Bila je među prvima koje su upoznali kada su došli u Sarajevo. Po njoj su omjerili grad i čaršiju. Rekla je da se zove Janja Magličova, a čim je Franjo rekao da radi na željeznici, rekla je da željezničari nisu najbolji ljudi na svijetu, jer da je sinu njenom Jozini lokomotiva manevarka prerezala obje noge, jer je mašinovođa bio pijan.
Oboje su zašutjeli.
Franjo se poslije raspitivao za nesreću, ali mu nitko nije znao ništa reći. Jest, ginu ljudi po pruzi, stradaju i djeca, stradalo ih je oko svake stanice, pa tako i oko stanice na Alipašinom Mostu, ali za taj slučaj, za dječaka po imenu Jozina i za Janju Magličovu u Direkciji željeznica nitko nije čuo. A moralo se i čuti, i znati, i protokolisati, ako je nesretnik ostao bez obje noge.
Ti stvarno misliš da bi žena lagala?
Franjo je slegnuo ramenima i rekao da ne misli ništa.
Oboma im je bilo draže da ne sretnu Janju Magličovu. Pa kako im je bilo draže, tako je nisu ni sretali. Ili je samo nisu primjećivali. Bila je od onih ljudi s najrjeđim od svih rijetkih i izuzetnih talenata: bila je za ne primijetiti. Ni sitna ni krupna, ni ružna ni lijepa, ni stara ni mlada, sva ni ovakva ni onakva, Janja Magličova prolazila je mimo ljudi, mimo njihovih pogleda i puteva, i ako ne bi prva pozdravila, ostala bi neprimijećena, čak i ako bi prošla na pola metra od čovjeka. U drugim gradovima ima takvih žena i muškaraca, i postoji hiljadu razloga zbog kojih bi čovjek da ga nitko ne vidi, ali u Sarajevu, gdje je zbog te tijesne kotline i zbog arhitekture grada, koji svijet upravlja da se s drugim svijetom neprestano gleda licem u lice, svatko viđen i svi su u svakom trenutku prisutni, Janja Magličova bila je jedina takva.
Ljudi je nisu znali sve dok im se ne bi obratila. A nakon što bi im se obratila, ostajao je uvijek taj dugi trenutak šutnje i nelagode, u kojoj bi se osjetili krivi zbog nesreća Janje Magličove.
Zbog sina njezinog Jozine, koji je ostao bez obje noge, jer je mašinovođa s Alipašinog Mosta bio pijan.
Ali kao što je Janja Magličova izbjegavala Olgu i Franju, tako su i oni izbjegavali Janju Magličovu. Premda su sad već oboje sumnjali u to da je pijani mašinovođa skrivio nesreću njezinog Jozine, ta sumnja nikad nije mogla prerasti onu njihovu nelagodu, šutnju i osjećaj krivnje od kojeg je sve započelo.
Čak i da su znali da Jozina ne postoji i da je sve ovo plod mašte jedne nesretne žene, sarajevske barunice Münchhausen, kako ju je, čuvši prvi put ovu priču, pomalo preuzetno prozvao dundo Vilko, nelagoda bi svejedno ostala.
I svejedno bi bila vezana za okolnost, makar i izmišljenu, da je Franjo željezničar, i da dijeli legitimaciju i značku s mašinovođom koji je materi osakatio sina.
Nekoliko godina kasnije, priča je još uvijek bila živa, kada je Olga od tete Magde, debele Tršćanke, žene preparatora životinja u Zemaljskom muzeju Maura Cognettija, čuvenog Mare Konja, čula pripovijest o užasnim zločinima talijanskih vojnika u Abesiniji. O tome su već nešto izvještavali zagrebačke Novosti i beogradska Politika, ali ne ovako i s ovakvim zastrašujućim, kanibalskim detaljima. Teta Magda je bila izvan sebe, plakala je i govorila Olgi da će zbog zločina u Abesiniji dragi Bog prokleti sve Talijane. Ali lako za to, nego će ljudi kad saznaju šta Talijani tamo rade početi iz preventivnih razloga da ih trijebe i da ih kao vaške ubijaju.
Bože, gospođo Cognetti, što vam je, čudila se Olga teti Magdi, nakon što je ova pridodala da strahuje za svojih sedam djevojčica – teta Magda i Maro Konj imali su sedam kćeri, a rodit će im se još dvije – da bi ju zatim upitala odakle njoj zapravo informacije o onom što talijanska vojska radi po Abesiniji.
Pričala mi jedna žena, njezin je bratić bio u Abesiniji u misiji Crvenog križa iz Ženeve.
Ženu su teta Magda i Maro Konj upoznali te nedjelje na vrelu Bosne. I oboma je prisjelo poznanstvo.
Neće proći mnogo i saznat će se da je to bila Janja Magličova
Franjo ih je oboje tad pokušao smiriti, ispričavši im priču o pijanom mašinovođi s Alipašinog Mosta i o odsječenim nogama Janjinog sina Jozine, ali nije pomoglo. Osim što pijanstvo na službi nije imalo veze sa ratnim zločinima u Abesiniji, zar bi neka majka pričom prizivala takvo što na svog sina? Čak bi se moglo reći da je prethodna priča samo potvrdila sav užas i istinitost nove i povećala strepnju u srcima teta Magde i njezinog dobrog muža, prvog taksidermičara u povijesti Zemaljskog muzeja.
Nakon toga godinama se nije čulo za Janju Magličovu.
I možda bi je pritisnuti svojim brigama i nesrećama, a onda i ratom koji je mijenjajući povijest kontinenta mijenjao i svaku osobnu i porodičnu povijest, već pomalo počeli i zaboravljati, da se s proljeća 1946. u svim jugoslavenskim novinama nisu pojavili izvještaji o ženi koja je u sarajevskom hotelu Evropa presrela sovjetskog vojnog izaslanika, pukovnika Semjonova, povjerljivo mu se obrativši s optužbama na račun sovjetske države i partije.
Hiljade ljudi, rekla mu je, možda i stotine hiljada, završili su u sibirskim logorima. To je grdna sramota, druže, a ja vam po očima vidim da ste dobar čovjek, pa da se ne bi to vama lično ubrojilo u grijeh, možda bi najbolje bilo da se sklonite negdje u zavjetrinu.
Rekla mu je to jedva natucajući ruski, a Semjonov je ostao zaprepašten.
Ženino ime nije objavljeno. Zabilježeno je da je uhićena, ali da se odustalo od sudskog progona, jer je više nego očito da se radi o duševno bolesnoj osobi. Sam pukovnik Semjonov apelirao je na jugoslavenske drugove da pokažu samilost prema nesretnici, koju je zasigurno izopačio ovaj strašni rat.
Evo Janje!, uzviknuo je Franjo za čitanja jutarnjih novina.
Koje Janje?, Olga se, izgovarajući pitanje, već sjetila koja bi to Janja mogla biti, ali bilo je kasno.
Zatim slijedi poveća siva mrlja u priči, koju bi trebalo ispuniti izmišljenim sadržajem, a koji bi slijedio ove činjenice: Janja Magličova bila je među prvih nekoliko bolesnika koje će čuvani doktor Salvator Karabaić primiti u upravo osnovanoj psihijatrijskoj klinici na Jagomiru, otvorenoj u prostorima bivše Besarovićeve Gajtan fabrike. Doktor Karabaić, otočanin s Krka, bečki doktor i posvećenik svoga posla, koji je svoju bolnicu doživljavao onako kako bi neki starodrevni redovnik, gvardijan kakvoga bosanskog franjevačkog samostana u turska vremena, doživio, gradio i štitio svoj manastir, Janji Magličovoj spašavao je živu glavu. Bilo je odlučeno, naime, da joj se neće suditi, jer po općem mišljenju nije normalna, pošto bi samo nenormalan čovjek mogao sovjetskom vojnom izaslaniku reći ono što je ona govorila pukovniku Semjonovu, i samo bi nenormalan čovjek mogao druga Staljina usred Sarajeva optužiti za ono za što ga je ona optužila, ali se očekivalo da joj se u duševnoj bolnici nekako prekrati život. Isto su očekivali i sovjetski, i naši drugovi, i vrlo su vjerojatno doktoru Karabaiću oko toga nešto i natuknuli, ako mu već nisu i direktno rekli, ali on ih naprosto nije namjeravao poslušati. Bolnica je država u državi. A psihijatrijska je bolnica u toj državi u državi još jedna zasebna država. Netko izvan Jagomira, počev od njegova kolege doktora Nede Zeca, pa dalje, u širinu i u visinu, imao je ingerencije nad Karabaićevim pložajem, njegovom plaćom, pa i životom, ali nitko nije mogao imati kontrolu nad njegovim postupanjima. I nitko preko njega živog nije mogao doprijeti do njegovih pacijenata.
Za politiku bio je ludo nezainteresiran. Ili je bio istinski anarhist, čovjek koji je u ime razuma bio u svakom trenutku slobodan od povijesti. To će znati onaj tko bude pisao roman o doktoru Salvatoru Karabaiću, a takav će se jednom sigurno naći. To bi i ovaj pisac morao znati, e da je ikad našao volje, vremena i razloga za roman o Janji Magličovoj, zbog kojeg je dugo tajio ovu priču, ali pitanje razuma, kako se doktor Karabaić tim pitanjem bavio, nije stajalo kao prepreka i kao zid između njega i njegovih pacijenata, nego je pitanje razuma stajalo između njegove male jagomirske države i svega što se događalo oko nje. Pitanje razuma stajalo je kao zid između Jagomira i svijeta.
On je pouzdano znao da je istina ono što je ta žena rekla sovjetskom vojnom izaslaniku. Ali nisu vremena kada bi govorenje istine bilo obilježje zdravog razuma. Možda nikad nisu ni bila takva vremena? Poželjela je da pukovnik Semjonov strepi. I vjerojatno je u tome uspjela. Doktor Salvator Karabaić se, pak, zatekao u čudnoj situaciji da mora zaštititi ženu koja očito ima potrebu da u drugim ljudima izaziva strepnju, umjesto da se bavi podrijetlom i korijenom takve njezine potrebe, i umjesto da je od takve potrebe liječi.
Za vrijeme rata, dok je ordinirao u starim bolničkim prostorima na Koševu, doktor Karabaić je od Nijemaca i ustaša štitio ljude za koje su i oni i on znali da nisu duševni bolesnici. Ali oni nisu nalazili načina da prodru u njegovu državu. Nisu se usuđivali suprotstavljati mu se oko pitanja zdravog razuma. Vjerojatno su se plašili da ih je on u stanju izbezumiti.
Komunisti će mu kratko, i sasvim nedovoljno biti zahvalni za ono što je tokom rata učinio i za ljude koje je spasio. Vrlo brzo su shvatili da on nastavlja sa svojim poslom i da se s jednakim žarom i dalje bavi obranom razuma, samo što su se sad oni zatekli s druge strane ljudske pameti, tamo gdje su do prije koju godinu bili fašisti i domaći izdajnici. Manje od njih plašili su se da bi ih doktor Salvator Karabaić mogao izbezumiti, pa su ga ubrzo nakon formiranja bolnice na Jagomiru smijenili i pretvorili u običnog, istina i dalje čuvenog, najcjenjenijeg i najvažnijeg, ali ipak samo običnog doktora.
Janja Magličova puštena je s Jagomira onog proljeća kada je umro Staljin. Možda je to nevažan podatak, možda bi ga u fikciji trebalo promijeniti, možda će nekome zvučati nategnuto, pretjerano, i kao hipostaziranje povijesti i povijesnih općih mjesta, ali u stvarnosti dogodilo se tako: Janja Magličova izašla je iz ludnice kada je već i generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza Nikita Sergejevič Hruščov otvoreno govorio ono što je Janja Magličova rekla pukovniku Semjonovu. Nelagodu koju je ona pokušala proizvesti u jednom čovjeku, u duši jednog obavještajca sumnjive reputacije, Hruščov je, ne shvaćajući što radi, proizveo u cijelom narodu. Mislio je da liječi.
Tri godine kasnije, na kirurgiji, kao pacijent, umire doktor Salvator Karabaić.
U to se vrijeme Janja Magličova nekim ljudima predstavlja kao bolesnica koja umire od tuberkuloze, jer nema novca za lijekove, nema djece na visokim položajima, nije nikom u rodu. Provocirala je, ali je svaka provokacija bila dopuštena otpuštenim psihijatrijskim bolesnicima. Bilo je to u tradiciji najzapadnije velike turske kasabe, ali i u naravi jugoslavenskog socijalizma: luđacima ništa ne može biti zabranjeno, jer oni su luđaci, njihova sloboda plaćena je najvišom cijenom. Osim toga, Janja Magličova još je zbog nečega bila važna: uvijek bi se oko nje našlo neko veliko oko, koje je znalo osmotriti i poslušati one koji su s Janjom razgovarali, a nisu bili otpušteni psihijatrijski bolesnici. To je to čudo komunizma na bliskom Orijentu, u samom srcu, u lijevoj klijetki Jugoslavije: tu luđaci razgovaraju s normalnima, a normalni moraju paziti da ne kažu ništa od onog što je samo luđacima dopušteno govoriti.
Koliki su zbog Janje Magličovi završili na robiji?
Možda nijedan.
Dundo Vilkova barunica Münchhausen u to je vrijeme, tokom šezdesetih, postala jedna u nizu gradskih luda, nekako urednija, oprana i bolje obučena od ostalih, ali, ipak, lako prepoznatljiva luda. Samo je u neupućenih, u došljaka, u studentica sa strane i u stranaca uspijevala iznuditi strepnju, nelagodu i one duge trenutke šutnje, kada se žrtva identificira sa zlodjelima skupine kojoj pripada, ali ni takvih u Sarajevu nikad nije nedostajalo.
Tako su je, pomalo, počele stizati i godine. I zdrav razum stari. I tako se u proljeće 1972. ponovo javlja u Franjinom i Olginom životu:
Jeste li se cijepili protiv velikih boginja? Niste! Kazali su vam da ste prestari? Moj sin, moj Jozina, upravo u beogradskoj klinici umire od velikih boginja. A zubima je čupao klinove iz dubrovačkih zidina, toliko je bio jak! Sad ga više skoro nema. E, da se na vrijeme cijepio…
Nakon ovog je više nismo vidjeli, i ništa nismo o njoj čuli.
Obilazeći prije nekoliko godina sarajevska groblja, nadao sam se da ću negdje prepoznati i grob Janje Magličove. Ako je žene s tim imenom ikad bilo.
Janja Magličova
Bila je među prvima koje su upoznali kada su došli u Sarajevo. Po njoj su omjerili grad i čaršiju. Rekla je da se zove Janja Magličova, a čim je Franjo rekao da radi na željeznici, rekla je da željezničari nisu najbolji ljudi na svijetu, jer da je sinu njenom Jozini lokomotiva manevarka prerezala obje noge, jer je mašinovođa bio pijan.
Oboje su zašutjeli.
Franjo se poslije raspitivao za nesreću, ali mu nitko nije znao ništa reći. Jest, ginu ljudi po pruzi, stradaju i djeca, stradalo ih je oko svake stanice, pa tako i oko stanice na Alipašinom Mostu, ali za taj slučaj, za dječaka po imenu Jozina i za Janju Magličovu u Direkciji željeznica nitko nije čuo. A moralo se i čuti, i znati, i protokolisati, ako je nesretnik ostao bez obje noge.
Ti stvarno misliš da bi žena lagala?
Franjo je slegnuo ramenima i rekao da ne misli ništa.
Oboma im je bilo draže da ne sretnu Janju Magličovu. Pa kako im je bilo draže, tako je nisu ni sretali. Ili je samo nisu primjećivali. Bila je od onih ljudi s najrjeđim od svih rijetkih i izuzetnih talenata: bila je za ne primijetiti. Ni sitna ni krupna, ni ružna ni lijepa, ni stara ni mlada, sva ni ovakva ni onakva, Janja Magličova prolazila je mimo ljudi, mimo njihovih pogleda i puteva, i ako ne bi prva pozdravila, ostala bi neprimijećena, čak i ako bi prošla na pola metra od čovjeka. U drugim gradovima ima takvih žena i muškaraca, i postoji hiljadu razloga zbog kojih bi čovjek da ga nitko ne vidi, ali u Sarajevu, gdje je zbog te tijesne kotline i zbog arhitekture grada, koji svijet upravlja da se s drugim svijetom neprestano gleda licem u lice, svatko viđen i svi su u svakom trenutku prisutni, Janja Magličova bila je jedina takva.
Ljudi je nisu znali sve dok im se ne bi obratila. A nakon što bi im se obratila, ostajao je uvijek taj dugi trenutak šutnje i nelagode, u kojoj bi se osjetili krivi zbog nesreća Janje Magličove.
Zbog sina njezinog Jozine, koji je ostao bez obje noge, jer je mašinovođa s Alipašinog Mosta bio pijan.
Ali kao što je Janja Magličova izbjegavala Olgu i Franju, tako su i oni izbjegavali Janju Magličovu. Premda su sad već oboje sumnjali u to da je pijani mašinovođa skrivio nesreću njezinog Jozine, ta sumnja nikad nije mogla prerasti onu njihovu nelagodu, šutnju i osjećaj krivnje od kojeg je sve započelo.
Čak i da su znali da Jozina ne postoji i da je sve ovo plod mašte jedne nesretne žene, sarajevske barunice Münchhausen, kako ju je, čuvši prvi put ovu priču, pomalo preuzetno prozvao dundo Vilko, nelagoda bi svejedno ostala.
I svejedno bi bila vezana za okolnost, makar i izmišljenu, da je Franjo željezničar, i da dijeli legitimaciju i značku s mašinovođom koji je materi osakatio sina.
Nekoliko godina kasnije, priča je još uvijek bila živa, kada je Olga od tete Magde, debele Tršćanke, žene preparatora životinja u Zemaljskom muzeju Maura Cognettija, čuvenog Mare Konja, čula pripovijest o užasnim zločinima talijanskih vojnika u Abesiniji. O tome su već nešto izvještavali zagrebačke Novosti i beogradska Politika, ali ne ovako i s ovakvim zastrašujućim, kanibalskim detaljima. Teta Magda je bila izvan sebe, plakala je i govorila Olgi da će zbog zločina u Abesiniji dragi Bog prokleti sve Talijane. Ali lako za to, nego će ljudi kad saznaju šta Talijani tamo rade početi iz preventivnih razloga da ih trijebe i da ih kao vaške ubijaju.
Bože, gospođo Cognetti, što vam je, čudila se Olga teti Magdi, nakon što je ova pridodala da strahuje za svojih sedam djevojčica – teta Magda i Maro Konj imali su sedam kćeri, a rodit će im se još dvije – da bi ju zatim upitala odakle njoj zapravo informacije o onom što talijanska vojska radi po Abesiniji.
Pričala mi jedna žena, njezin je bratić bio u Abesiniji u misiji Crvenog križa iz Ženeve.
Ženu su teta Magda i Maro Konj upoznali te nedjelje na vrelu Bosne. I oboma je prisjelo poznanstvo.
Neće proći mnogo i saznat će se da je to bila Janja Magličova
Franjo ih je oboje tad pokušao smiriti, ispričavši im priču o pijanom mašinovođi s Alipašinog Mosta i o odsječenim nogama Janjinog sina Jozine, ali nije pomoglo. Osim što pijanstvo na službi nije imalo veze sa ratnim zločinima u Abesiniji, zar bi neka majka pričom prizivala takvo što na svog sina? Čak bi se moglo reći da je prethodna priča samo potvrdila sav užas i istinitost nove i povećala strepnju u srcima teta Magde i njezinog dobrog muža, prvog taksidermičara u povijesti Zemaljskog muzeja.
Nakon toga godinama se nije čulo za Janju Magličovu.
I možda bi je pritisnuti svojim brigama i nesrećama, a onda i ratom koji je mijenjajući povijest kontinenta mijenjao i svaku osobnu i porodičnu povijest, već pomalo počeli i zaboravljati, da se s proljeća 1946. u svim jugoslavenskim novinama nisu pojavili izvještaji o ženi koja je u sarajevskom hotelu Evropa presrela sovjetskog vojnog izaslanika, pukovnika Semjonova, povjerljivo mu se obrativši s optužbama na račun sovjetske države i partije.
Hiljade ljudi, rekla mu je, možda i stotine hiljada, završili su u sibirskim logorima. To je grdna sramota, druže, a ja vam po očima vidim da ste dobar čovjek, pa da se ne bi to vama lično ubrojilo u grijeh, možda bi najbolje bilo da se sklonite negdje u zavjetrinu.
Rekla mu je to jedva natucajući ruski, a Semjonov je ostao zaprepašten.
Ženino ime nije objavljeno. Zabilježeno je da je uhićena, ali da se odustalo od sudskog progona, jer je više nego očito da se radi o duševno bolesnoj osobi. Sam pukovnik Semjonov apelirao je na jugoslavenske drugove da pokažu samilost prema nesretnici, koju je zasigurno izopačio ovaj strašni rat.
Evo Janje!, uzviknuo je Franjo za čitanja jutarnjih novina.
Koje Janje?, Olga se, izgovarajući pitanje, već sjetila koja bi to Janja mogla biti, ali bilo je kasno.
Zatim slijedi poveća siva mrlja u priči, koju bi trebalo ispuniti izmišljenim sadržajem, a koji bi slijedio ove činjenice: Janja Magličova bila je među prvih nekoliko bolesnika koje će čuvani doktor Salvator Karabaić primiti u upravo osnovanoj psihijatrijskoj klinici na Jagomiru, otvorenoj u prostorima bivše Besarovićeve Gajtan fabrike. Doktor Karabaić, otočanin s Krka, bečki doktor i posvećenik svoga posla, koji je svoju bolnicu doživljavao onako kako bi neki starodrevni redovnik, gvardijan kakvoga bosanskog franjevačkog samostana u turska vremena, doživio, gradio i štitio svoj manastir, Janji Magličovoj spašavao je živu glavu. Bilo je odlučeno, naime, da joj se neće suditi, jer po općem mišljenju nije normalna, pošto bi samo nenormalan čovjek mogao sovjetskom vojnom izaslaniku reći ono što je ona govorila pukovniku Semjonovu, i samo bi nenormalan čovjek mogao druga Staljina usred Sarajeva optužiti za ono za što ga je ona optužila, ali se očekivalo da joj se u duševnoj bolnici nekako prekrati život. Isto su očekivali i sovjetski, i naši drugovi, i vrlo su vjerojatno doktoru Karabaiću oko toga nešto i natuknuli, ako mu već nisu i direktno rekli, ali on ih naprosto nije namjeravao poslušati. Bolnica je država u državi. A psihijatrijska je bolnica u toj državi u državi još jedna zasebna država. Netko izvan Jagomira, počev od njegova kolege doktora Nede Zeca, pa dalje, u širinu i u visinu, imao je ingerencije nad Karabaićevim pložajem, njegovom plaćom, pa i životom, ali nitko nije mogao imati kontrolu nad njegovim postupanjima. I nitko preko njega živog nije mogao doprijeti do njegovih pacijenata.
Za politiku bio je ludo nezainteresiran. Ili je bio istinski anarhist, čovjek koji je u ime razuma bio u svakom trenutku slobodan od povijesti. To će znati onaj tko bude pisao roman o doktoru Salvatoru Karabaiću, a takav će se jednom sigurno naći. To bi i ovaj pisac morao znati, e da je ikad našao volje, vremena i razloga za roman o Janji Magličovoj, zbog kojeg je dugo tajio ovu priču, ali pitanje razuma, kako se doktor Karabaić tim pitanjem bavio, nije stajalo kao prepreka i kao zid između njega i njegovih pacijenata, nego je pitanje razuma stajalo između njegove male jagomirske države i svega što se događalo oko nje. Pitanje razuma stajalo je kao zid između Jagomira i svijeta.
On je pouzdano znao da je istina ono što je ta žena rekla sovjetskom vojnom izaslaniku. Ali nisu vremena kada bi govorenje istine bilo obilježje zdravog razuma. Možda nikad nisu ni bila takva vremena? Poželjela je da pukovnik Semjonov strepi. I vjerojatno je u tome uspjela. Doktor Salvator Karabaić se, pak, zatekao u čudnoj situaciji da mora zaštititi ženu koja očito ima potrebu da u drugim ljudima izaziva strepnju, umjesto da se bavi podrijetlom i korijenom takve njezine potrebe, i umjesto da je od takve potrebe liječi.
Za vrijeme rata, dok je ordinirao u starim bolničkim prostorima na Koševu, doktor Karabaić je od Nijemaca i ustaša štitio ljude za koje su i oni i on znali da nisu duševni bolesnici. Ali oni nisu nalazili načina da prodru u njegovu državu. Nisu se usuđivali suprotstavljati mu se oko pitanja zdravog razuma. Vjerojatno su se plašili da ih je on u stanju izbezumiti.
Komunisti će mu kratko, i sasvim nedovoljno biti zahvalni za ono što je tokom rata učinio i za ljude koje je spasio. Vrlo brzo su shvatili da on nastavlja sa svojim poslom i da se s jednakim žarom i dalje bavi obranom razuma, samo što su se sad oni zatekli s druge strane ljudske pameti, tamo gdje su do prije koju godinu bili fašisti i domaći izdajnici. Manje od njih plašili su se da bi ih doktor Salvator Karabaić mogao izbezumiti, pa su ga ubrzo nakon formiranja bolnice na Jagomiru smijenili i pretvorili u običnog, istina i dalje čuvenog, najcjenjenijeg i najvažnijeg, ali ipak samo običnog doktora.
Janja Magličova puštena je s Jagomira onog proljeća kada je umro Staljin. Možda je to nevažan podatak, možda bi ga u fikciji trebalo promijeniti, možda će nekome zvučati nategnuto, pretjerano, i kao hipostaziranje povijesti i povijesnih općih mjesta, ali u stvarnosti dogodilo se tako: Janja Magličova izašla je iz ludnice kada je već i generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza Nikita Sergejevič Hruščov otvoreno govorio ono što je Janja Magličova rekla pukovniku Semjonovu. Nelagodu koju je ona pokušala proizvesti u jednom čovjeku, u duši jednog obavještajca sumnjive reputacije, Hruščov je, ne shvaćajući što radi, proizveo u cijelom narodu. Mislio je da liječi.
Tri godine kasnije, na kirurgiji, kao pacijent, umire doktor Salvator Karabaić.
U to se vrijeme Janja Magličova nekim ljudima predstavlja kao bolesnica koja umire od tuberkuloze, jer nema novca za lijekove, nema djece na visokim položajima, nije nikom u rodu. Provocirala je, ali je svaka provokacija bila dopuštena otpuštenim psihijatrijskim bolesnicima. Bilo je to u tradiciji najzapadnije velike turske kasabe, ali i u naravi jugoslavenskog socijalizma: luđacima ništa ne može biti zabranjeno, jer oni su luđaci, njihova sloboda plaćena je najvišom cijenom. Osim toga, Janja Magličova još je zbog nečega bila važna: uvijek bi se oko nje našlo neko veliko oko, koje je znalo osmotriti i poslušati one koji su s Janjom razgovarali, a nisu bili otpušteni psihijatrijski bolesnici. To je to čudo komunizma na bliskom Orijentu, u samom srcu, u lijevoj klijetki Jugoslavije: tu luđaci razgovaraju s normalnima, a normalni moraju paziti da ne kažu ništa od onog što je samo luđacima dopušteno govoriti.
Koliki su zbog Janje Magličovi završili na robiji?
Možda nijedan.
Dundo Vilkova barunica Münchhausen u to je vrijeme, tokom šezdesetih, postala jedna u nizu gradskih luda, nekako urednija, oprana i bolje obučena od ostalih, ali, ipak, lako prepoznatljiva luda. Samo je u neupućenih, u došljaka, u studentica sa strane i u stranaca uspijevala iznuditi strepnju, nelagodu i one duge trenutke šutnje, kada se žrtva identificira sa zlodjelima skupine kojoj pripada, ali ni takvih u Sarajevu nikad nije nedostajalo.
Tako su je, pomalo, počele stizati i godine. I zdrav razum stari. I tako se u proljeće 1972. ponovo javlja u Franjinom i Olginom životu:
Jeste li se cijepili protiv velikih boginja? Niste! Kazali su vam da ste prestari? Moj sin, moj Jozina, upravo u beogradskoj klinici umire od velikih boginja. A zubima je čupao klinove iz dubrovačkih zidina, toliko je bio jak! Sad ga više skoro nema. E, da se na vrijeme cijepio…
Nakon ovog je više nismo vidjeli, i ništa nismo o njoj čuli.
Obilazeći prije nekoliko godina sarajevska groblja, nadao sam se da ću negdje prepoznati i grob Janje Magličove. Ako je žene s tim imenom ikad bilo.