Naše mjesto je malo pa ću sve ovo ispričati bez spominjanja imena, mada ih ponekad nije lako preskočiti. Otkad radim kao čuvar u mrtvačnici, upoznao sam više mladih ljudi iz našeg mjesta nego za svih onih tridesetak godina koliko ovdje živim. Upoznao, kažem, mada to možda i nije baš pravi izraz. Znam kad su se neki od njih rodili, znam njihove očeve, ali su mi se djeca za tih mnogo godina nekako izgubila iz vida pa ih sada prepoznajem i ponovno upoznajem. Većinu ipak znam, sretnem ih na ulici ili u prodavaonici, ali ih ovdje upoznajem na sasvim drugi način.
Mrtvačnica se nalazi ni kilometar od zadnjih kuća, a naše mjesto je u prometnom smislu pravo slijepo crijevo. Odavde vode tek dva puta za dva mala sela i nakon njih je „kraj svijeta“ – šume, planine, pustoš…
Pretpostavljam da mnogi mladi ljudi pojma nemaju o tome da u mrtvačnici postoji čuvar. Bit će da imaju drugih, važnijih stvari o kojima razmišljaju i kojim se bave. Mislim to tako zato što nikako ne mogu shvatiti da mnogi baš prostor ispred mrtvačnice odaberu kao mjesto gdje će parkirati auto i raditi one stvari koje mladi negdje valjda moraju raditi. Moj život je bio drugačiji; nisam se ženio, valjalo je preživjeti, tko bi mislio još i na to, a sad je i inače sve drugačije. Uglavnom, parkiraju i ostanu, netko petnaestak minuta, netko pola sata, a ima ih koji se zadrže i po dva sata. Ljeto, zima, vruće ili hladno, to im ne igra veliku ulogu, uvijek nekoga ima. Razlika je samo u tome što zimi ostave upaljen motor.
Ima dana kad u našem mjestu nitko ne umre, ali ja opet moram biti u svom sobičku, jer se već dvaput desilo da netko obije mrtvačnicu, mada se nema bog zna šta ukrasti. Udruga koja brine za groblje i ukope plaća mi nešto crkavice koja mi ipak dobro dođe u mojim umirovljeničkim danima. Čudno je, i to moram reći, kako se naše mjesto u mnogo čemu nabrzinu promijenilo, pa i u ovom sa čim ja imam veze: dok nije bilo mrtvačnice, bio je običaj da mrtvac bude položen u nekoj od kućnih prostorija i onda bi susjedi, rođaci i prijatelji njegove obitelji po svu noć sjedili u toj i u drugim sobama, pijuckali i mezili, „čuvajući“ pokojnika i nazdravljajući za njegovu dušu. Jedni bi dolazili, drugi odlazili i uglavnom bi se tako dočekalo jutro i provelo vrijeme do sahrane. Kad je mrtvačnica tek podignuta, mnogi nisu htjeli ni čuti da pokojnika donesu ovdje, mada je to najpraktičnije, i iz higijenskih razloga, i zbog toga što dežuram ja, ne mora nitko više, a i groblje je ni sto metara odavde. Ipak, nije trebalo mnogo da nestane tih koji nisu dali „ni pomisliti“; uskoro su svi, nakon što bi liječnici, nekad i policija i ostali, obavili svoje, dopremali pokojnike ovdje, kod mene, i jedino ja sam pričao s njima, namještao im bijele prekrivače u kovčezima i ušuškavao ih kao da im je hladno. Svijeće im nisam palio, obično bi to uradili njihovi kad ih dovezu, a nisam ni za kim ni zaplakao. Kako sam oduvijek najviše vremena provodio sâm, ponekad bih se uhvatio i u razmišljanju da nekom od njih, dok gledam je li sve u redu, i kažem poneku riječ, uglavnom onima koje sam malo bolje znao. Ništa posebno, samo tako, u prolazu, recimo: „E, moj Mirko…“ I to je bilo to. Ili: „Jà, Anđe, ode nam i ti Bogu na istinu!“
E, sad, bilo je govora da će javnu rasvjetu provesti do mrtvačnice, ali valjda u općinskom proračunu nije bilo novca i sad ja svake noći sjedim takoreći u mraku. Imam ja svjetlo u ovom sobičku između dvije komore mrtvačnice, ima rasvjeta i u komorama, ali ga rijetko palim, jer nema ni potrebe, sjediti mogu i u mraku, a iz sobička se izlazi u hodnik i ulazi u obje komore za mrtvace. A ako sam već ja propustio to što oni svake večeri rade, ne moram njima smetati.
Za ove gotovo tri godine otkad sam ovdje, naučio sam gotovo sve aute koji ovdje dolaze i brojeve tablica, jer, kažem, malo je ovo mjesto, u svemu svega oko osamsto stanovnika, a prevladavaju stariji. I mogu reći da sam vidio čudnih slučajeva i ljudi.
Recimo M., policajac: jedne večeri, malo prije ponoći, došao je s djevojkom s kojom uvijek dolazi. Otišli su nakon možda 45 minuta, a pola sata kasnije pojavio se sa konobaricom Ž. i ostao s njom dva sata. Sa dvije ženske za jednu večer! A sutra navečer opet s djevojkom! Ili kad je R., također stalni posjetitelj ovog mjesta, on radi u vojsci, parkirao malo dalje, tamo gdje je parking blago nagnut: ili je zaboravio podići ručnu kočnicu ili ne znam šta je moglo biti, uglavnom je auto u neko doba sam krenuo unazad, najprije polako, potom sve brže, a on i ta što je bila s njim valjda nisu primijetili, pa su se zadnjim dijelom auta zabili pravo u betonsku ogradu! Iskočili su iz auta za sekundu, polugoli, on se uhvatio za glavu, sigurno je bilo štete, a ona ga je nagovarala da uđe u auto i govorila da idu, da ujutro vidi šta je popucalo. R. je bio prepadnut jer se, čuo sam dok je kukao, plašio kako će reagirati njegova supruga, da će morati objašnjavati… Ili A., udovica, muž joj je bio učitelj – dolazila je često, ali vječito s nekim drugim, barem koliko se moglo vidjeti kroz prozore njenog „forda“ kad tek dođu, a to je dovoljno. Vidi se i kad izađu mokriti, i muški i žene. I često pomislim kako će se sigurno prehladiti kad tako slabo obučeni, nerijetko i goli, izađu iz auta. Kasnije se prozori zamagle, nekad se ne vidi više ništa. Ja bih se nekad i okrenuo kad tek dođu, dok se vidi tko je u autu, ali od mene svakako neće biti problema, nikad nikom nisam rekao koga sam s kim vidio, sve što sam vidio sa mnom će na onaj svijet. Neki sigurno i znaju da ja sjedim tu, u mraku, i sve vidim, ali im ne smeta, jer znaju da neću pričati okolo, a omladina je danas valjda takva da im ni inače ne smeta, jer se nekad znaju poredati i tri auta jedan blizu drugog i nikom to nije problem. Bit će da ima i onih koji priželjkuju da ih netko gleda, ma kako to čudno izgledalo. Neki znaju raditi te stvari i vani, na haubi, ništa im ne smeta to što poneko auto uvijek naiđe u ona dva sela; neki se malo sklone kad vide svjetla, a neki ništa, samo nastave.
Ipak, moram reći da je malo nezgodno, ovo je mrtvačnica, a oni rade te stvari! Često je unutra mrtvac, nekad i dvojica, a oni vani rade to, pa mi nekako izgleda da nema smisla. Pa, recimo, kad sam vidio K. s nekim tipom! Svekrva joj je umrla desetak dana prije i prenoćila ovdje u mrtvačnici, sahranili je sutradan, i K. je plakala, a sad, evo je s nekim…! Sutra navečer, taman kad sam krenuo na smjenu, vidim je kako s mužem šeta gradom ruku pod ruku, oboje crninu nose, kao – žali ona svekrvu! A ovdje sigurno nije bila s njim! Ili kad je isti onaj policajac R. istjerao jednu iz auta, znam je, nije važno, možda mi je i neki daljnji rod; nije sačekao ni da se obuče, nego je samo izbacio odjeću kroz prozor i odjurio, a ona, uplakana, skupljala svoje stvari po asfaltu. I iz torbice joj se sve prosulo, umalo ne izađoh da joj posvijetlim, ali, opet, kô mislim, nema smisla…
Često se zapitam vide li pokojnici ovaj svijet kad odu na onaj drugi. Ne znam odgovor, ali ako vide, odmah će se prve noći nagledati svega, jer se rijetko desi da večer prođe, a da nitko ne parkira. Nekad se desi da netko umre u nevrijeme, predvečer, pa ga dovezu po mraku. Jednom je Z., propalica i besposličar, istrčao iz auta sav bijesan, spreman da nekog pretuče, jer je mislio da mu netko namjerno smeta, a ustvari su dovezli jednu bakicu, njegovu susjedu; prosto nije shvatio da mu blica pogrebni auto.
Obično izjutra, malo prije kraja smjene, čim se razdani, uzmem brezovu metlu i pometem ono što ostane iza njih: prezervativi, opušci i prazne kutije cigareta, zgužvane maramice i još koješta. Sreo sam nedavno M., zajedno smo išli u osnovnu školu i dobro se znamo, pa sam mu, pošto je on u općinskom vijeću, predložio da nešto urade, da općina, recimo, negdje okolo, izvan grada, napravi desetak mjesta za ovu omladinu, da mogu raditi te stvari a da nikom ne smetaju. Fino se asfaltira koliko može stati auto, posadi se živa ograda, stavi kanta za smeće i eto im, a ne da to rade ovdje. Nasmijao se, izgleda da me nije ozbiljno shvatio. Samo je rekao da to nema nigdje u Europi i otišao za svojim poslom.
Nije meni teško, da me tko ne razumije krivo, za desetak minuta počistim to njihovo smeće, a ne smetaju mi ni dok su tu, ali nekako ne ide jedno s drugim. Prije bi uz mrtvace naricala i plakala rodbina, sad, ni dva metra od njih, samo zid ih dijeli, vrište te neke djevojke i žene, nekad i plaču, svega bude, pa mislim: vidi ti dokle je došlo! Mlado je to sve pa je živo, znaju otvoriti prozor na autu, valjda se pregriju, a ništa im ne smeta što se njihova vriska nekad možda čuje i do zadnjih kuća našeg mjesta.
Nego ću ja opet potražiti M., neka prenese načelniku; mogu iza sna, kad odjednom počnu vrištati, pomisliti da je mrtvac oživio, pa će me strefiti infarkt. Hoću, naći ću ja njega i reći mu! Valjda će me ovaj put ozbiljno shvatiti!
Između živaca i mrtvaca
Naše mjesto je malo pa ću sve ovo ispričati bez spominjanja imena, mada ih ponekad nije lako preskočiti. Otkad radim kao čuvar u mrtvačnici, upoznao sam više mladih ljudi iz našeg mjesta nego za svih onih tridesetak godina koliko ovdje živim. Upoznao, kažem, mada to možda i nije baš pravi izraz. Znam kad su se neki od njih rodili, znam njihove očeve, ali su mi se djeca za tih mnogo godina nekako izgubila iz vida pa ih sada prepoznajem i ponovno upoznajem. Većinu ipak znam, sretnem ih na ulici ili u prodavaonici, ali ih ovdje upoznajem na sasvim drugi način.
Mrtvačnica se nalazi ni kilometar od zadnjih kuća, a naše mjesto je u prometnom smislu pravo slijepo crijevo. Odavde vode tek dva puta za dva mala sela i nakon njih je „kraj svijeta“ – šume, planine, pustoš…
Pretpostavljam da mnogi mladi ljudi pojma nemaju o tome da u mrtvačnici postoji čuvar. Bit će da imaju drugih, važnijih stvari o kojima razmišljaju i kojim se bave. Mislim to tako zato što nikako ne mogu shvatiti da mnogi baš prostor ispred mrtvačnice odaberu kao mjesto gdje će parkirati auto i raditi one stvari koje mladi negdje valjda moraju raditi. Moj život je bio drugačiji; nisam se ženio, valjalo je preživjeti, tko bi mislio još i na to, a sad je i inače sve drugačije. Uglavnom, parkiraju i ostanu, netko petnaestak minuta, netko pola sata, a ima ih koji se zadrže i po dva sata. Ljeto, zima, vruće ili hladno, to im ne igra veliku ulogu, uvijek nekoga ima. Razlika je samo u tome što zimi ostave upaljen motor.
Ima dana kad u našem mjestu nitko ne umre, ali ja opet moram biti u svom sobičku, jer se već dvaput desilo da netko obije mrtvačnicu, mada se nema bog zna šta ukrasti. Udruga koja brine za groblje i ukope plaća mi nešto crkavice koja mi ipak dobro dođe u mojim umirovljeničkim danima. Čudno je, i to moram reći, kako se naše mjesto u mnogo čemu nabrzinu promijenilo, pa i u ovom sa čim ja imam veze: dok nije bilo mrtvačnice, bio je običaj da mrtvac bude položen u nekoj od kućnih prostorija i onda bi susjedi, rođaci i prijatelji njegove obitelji po svu noć sjedili u toj i u drugim sobama, pijuckali i mezili, „čuvajući“ pokojnika i nazdravljajući za njegovu dušu. Jedni bi dolazili, drugi odlazili i uglavnom bi se tako dočekalo jutro i provelo vrijeme do sahrane. Kad je mrtvačnica tek podignuta, mnogi nisu htjeli ni čuti da pokojnika donesu ovdje, mada je to najpraktičnije, i iz higijenskih razloga, i zbog toga što dežuram ja, ne mora nitko više, a i groblje je ni sto metara odavde. Ipak, nije trebalo mnogo da nestane tih koji nisu dali „ni pomisliti“; uskoro su svi, nakon što bi liječnici, nekad i policija i ostali, obavili svoje, dopremali pokojnike ovdje, kod mene, i jedino ja sam pričao s njima, namještao im bijele prekrivače u kovčezima i ušuškavao ih kao da im je hladno. Svijeće im nisam palio, obično bi to uradili njihovi kad ih dovezu, a nisam ni za kim ni zaplakao. Kako sam oduvijek najviše vremena provodio sâm, ponekad bih se uhvatio i u razmišljanju da nekom od njih, dok gledam je li sve u redu, i kažem poneku riječ, uglavnom onima koje sam malo bolje znao. Ništa posebno, samo tako, u prolazu, recimo: „E, moj Mirko…“ I to je bilo to. Ili: „Jà, Anđe, ode nam i ti Bogu na istinu!“
E, sad, bilo je govora da će javnu rasvjetu provesti do mrtvačnice, ali valjda u općinskom proračunu nije bilo novca i sad ja svake noći sjedim takoreći u mraku. Imam ja svjetlo u ovom sobičku između dvije komore mrtvačnice, ima rasvjeta i u komorama, ali ga rijetko palim, jer nema ni potrebe, sjediti mogu i u mraku, a iz sobička se izlazi u hodnik i ulazi u obje komore za mrtvace. A ako sam već ja propustio to što oni svake večeri rade, ne moram njima smetati.
Za ove gotovo tri godine otkad sam ovdje, naučio sam gotovo sve aute koji ovdje dolaze i brojeve tablica, jer, kažem, malo je ovo mjesto, u svemu svega oko osamsto stanovnika, a prevladavaju stariji. I mogu reći da sam vidio čudnih slučajeva i ljudi.
Recimo M., policajac: jedne večeri, malo prije ponoći, došao je s djevojkom s kojom uvijek dolazi. Otišli su nakon možda 45 minuta, a pola sata kasnije pojavio se sa konobaricom Ž. i ostao s njom dva sata. Sa dvije ženske za jednu večer! A sutra navečer opet s djevojkom! Ili kad je R., također stalni posjetitelj ovog mjesta, on radi u vojsci, parkirao malo dalje, tamo gdje je parking blago nagnut: ili je zaboravio podići ručnu kočnicu ili ne znam šta je moglo biti, uglavnom je auto u neko doba sam krenuo unazad, najprije polako, potom sve brže, a on i ta što je bila s njim valjda nisu primijetili, pa su se zadnjim dijelom auta zabili pravo u betonsku ogradu! Iskočili su iz auta za sekundu, polugoli, on se uhvatio za glavu, sigurno je bilo štete, a ona ga je nagovarala da uđe u auto i govorila da idu, da ujutro vidi šta je popucalo. R. je bio prepadnut jer se, čuo sam dok je kukao, plašio kako će reagirati njegova supruga, da će morati objašnjavati… Ili A., udovica, muž joj je bio učitelj – dolazila je često, ali vječito s nekim drugim, barem koliko se moglo vidjeti kroz prozore njenog „forda“ kad tek dođu, a to je dovoljno. Vidi se i kad izađu mokriti, i muški i žene. I često pomislim kako će se sigurno prehladiti kad tako slabo obučeni, nerijetko i goli, izađu iz auta. Kasnije se prozori zamagle, nekad se ne vidi više ništa. Ja bih se nekad i okrenuo kad tek dođu, dok se vidi tko je u autu, ali od mene svakako neće biti problema, nikad nikom nisam rekao koga sam s kim vidio, sve što sam vidio sa mnom će na onaj svijet. Neki sigurno i znaju da ja sjedim tu, u mraku, i sve vidim, ali im ne smeta, jer znaju da neću pričati okolo, a omladina je danas valjda takva da im ni inače ne smeta, jer se nekad znaju poredati i tri auta jedan blizu drugog i nikom to nije problem. Bit će da ima i onih koji priželjkuju da ih netko gleda, ma kako to čudno izgledalo. Neki znaju raditi te stvari i vani, na haubi, ništa im ne smeta to što poneko auto uvijek naiđe u ona dva sela; neki se malo sklone kad vide svjetla, a neki ništa, samo nastave.
Ipak, moram reći da je malo nezgodno, ovo je mrtvačnica, a oni rade te stvari! Često je unutra mrtvac, nekad i dvojica, a oni vani rade to, pa mi nekako izgleda da nema smisla. Pa, recimo, kad sam vidio K. s nekim tipom! Svekrva joj je umrla desetak dana prije i prenoćila ovdje u mrtvačnici, sahranili je sutradan, i K. je plakala, a sad, evo je s nekim…! Sutra navečer, taman kad sam krenuo na smjenu, vidim je kako s mužem šeta gradom ruku pod ruku, oboje crninu nose, kao – žali ona svekrvu! A ovdje sigurno nije bila s njim! Ili kad je isti onaj policajac R. istjerao jednu iz auta, znam je, nije važno, možda mi je i neki daljnji rod; nije sačekao ni da se obuče, nego je samo izbacio odjeću kroz prozor i odjurio, a ona, uplakana, skupljala svoje stvari po asfaltu. I iz torbice joj se sve prosulo, umalo ne izađoh da joj posvijetlim, ali, opet, kô mislim, nema smisla…
Često se zapitam vide li pokojnici ovaj svijet kad odu na onaj drugi. Ne znam odgovor, ali ako vide, odmah će se prve noći nagledati svega, jer se rijetko desi da večer prođe, a da nitko ne parkira. Nekad se desi da netko umre u nevrijeme, predvečer, pa ga dovezu po mraku. Jednom je Z., propalica i besposličar, istrčao iz auta sav bijesan, spreman da nekog pretuče, jer je mislio da mu netko namjerno smeta, a ustvari su dovezli jednu bakicu, njegovu susjedu; prosto nije shvatio da mu blica pogrebni auto.
Obično izjutra, malo prije kraja smjene, čim se razdani, uzmem brezovu metlu i pometem ono što ostane iza njih: prezervativi, opušci i prazne kutije cigareta, zgužvane maramice i još koješta. Sreo sam nedavno M., zajedno smo išli u osnovnu školu i dobro se znamo, pa sam mu, pošto je on u općinskom vijeću, predložio da nešto urade, da općina, recimo, negdje okolo, izvan grada, napravi desetak mjesta za ovu omladinu, da mogu raditi te stvari a da nikom ne smetaju. Fino se asfaltira koliko može stati auto, posadi se živa ograda, stavi kanta za smeće i eto im, a ne da to rade ovdje. Nasmijao se, izgleda da me nije ozbiljno shvatio. Samo je rekao da to nema nigdje u Europi i otišao za svojim poslom.
Nije meni teško, da me tko ne razumije krivo, za desetak minuta počistim to njihovo smeće, a ne smetaju mi ni dok su tu, ali nekako ne ide jedno s drugim. Prije bi uz mrtvace naricala i plakala rodbina, sad, ni dva metra od njih, samo zid ih dijeli, vrište te neke djevojke i žene, nekad i plaču, svega bude, pa mislim: vidi ti dokle je došlo! Mlado je to sve pa je živo, znaju otvoriti prozor na autu, valjda se pregriju, a ništa im ne smeta što se njihova vriska nekad možda čuje i do zadnjih kuća našeg mjesta.
Nego ću ja opet potražiti M., neka prenese načelniku; mogu iza sna, kad odjednom počnu vrištati, pomisliti da je mrtvac oživio, pa će me strefiti infarkt. Hoću, naći ću ja njega i reći mu! Valjda će me ovaj put ozbiljno shvatiti!