Na more smo u mom djetinjstvu obično putovali vlakom na liniji Sarajevo – Ploče. Putovanje je trajalo tri i pol sata, što je za dijete dugo vrijeme. Kao za odrasloga tri i pol dana. Tri i pol mjeseca ili tri i pol godine. Što se to događa s vremenom, i zašto se vrijeme ubrzava kako starimo? Koji je osjećaj temporalnosti bliži pojmu historijskog vremena: dječji ili odrasli? Mislim dječji. I to ću objasniti do kraja ove duge priče o kraškim jamama.
Vlak je, nakon što bi iz planinske zemlje Bosne zašao u krašku i kamenitu Hercegovinu, prolazio pored mjesta obilježenih, uglavnom, samo mramornom pločom, na kojoj bi pisalo koliko negdje u kamenoj dubini, pokraj ploče, leži ljudskih kostura. Broj, pretpostavljam, nije bio tačan: brojali su se samo kosturi naših žrtava, onih koje su poubijali neprijatelji. Njihove žrtve, kojih je također bilo u tim jamama, nije imao tko da izbroji.
Vlak je prolazio nekoliko stotina metara pokraj jame u koju su 1942. bačene stotine ljudi. Za svaki metar od pruge do jame, barem jedan zaklani starac, žena, dijete… Muškarci u stazi odmetnuli su se u borbu protiv onih koji kolju. Tako je bilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata u našim krajevima. Nije bilo tenkovskih bitaka. Od noža je stradalo više naroda nego od mitraljeza. Ili nije? Nitko nije brojao.
Kao dječak imao sam pojam o jamama. Taj pojam nije imao veze s ratom. Jame su bile mračna, bajkovita mjesta, prostori iz noćnih mora. Je li moj današnji pojam tačniji.
Nije. Osim što znam, dobro znam, dok se u jesen 2013. automobilom vozim prema jugu – u međuvremenu je, kao zakašnjela posljedica rata, ukinuta željeznička linija – da u tim jamama leže ljudske kosti. I da bi o tim kostima trebalo nešto reći.
Posljednje predratne jeseni, devet dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, 24. studenog 1990. u srpskome selu Prebilovci, blizu Čapljine, održan je veliki narodni skup. Ljudi su se okupili oko nekoliko desetina uredno raspoređenih mrtvačkih sanduka, napunjenih kostima. Nisu to bili uredno složeni ili po forenzičkim pravilima sastavljeni kosturi, nego su kosti naprosto bile nabacane jedna preko druge. Nekoliko dana ranije izvađene su iz jame Golubinka, blizu željezničke stanice u Šurmancima, nad kojom su ustaše u ljeto 1941. klali Prebilovčane, žene i muškarce, djecu i starce. Od predratnih stanovnika preživio je tek svaki peti. O ovom se zločinu u socijalističkoj Jugoslaviji nije baš govorilo, kao što se nije govorilo o žrtvama bezbrojnih kraških jama, od ličkoga Jadovna, sve do Bileće. Šutjelo se da ne bi bila remećena osjetljiva međunacionalna ravnoteža, da bi svi narodni izdajnici i kvislinzi mogli biti isti i u dlaku jednako krivi, ali i da bi šutnjom bilo ucijenjeno cijelo društvo, svi koji su doživjeli rat, i oni koji ga nisu doživjeli, bez obzira na nacionalnost. O zločinu nad Srbima u dolini Neretve, tako i nad Prebilovčanima, inače govore pojedini stihovi pjesme Jasenovac i Gradiška Stara, spjevane na sramotu svih onih koji osjećaju sram umjesto besramnika koji pjevaju.
Tko je tog dana stajao nad kostima izvađenim iz jame? Stajali su rođaci zaklanog svijeta, ali su stajali i političari i crkveni velikodostojanstvenici. Reklo se tada, i ponavljalo se sljedećih dana, tjedana i mjeseci, kako sve kosti valja iz zemlje i iz jama povaditi, pa ih kako treba sahraniti. Govorilo se o odgovornosti ideologije u ime koje su svi ti ljudi pobijeni, a zatim i o odgovornosti naroda, hrvatskog naroda. Naravno, ta odgovornost nije se tumačila kao moralna i intelektualna kategorija, nego kao perfidno konstruirani oblik krivnje. Na jednoj se strani tako zatekao narod nevinih, a na drugoj je bio narod dželata. U toj đavoljoj političkoj raboti, srpski su se političari po Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, vješto služili nekim istinama i poluistinama. Recimo, govorilo se, nad jamama i nad čistim bijelim kostima, kako krivci za sva ta klanja, izravne ubojice i njihovi nalogodavci, kao ni glavni projektanti genocida, na čelu s Pavelićem, Luburićem, Didom Kvaternikom i inima, nikada nisu bili suđeni i osuđeni na svoje zločine. Bila je to, velikim dijelom, istina. I onda se vikalo, nad rastvorenim grobnicama i nad čistim bijelim kostima, kako zločincima treba suditi, jer da ratni zločin ne zastarijeva. Već je bilo prošlo pedeset godina od zločina, i svi su ti ustaški zločinci odavno bili mrtvi, ili su umirali negdje u dubokoj starosti.
Rat u bivšoj Jugoslaviji započeo je s raskopavanjem masovnih grobnica i vađenjem kostiju iz prošloga rata. Oni koji su naredili da se to čini, htjeli su narodu reći: pogledajte što su nam učinili, i uvjeriti ga u njegovu anđeosku nevinost, čistu kao što su bile čiste te bijele kosti. Na pitanje tko je to učinio, odgovor je također bio jasan i nedvosmislen: vaši susjedi, vaša braća i razbraća! Na kraju su, posredno, ili čak neposredno, za zločin okrivljeni i oni koji se u vrijeme zločina nisu ni rodili. A zločin je bio grandiozan: svakome mrtvom bi se, u krajnjem računu, pridodala barem jedna nula. Na taj su način mrtvi, kojima se trebala odati počast, pretvarani i sami u nule.
Dvadeset godina kasnije, nema pravde za žrtve Prebilovaca iz 1941, ali je selo u novome ratu sravnjeno sa zemljom, a Prebilovčani su raseljeni na sve strane svijeta. Vratilo ih se malo, toliko malo da mjesto danas više postoji u kolektivnoj imaginaciji i u svojoj tužnoj povijesti, nego u stvarnosti.
Doista, zbog čega o ovome danas pričam? Prošlo je više od dvadeset godina preko njih. Nema više ni političara koji su organizirali spomenuto narodno okupljanje, tenkovi koji su uskoro krenuli za njima odavno su završili u rezalištima. Čemu onda sve ovo? Kada se iz jama i masovnih grobnica Drugoga svjetskog rata vade kosti, to se ne čini ni zbog pravde, ni zbog historijske istine, ni zbog parastosa nesahranjenim dušama. Bez obzira na tugu i nesreću statista, koji u tim grobnicama nalaze dio sebe, one se otvaraju da bi se stvorile pretpostavke za novo zlo, da bi se nepravda umnožila i da bi se promijenili rezultati Drugoga svjetskog rata, da bi varava i varljiva historijska istina bila zamijenjena najprljavijom laži.
Jama
Meditacija za početak jedne nikad napisane knjige
Na more smo u mom djetinjstvu obično putovali vlakom na liniji Sarajevo – Ploče. Putovanje je trajalo tri i pol sata, što je za dijete dugo vrijeme. Kao za odrasloga tri i pol dana. Tri i pol mjeseca ili tri i pol godine. Što se to događa s vremenom, i zašto se vrijeme ubrzava kako starimo? Koji je osjećaj temporalnosti bliži pojmu historijskog vremena: dječji ili odrasli? Mislim dječji. I to ću objasniti do kraja ove duge priče o kraškim jamama.
Vlak je, nakon što bi iz planinske zemlje Bosne zašao u krašku i kamenitu Hercegovinu, prolazio pored mjesta obilježenih, uglavnom, samo mramornom pločom, na kojoj bi pisalo koliko negdje u kamenoj dubini, pokraj ploče, leži ljudskih kostura. Broj, pretpostavljam, nije bio tačan: brojali su se samo kosturi naših žrtava, onih koje su poubijali neprijatelji. Njihove žrtve, kojih je također bilo u tim jamama, nije imao tko da izbroji.
Vlak je prolazio nekoliko stotina metara pokraj jame u koju su 1942. bačene stotine ljudi. Za svaki metar od pruge do jame, barem jedan zaklani starac, žena, dijete… Muškarci u stazi odmetnuli su se u borbu protiv onih koji kolju. Tako je bilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata u našim krajevima. Nije bilo tenkovskih bitaka. Od noža je stradalo više naroda nego od mitraljeza. Ili nije? Nitko nije brojao.
Kao dječak imao sam pojam o jamama. Taj pojam nije imao veze s ratom. Jame su bile mračna, bajkovita mjesta, prostori iz noćnih mora. Je li moj današnji pojam tačniji.
Nije. Osim što znam, dobro znam, dok se u jesen 2013. automobilom vozim prema jugu – u međuvremenu je, kao zakašnjela posljedica rata, ukinuta željeznička linija – da u tim jamama leže ljudske kosti. I da bi o tim kostima trebalo nešto reći.
Posljednje predratne jeseni, devet dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, 24. studenog 1990. u srpskome selu Prebilovci, blizu Čapljine, održan je veliki narodni skup. Ljudi su se okupili oko nekoliko desetina uredno raspoređenih mrtvačkih sanduka, napunjenih kostima. Nisu to bili uredno složeni ili po forenzičkim pravilima sastavljeni kosturi, nego su kosti naprosto bile nabacane jedna preko druge. Nekoliko dana ranije izvađene su iz jame Golubinka, blizu željezničke stanice u Šurmancima, nad kojom su ustaše u ljeto 1941. klali Prebilovčane, žene i muškarce, djecu i starce. Od predratnih stanovnika preživio je tek svaki peti. O ovom se zločinu u socijalističkoj Jugoslaviji nije baš govorilo, kao što se nije govorilo o žrtvama bezbrojnih kraških jama, od ličkoga Jadovna, sve do Bileće. Šutjelo se da ne bi bila remećena osjetljiva međunacionalna ravnoteža, da bi svi narodni izdajnici i kvislinzi mogli biti isti i u dlaku jednako krivi, ali i da bi šutnjom bilo ucijenjeno cijelo društvo, svi koji su doživjeli rat, i oni koji ga nisu doživjeli, bez obzira na nacionalnost. O zločinu nad Srbima u dolini Neretve, tako i nad Prebilovčanima, inače govore pojedini stihovi pjesme Jasenovac i Gradiška Stara, spjevane na sramotu svih onih koji osjećaju sram umjesto besramnika koji pjevaju.
Tko je tog dana stajao nad kostima izvađenim iz jame? Stajali su rođaci zaklanog svijeta, ali su stajali i političari i crkveni velikodostojanstvenici. Reklo se tada, i ponavljalo se sljedećih dana, tjedana i mjeseci, kako sve kosti valja iz zemlje i iz jama povaditi, pa ih kako treba sahraniti. Govorilo se o odgovornosti ideologije u ime koje su svi ti ljudi pobijeni, a zatim i o odgovornosti naroda, hrvatskog naroda. Naravno, ta odgovornost nije se tumačila kao moralna i intelektualna kategorija, nego kao perfidno konstruirani oblik krivnje. Na jednoj se strani tako zatekao narod nevinih, a na drugoj je bio narod dželata. U toj đavoljoj političkoj raboti, srpski su se političari po Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, vješto služili nekim istinama i poluistinama. Recimo, govorilo se, nad jamama i nad čistim bijelim kostima, kako krivci za sva ta klanja, izravne ubojice i njihovi nalogodavci, kao ni glavni projektanti genocida, na čelu s Pavelićem, Luburićem, Didom Kvaternikom i inima, nikada nisu bili suđeni i osuđeni na svoje zločine. Bila je to, velikim dijelom, istina. I onda se vikalo, nad rastvorenim grobnicama i nad čistim bijelim kostima, kako zločincima treba suditi, jer da ratni zločin ne zastarijeva. Već je bilo prošlo pedeset godina od zločina, i svi su ti ustaški zločinci odavno bili mrtvi, ili su umirali negdje u dubokoj starosti.
Rat u bivšoj Jugoslaviji započeo je s raskopavanjem masovnih grobnica i vađenjem kostiju iz prošloga rata. Oni koji su naredili da se to čini, htjeli su narodu reći: pogledajte što su nam učinili, i uvjeriti ga u njegovu anđeosku nevinost, čistu kao što su bile čiste te bijele kosti. Na pitanje tko je to učinio, odgovor je također bio jasan i nedvosmislen: vaši susjedi, vaša braća i razbraća! Na kraju su, posredno, ili čak neposredno, za zločin okrivljeni i oni koji se u vrijeme zločina nisu ni rodili. A zločin je bio grandiozan: svakome mrtvom bi se, u krajnjem računu, pridodala barem jedna nula. Na taj su način mrtvi, kojima se trebala odati počast, pretvarani i sami u nule.
Dvadeset godina kasnije, nema pravde za žrtve Prebilovaca iz 1941, ali je selo u novome ratu sravnjeno sa zemljom, a Prebilovčani su raseljeni na sve strane svijeta. Vratilo ih se malo, toliko malo da mjesto danas više postoji u kolektivnoj imaginaciji i u svojoj tužnoj povijesti, nego u stvarnosti.
Doista, zbog čega o ovome danas pričam? Prošlo je više od dvadeset godina preko njih. Nema više ni političara koji su organizirali spomenuto narodno okupljanje, tenkovi koji su uskoro krenuli za njima odavno su završili u rezalištima. Čemu onda sve ovo? Kada se iz jama i masovnih grobnica Drugoga svjetskog rata vade kosti, to se ne čini ni zbog pravde, ni zbog historijske istine, ni zbog parastosa nesahranjenim dušama. Bez obzira na tugu i nesreću statista, koji u tim grobnicama nalaze dio sebe, one se otvaraju da bi se stvorile pretpostavke za novo zlo, da bi se nepravda umnožila i da bi se promijenili rezultati Drugoga svjetskog rata, da bi varava i varljiva historijska istina bila zamijenjena najprljavijom laži.