Vagine i dojke, bedra i prsa, Rilke i Andrej Nikolaidis, sluz i ocila, Mrkodol i privatizacija BH Telekoma samo su neki od raznovrsnih motiva novih pjesama Mileta Stojića objavljenih u književnom časopisu Motrišta. Od svega pobrojanog, nekako sam se ipak vezala za sljedeću pjesmu:
Pismo Josipu Mlakiću
Josipe, moja kći prevodi tvoje spise
Ona njemački poznaje bolje od hrvatskoga i kaže:
Od svih bosanskih pjesnika koje sam prevodila
Josip ima najmanje želje za osvetom, pa citira
Tvoje knjige: Kad magle stanu, Mitternachtsgrau.
Ona je svršavala visoke evropske škole
Dok si ti pokušavao braniti svoje Bugojno, od braće
Izgubio si, ona to pokušava nekako razumjeti
Ali joj moje priče sputavaju slobodno prevođenje:
Koga još zanima Hrvat iz Bosne, vojnik i pjesnik
Kad su sve naše priče završene u šutnji?
Ali, Josip je neophodan, kaže ona, jer on piše tako
Da nam budi nadu, da naš svijet ima još šanse
On pokušava uvesti reda u naše nerješive aporije.
No, samo ja znadem da, prevodeći tvoje tekstove,
Ona jedino pokušava reći da svijet njenog oca
Ipak nije otišao dođavola.
Ne znam, Josipe, kako je s tobom. Ali znaj
Iako sam umoran, moje srce kuca s vama.
Srce koje, kad ga razgrneš,
Udara monotoni takt uvijek jedne te iste melodije.
Poživio sam sretan život, ergo:
Pjevao sam i radovao se u ovoj našoj čarobnoj kotlini
prepunoj beskrajnoga bola.
Na prvo čitanje, ovo je ganutljivo pismo jednoga umornoga starca koji se sjetno osvrće oko sebe. U tom će nostalgičnom zanosu lirski subjekt ugledati svoju kćer gdje ona, kao prizor s nekog od Rembrantovih portreta, posvećeno prevodi spise Josipa Mlakića. Pri tome o Pjesnikovoj kćeri dobijamo informacije dostojne profila na Fejsbuku. Pjesnikova kći je, ergo:
prevoditeljica (prevodila mnoge bh pjesnike)
svršila visoke evropske škole
bilingvalna (njemački poznaje bolje od hrvatskoga)
sklona je razmišljanju (o sudbini Hrvata, pjesnika, svijetu generalno…)
optimistična (naš svijet ima još šanse)
vična je upotebi riječi aporija
Divljenje samome sebi kroz divljenje svom potomstvu nije nikakvo otkriće rupe u đevreku; svako ko ima dijete (s visokim školama ili bez njih), i osim ako nije Fricl, to sporadično i aporično čini. Međutim, pjesme koje se tiču vlastitog genetskog materijala, bio on metaforički ili stvarni, klizav su teren jer se lako pretvaraju u patetiku.
Ipak, danas je moguće i turistički odletjeti u svemir, pa bi pisanje dobre pjesme o (hipotetskoj) kćeri trebao biti daleko jednostavniji poduhvat. Barem za neke pjesnike, kao što je, recimo, Milena Marković:
Moja ćerka
Biće lepa
Na treći pogled
Otac je neće ostaviti
Trčaće lako
Skakaće daleko
Pevaće lepo
Gledaće me nežno
Znaće kad da priča
Kad da ćuti
Otac je neće
Mrzeti
Mama je neće
Ne
Moja ćerka
Biće zdrava
Biće jaka
Biće biće
Pokazaću joj strašnu peć
Pokazaću joj zgaženog ježa
Pokazaću joj crnu zvezdu
Neće da se plaši
Smejaće se vuku
Pljunuće vepra
Leteće sa pticama
Pričaće o meni
Lepo.
Dakle, pjesma Milene Marković je poezija, dirljiva i brutalna; pjesma Pismo Josipu Mlakiću je curriculum vitae Pjesnikove kćeri. Koja je svršila visoke škole. A zahvaljujući visokim školama valjda svaka kćerka priča još lepše o svom ocu.
Na isti način dobijamo i neke informacije o naslovnom adresatu ove pjesme – Josipu Mlakiću, autoru knjige Mitternachtsgrau:
On je vojnik i pjesnik (kombinacija na koju je naš lirski subjekt inače slab
on je neophodan
on je Hrvat
on je pokušao braniti svoje Bugojno, od braće i
u toj namjeri je izgubio
U potpunosti podržavam divljenje pjesnicima, ali isključivo ako su oni dobri i ako se zovu, recimo, Josif Brodski ili Jozefina Dautbegović. Međutim, divljenje vojnicima je nešto čega nisam pristalica; čovjeku koji je nosio pušku može se diviti samo onaj kojeg je ta aktivnost zaobišla i koji nije načisto sa samim sobom jer je, po vlastitim riječim, poživio sretan život. Bez ijednog, kako reče drugi hercegovački pjesnik, ispaljenog metka.
Ne iznenađuje, dakle, saznanje da ovo nije pjesma ni o bilingvalnoj Pjesnikovoj kćeri ni o njegovom neosvetoljubivom kolegi, već o samome lirskom subjektu. A njega, kako se čini, najviše tišti ono što pripisuje adresatu: Koga još zanima Hrvat iz Bosne?
Na ovo bi se moglo dodati, koga (još) zanima bilo ko ili bilo šta iz Bosne? Toliko je raznih zanimljivosti u svijetu pa je stvarno ambiciozno samoga sebe doživljavati kao neku ekskluzivnu atrakciju.
Ipak, teško je nadmetati se u jadnoći, s obzirom na to da je to vrlo subjektivna kategorija. Osim toga, problemi bi nastali već pri pokušaju da se ugovori mjesto održavanja ovog šampionata. Ali, ako prihvatimo nominaciju, samo na osnovu ove pjesme se može izdvojiti nekoliko drugih kategorija na osnovu kojih bi se Pjesnik mogao osjećati ugroženim. Pjesnikove godine, recimo, mogle bi biti razlog da se on osjeća na margini; diktatura mladosti je zahvatila i ove krajeve. Ili to što se bavi čime se već bavi. Pa još je i bivši prognanik, kako ističe u drugoj pjesmi.
Nije isključeno da sve navedno zahtijeva temeljniju (psiho)analizu no, što se mene tiče, dovoljan razlog da te pod zaštitu stavi Amnesti jeste činjenica što živiš u ovoj čarobnoj kotlini u kojoj i ovakav curriculum vitae, što bi rekla Tanja Savić, nekome zvuči ko balada.
Između venerinog i Širokog brijega
Vagine i dojke, bedra i prsa, Rilke i Andrej Nikolaidis, sluz i ocila, Mrkodol i privatizacija BH Telekoma samo su neki od raznovrsnih motiva novih pjesama Mileta Stojića objavljenih u književnom časopisu Motrišta. Od svega pobrojanog, nekako sam se ipak vezala za sljedeću pjesmu:
Pismo Josipu Mlakiću
Josipe, moja kći prevodi tvoje spise
Ona njemački poznaje bolje od hrvatskoga i kaže:
Od svih bosanskih pjesnika koje sam prevodila
Josip ima najmanje želje za osvetom, pa citira
Tvoje knjige: Kad magle stanu,
Mitternachtsgrau.
Ona je svršavala visoke evropske škole
Dok si ti pokušavao braniti svoje Bugojno, od braće
Izgubio si, ona to pokušava nekako razumjeti
Ali joj moje priče sputavaju slobodno prevođenje:
Koga još zanima Hrvat iz Bosne, vojnik i pjesnik
Kad su sve naše priče završene u šutnji?
Ali, Josip je neophodan, kaže ona, jer on piše tako
Da nam budi nadu, da naš svijet ima još šanse
On pokušava uvesti reda u naše nerješive aporije.
No, samo ja znadem da, prevodeći tvoje tekstove,
Ona jedino pokušava reći da svijet njenog oca
Ipak nije otišao dođavola.
Ne znam, Josipe, kako je s tobom. Ali znaj
Iako sam umoran, moje srce kuca s vama.
Srce koje, kad ga razgrneš,
Udara monotoni takt uvijek jedne te iste melodije.
Poživio sam sretan život, ergo:
Pjevao sam i radovao se u ovoj našoj čarobnoj kotlini
prepunoj beskrajnoga bola.
Na prvo čitanje, ovo je ganutljivo pismo jednoga umornoga starca koji se sjetno osvrće oko sebe. U tom će nostalgičnom zanosu lirski subjekt ugledati svoju kćer gdje ona, kao prizor s nekog od Rembrantovih portreta, posvećeno prevodi spise Josipa Mlakića. Pri tome o Pjesnikovoj kćeri dobijamo informacije dostojne profila na Fejsbuku. Pjesnikova kći je, ergo:
Divljenje samome sebi kroz divljenje svom potomstvu nije nikakvo otkriće rupe u đevreku; svako ko ima dijete (s visokim školama ili bez njih), i osim ako nije Fricl, to sporadično i aporično čini. Međutim, pjesme koje se tiču vlastitog genetskog materijala, bio on metaforički ili stvarni, klizav su teren jer se lako pretvaraju u patetiku.
Ipak, danas je moguće i turistički odletjeti u svemir, pa bi pisanje dobre pjesme o (hipotetskoj) kćeri trebao biti daleko jednostavniji poduhvat. Barem za neke pjesnike, kao što je, recimo, Milena Marković:
Moja ćerka
Biće lepa
Na treći pogled
Otac je neće ostaviti
Trčaće lako
Skakaće daleko
Pevaće lepo
Gledaće me nežno
Znaće kad da priča
Kad da ćuti
Otac je neće
Mrzeti
Mama je neće
Ne
Moja ćerka
Biće zdrava
Biće jaka
Biće biće
Pokazaću joj strašnu peć
Pokazaću joj zgaženog ježa
Pokazaću joj crnu zvezdu
Neće da se plaši
Smejaće se vuku
Pljunuće vepra
Leteće sa pticama
Pričaće o meni
Lepo.
Dakle, pjesma Milene Marković je poezija, dirljiva i brutalna; pjesma Pismo Josipu Mlakiću je curriculum vitae Pjesnikove kćeri. Koja je svršila visoke škole. A zahvaljujući visokim školama valjda svaka kćerka priča još lepše o svom ocu.
Na isti način dobijamo i neke informacije o naslovnom adresatu ove pjesme – Josipu Mlakiću, autoru knjige Mitternachtsgrau:
U potpunosti podržavam divljenje pjesnicima, ali isključivo ako su oni dobri i ako se zovu, recimo, Josif Brodski ili Jozefina Dautbegović. Međutim, divljenje vojnicima je nešto čega nisam pristalica; čovjeku koji je nosio pušku može se diviti samo onaj kojeg je ta aktivnost zaobišla i koji nije načisto sa samim sobom jer je, po vlastitim riječim, poživio sretan život. Bez ijednog, kako reče drugi hercegovački pjesnik, ispaljenog metka.
Ne iznenađuje, dakle, saznanje da ovo nije pjesma ni o bilingvalnoj Pjesnikovoj kćeri ni o njegovom neosvetoljubivom kolegi, već o samome lirskom subjektu. A njega, kako se čini, najviše tišti ono što pripisuje adresatu: Koga još zanima Hrvat iz Bosne?
Na ovo bi se moglo dodati, koga (još) zanima bilo ko ili bilo šta iz Bosne? Toliko je raznih zanimljivosti u svijetu pa je stvarno ambiciozno samoga sebe doživljavati kao neku ekskluzivnu atrakciju.
Ipak, teško je nadmetati se u jadnoći, s obzirom na to da je to vrlo subjektivna kategorija. Osim toga, problemi bi nastali već pri pokušaju da se ugovori mjesto održavanja ovog šampionata. Ali, ako prihvatimo nominaciju, samo na osnovu ove pjesme se može izdvojiti nekoliko drugih kategorija na osnovu kojih bi se Pjesnik mogao osjećati ugroženim. Pjesnikove godine, recimo, mogle bi biti razlog da se on osjeća na margini; diktatura mladosti je zahvatila i ove krajeve. Ili to što se bavi čime se već bavi. Pa još je i bivši prognanik, kako ističe u drugoj pjesmi.
Nije isključeno da sve navedno zahtijeva temeljniju (psiho)analizu no, što se mene tiče, dovoljan razlog da te pod zaštitu stavi Amnesti jeste činjenica što živiš u ovoj čarobnoj kotlini u kojoj i ovakav curriculum vitae, što bi rekla Tanja Savić, nekome zvuči ko balada.