(Napisano 2016. godine, uz pola vijeka prvog objavljivanja Kamenog spavača Maka Dizdara)
Poslije višegodišnjeg povlačenja po prašnjavim fiokama, sada zaista nije bitno kojeg sarajevskog izdavača, prije tačno pola vijeka (1966), uz – gle čuda! – tridesetogodišnjicu pojavljivanja njegove prve pjesničke knjige Vidovopoljska noć (1936), objavljena je zbirka pjesama Kameni spavač Maka Dizdara, koja će u tadašnju savremenu poeziju jugoslovenskih prostora unijeti sasvim drugačije opjesmotvoren motiv mramorja, ili bar na nov način vazdići srednjovekovni bogumilski stećak između groba i zvijezda.
Vreli hercegovački kamen u Makovim stihovima oživio je, prodisao, otvorio pore na svojoj koži bjeljoj od srebra, da usrkne malo sunčeve svjetlosti koja će doprijeti do srčanih komora u njegovoj dubini. Čudesne vitice oko junaka na podignutim kamenovima izvile su se u bršljan koji se granao i listao venama nijemih posmatrača. Zapisi onog i o onom koji je pod kamenom na volšeban način pretočiće se u stihove: Davno sam ti legao/ I dugo ti mi je/ Ležati, a pjesnik će, začuđen kao i svi podanici Riječi, samo uzdahnuti: Ni život ni smrt ne pripada meni/ Ja sam samo onaj koji je u sjeni/ Onog što mu smrt ne mogaše ništa.
Zvjezdice iz raspuklog nara
Uz poluvjekovni jubilej „buđenja“ Kamenog spavača prisjetih se jednog svog putopisnog krokija, objavljenog prije otprilike dvije i po decenije u Oslobođenju. Raspukli nar juga bio je naslov tog lirski intoniranog teksta. U zrelom naru, ubranom na obali Radimlje, koji kilometar uzvodno od nekropole stećaka, vidio sam (i osjetio) toplinu stolačkog kamena i izmrvljena zrnca sunca po mramorovima rasprostrtim po Makovim stihovima. Ta sićušna sunašca mi, evo, i danas svjetlucaju pred očima, naročito kada zažmurim i zapitam se: kuda ode ono vrijeme kad sve je bilo naše i kad smo mi bili svoji?
Nije li taj osjećaj treperenja i komešanja zvjezdica prosutih iz raspuklog mediteranskog šipka/ nara/ morganja, to prošivanje rašivenih vidika srmom stihova, nije li to zapravo moćno prožimanje tananom poetskom niti našeg opoetizovanog života, u čemu prepoznajemo mekoću i Dizdareve nenametljive snage?
Psalmi i prokletstva
Sjeća li se neko onog distiha, cijele pjesme zapravo zgusnute u dva retka, ispod naslova Zapis o otkivanju? Da podsjetimo:
Tamo gdje su psalmi Tu su i prokletstva.
Sa psalmom u molitvi krećemo na put, o prokletstvu nastojimo da ne mislimo. Pa ipak:
Ima jedna modra rijeka Valja nama preko rijeke.
Trudimo li se uopšte da spoznamo da nam je ta modra rijeka dosuđena i da je ona najverovatnije u nama? Hoćemo li je, kad tome dođe čas, s radošću prelaziti?
Kad god nekuda krećem, sebi samom, ili prijateljima kraj sebe, tiho kažem „Valja nama preko rijeke.“ Može li poezija (ovog puta Makova) na bolji, potpuniji način biti prisutna u nama?
Usud trećeg svjedoka
Dok tražimo sebe u gradu, lako možemo ostati bez svog jedinog grada, poručuje nam pesnik. Ima li onda smisla da tražimo grad u sebi, da ne bismo bez sebe ostali? Jer, ko bez sebe ostane, džaba mu kule i gradovi!
Pa onda – onaj treći, Makov, svjedok!
Onaj koji ništa nije ni vidio, ni čuo! A svjedoči.
Zar nam on odavno, možda od pamtivijeka, ne presuđuje i ne određuje životni put? Zar nam ne postavlja putokaze?
Ne znači li to da pjesnikovo (Makovo) pamćenje doseže i do najdubljih predjela prošlosti, da bi otud davalo podsticaj i snagu današnjem poetskom iskazu i izrazu?
Na kraju, u Slovu o sinu, Makova (opjevana) majka kaže da bi ćutala kao kamen/ ali kamen jadna nisam, i moli: Oprostite zato slovu/ koje će se skameniti.
A Makova slova skamenila su se u stihove. Da li oni, ti stihovi, štite (od zaborava, recimo)? Ko će to znati! Jer: Poiskah štit dobri da štiti me/ Bacih ga potom dobrog jer/ Tišti me, kaže pesnik.
„Ja sam samo onaj koji je u sjeni“
(Napisano 2016. godine, uz pola vijeka prvog objavljivanja Kamenog spavača Maka Dizdara)
Poslije višegodišnjeg povlačenja po prašnjavim fiokama, sada zaista nije bitno kojeg sarajevskog izdavača, prije tačno pola vijeka (1966), uz – gle čuda! – tridesetogodišnjicu pojavljivanja njegove prve pjesničke knjige Vidovopoljska noć (1936), objavljena je zbirka pjesama Kameni spavač Maka Dizdara, koja će u tadašnju savremenu poeziju jugoslovenskih prostora unijeti sasvim drugačije opjesmotvoren motiv mramorja, ili bar na nov način vazdići srednjovekovni bogumilski stećak između groba i zvijezda.
Vreli hercegovački kamen u Makovim stihovima oživio je, prodisao, otvorio pore na svojoj koži bjeljoj od srebra, da usrkne malo sunčeve svjetlosti koja će doprijeti do srčanih komora u njegovoj dubini. Čudesne vitice oko junaka na podignutim kamenovima izvile su se u bršljan koji se granao i listao venama nijemih posmatrača. Zapisi onog i o onom koji je pod kamenom na volšeban način pretočiće se u stihove: Davno sam ti legao/ I dugo ti mi je/ Ležati, a pjesnik će, začuđen kao i svi podanici Riječi, samo uzdahnuti: Ni život ni smrt ne pripada meni/ Ja sam samo onaj koji je u sjeni/ Onog što mu smrt ne mogaše ništa.
Zvjezdice iz raspuklog nara
Uz poluvjekovni jubilej „buđenja“ Kamenog spavača prisjetih se jednog svog putopisnog krokija, objavljenog prije otprilike dvije i po decenije u Oslobođenju. Raspukli nar juga bio je naslov tog lirski intoniranog teksta. U zrelom naru, ubranom na obali Radimlje, koji kilometar uzvodno od nekropole stećaka, vidio sam (i osjetio) toplinu stolačkog kamena i izmrvljena zrnca sunca po mramorovima rasprostrtim po Makovim stihovima. Ta sićušna sunašca mi, evo, i danas svjetlucaju pred očima, naročito kada zažmurim i zapitam se: kuda ode ono vrijeme kad sve je bilo naše i kad smo mi bili svoji?
Nije li taj osjećaj treperenja i komešanja zvjezdica prosutih iz raspuklog mediteranskog šipka/ nara/ morganja, to prošivanje rašivenih vidika srmom stihova, nije li to zapravo moćno prožimanje tananom poetskom niti našeg opoetizovanog života, u čemu prepoznajemo mekoću i Dizdareve nenametljive snage?
Psalmi i prokletstva
Sjeća li se neko onog distiha, cijele pjesme zapravo zgusnute u dva retka, ispod naslova Zapis o otkivanju? Da podsjetimo:
Tamo gdje su psalmi
Tu su i prokletstva.
Sa psalmom u molitvi krećemo na put, o prokletstvu nastojimo da ne mislimo. Pa ipak:
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke.
Trudimo li se uopšte da spoznamo da nam je ta modra rijeka dosuđena i da je ona najverovatnije u nama? Hoćemo li je, kad tome dođe čas, s radošću prelaziti?
Kad god nekuda krećem, sebi samom, ili prijateljima kraj sebe, tiho kažem „Valja nama preko rijeke.“ Može li poezija (ovog puta Makova) na bolji, potpuniji način biti prisutna u nama?
Usud trećeg svjedoka
Dok tražimo sebe u gradu, lako možemo ostati bez svog jedinog grada, poručuje nam pesnik. Ima li onda smisla da tražimo grad u sebi, da ne bismo bez sebe ostali? Jer, ko bez sebe ostane, džaba mu kule i gradovi!
Pa onda – onaj treći, Makov, svjedok!
Onaj koji ništa nije ni vidio, ni čuo! A svjedoči.
Zar nam on odavno, možda od pamtivijeka, ne presuđuje i ne određuje životni put? Zar nam ne postavlja putokaze?
Ne znači li to da pjesnikovo (Makovo) pamćenje doseže i do najdubljih predjela prošlosti, da bi otud davalo podsticaj i snagu današnjem poetskom iskazu i izrazu?
Na kraju, u Slovu o sinu, Makova (opjevana) majka kaže da bi ćutala kao kamen/ ali kamen jadna nisam, i moli: Oprostite zato slovu/ koje će se skameniti.
A Makova slova skamenila su se u stihove. Da li oni, ti stihovi, štite (od zaborava, recimo)? Ko će to znati! Jer: Poiskah štit dobri da štiti me/ Bacih ga potom dobrog jer/ Tišti me, kaže pesnik.