Jago Frančić

Iz poglavlja “Nestanak djedice Jaga” romana “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”

 

Jago Frančić, rođen 1927. u Sarajevu, penzioner, bez dokumenata pri sebi, odlutao je od snahe i troje praunuka na aerodromu Tegel u Berlinu, i oni ga sad pokušavaju naći. Snahi Bojani Maestro jučer su javili da joj je u Sarajevu iznenada umro muž, unuk gospodina Frančića, koji je u tom gradu radio kao visoki činovnik u poslovnici jedne ruske banke, i ona je, bez razmišljanja, možda i pomalo brzopleto, spakirala sebe i djecu, a onda i Igorova djeda, kojeg tu u Berlinu nije imala kome ostaviti, pa je, ne kupivši karte, krenula put aerodroma ne bi li se nekako dokopala Sarajeva. Nisam mogla čekati, govorila je Babukiću, baš ni trenutka nisam mogla čekati, jer mi je pred očima bio moj mrtvi muž, kako ga prevrću, dodiruju, pregledavaju, vide da mu fali dugme na košulji, da jutros nije obukao čisto rublje, da ima rupicu na čarapi, a on ne može ništa da im kaže, jer je mrtav, i to me tako izbezumilo da sam morala što prije biti uz njega. Kao da mi netko hoda po stanu, a ja ne mogu ništa da učinim jer nisam tu.

I dok su tako išli od šaltera do šaltera, u pokušaju da sklope put do Sarajeva, ne pitajući koliko će ih taj put koštati, Bojana je zadužila stariju kćer Karmen da se brine za djeda, dok je mlađa Rahela pazila na maloga brata. Sve je to nekako išlo, bilo je ranu jutro, na Tegelu se još nije stvorila gužva, ali je Karmen svako malo morala na zahod. Navukla je upalu mjehura, o kojoj majci nije smjela ni govoriti – Potpuno te razumijem! rekao je Babukić – pa bi djeda prebacivala Raheli na brigu, ili bi ga, ako je Rahela negdje otrčala za Davidom, ostavljala ispred zahoda, zabavljenog oko neke igračke ili oko izloga. Nabrzinu bi pišnula i dotrčala nazad, računajući da djed neće odlutati pažnja u dvadesetak sekundi koliko će joj trebati da utrči u slobodnu kabinu, otkopča remen na hlačama, spusti hlače i gaćice, piški, obriše se, i sve ponovi obrnutim redoslijedom. Upoznala ga je dobro u posljednjih mjesec dana, koliko su zajedno proveli u Berlinu, upoznala je njegove navike i raspoloženja, ali, što je najvažnije, naučila je koliko traju inserti djedove pažnje, i općenito koliko što traje u njegovu svijetu. Majka ju je upozoravala da on nije baš tako predvidljiv, ali Karmen se nije dala. Ne, dida meni nije nikakvo opterećenje, dida je divan!, govorila je, i već ga je vodila svuda sa sobom, na duge berlinske hodnje, za kojih bi prešli i po dvadeset kilometara. Hodao je i nije se umarao, kao da mu je dvadeset, a ne skoro devedeset i pet, i nisu mu poslije trebale ni tablete za spavanje, niti bi ga hvatale one već uobičajene epizode anksioznosti, ispunjene paranojom, nego bi usnio kao djetešce. Veliko, prastaro Karmenino djetešce.

I tako se zbila nevolja. Nevolja uvijek nađe priliku!, uzviknu Babukić. Karmen se opet pripiškilo, i ona je, već kao po navici, djeda upravila prema izlogu – bio je to izlog onih najskupljih, ali najljepših Leica fotografskih aparata – djed je uzviknuo o, pa naravno, Leica fotografski aparati, najslavniju Leicu koristio je onaj zlotvor Adolf Hitler!, i nastavio je još nešto govoriti, ali Karmen ga nije čula, jer je već utrčavala u zahod. Nije se tamo zadržala duže od pola minute, a kada je izašla, niz prolaz je upravo nahrupila organizirana grupa kineskih turista koji su hrlili prema izlazi za Barcelonu. Sigurno ih je bilo dvadeset. I dok se progurala između njih, djeda više nije bilo ispred Leicinog izloga. 

U prvi mah nije se uplašila. Nije on mogao daleko pobjeći. Uostalom, zašto bi i bježao. Djed još nikada nije bježao, samo bi nešto drugo odvuklo njegovu pažnju, a to je mogao biti samo susjedni izlog, ili neki aerodromski šetač, putnik, policajac… Gledala je naokolo, i nije ga vidjela. I tu je ledeno nešto presiječe posred grudi.

Karmen Maestro, najstarije dijete Bojane, rođene Simeunović, i Igora Maestra, rodila se prije devetnaest godina u Trstu. Od ove jeseni polazi na muzičku akademiju u Beogradu, studij kompozicije. Visoka je metar i osamdeset, na sebi ima svijetle traperice, majicu s likom Franza Kafke i crni muški sako od lana. Babukiću djeluje ozbiljno i odgovorno. Ne sumnja da je nepažnjom izgubila djeda, pa nastoji sugerirati i aerodromskom policajcu Ferhatu Azimullahu da ne posumnja ni on, ali je policajac njemački leden, ne prihvaća sugestije i prema svima je jednako sumnjičav, pa tako i prema Babukiću, koji mu je, vjerojatno, naročito sumnjiv, jer je nejasan razlog zbog kojega se u sve ovo umiješao, te je pogotovo nejasno kakve on s ovom obitelji ima veze.

Tek je navršila pet godina, i već je išla na satove violine. Tada su živjeli u Ljubljani, jer je tata tražio da ga pošalju tamo, da Karmen i tek rođena Rahela budu uz pradjeda i prabaku, koji su još od opsade Sarajeva živjeli tamo. Pradjed ju je, zapazivši njezinu muzikalnost, odveo svojoj staroj prijateljici, gospođi Majdi Potrč, umirovljenoj violončelistici u Ljubljanskoj filharmoniji, koja je vrijeme kratila dajući dodatnu poduku darovitijoj djeci iz niže muzičke škole. Gospođa Potrč bila je stara cura, i plašila se sasvim male djece, ali je, ipak, pristala. Je li presudio legendarni šarm gospodina Frančića, ili je zbilja, kako će kasnije govoriti, odmah prepoznala Karmenin talent, to više ne možemo istražiti, jer gospođa Majda odavno počiva na ljubljanskom groblju Žale, a demencija gospodina Frančića već je toliko uznapredovala da se djed ne sjeća ni violončelistice Majde Potrč s kojom je, obiteljska je to priča, varao baku, kao ni, kao bakalar osušene, kao metla ravne i stroge gospođe Potrč, kojoj je odveo unuku na prve satove violine. A nije se baš uvijek sjećao ni toga da je njegova unuka Karmen violinistica. Jednom ili dvaput zaboravio je i to da mu je ta mlada i uslužna djevojka unuka. 

Ali zašto Karmen Maestro o svemu tome nadugo i naširoko pripovijeda, čudio se Ferhat Azimullah, što u njemu pobudi sumnju da djevojka u svemu ovom nije nedužna, ali nije znao od čega da krene i što da pita, pa je pusti dalje da priča. Ona se, pak, svo vrijeme obraćala Babukiću, a ne policajcu, kao da je samo on u stanju pronaći djeda.

I onda je godinama išla na satove kod gospođe Potrč, a zatim su je upisali u nižu muzičku školu. U djetinjstvu je često bolovala, a bila je duhom i dušom osjetljiva djevojčica, pa djed, koji je, ipak, o svemu odlučivao, nije dopustio da u muzičkoj preskače razrede, i da ju talent prerano odvede tamo gdje će, po svemu sudeći, na kraju stići: na velike glazbene pozornice, među ozbiljne instrumentaliste. Poslije su se počeli seliti, pa više nije mogla redovito pohađati muzičku školu, nego je opet uzimala privatne satove, a onda je umrla baka, i djed je u nekoliko mjeseci potonuo u duboku demenciju, i ne samo da se više nije mogao sam o sebi brinuti, nego je, malo-pomalo, izgubio svaku vezu sa stvarnim svijetom.

Tata je, govori Karmen policajcu Ferhatu Azimullahu, a ustvari našem Babukiću, predlagao da se djedicu da u starački dom, skupi, privatni, imali smo za to novca, gdje će se o njemu brinuti i gdje će uz sebi slične čekati smrt. Mami se na to stužilo, sjetila se svega, i rata, i Sarajeva, i djedove velike umjetničke karijere, i njegove prave naravi, i priča koje nam je pričao, pa je rekla da to ne dolazi u obzir. Neka Igor samo radi, ionako nam nisu potrebni njeni oskudni prevoditeljski honorari, umjesto da prevodi ona će se brinuti o djedu. Tako je i bilo. Dok smo nas dvije bile u školi, dok smo živjele po internatima, praktično bez roditelja, jer je otac pratio tu svoju rusku banku, i slijedio je premještaj za premještajem, ona se selila za njim i brinula se o djedu. Selidbe su bile tako česte da mi i nismo mogle živjeti s njima, jer nije bilo načina da se tako često mijenjaju škole, ali i da se iz jednog jezika prebacujemo u drugi.

Način na koji je djed propadao nije prethodno zabilježen u medicinskim knjigama. Ili liječnici nisu čitali prave knjige. Činilo im se da simulira, da to nije demencija, nego djed laže da je dementan. Pravi se, glumi. Možda i jest tako. Možda je smisao njegove demencije u tome da se pravi da je dementan. Nije on lud, nego živi u glavi ludog čovjeka, koji je u glavi normalnog čovjeka, koji je u glavi ludog čovjeka. Tako je i s njegovim zaboravljanjem. Ne pamti baku, zaboravlja kako su mu se rađala djeca, ne pamti ni djecu, osim mame, nju zna, valjda i zato što mu je stalno pred očima, zaboravlja unuke, ili ih se samo ponekad sjeća, posve je zaboravio da je ikad bio dirigent – pa možda onda nije ni bio – ali ako sjedne za klavir, iz glave svira Goldberg varijacije, i onda kaže – Bože, baš šteta, mogao bih biti pijanist, novce od toga zaraditi, pripomoći kućnom budžetu – zaboravio je i Sarajevo, to da je ikada tamo živio, ali dobro pamti kuću u kojoj su na Bjelavama živjeli, i sjeća se svakog trenutka onoga dana kada su udbaši, tako ih on zove, udbaši, došli po njegova brata, svećenika, don Adaukta Vuku Frančića, kako su ga, kaže, u lance vezali i odveli da ga javno sramote. Premda, i to odmah valja reći: on uopće nije bio prisutan tom činu, i sjećao se nečega što nije vidio.

Ako bi se mene pitalo – a koga drugog se pita nego vas, upade Babukić – rekla bih da je djed zaboravio sve ono što ga žari, što mu leži na savjesti i što ga se zapravo tiče. Čim ga se nešto počne ticati, on zaboravlja. Mislim da se negdje sakrio, i sad čeka da nas nestane, da ga zaboravimo.

Tu joj se oči napuniše suzama, i načas zamuknu.

Reče da ne zna gdje bi ga i kako tražili, ali da je djed, koliko god dementan, i dalje vrlo snalažljiv i inteligentan, pa ako se negdje sakrio, neće ga tako lako pronaći.

– Zašto bi se sakrivao? – upita policajac.

Ona ga pogleda. Oštro reflektorsko svjetlo na neobičan se način prelamalo u njezinim očima. Kao da ga je ugledala izronivši iz mora, nakon što je među stijenama i šljunkom po dnu dugo pretraživala zvijezde, ježeve i školjke. Učinio joj se neočekivano lijepim, taj Ferhat Azimullah.

– Pa sve ovo dosad sam vam ispričala ne biste li razumjeli zašto bi se djed skrivao od nas.

Miljenko Jergović 08. 07. 2021.