Neobična knjiga, Nat Tate: američki umjetnik. William Boyd je autor ove biografije “malo poznatog američkog slikara”, a knjiga je pisana s namjerom da Nata Tatea vrati na zasluženo mjesto u povijesti umjetnosti. Moje zanimanje za knjigu je probuđeno prošlog ljeta, nakon što sam otkrio da je biografija izmišljena, da umjetnik s imenom Nat Tate nije postojao, da je u pitanju igra autora Williama Boyda (i Davida Bowiea, urednika izdavačke kuće 21 Publishing koja je knjigu objavila), da je to njegov podsmijeh neobaviještenoj likovnoj javnosti.
Meni su slične javne podvale drage, pa sam se dao u potragu za knjigom i evo je sada na stolu, listam je. Biografija Nata Tatea je opremljena fotografijama “prijatelja” iz svijeta umjetnosti (Frank O’Hara, de Kooning), ali i “njegovim” rijetkim portretima. Na jednoj slici on je devetogodišnjak s fudbalskom loptom. Fotografija iz 1959. godine, “snimljena u Londonu nekoliko mjeseci prije njegove smrti”, objavljena je i na naslovnoj stranici knjige.
Ko zna odakle je William Boyd posudio te fotografije? I ko su te osobe na slikama? U njihovu anonimnost se pouzdao autor biografije o nepostojećem slikaru, a objavljujući ih on je poništio postojanje dvije, tri, četiri stvarne ličnosti, da bi omogućio život jednoj izmišljenoj. Upotreba dokumenta (u ovom slučaju fotografije) u književnosti, stavlja pisca na moralni ispit. Pisanje, valjda, ne bi smjelo ići na štetu živih i ne-živih ljudi. Ali više od toga uznemirava sljedeće: sve one fotografije na kojim si nasmijan, na kojim poziraš, na kojim si zbog nekog dnevnog problema zabrinut, sve te fotografije, zapravo, nisu dokaz da si na svijetu postojao.
Izmišljeni autor
Neobična knjiga, Nat Tate: američki umjetnik. William Boyd je autor ove biografije “malo poznatog američkog slikara”, a knjiga je pisana s namjerom da Nata Tatea vrati na zasluženo mjesto u povijesti umjetnosti. Moje zanimanje za knjigu je probuđeno prošlog ljeta, nakon što sam otkrio da je biografija izmišljena, da umjetnik s imenom Nat Tate nije postojao, da je u pitanju igra autora Williama Boyda (i Davida Bowiea, urednika izdavačke kuće 21 Publishing koja je knjigu objavila), da je to njegov podsmijeh neobaviještenoj likovnoj javnosti.
Meni su slične javne podvale drage, pa sam se dao u potragu za knjigom i evo je sada na stolu, listam je. Biografija Nata Tatea je opremljena fotografijama “prijatelja” iz svijeta umjetnosti (Frank O’Hara, de Kooning), ali i “njegovim” rijetkim portretima. Na jednoj slici on je devetogodišnjak s fudbalskom loptom. Fotografija iz 1959. godine, “snimljena u Londonu nekoliko mjeseci prije njegove smrti”, objavljena je i na naslovnoj stranici knjige.
Ko zna odakle je William Boyd posudio te fotografije? I ko su te osobe na slikama? U njihovu anonimnost se pouzdao autor biografije o nepostojećem slikaru, a objavljujući ih on je poništio postojanje dvije, tri, četiri stvarne ličnosti, da bi omogućio život jednoj izmišljenoj. Upotreba dokumenta (u ovom slučaju fotografije) u književnosti, stavlja pisca na moralni ispit. Pisanje, valjda, ne bi smjelo ići na štetu živih i ne-živih ljudi. Ali više od toga uznemirava sljedeće: sve one fotografije na kojim si nasmijan, na kojim poziraš, na kojim si zbog nekog dnevnog problema zabrinut, sve te fotografije, zapravo, nisu dokaz da si na svijetu postojao.