Tadija Bubalović, Tramošnica i tramošnički kraj, povjesnice s pogledom na budućnost, monografija, naklada Tadija Bubalović i Župa Gornja Tramošnica, 2022.
Punih 474 godine (1548.–2022.) Tramošnjani su uspjeli očuvati svoju zemlju na čijoj se ravnici kao uzvisine održavaju samo tri njezina brežuljka. Minuli rat ih je rastjerao kojekuda, u kovčezima se sve češće vraćaju umrli, s novim projektima vraćaju se najhrabriji, oni kojima je ta zemlja sve, život sam. To su oni koji vjeruju u svoj rad i pamet, među njima su i farmeri i umjetnici… Rastjerani su silom kad je u obje Tramošnice živjelo ukupno 3.302 stanovnika, usprkos sumornim činjenicama, oni su danas glavni obnovitelji postratne zemlje zvane Tramošnica. Jednoga dana možda će Tramošnica (Tremošnica, Čremošnica, Tremoscniza, Tremoshnicza, Tramošnjica, Tramosqniza, Czeremosniza, Schirmosnitza) opet imati predratni broj stanovnika, među obnoviteljima, sigurno je, neću biti ja, sigurno je da hoće samo ova knjiga, čiji je autor Tramošnjanin Tadija Bubalović, nekad sarajevski sudac i odvjetnik, on je ovu vrijednu knjigu pripremio u povodu punih 220 godina postojanja i djelovanja stare matične župe Tramošnica.
Što to ova njegova knjiga monografskog karaktera sadrži i kako to prezentira? Svemu što opisuje svom budućem čitatelju ova knjiga pristupa na znanstven način, s mnogo dragocjenih podataka s raznih izvora o Tramošnici, Gradačcu, Bos. Posavini, Bosni i Hercegovini, prvi put na takav način od nastanka do danas. Autor je u njoj vrlo detaljan i sistematičan, sve je na njezinim stranicama na sigurnim temeljima. Prije nje nitko nije o Tramošnici tako pisao, ona je na svojih 315 stranica prošla svim vremenima njezina postojanja, koja su od prvih dana do danas bila vrlo turbulentna i izuzetno teška za svakoga njezinog žitelja svih 474 godine. Istina, na sličan koncepcijski način, na 225 stranica, u povodu 40. obljetnice osnutka, godine 2013. u nakladi Svjetla riječi to je učinila i monografija Marijana Karaule Župa Donja Tramošnica, ali samo za jednu tramošničku župu.
Što je Tramošnjane još održalo u njihovoj zemlji svih proteklih godina postojanja? Održao ih je njihov duh koji su od njezina postojanja hrabrili franjevci, njezini najvjerniji i najuporniji čuvari otkad su u Bosni, od 1291. godine. Buduće čitatelje Tramošnice i tramošničkog kraja monografije Tadije Bubalovića čeka njezina bogata trpeza ukupnog života jednog mjesta, jednog manjeg grada. U prvom dijelu ove monografije su povjesnice Tramošnice i tramošničkog kraja, a potom Bosne, Bosanske Posavine i Gradačca. Autor takvu svoju koncepciju u svom uvodu obrazlaže ovako: „Bogatu povijest Tramošnice treba promatrati u kontekstu sudbinskih razdoblja bosanske, bosansko-posavske i gradačačke povijesti. To je njezin ne samo povijesni već i geografski, prirodni, narodnosni, demografski, jezični, konfesionalni, tradicijski i kulturni okvir kojim je određen njezin prepoznatljivi identitet.“ I nastavlja: „Koncepcijski, pa i sadržajno, pisana je tako da se može čitati i razgledati u dijelovima, neovisno o unutarnjem redoslijedu. Puno je većih i manjih tematskih cjelina, pa se nadam da će svatko pronaći ono što ga zanima.“
U jednom svom ratnom tekstu napisao sam da je svakom čovjeku zavičaj izuzetno važan, da je Tramošnica u njemu za mene „samo jedna točka u njegovom kozmosu.“ I strahovao sam da ću u ratu izgubiti „i tu jednu točku, dragu, kao što čovjeku može biti drag najbližnji, rođeni! U njoj je sva krv moga života: djetinjstvo, mladost, zrelost. Čovjek bez zavičaja isto je što i zvijezda bez sazviježđa.“ Kao da mi je ova monografija na najbolji način izbrisala taj strah, svojim pričama o Tramošnjanima, koji su se u poraću autorskim djelima suprotstavili svim vrstama razaranja i progona, vratila mi je nadu da je na najbolji način, zahvaljujući njima, nastavak života moguć.
Tko su ti ljudi i koja su njihova djela u renesansi života u tramošničkom kraju? I u Donjoj Tramošnici i u Gornjoj Tramošnici opet su zasjale zvijezdice. One tek počinju širiti svoje sazviježđe u kojemu su privatnici raznih profila. Među njima su poduzetnici Niko Mašić (vlasnik farme „Agro-Mašić“), Ivan Šokčević (investitor i vlasnik Doma za starije i nemoćne „Majka Terezija“ u Tramošnici Gornjoj), Anto Jurkić (akademski kipar, vlasnik Umjetničke ljevaonice „Jurkić“ i restaurator skulptura), fra Nikola Bošnjak (vlasnik izuzetno vrijedne kolekcije slika i grafika), sestra Božena Gagulić, redovnica (naivna slikarica), Marija Bošković (skupljačica karakterističnih govornih fraza Tramošnjana tiskanih i u ovoj knjizi, autorica knjige Tramošnica … u svojoj riječi), Slaven Miličević (akademski kipar), Marijan Dadić (akademski slikar). Iako svi spomenuti vjerojatno nemaju stalno prebivalište u Tramošnici, njihove vrijednosti sigurno imaju, one potiču izgnane i prognane da se vrate u Tramošnicu. Stimulirajuće su i ohrabrujuće.
Sa spomenutim Tramošnjanima Tramošnica je u poraću dobila sadržaje koje prije rata nije imala: Slikarska kolonija u Donjoj Tramošnici (i galerija kolekcionara fra Nikole Bošnjaka je u toj župi u pripremi), Dom za starije i nemoćne „Majka Terezija“ u Gornjoj Tramošnici, od 2018. godine Umjetničku ljevaonicu „Jurkić“ akademskog kipara Ante Jurkića i sina Luke u Donjoj Tramošnici, Muzej i knjižnica „Fra Valerije Stipić“ u Gornjoj Tramošnici.
Ova monografija Tadije Bubalovića govori i o razvoju sporta, o izvornoj glazbi, tradiciji i običajima, svetkovinama, narodnim nošnjama, starinama i govoru u Tramošnici. Vrlo iscrpno obrađuje i temu školstva koje je pred minuli rat bilo na vrhuncu svog razvoja starog 166 godina. Nažalost, u Tramošnici je školstvo minuli rat zaustavio, nema djece, nema mladih, vraćaju se samo stariji. A Tramošnica je veliko i raštrkano naselje sa desetak sela (Orlovo Polje, Grab, Okruglić, Kozići-Puškarići, Marjanovići, Brdo, Tuzlani, Liporašće, Njivak, Čardak, Bubalovići). Sve do 1968. Tramošnici je pripadao i Turić, tada ga je od nje nadbiskup Čekada odvojio i proglasio župom. Četiri godine nakon Turića (1972.) i Srednja Slatina, posvećena sv. Franji Asiškom, odvojena je od matične župe Tramošnica.
Većina onih koji su danas s djecom u Tramošnici, nažalost, nema ni svog najbližeg susjeda. U desetak zaselaka, danas ih i u jednoj i u drugoj župi živi samo oko 500. Svi ostali Tramošnjani su izbjeglice, u raznim dijelovima svijeta. Kad je rat završen, u Daytonu su Tramošnicu podijelili na dva entiteta. Tramošnjanima je falilo nešto oko pet kilometara da svi ostanu u Federaciji, polovica ih je pripala drugom entitetu, Republici srpskoj. Da se to nije dogodilo, i tih 500 povratnika bili bi danas kao i prije rata u Gradačcu. Škola im je danas samo do petog razreda, od šestog do osmog idu u Gradačac ili u daytonsku općinu Pelagićevo. Do petog razreda uče na hrvatskom, u Gradačcu nastavljaju na bosanskom, u Pelagićevu na srpskom. Iako od šestog do osmog ne uče na hrvatskom, u knjižice im učitelji ipak upisuju hrvatski jezik. Poslije, većinom, nastavljaju školovanje u drugoj državi, u Hrvatskoj.
U monografiji je tiskan i spisak svih učitelja i nastavnika, među kojima je najdugovječniji Đorđe (Đoko) Lazarević (1929.-2011.), rodom iz Bijeljine. Bio je oženjen Tramošnjankom. Po njegovoj želji sahranjen je u groblju u kojem i njegova Tramošnjanka, na groblju u Okrugliću. Od domaćih nastavnika najdugovječniji je Stjepan (Stijepo) Mijić iz Čardaka.
Malo je Tramošnjana koji znaju da je u njoj rođen jedan od najboljih poznavalaca Biblije. Svoje čitatelje s njim detaljno upoznaje ova monografija. Zove se Mato Zovkić, on je jedan od najučenijih živućih Tramošnjana. Nakon pučke škole, mature i licencijata za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je u Đakovu 1963. Doktorsku disertaciju obranio je na zagrebačkom KBF-u 1968., a 1972. postigao je i magisterij iz Svetog pisma na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Od listopada iste godine pa sve do 2011. bio je profesor na sarajevskom KBF-u. Senat Univerziteta u Sarajevu dodijelio mu je u mirovini 2015. počasno akademsko zvanje profesora emeritusa. Autor je više od 20 knjiga, preko 200 znanstvenih članaka, desetak prijevoda teoloških knjiga i dijelova Biblije, piše i recenzije na knjige, svoje radove objavljuje na hrvatskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku.
I Franjo Kristić, profesor povijesti i latinskog jezika, rodom je iz Tramošnice. Kao gimnazijski profesor radio je u Gradačcu, Dubrovniku i još nekim bh. i hrvatskim mjestima. Autor je Tramošničkog spomenara objavljenog prigodom 200-te obljetnice osnivanja župe Tramošnica (1802.-2002.).
Tramošnjani su u svojoj dugoj povijesti sahranjivani u četiri groblja: Džudovsko groblje (najstarije, zagonetno, geološki neistraženo), Novo groblje na Grabu, groblje u Turiću (staro oko 250 godina, u njemu je pokopan Sluga Božji, mučenik fra Lovro Milanović, rodom iz Sarajeva, na službi vrlo kratko u Tramošnici) i groblje u Okrugliću (zajedničko za obje župe, po predaji staro oko 400 godina s preko 30.000 pokojnika). Na groblju u Okrugliću su i kosti pjesnikafra Andrije Barukčića (1805.-1839.). Rođen je u mjestu Osredak kod Doboja, 11. 11.1805. Prijateljevao je s fra Ambrožom Matićem (Blaževac, 1795.-Garevac, 1849. ) koji se utopio u rijeci Bosni. Fra Ambrož je bio župnik u Tramošnici od 1831. do 1849. U groblju Okruglić pokopan je i fra Ilija Ćavarović (1844.-1901.), graditelja prve crkve u Tramošnici (1888.). Fra Lovro Milanović (1777.-1807.) bio je župnik u Tramošnici do 3. veljače 1807. godine. U turićkom zaseoku Staro Selo te godine ga je mučki ubio Mujo Arnaut, nadglednik imanja Osman-bega Gradaščevića.
Monografija Tramošnica i tramošnički kraj Tadije Bubalovića je vrijedan istraživački projekt. Oslonjen je na bogatu literaturu, sveobuhvatan je, uzorno postavljen i realiziran u vrlo kvalitetnoj tiskari Grafomark, Zagreb. Bogato je ilustriran vrijednim fotografijama.
Život gotovo svake knjige je do Sudnjega dana, one najvrjednije vjerojatno će biti i u knjižnicama uskrslih iz mrtvih. Siguran sam da će se i ova monografija nalaziti u riznici dugovječnih i izuzetnih, pouzdanih čuvara prošlosti. Hoće li potaknuti povratak prognanih Tramošnjana veliko je pitanje jer predugo traje njihov život u novim sredinama. Sve što prognani nisu znali o svom zavičaju prije rata, saznat će iz ove knjige ako je kupe i pročitaju. Hoće li ih novo saznanje vratiti ratom opustošenom rodnom kraju, umrtvljenom i devastiranom u kojemu je sve njihovo blago „teško“ gotovo pet stotina godina svakojakoga života njihovih predaka, otkrit će budućnost. Ma čija bila, toliko stara baština dira u srce i potiče na povratak da zauvijek ne ostane samo mrtvo gnijezdo povratnika. Jer, rečeno je: Svoj si samo onda kad na svome si.
Izuzetna monografija o Tramošnici
Tadija Bubalović, Tramošnica i tramošnički kraj, povjesnice s pogledom na budućnost, monografija, naklada Tadija Bubalović i Župa Gornja Tramošnica, 2022.
Punih 474 godine (1548.–2022.) Tramošnjani su uspjeli očuvati svoju zemlju na čijoj se ravnici kao uzvisine održavaju samo tri njezina brežuljka. Minuli rat ih je rastjerao kojekuda, u kovčezima se sve češće vraćaju umrli, s novim projektima vraćaju se najhrabriji, oni kojima je ta zemlja sve, život sam. To su oni koji vjeruju u svoj rad i pamet, među njima su i farmeri i umjetnici… Rastjerani su silom kad je u obje Tramošnice živjelo ukupno 3.302 stanovnika, usprkos sumornim činjenicama, oni su danas glavni obnovitelji postratne zemlje zvane Tramošnica. Jednoga dana možda će Tramošnica (Tremošnica, Čremošnica, Tremoscniza, Tremoshnicza, Tramošnjica, Tramosqniza, Czeremosniza, Schirmosnitza) opet imati predratni broj stanovnika, među obnoviteljima, sigurno je, neću biti ja, sigurno je da hoće samo ova knjiga, čiji je autor Tramošnjanin Tadija Bubalović, nekad sarajevski sudac i odvjetnik, on je ovu vrijednu knjigu pripremio u povodu punih 220 godina postojanja i djelovanja stare matične župe Tramošnica.
Što to ova njegova knjiga monografskog karaktera sadrži i kako to prezentira? Svemu što opisuje svom budućem čitatelju ova knjiga pristupa na znanstven način, s mnogo dragocjenih podataka s raznih izvora o Tramošnici, Gradačcu, Bos. Posavini, Bosni i Hercegovini, prvi put na takav način od nastanka do danas. Autor je u njoj vrlo detaljan i sistematičan, sve je na njezinim stranicama na sigurnim temeljima. Prije nje nitko nije o Tramošnici tako pisao, ona je na svojih 315 stranica prošla svim vremenima njezina postojanja, koja su od prvih dana do danas bila vrlo turbulentna i izuzetno teška za svakoga njezinog žitelja svih 474 godine. Istina, na sličan koncepcijski način, na 225 stranica, u povodu 40. obljetnice osnutka, godine 2013. u nakladi Svjetla riječi to je učinila i monografija Marijana Karaule Župa Donja Tramošnica, ali samo za jednu tramošničku župu.
Što je Tramošnjane još održalo u njihovoj zemlji svih proteklih godina postojanja? Održao ih je njihov duh koji su od njezina postojanja hrabrili franjevci, njezini najvjerniji i najuporniji čuvari otkad su u Bosni, od 1291. godine. Buduće čitatelje Tramošnice i tramošničkog kraja monografije Tadije Bubalovića čeka njezina bogata trpeza ukupnog života jednog mjesta, jednog manjeg grada. U prvom dijelu ove monografije su povjesnice Tramošnice i tramošničkog kraja, a potom Bosne, Bosanske Posavine i Gradačca. Autor takvu svoju koncepciju u svom uvodu obrazlaže ovako: „Bogatu povijest Tramošnice treba promatrati u kontekstu sudbinskih razdoblja bosanske, bosansko-posavske i gradačačke povijesti. To je njezin ne samo povijesni već i geografski, prirodni, narodnosni, demografski, jezični, konfesionalni, tradicijski i kulturni okvir kojim je određen njezin prepoznatljivi identitet.“ I nastavlja: „Koncepcijski, pa i sadržajno, pisana je tako da se može čitati i razgledati u dijelovima, neovisno o unutarnjem redoslijedu. Puno je većih i manjih tematskih cjelina, pa se nadam da će svatko pronaći ono što ga zanima.“
U jednom svom ratnom tekstu napisao sam da je svakom čovjeku zavičaj izuzetno važan, da je Tramošnica u njemu za mene „samo jedna točka u njegovom kozmosu.“ I strahovao sam da ću u ratu izgubiti „i tu jednu točku, dragu, kao što čovjeku može biti drag najbližnji, rođeni! U njoj je sva krv moga života: djetinjstvo, mladost, zrelost. Čovjek bez zavičaja isto je što i zvijezda bez sazviježđa.“ Kao da mi je ova monografija na najbolji način izbrisala taj strah, svojim pričama o Tramošnjanima, koji su se u poraću autorskim djelima suprotstavili svim vrstama razaranja i progona, vratila mi je nadu da je na najbolji način, zahvaljujući njima, nastavak života moguć.
Tko su ti ljudi i koja su njihova djela u renesansi života u tramošničkom kraju? I u Donjoj Tramošnici i u Gornjoj Tramošnici opet su zasjale zvijezdice. One tek počinju širiti svoje sazviježđe u kojemu su privatnici raznih profila. Među njima su poduzetnici Niko Mašić (vlasnik farme „Agro-Mašić“), Ivan Šokčević (investitor i vlasnik Doma za starije i nemoćne „Majka Terezija“ u Tramošnici Gornjoj), Anto Jurkić (akademski kipar, vlasnik Umjetničke ljevaonice „Jurkić“ i restaurator skulptura), fra Nikola Bošnjak (vlasnik izuzetno vrijedne kolekcije slika i grafika), sestra Božena Gagulić, redovnica (naivna slikarica), Marija Bošković (skupljačica karakterističnih govornih fraza Tramošnjana tiskanih i u ovoj knjizi, autorica knjige Tramošnica … u svojoj riječi), Slaven Miličević (akademski kipar), Marijan Dadić (akademski slikar). Iako svi spomenuti vjerojatno nemaju stalno prebivalište u Tramošnici, njihove vrijednosti sigurno imaju, one potiču izgnane i prognane da se vrate u Tramošnicu. Stimulirajuće su i ohrabrujuće.
Sa spomenutim Tramošnjanima Tramošnica je u poraću dobila sadržaje koje prije rata nije imala: Slikarska kolonija u Donjoj Tramošnici (i galerija kolekcionara fra Nikole Bošnjaka je u toj župi u pripremi), Dom za starije i nemoćne „Majka Terezija“ u Gornjoj Tramošnici, od 2018. godine Umjetničku ljevaonicu „Jurkić“ akademskog kipara Ante Jurkića i sina Luke u Donjoj Tramošnici, Muzej i knjižnica „Fra Valerije Stipić“ u Gornjoj Tramošnici.
Ova monografija Tadije Bubalovića govori i o razvoju sporta, o izvornoj glazbi, tradiciji i običajima, svetkovinama, narodnim nošnjama, starinama i govoru u Tramošnici. Vrlo iscrpno obrađuje i temu školstva koje je pred minuli rat bilo na vrhuncu svog razvoja starog 166 godina. Nažalost, u Tramošnici je školstvo minuli rat zaustavio, nema djece, nema mladih, vraćaju se samo stariji. A Tramošnica je veliko i raštrkano naselje sa desetak sela (Orlovo Polje, Grab, Okruglić, Kozići-Puškarići, Marjanovići, Brdo, Tuzlani, Liporašće, Njivak, Čardak, Bubalovići). Sve do 1968. Tramošnici je pripadao i Turić, tada ga je od nje nadbiskup Čekada odvojio i proglasio župom. Četiri godine nakon Turića (1972.) i Srednja Slatina, posvećena sv. Franji Asiškom, odvojena je od matične župe Tramošnica.
Većina onih koji su danas s djecom u Tramošnici, nažalost, nema ni svog najbližeg susjeda. U desetak zaselaka, danas ih i u jednoj i u drugoj župi živi samo oko 500. Svi ostali Tramošnjani su izbjeglice, u raznim dijelovima svijeta. Kad je rat završen, u Daytonu su Tramošnicu podijelili na dva entiteta. Tramošnjanima je falilo nešto oko pet kilometara da svi ostanu u Federaciji, polovica ih je pripala drugom entitetu, Republici srpskoj. Da se to nije dogodilo, i tih 500 povratnika bili bi danas kao i prije rata u Gradačcu. Škola im je danas samo do petog razreda, od šestog do osmog idu u Gradačac ili u daytonsku općinu Pelagićevo. Do petog razreda uče na hrvatskom, u Gradačcu nastavljaju na bosanskom, u Pelagićevu na srpskom. Iako od šestog do osmog ne uče na hrvatskom, u knjižice im učitelji ipak upisuju hrvatski jezik. Poslije, većinom, nastavljaju školovanje u drugoj državi, u Hrvatskoj.
U monografiji je tiskan i spisak svih učitelja i nastavnika, među kojima je najdugovječniji Đorđe (Đoko) Lazarević (1929.-2011.), rodom iz Bijeljine. Bio je oženjen Tramošnjankom. Po njegovoj želji sahranjen je u groblju u kojem i njegova Tramošnjanka, na groblju u Okrugliću. Od domaćih nastavnika najdugovječniji je Stjepan (Stijepo) Mijić iz Čardaka.
Malo je Tramošnjana koji znaju da je u njoj rođen jedan od najboljih poznavalaca Biblije. Svoje čitatelje s njim detaljno upoznaje ova monografija. Zove se Mato Zovkić, on je jedan od najučenijih živućih Tramošnjana. Nakon pučke škole, mature i licencijata za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je u Đakovu 1963. Doktorsku disertaciju obranio je na zagrebačkom KBF-u 1968., a 1972. postigao je i magisterij iz Svetog pisma na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Od listopada iste godine pa sve do 2011. bio je profesor na sarajevskom KBF-u. Senat Univerziteta u Sarajevu dodijelio mu je u mirovini 2015. počasno akademsko zvanje profesora emeritusa. Autor je više od 20 knjiga, preko 200 znanstvenih članaka, desetak prijevoda teoloških knjiga i dijelova Biblije, piše i recenzije na knjige, svoje radove objavljuje na hrvatskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku.
I Franjo Kristić, profesor povijesti i latinskog jezika, rodom je iz Tramošnice. Kao gimnazijski profesor radio je u Gradačcu, Dubrovniku i još nekim bh. i hrvatskim mjestima. Autor je Tramošničkog spomenara objavljenog prigodom 200-te obljetnice osnivanja župe Tramošnica (1802.-2002.).
Tramošnjani su u svojoj dugoj povijesti sahranjivani u četiri groblja: Džudovsko groblje (najstarije, zagonetno, geološki neistraženo), Novo groblje na Grabu, groblje u Turiću (staro oko 250 godina, u njemu je pokopan Sluga Božji, mučenik fra Lovro Milanović, rodom iz Sarajeva, na službi vrlo kratko u Tramošnici) i groblje u Okrugliću (zajedničko za obje župe, po predaji staro oko 400 godina s preko 30.000 pokojnika). Na groblju u Okrugliću su i kosti pjesnika fra Andrije Barukčića (1805.-1839.). Rođen je u mjestu Osredak kod Doboja, 11. 11.1805. Prijateljevao je s fra Ambrožom Matićem (Blaževac, 1795.-Garevac, 1849. ) koji se utopio u rijeci Bosni. Fra Ambrož je bio župnik u Tramošnici od 1831. do 1849. U groblju Okruglić pokopan je i fra Ilija Ćavarović (1844.-1901.), graditelja prve crkve u Tramošnici (1888.). Fra Lovro Milanović (1777.-1807.) bio je župnik u Tramošnici do 3. veljače 1807. godine. U turićkom zaseoku Staro Selo te godine ga je mučki ubio Mujo Arnaut, nadglednik imanja Osman-bega Gradaščevića.
Monografija Tramošnica i tramošnički kraj Tadije Bubalovića je vrijedan istraživački projekt. Oslonjen je na bogatu literaturu, sveobuhvatan je, uzorno postavljen i realiziran u vrlo kvalitetnoj tiskari Grafomark, Zagreb. Bogato je ilustriran vrijednim fotografijama.
Život gotovo svake knjige je do Sudnjega dana, one najvrjednije vjerojatno će biti i u knjižnicama uskrslih iz mrtvih. Siguran sam da će se i ova monografija nalaziti u riznici dugovječnih i izuzetnih, pouzdanih čuvara prošlosti. Hoće li potaknuti povratak prognanih Tramošnjana veliko je pitanje jer predugo traje njihov život u novim sredinama. Sve što prognani nisu znali o svom zavičaju prije rata, saznat će iz ove knjige ako je kupe i pročitaju. Hoće li ih novo saznanje vratiti ratom opustošenom rodnom kraju, umrtvljenom i devastiranom u kojemu je sve njihovo blago „teško“ gotovo pet stotina godina svakojakoga života njihovih predaka, otkrit će budućnost. Ma čija bila, toliko stara baština dira u srce i potiče na povratak da zauvijek ne ostane samo mrtvo gnijezdo povratnika. Jer, rečeno je: Svoj si samo onda kad na svome si.