Šolja je nasađena uz samu kadu te je, da bi sjeo, morao zavući kolena pod njenu oštru, podsvinutu gornju ivicu.
Prstenasti mišići čmara počeli su popuštati, usijana karlica počela se hladiti, a čitavo tijelo njihali su žmarci, razbijajući ukočenost u ugodnu drhtavicu. I sad valja mirno iščekivati, ili mirno dremuckati. Upravo dok je u drijemežu saginjao glavu k spasonosnoj nadlaktici, opazi na dnu kade poveliku hrakotinu pepeljastomodre sline.
Kolika je bože blagi, rasani se u čuđenju, kao da je onaj dušu ispljunuo! Sad, šta je tu je: blehnuo je, sa gađenjem i naporom, u to smežureno kiklopovo oko i o njenom vlasniku mislio. Neki drznik, tješio se, maloumnik ili slijepac, inače bi zasigurno odvrnuo slavinu. Može biti da je jedan od onih gojnih glavonja opštinskih. One su tako surove i drske. A ako je sam i ako je posrnuo? A ako je svjestan svoje bijede i korača svijetom s glavom pod pazuhom! U svakom slučaju, slina se spekla za podlogu i vodni je mlaz više ne može isprati. Ako bi se dodirnula prstom i probila, ako bi se podigla uvis i blago rastegla. Ako bi se dodirnula, recimo, jezikom. Hajde, junačino, kušaj golu ljudsku dušu. Šta bi da se tvoja, negdje, ovako zatekla?
Sve je do sistema, zaključuje, do uređenja zajednice. Umrijećemo tiho, pretvoreni u naviku. Toliko smo buke dizali jezikom. I toliko toga uneredili. I gdje su sve one svete knjige, svi oni tribuni, spasitelji i proroci. I gdje barem jedno zrnce samilosti i utjehe? Ustaje i hitro navlači pantalone. Jedva, na kaišu, pogađa rupicu.
Nije se osvrnuo da pogleda veličinu i boju novoga izmeta. To je, do sada, uvijek činio.
Iznenadni susret
Šolja je nasađena uz samu kadu te je, da bi sjeo, morao zavući kolena pod njenu oštru, podsvinutu gornju ivicu.
Prstenasti mišići čmara počeli su popuštati, usijana karlica počela se hladiti, a čitavo tijelo njihali su žmarci, razbijajući ukočenost u ugodnu drhtavicu. I sad valja mirno iščekivati, ili mirno dremuckati. Upravo dok je u drijemežu saginjao glavu k spasonosnoj nadlaktici, opazi na dnu kade poveliku hrakotinu pepeljastomodre sline.
Kolika je bože blagi, rasani se u čuđenju, kao da je onaj dušu ispljunuo! Sad, šta je tu je: blehnuo je, sa gađenjem i naporom, u to smežureno kiklopovo oko i o njenom vlasniku mislio. Neki drznik, tješio se, maloumnik ili slijepac, inače bi zasigurno odvrnuo slavinu. Može biti da je jedan od onih gojnih glavonja opštinskih. One su tako surove i drske. A ako je sam i ako je posrnuo? A ako je svjestan svoje bijede i korača svijetom s glavom pod pazuhom! U svakom slučaju, slina se spekla za podlogu i vodni je mlaz više ne može isprati. Ako bi se dodirnula prstom i probila, ako bi se podigla uvis i blago rastegla. Ako bi se dodirnula, recimo, jezikom. Hajde, junačino, kušaj golu ljudsku dušu. Šta bi da se tvoja, negdje, ovako zatekla?
Sve je do sistema, zaključuje, do uređenja zajednice. Umrijećemo tiho, pretvoreni u naviku. Toliko smo buke dizali jezikom. I toliko toga uneredili. I gdje su sve one svete knjige, svi oni tribuni, spasitelji i proroci. I gdje barem jedno zrnce samilosti i utjehe? Ustaje i hitro navlači pantalone. Jedva, na kaišu, pogađa rupicu.
Nije se osvrnuo da pogleda veličinu i boju novoga izmeta. To je, do sada, uvijek činio.
Nije čak za sobom ni vodu pustio.