europskoga individualizma, društvenoga ideala u proteklih nekoliko stoljeća, iz kojega se porodilo sve dobro i pozitivno u našoj znanosti i kulturi, od Bachovih fuga do Tesline naizmjenične struje, od Čarobnog brijega do arhitektonskoga rješenja “Kraljevskoga zemaljskog zavoda za umobolne za Hrvatsku i Slavoniju”. Sve te ljude po psihijatrijskim azilima njihovo je stanje učinilo jedinkama koje nisu uklopive niti u jedno ljudsko stado i društvo. Ili ih je to što su jedinke mimo stada i odvelo u azile. Oni ne mogu funkcionirati kao dio radnoga sustava i organizma. Oni su mimo glasačkoga stroja koji je danas izabrao Europsku Uniju. Oni nisu hrvatski narod, premda su neki među njima Hrvati. Nisu vjerno Božje stado, iako su Bogu bliži od svakoga stada. Oni i kada ih obuzme nacija ili neka druga kolektivna manija, tu stvar individualiziraju, svode na svoju mjeru, privode vlastitom smislu, koji se od svih drugih ljudskih smislova vrlo razlikuje.
Zato sam, vidiš, među njima miran i opušten. Slobodan sam na način na koji već odavno nisam slobodan među normalnima, čak i kada su dobronamjerni. Ovi u Jankomiru su dobri. Ljudi koji nisu gradivna imenica. Nisu riža. Oni su redom čovjeci, čovječice.
Jankomir, put ludoga
Januarska je nedjelja. Ružno vrijeme i zle slutnje. Izlazim iz Osnovne škole Zapruđe, s referenduma za priključenje Hrvatske Europskoj Uniji. Sjedam u auto i krećem na put. Trebao bih stići pred Psihijatrijsku bolnicu svetog Ivana u Jankomiru. Znam samo da je to negdje u zapadnome dijelu grada, nakon kraja Ilice, te najduže ulice u bivšoj Jugoslaviji. Koga god sam pitao, taj bi se začudio što niti nakon osamnaest, skoro devetnaest godina života u Zagrebu ne znam gdje je Jankomir. Pa bi mi krenuli objašnjavati, ali ja bih se već nakon drugoga toponima, ulice ili trga, izgubio u toj priči. Klimao sam glavom, pravio se da mi je sve jasno, premda već dugo ne bih pratio tu zamišljenu, navodno lako razumljivu rutu, koja će me odvesti do Jankomira.
– A što ćeš u Jankomiru? – upitao me je netko.
Osjetio sam nešto u glasu ili u pogledu, ili sam umislio kako između nas, najednom, postoji neka sramotna tajna. Što bih ja na psihijatriji u Jankomiru? Lud nisam. Da jesam, već bih crknuo negdje na cesti, u Zagrebu. Pa onda šta je? I kako to već biva u takvim situacijama, u glavi mi se odmotala cijela priča, naravno tajna, sakrivena i ganutljiva, cijeli jedan nenapisani roman, o tome što ću ja u Jankomiru. Navrh mi je jezika bilo da ispričam ovo: znaš, imam brata, ili još bolje – sestru, mlađu sestru, bila je odlična učenica, kad li joj se jednoga dana, malo pred maturu, zanebesalo. Mislili da je malokrvna. Mislili da je nekakav neurološki poremećaj. Sumnjali na sklerozu multipleks. Ali ništa. Onda joj se još jednom zanebesalo, pa su se događale neke stvari koje i nisu za priču. U oktobru te godine, umjesto da krene na fakultet, odveli je na Peto. Znaš, to ti je Peto odjeljenje, u Sarajevu, u ona vremena, drugo ime za psihijatriju. Tamo je zadržali dva tjedna, pa su je pustili. Njoj se drugi dan opet zanebesalo. Porazbijala svo staklo i porculan po kući. Tad su rekli – šizofrenija. Kako šizofrenija, pa sve je petice imala. Kad dobije četiri plus, dođe kući plačući. I tako, idu mjeseci, prođoše godine, dođe i prođe rat, a ona kako onda, tako i danas. Samo što nas je život odveo na različite strane, pa smo se malo, kao, i otuđili. Sredio sam joj domovnicu da mi bude bliže. U Sarajevo se ne mislim vraćati, pa da je mogu obilaziti. Eto, zato me zanima gdje je Jankomir. Sestra mi je tamo.
Eto, takva mi se priča u glavi odvrtila nakon što me čovjek upita što ću u Jankomiru, ali ne bih je umio ispričati, ili se to ne bih usudio, iako bih volio vidjeti njegovu reakciju. Kako bi me gledao, a onda i što bi mi rekao. I uopće, kako to izgleda kada ti netko ispriča da ima sestru šizofreničarku?
Na kraju, ipak, ton majstor koji me je snimao za neku njemačku televiziju (“Što će za regiju značiti ulazak Hrvatske u EU? Što će to značiti za vas osobno…), inače rođeni Zagrepčanin, vrlo me je jednostavno uputio kako ću doći do zagrebačke ludnice.
Kaže, voziš se Ilicom, pa produžiš niz Aveniju Bolonja, i nakon što prođeš samoposlugu Billa, skreneš na prvom autobusnom proširenju desno, i eto te, stigao si. I zaista, bilo je vrlo jednostavno. Tako sam došao pred veličanstvenu žutu građevinu, jednu od najljepših zgrada u Zagrebu, austrougarsku psihijatrijsku bolnicu ili “Kraljevski zemaljski zavod za umobolne za Hrvatsku i Slavoniju”, kako se ova velelebna ustanova nazivala od 1878. kada je izgrađena prema projektu bečkoga arhitekta Kuna Weidmanna, i kada je uz impresivnu kapiju od kovanog željeza postavljen ovakav natpis: “Za kraljevanja Franje Josipa Prvog i banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti uz dozvolu Hrvatskoga sabora podignut godine 1878/79. Zapisano je i da su prvi bolesnici, prevoženi iz grada u omnibusima i na zaprežnim kolima, dovedeni 15. novembra 1879, i raspređeni su, u skladu sa svojim stanjem, u dvije kategorije paviljona. Ili u paviljon za “nečiste”, ili u paviljon za “bjesneće”. Oni, pak, koji ne bijahu nečisti, a ne bijesni, ti su, valjda, ležali u nekom općem paviljonu, ako je i takvoga bilo.
Danas ovo mjesto izgleda jednako impresivno kao i prije sto trideset godina, osim što oko umobolnice, po urednome, pokošenom i oplijevljenom parku, ne šeću ljudi u pidžamama, lica kamenih ili iscerenih, očiju u kojima se neplivač lako može utopiti. Nema nikoga u tom parku, samo neka žena na mali izlaz, pored gvozdene kapije koja je toliko velika da ju je teško otvoriti, vodio pod ruku krupnog mladića. Ona je sitna i stara, u iscufanom crnom kaputu, s krznenim ovratnikom, koji se u našim sarajevskim djetinjstvima zvao “lisica”, a on je u plavoj trenerci, i gleda oko sebe onim pogledom u kojem se utopiš.
To mati vodi sina na nedjeljni ručak, pomislim.
I sve je savršeno normalno, osim što mene hvata nervoza i panika, jer ovo nije ludnica u Jankomiru, nego je ludnica u Vrapču.
Učinio sam ono što uvijek učinim nakon što se jako iznerviram, a pogotovo ako ne znam što da radim i kamo da krenem. Kao što se čeljade u stuporu počne ljuljati lijevo i desno i tuliti, tako ja nazovem uvijek isti telefonski broj. Ona se javi, pokušava mi pomoći, ali to dugo traje, pa se ja još više iznerviram, jer ionako nisam zvao da bi mi se pomagalo, nego da bih prenio dalje svoju nervozu i histeriju, prekidam razgovor i kratko smišljam kako da stignem do Jankomira.
Dvije mi stvari padaju na pamet.
Sjećam se da sam negdje jednom pročitao da je “Kolonija Jankomir” otvorena kao poljoprivredno dobro na kojemu su radili lakši “slučajevi” iz Vrapča. Čini mi se da je to bilo 1923, malo nakon odlaska Austrije, kada su, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, “hramovi čovječnosti”, tojest umobolnice ili ludnice, psihijatrijske ustanove ili sanatoriji za duševne bolesnike, prestali biti državnim prioritetom, nestalo je novca, tek je završio rat i koga je bilo briga za luđake, pa je poljoprivredno dobro u Jankomiru trebalo proizvoditi hranu za Vrapče. Tako je i bilo, “radna terapija” je očigledno dobro funkcionirala, jer je Kolonija Jankomir opstala naredna tri desetljeća, dok su se uvjeti u tretmanu i liječenju psihijatrijskih bolesnika mijenjali, osuvremenjivali, a katkad i poboljšavali. Dok ih se ranije puštalo da budu takvi kakvi jesu, i dok je ljudska duša bila u nadležnosti metafizike, radna terapija je, valjda, bila i jedina u liječenju. A onda su tridesetih, možda baš 1933, one godine kada je Hitler došao u Njemačkoj na vlast, u Zagreb stigli inzulinski šokovi, čija bi se terapeutska metoda mogla usporediti s pokušajem da se pokvareni tranzistor, fen ili toster poprave tako što ćete ih dobro protresti, a možda i tresnuti o pod. Doista, znalo bi se dogoditi da tranzistor na takav način doživi čudo samoizlječenja, što onda opravdava i suvremenu medicinu toga doba u njezinim pokušajima da liječi dušu kontroliranom destrukcijom. To je, kažem, bilo, čini mi se 1933, ali oko druge godine sam siguran, jer mi se iz nje, davno, rasplela priča još jednoga nenapisanog romana: 1942, te godine najstrašnijega ratnog optimizma, kada se po Zagrebu ljude ubijalo i bacalo kroz prozore u ritmu filharmonijskih balova i opernih premijera u Hrvatskome narodnom (tada državnom) kazalištu, te godine je u umobolnici u Vrapču uvedena elektrokonvulzivna terapija. Tko li su, dragi Bože, bili ti ljudi na kojima su primijenjeni prvi zagrebački elektrošokovi, u čemu se sastojao njihov duševni poremećaj, a u čemu normalnost ljudi koji su tog časa izvodili druge ljude iz njihovih stanova, vješali ih po istočnim predgrađima (Vrapče je zapadno predgrađe) ili ih deportirali u Jasenovac, u čemu se sastojala normalnost kaptolskoga svećenstva koje je takvima slalo bukete apostolskih blagoslova, u čemu se sastojala normalnost većinskoga građanstva, koje je bilo gluho, slijepo i nijemo prema svemu tome i koje je, ispovijedajući se, molilo za oprost jer su bludno sagriješili, onanirali, zubima na pričesti dodirnuli tijelo Kristovo? U čemu su to 1942. svi ti ljudi bili normalni, u odnosu na umobolne čija se duša liječila elektrošokovima?
Eto, takva se priča može razviti iz povijesnoga podatka da je 1942. elektrokonvulzivna terapija stigla u Zagreb.
Ali ako su za to vrijeme poljoprivrednici na dobru u Jankomiru marljivo plijevili paradajz i vadili krumpir, mora da Jankomir nije daleko.
A sjetio sam se i toga da je netko od onih koji su mi objašnjavali kako da stignem do Jankomira spominjao City Center One, golemi trgovački centar, okružen s još nekoliko trgovačkih centara, sve to u beskraju hangara, skladišta razne robe i auto salona, jer da je psihijatrijska bolnica tu negdje, u blizini.
Zapravo, da je tu, praktično usred tog širokog konzumerističkog kompleksa, usred neona, brendova, bescarinskih zona, carinarnica i gusjenica načinjenih od beskrajnog niza međusobno povezanih metalnih kolica za kupce, koje okolo guraju mladići, zaposleni preko student servisa.
– Da, da, tu ti je odmah bolnica u Jankomiru! – netko mi je rekao. Ali sam odlučio da to prečujem, jer mi nije bilo normalno da psihijatrijska bolnica bude usred trgovačkog raja, koji je, za umorne duše našega doba, cijeli jedan gotov – pakao.
Na kraju, kada sam konačno stigao do kapija Jankomira, pokazalo se da je bivša Kolonija Jankomir, a od 1958. samostalna psihijatrijska bolnica, nekoliko stotina metara od trgovačkog centra u koji često dolazim. I zaista, nalazi se, sa svih strana okružena, na mjestu na kojemu se samo kupuje. Ljudi tu ostavljaju duše po rasprodajama.
Pred kapijom me čeka Adi Hasanbašić.
Srećom kasnim samo deset minuta, pa mu i ne objašnjavam što sam sve doživio u proteklih sat vremena, gdje sam bio i o čemu sam razmišljao.
Žurimo na intervju, u društvene prostorije, koje su preko puta ulaza u bolnicu. Emisija se zove “Glas ludila u eteru”, a emitira se preko zagrebačkoga Studentskog radija. Takve emisije postoje u Italiji, Engleskoj, Argentini, Francuskoj, u Španjolskoj, u Barceloni, gdje imaju i svoju stalnu frekvenciju. Adi je završio psihologiju u Sarajevu, zapalio se ovu ideju, pokušao je ostvariti, a kada nije išlo u Sarajevu, pošao je u Zagreb, i išao od bolnice do bolnice, i svi su ga odbijali. Što su i mogli misliti o klincu koji dođe odnekud iz Bosne i traži od njih da mu dopuste da se igra s njihovim psihičkim bolesnicima, tako što će s njima, u terapeutske svrhe, praviti radio emisiju? Malo je vremena u Zagrebu prošlo od 1942. i elektrokonvulzivne terapije.
Ali, kako to obično biva kada netko krene okolo s ludom i neostvarivom idejom, u Jankomiru ga je dočekao neki dobar ravnatelj, koji je uz medicinu studirao i glumu, pa je, možda i zbog vlastitih ludih životnih interesa, lako razumio Adijevu zamisao i bez problema ju prihvatio.
Tako je nastao “Glas ludila u eteru”.
Adi Hasanbašić toliko je lud da svaka tri mjeseca za svoj račun putuje u Zagreb, da bi u višednevnim seansama sa svojom ekipom pravio radio emisiju. Jedan od prvih gostiju bio im je Manu Chao.
Upoznajemo se, sjedamo u krug, onaj terapeutski krug iz američkih filmova, i počinje intervju. Adi okolo leta s diktafonom i snima, a oni pitaju. Ne voli da ih se zove pacijentima, ne želi da se o njihovome stanju govori kao o bolesti, što nekim liječnicima, ili možda većini njih, ide na živce. Jer ako nema bolesti, tada nema ni liječenja, a ako nema liječenja, kakvim se onda oni poslom bave? To je jedno od onih najstarijih ludničkih, luđačkih i psihijatrijskih pitanja, ali i jedno od važnih pitanja naše civilizacije. Tko je tu lud i što to one koji nisu ludi čini normalnima?
Odgovaram na pitanja, i koristim priliku promatrati lica ljudi koji pitaju, zagnjuriti se u njihove oči, bez straha od utapanja. Neki imaju onaj duboki pogled, u kojem se ne vidi dno, imaju one specifične izraze lica, koji se u našoj kulturi, već odgojem, od ranoga djetinjstva tumače, a zatim i doživljavaju kao prijeteći pogledi luđaka. Tako me je nekad gledao moj dobri pokojni komšija Slobo Kovačević. Kasnije, nakon što godine prođu i nagledaš se ljudskih lica, učini ti se da se u tom licu ne ocrtava prijetnja, nego strah. I na kraju, čovjek shvati, nakon što mu se svašta izdešava i nakon što ostane poprilično sam, da su to lice i te oči neutralno ljudsko obilježje. Ima kosookih, ima crnih i plavih, pa tako ima i onih u čijim očima uzalud roniš tražeći dno.
Ali oči i lica nekih mojih ispitivača ne razlikuju se od lica i očiju ljudi u trgovačkim centrima u susjedstvu.
Pitanja su jasna i koncentrirana, ali već nakon drugoga ili trećeg osjetim nešto neobično. Miran i opušten, kao da sam se zatekao u tuđemu životu ili sam s nekim davnim, izgubljenim prijateljima u bašti, na roštilju, odgovaram na pitanja nepoznatih ljudi i osjećam da bih mogao tako do sutra. Sve je, naime, tako lako. Lako je kao što meni već odavno nije. Nakon drugoga ili trećeg pitanja ja najednom po nečemu znam da mi nitko neće postaviti neko neugodno pitanje, nitko me neće pitati zašto sam tu, niti mrzim li sve što je hrvatsko, zašto se ne vratim u Sarajevo ili zašto ne selim u Beograd, nitko iz mojih tekstova neće iscijediti nešto čega u njima nema, nitko mi neće psovati mater ustašku, ni mater četničku, makar i kroz najfiniju frazu, stiliziranu rečenicu ili društveni ceremonijal. Nitko me ovdje neće trovati svojim riječima, niti će tražiti načina da me, kao kakvog Židova 1942, istopi u svojoj mržnji i od mog sala načini mirisni sapun.
Bože, kakav blaženi mir, kao da sam u crkvu došao, pred nešto u što vjerujem!
– Da, to su luđaci, psihički bolesnici, teški slučajevi… – uzdisat će netko. Možda baš onaj poznanik koji me je upitao što ću u Jagomiru, a ja mu se nisam usudio ispričati priču o svojoj sestri.
Njihovo ludilo se, dakle, sastoji i od toga što meni postavljaju normalna, ljudska pitanja. Kada bi me pitali nešto od onoga što je, recimo, na umu kojekakvoj hrvatskoj, pa i bošnjačkoj piščadi čim im se spomene moje ime, tada oni više ne bi bilo luđaci, duševni bolesnici, psihijatrijski slučajevi…
A tako zapravo jest.
Adi Hasanbašić, mladi sarajevski psiholog, tvorac “Glasa ludila u eteru”, omogućio mi je, zajedno s ljudima iz svoje ekipe, da do kraja osvijestim nešto što je vrlo važno u životu znati. Ljudi koje se obično naziva psihičkim bolesnicima i koji žive po azilima, sanatorijima i stacionarima, zapravo su, odreda, idealni predstavnici tradicije europskoga individualizma, društvenoga ideala u proteklih nekoliko stoljeća, iz kojega se porodilo sve dobro i pozitivno u našoj znanosti i kulturi, od Bachovih fuga do Tesline naizmjenične struje, od Čarobnog brijega do arhitektonskoga rješenja “Kraljevskoga zemaljskog zavoda za umobolne za Hrvatsku i Slavoniju”. Sve te ljude po psihijatrijskim azilima njihovo je stanje učinilo jedinkama koje nisu uklopive niti u jedno ljudsko stado i društvo. Ili ih je to što su jedinke mimo stada i odvelo u azile. Oni ne mogu funkcionirati kao dio radnoga sustava i organizma. Oni su mimo glasačkoga stroja koji je danas izabrao Europsku Uniju. Oni nisu hrvatski narod, premda su neki među njima Hrvati. Nisu vjerno Božje stado, iako su Bogu bliži od svakoga stada. Oni i kada ih obuzme nacija ili neka druga kolektivna manija, tu stvar individualiziraju, svode na svoju mjeru, privode vlastitom smislu, koji se od svih drugih ljudskih smislova vrlo razlikuje.
Zato sam, vidiš, među njima miran i opušten. Slobodan sam na način na koji već odavno nisam slobodan među normalnima, čak i kada su dobronamjerni. Ovi u Jankomiru su dobri. Ljudi koji nisu gradivna imenica. Nisu riža. Oni su redom čovjeci, čovječice.