Stvari nam ne kažu šta osjećaju i misle, jer ne misle i ne osjećaju ništa, ali nam zato kažu šta mi osjećamo. Riječi su te koje izvode estetsku operaciju. U zbirci pjesama Kuća i drugi elementi Envera Kazaza[1] zatičemo poeziju u djelovanju, u izražavanju i preobražavanju života. Ono što se dešava između korica knjige nije neki puki niz asocijacija, znakova i događaja kojima prisustvujemo slučajno, to je izvor emocija, mali obred, naspram stvari i misli, koji rađa nekada strah i samilost, nekad osmijeh koji oslobađa ili, pak, tugu koja naprosto kažnjava.
Dom
U svojoj novoj knjizi Kazaz ispituje mogućnosti poezije, njenog opjevavanja ontološkog i psihološkog sadržaja stvari kada u unutrašnjosti doma ispisuje lirski kosmos sjećanja i intimne dubine kućnog prostora. Na toj osnovi kuća i njene stvari lebde iz materijalnog u duhovno ukazujući se kao ontološki supstrat u kojemu se zasniva egzistencijalni smisao samoće i sjećanja.
Kućene stvari postaju simboli oko kojih se okuplja i porodična povijest, i pjesnikova samoća, i slika doba sa njegovim povijesnim užasima i strahovima. U tom smislu, pojedine metamorfoze do neprepoznatljivosti znaju da poteku svijetom svakodnevnog, da stvari uopšte ne prepoznajemo već se koristimo vanjskom referencijom kako bi se uvjerili u istovjetnost ovoga sada, sa onim ranije:
Stvari su duše zaustavljene u kretanju, Pisao si nekad, Uvjeren u trajnost njihovih oblika, I da ideje ulijevaju im se u tijela Prije materije. A nutrina kuće neprestano ti šapuće, Jer duše u stvarima ne čame, Nego mrmore, mame, Ljeskaju se i njišu, Ili se zavijore dok brišu Granicu između jagodice I glatke kore kuhinjskog stola.
(Kuća, stvari)
Iako je riječ o stvarima iz svakodnevnice – namještaj – nikakve supstancije ovdje nema, samo akcidencija, ništa trajno, samo prolazno. Kuća će, u nastavku zbirke, dobiti i boju, i svjetlo, i miris uz namještaj koji se „sjeća i nagovještava“, ali nikakve tu postojanosti predmeta nema, samo pjesničke slike koje lelujavo, snagom izraza, šetaju jedna do druge, i ono što je prostorno i vremenski najbliže slijeva se s najudaljenijim (Jer duše u stvarima ne čame, / Nego mrmore, mame). Dva osnovna motiva su, a kako se vidi i u nastavku pjesme, materijalnost i duhovnost – neka vrsta dualističkog prikaza svijeta od njegovog makro do mikro postojanja – koji se nadalje isprepliću sa pamćenjem tijela (Nije li krevet ponekad kosmos bola) i simbolike stvari (A katkad prostran kao Velikog medvjeda kola), izmišljaja (I ono što iz ništavila niče) i prolaznosti (I lebde doStvoritelja koji rastvara i stvara). Sve je to odlazi i ponovo se vraća, i sve je uokvireno i dobro „zapakovano“ ljepotom kuće-doma, koja kao takva poprima ontološki status.
Nije li krevet ponekad kosmos bola, A katkad prostran kao Velikog medvjeda kola Što s nebesa svijetle u sobu (…) A u jeziku, stvari su izvor svemu: Ne leže li u korijenu stvarnog I lebde do Stvoritelja koji rastvara i stvara I stvar, i svakog stvora, i stvarnost cijelu. I ono što jest, i bilo je, i bit će, I ono što iz ništavila niče, Iz kojeg bije jeza. (…) (Kuća, stvari)
Ovo je, u stvari, poezija disparatnih slika, dakle međusobno nesročivih. Nalaze se jedna uz drugu, paralelizirane, gdje druga ne proizilazi iz prve niti ih treća objašnjava. Ali to ne znači da se u krajnjoj instanci strukture pjesme ne dodiruju, i u zajedničkoj temi zbirke ne potkrepljuju. Upravo u pjesmi „Kuća, stvari“ Kazaz će stihom A u jeziku, stvari su izvor svemu nagovijestiti dominantnu pjesničku sliku zbirke: stvari u jeziku postaju žive, postaju supstrat samog života jer u sebi baštine sjećanje na one koji nisu više tu, na one koji jednom neće biti tu, a stvari će ćutati ili pričati priču ako budu, kao sada što pričaju, imale kome.
U tom smislu i knjiga je podijeljena na četiri tematska dijela sa naslovima: Stvari i glasovi, Ime zaodsutnost, U jeziku ropstvo i Rodni elementi čineći na taj način i formalno (četiri elementa kao osnovni motiv zbirke) i sadržajno jedinstvo.
Kad se prolazi kroz svijet Kazazove zbirke poezije čitatelj se nužno kreće u dva pravca: horizontalni – gdje se njegove pjesme dovode u širi kontekst poezije epohe i pripadaju onom istom krugu poetskog koji su iza sebe ostavili Petar Gudelj i Marko Vešović i, vertikalni – postupka koji je prepoznatljiv iz prethodne Kazazove zbirke pjesama (Na razvalinama) gdje pjesnički subjekt nastaje iz dubinske strukture koju omogućava sam jezik. Slično, ali nikako ne na isti način Gudelju i Vešoviću, Kazaz svojom poezijom pokazuje koliko je upotreba jezika komunikacijski varljiva, pa stoga njegova poezija pokušava svaki put iznova (a u tim pokušajima je i njena ljepota) da bude jezički precizna, svježa i puna relevantnog smisla. U tom kontekstu Kazaz veoma uvjerljivo dovodi u suodnos svoju poeziju sa slikom svijeta stare Grčke, jedno vrijeme naspram drugog, jedan oblik s drugim, detalj s cjelinom, čovjeka s društvom. U njegovom pjesničkom subjektu je i novo i staro, i mogućnost pamćenja i sposobnost prihvaćanja zaborava. Pamćenje prelazi u sjećanje na nivou pojedinačnog, a zaborav se legitimira na nivou opšteg. Društvo nema interes da pamti čovjeka, jer neumoljivo traga za shemama koje se ispisuju kao opšti trag jednog vremena. Zato je kuća osnovna ontološka stanica Kazazove poezije, jer u kući ne stanuje društvo nego živi čovjek.
Slušam kako savjetuje kućne duhove
Da ugode mojim navikama,
Stvari uči nježnosti,
Milje prosipa po sobama.
Rukom mi pomiluje znojno čelo
I vrati kazaljke na budilniku,
Da nam blizine duže traju.
Nikad je u jutru nema,
Vrati se u hladnu i daleku
Svoju zemnu kuću,
Da pripremi doček milima
I u smrti ih konačno sretne,
Učini je majčinskom.
(Majka, san)
Ovdje se lirika pojavljuje kao jaki poticaj za susanjarenje, a snatrenje je jedini mogući način da se posjete udaljeni i trenutno nepristupačni krajevi svjetova ovjekovječeni u liku majke. To putovanje se odvija različitim krajolicima sastvarnosti, od čežnje i nesigurnosti do kratkog smiraja i pripadnosti kada se retroverzijama, koje uokviruju dimenzije prošlosti i sadašnjosti, kao stilskoj formi, anticipira neka nejasna budućnost.
Slijedom tako postavljene zbirke, gdje svaka stvar opjevana dobija ontološki status u prostoru egzistencije, kuća se, s obzirom da je primarno unutarnji semiotički prostor, otkriva kao intimni kosmos u koji se pjesnički subjekt može skloniti pred navalom negativne ontologije vanjskog svijeta. Zbog toga iza ciklusa Stvari, glasovi slijedi onaj u kojem se traga za izgubljenim sadržajima vremena, onog povijesnog, onog ličnog, psihološkog, ili onog simboličkog. Na toj osnovi dva ciklusa ukrštaju sadašnjost i prošlost, da bi se ukazao metafizički sadržaj egzistincije u osobenoj vrsti nadvremenosti smrti.
Jesen je i on počinje sijedjeti U dnu krošnje, kao ti što si Na slijepočnicama i solufima Prije dvadeset godina. Pred zimu će te sustići. Zakratko bit ćete u svemu Vrsnici, čak će vam se I dan i sat podudariti. Tvoje vrijeme je sporije, Ali neumitno se osipa. (…) Jednom stopit će vam se atomi U zemlji koja obojicu sadrži. Iz te ljubavi može se roditi Bilo šta: trava, cvijet, plod jabuke Zbog koje je Bog Prognao dvoje iz raja.
(Hrast pod kućnim prozorom)
Tako se ontološki prostor poezije iz intimnog, kućnog svijeta stvari širi ka kosmološkoj dimenziji i ontološkom statusu materije. Ako je kuća dobila onotloški status, u ciklusu Rodni elementi, Kazaz se sasvim uvjerljivo vraća grčkoj filozofiji i njenom poretku ontoloških elemenata: vodi, zemlji, vatri i vazduhu.
(…) Kažu postoji I jedna voda što teče Na kraju svijeta, Od bezvremena pusta. Preko nje ni oca, ni majke, Ni sestre, ni brata, Samo samoća, ukočena, gusta(…)
(Voda)
Uvodeći u svoju poeziju empedokleovski model o stvaranju i postojanju svijeta starih Grka i njihovog filozofskog osjećaja za svijet, pjesnik se igra s modelima. Broj četiri[2] postaje osnovni simbol cijele zbirke. Postoje četiri strane svijeta, četiri osnovna vjetra, četiri mjesečeve mjene, čitiri godišnja doba, četiri je konstutivni broj timajskog tetraedra vatre, četiri slova stoje u imenu Adam itd. Četiri je, kako je i Vitruvije učio, i čovjekov broj, jer širina čovjeka raširenih ruku odgovara njegovoj visini, čineći tako osnovu i visinu idealnog kvadrata. Četiri će biti i broj duhovnog savršenstva, pa će postojanim biti nazvan moralno izgrađen čovjek. Na taj način ontologija jednog davnog vremena putem stilskog, kulturnog i socijalnog postaje tekst naše savremenosti. Tradicija je ta koja prenosi modele i pravila rada, stoga bi, inkorporirana u strukturu zbirke, trebala da garantuje simboličku „ispravnost“ četverougaone forme kuće. Broj četiri ovdje naprosto nosi neku kosmičku silu koja komunicira sa savremenom civilizacijom i na taj način determinira čak neposredne i svakodnevne predmete (kućne stvari) u nešto sveto i simbolički postojano. Svjedočanstvo ranijeg, odnosno prošlost – i pjesničkog subjekta i svijeta stare Grčke – ovdje biva osvjetljena i stavljena u pokret vremena prezenta. Prošlost je iznova živa utoliko što u sebi ima nečeg metaforičnog, iskonskog – dom – utoliko što je prošlost fenomen u vremenu i kao takva podvrgnuta temporalnom premještanju u neku vrstu iluzije sadašnjosti. Iako čitatelj na najradikalniji način može iz kontemplativnog čina izbaciti historicizam – četiri elementa, on ipak ostaje kao nesvjesna činjenica koja je djelotvorno obojena naročitom upotrebom jezika u Kazazovim pjesmama.
Smrt
Otkucava uporno i ujednačeno, Sve dok zvukom ne pojmim prolaženje. Njegov monolitni tik-tak Dubi ušne šupljine. Čujem ga i kad nisam tu: U šetnji, dok nam se ramena Dodiruju, na izletu planinskom Kad berem gljive misleći na ništa Što sve češće oglašava se u kostima; U razgovoru s prijateljem Koji proriče nestanak pitke vode, Toplotno zagrijavanje, Izvjesnost apokalipse koja Ne dolazi s neba, Već niče iz ljudskih ruku. Njegov monolitni tik-tak Oživljava bliske mrtve, Nestale gradove i zemlje, Hukteću talionicu smrti Što traje od Adama Do današnjeg dana. U njemu sve je sadržano: Klica u pšenici, Crv u jabuci, Vojnički nož pod grlom dječaka, Eksplozija zvijezde U dalekoj kosmičkoj sobi. Otkucava uporno i ujednačeno Da se pitam: imamo li on i ja Različita vremena, Ili nas tik-tak skupa obuhvata, Dokazuje kako smo od istih Neprolaznih sačinjeni tvari, Privremeni kao zvuk.
(Sat u kućnom hodniku)
Nije teško, u ovoj pjesmi, uočiti čistotu trenutka sa ishodišnom namjerom da se izrazi nesigurnost i nemoć naspram strahote umiranja i samoće u svijetu. Ova je pjesma ima svoj uzrok u svođenju naizrecivog u lirsko, na pokušaj razumijevanja elementarne afektivne reakcije u kojoj se život svodi na punoću ili prazinu trenutka. Pjesma počinje i završava scenama zvuka iz svakodnevnice (i kao takva, u isto vrijeme, u sebe priziva sv. Augustina i njegovu priču o vremenu ispričanu kroz tri različito intonirana zvuka koja prolaze). Iz svakodnevnog, uobičajnog obuhvaća se imaginativno, kada i počinje autentični život pričan ili opjevan iz kuhinjske lomljive stolice, ili iz šetnje, ili s izleta koji se prostire od lirskog subjekta do Adama. U principu svejedno je odakle je i dokle je priča, jer samo Ono će i dalje i neumorno biti tu, i sa svojim tik-tak jasno svjedočiti da pod Njim sve mu je isto i da ništa postojano nije, ni lirski subjekt, ni Adam ni prirodne i društvene katastrofe. Tako se krhkost materije i bića, prostorom u vremenu, prenosi na potpuni lom svakog metafizičkog saznanja, osim svijesti o postojanju i umiranju. Kazazove analogije (vojnički nož pod grlom dječaka / eksplozija zvijezde / u dalekoj kosmičkoj sobi) predstavljaju stvari u pokretu, prikazuju saznanje u nastajanju. To je poezija „unakrsne“ percepcije – onoga što se govori i onoga što se naslučuje – kada svijet, iako je ostao isti, poprima nužno drugačiji poredak stvari.
Smrt je jedna od centralnih tema zbirke. Ali se ovdje ne slavi smrt, nego život, jer se trenutak u vremenu ovdje sagledava u kontekstu tragičnosti postojanja. U živome živi ono što je umrlo, pa se poezija ovdje pojavljuje kao izvangenetsko pamćenje, kao što je to i u izvrsnoj pjesmi, jednoj od najboljih u zbirci – Amin, sustanar:
Jedino on je umro u ovoj kući, Premlad za sestricu smrt. Mora da u Ahiretskim Vlasničkim knjigama Kuća pripada njemu. Dijelimo sobe on i ja, I knjige, i stvari. Poneko popijemo pivo U tišini, dva najsamlja samca. Nekad mi ukrade Duhansku kutiju, olovku, Ili šrafciger s nastavcima. Ima i on svojih kućnih poslova, S osmjehom kaže, Kad ih ugledam na mjestima Gdje sam tražio hiljadu puta. Zato kupujem stvari U parovima, da ima Svoj alat, pisaći pribor, Svoje meni drage knjige. Ne mogu mrtvi Stalno u istom položaju, U svome bezvremenu, Bez ičeg u rukama biti. I živom bi to dosadilo, A kamo li mladiću mrtvacu Koji još miluje svoju živu dragu. Zna i odlunjati od kuće. Tad brinem da ne zaglavi Na ahiretskom tulumu Sa kakvom hurijom. One su, kažu, neodoljive, Kao Odisejeve Scile. Nikome ne odaje moje tajne, Pa mu vjerujem koliko i sebi. Takva je među nama bliskost. Imamo nas dvojica I naše kućne raspre. Jer živjeti s mrtvim U istoj kući svaki dan Bez svađe nije ljudski. Svaku kuću kućom i čine Zađevice i svađe njene čeljadi. Kad na put krenem, Upozorim ga da ne lunja okolo, I gasi svjetla na vrijeme, Isključi ringlu na peći, Neiskusan je u kućnim poslovima, Uz to trapavo muško. Biva i to među nama: Sporimo se Ko je u prednosti, On što je mrtav, Ili ja što sam Još uvijek živ. Ali, o toj raspravi Ne bih da pričam, Jer mrtvi u rukama Imaju neoborive argumente. Zato i jest mrtvovanje vječno I bliže Bogu od življenja.
Pjesma je apologija samoći. Sve se ovdje razvlači između dobro poznatog i ovozemaljskog, i nepoznatog i onozemaljskog, jer „povijest vječnosti je“, kako to kaže Nirman Moranjak Bamburać povodom Borgesovih priča, „paradoks kretanja i mirovanja, jedinstva i mnoštva, konačnog i beskonačnog, arhetipskog i simboličkog, tragača i traženog.“[3]Ovdje se korača između živog i neživog, kao da se traži povod i hrabrost da se napravi taj odlučujući korak ka beskonačnosti. Pjesnički subjekt se ljuljuška u „svakodnevnim poslovima“ i u svim drugim okolnostima dodir s onostranim bi ga dotukao, ali on se ljuljuška u „stolici vremena“, i trenutak svakog razgovora nije ništa drugo nego zadržano prostiranje – svih onih trenutaka koji ne podrazumijevaju u sebi protok vremena. Stoga je još uvijek tu. No u svakom momentu tog razvučenog trenutka, može se zaljuljati jače i odskočiti u nepoznato. Ali dok se to ne desi, stvar je jednostavna: treba samo napisati pjesmu.
Pjesma je u prezentu, ali je i prezent, kao i lirski subjekt, ovdje stavljen u neku ulogu utvare (Kad na put krenem). Da bi se estetsko zadovoljstvo pojavilo, prezent je re-prezentovan, predstavljen i kao takav ponovljen, čime se udaljava od sebe kao prezenta, čime prestaje i da se poklopa sa sobom kao čistom sadašnjošću, na isti način na koji se lirski subjekt rastavlja od sebe samog i svoj identitet traži u onom drugom. To je, između ostalog, naša predstava o vremenu, koju Kazaz tako dobro koristi, kao sadašnjosti koja teče i nameće nam poseban ugao: da vrijeme posmatramo iz njegovog sada, koje nikada nije doslovno sada, nego način na koji postaje varka vlastite sadašnjosti jer se, s obzirom, da neumitno prolazi svaki put iznova podvrgava i prošlosti i budućnosti, i memoriji i očekivanju. (Sporimo se / Ko je u prednosti, / On što je mrtav, / Ili ja što sam / Još uvijek živ.)
Otuda u ovoj pjesmi prisustvujemo tolikoj diseminaciji značenja. Značenjska jezgra se do kraja ne pokorava nijednom upotrebljivom kontekstu kao svom prirodnom okruženju – ni onom zemaljskom ni onom onozemaljskom. Najprije zbog već spomenute igre s vremenom, zatim pretapanja različitih prostora u izmišljajima, i naizad, pjesničke slike (npr. Mora da u Ahiretskim / Vlasničkim knjigama / Kuća pripada njemu). Pjesnička slika(e) pokreće sve sličnosti (onozemaljski svijet) i pri tome zaustavlja predstavu inkorporiranu u nju (npr. katastar, vlasništvo), i zbog toga uvijek ima(ju) više od jednog identiteta. Slici je ovdje potrebno vrijeme – klizno sada – koje se, iz kuće do onoga iza, širi u beskonačnost, dok je za predstavu dovoljan prostor (da bi pjesma uopšte mogla biti pjesmom – prostor svakodnevnice i denotativnog značenja – jedino je on umro u ovoj kući). Zapravo Kazazove pjesničke slika ovdje koriste prostor kao elastičnu supstanciju u kome se i vremenske stvari dešavaju. I stoga, ako bismo ga sveli na goli fizički prostor bilo bi kao da svodimo puteve na ciljeve. To je lirski prostor koji se, s obzirom da je u pitanju sada koje je pomaknuto u proteklo vrijeme[4], preobražava u trajanje kako bi pjesnički subjekt obuhvatio trenutak – Zato i jest mrtvovanje vječno / I bliže Bogu od življenja – u kojem njegov fenomen dostiže vrhunac – fenomen smrti. To znači da je ovdje fenomen smrti pozicioniran u svijesti i ujedno je svijest o sebi samoj – o smrti, o umiranju. Tako ova pjesma, u izvjesnom smislu, postaje neki vid eksperimentalnog obzora u kojem se traga za prekoračenjima u jeziku, u vremenu – od leksike do psihologije, za uživanjem u procesu struktuiranja, koji izmiče uređenim strukturama i koje scenu govora premješta ka višeznačnosti, ka metafori metafore koja ne dá da se razriješi do kraja nego postaje dio čitateljske imaginacije i nakon pročitane pjesme. Derrida je upozoravao, a dobra poezija je najbolji primjer, da u svakom tekstu postoje, u stvari, dva teksta, dvije ruke, dvije vizije, dva puta slušanja – zajedno, simultano i odvojeno.
Jezik
Izražajnost i emotivna snaga katkada dolazi od samih riječi ponaosob, od vlasništva samog jezika (zađevice, mrtvovanje), a nekada od uspješnih sintagmi (najsamlja samca). Svaka od tih riječi-sintagmi zapravo je mala, ali veoma dobra lirska pjesma. Zbog svoje višeslojnosti, riječi u pjesmama dobijaju snagu izraza koji nadmašuje smisao njihove poruke – one izriču i izražavaju, označavaju i predočavaju, imenuju i evociraju. Riječi su ovdje poput parfema u interakciji sa kožom (kontekstom) kada počinju da se ponašaju na različite načine (isti miris bitno drugačije miriše na drugoj koži) oblikujući time različite lirske slike, a u isto vrijeme te iste slike obezbjeđuju tonsko jedinstvo zbirke koje se formira od spoja nespojivog – od osmijeha do tuge.
Kako zbirka dalje teče i „oplakuje“ svijet oko i unutar sebe, tako su iz kuće stvari odlazile u jezik, a tamo se u ciklusu U jeziku ropstvo razotkriva specifična gramatika moći putem pjesama o zamjenicama i hijerarhijsko-logocentričnog poretka jezika gdje se, u stvari, uspostavljaju i razrješavaju sve ideološke predstave jednog društva. Višeznačnost se tako ovdje ne pojavljuje samo na nivou filozofske kontempalcije pjesama, književnih komparacija i stilistike, ona ovdje izvire iz same pjesničke supstancije uokvirene verifikacijom, ritmom, akcentom, slogovima i fonemima.
(…) I granice u njemu izrastu u bedem grubi, Pa se staro Ja u mlađima gubi Kao igla u plastu sijena. A ono u bezbroj mijena, Gladno sebe, zavija Kao čopor hijena, Dok ne proklija U svoju prošlost.
(Mnogoliko Ja)
Način na koji su upotrebljena glasovna jezička sredstva u odnosu na događaje u ovoj pjesmi, pomislilo bi se da su odvojeni jedno od drugog – jezik i događaj – pa se ima osjećaj da jezik nanovo stvara događaj, da ga oponaša. Ne, upravo je suprotno. Jezik u pjesmi je sa svojim samoglasnicima „bio spreman za predmet“ koji proizvodi (npr. sjena – mijena – zavija – hijena) tako da riječ hijena sama od sebe odzvanja i zavija kao jezik. Jezik se rađa u hijeni, hijena u jeziku. Ta i takva igra s jezikom je moguća, u odnosu na druge književne žanrove, samo u poeziji. Kazaz tu mogućnost iskorištava na takav način da se čitatelju čini da podražavani predmeti, stvari i bića koji naseljavaju svjetove pjesama nikada ranije nisu ni postojali, nego da su stvoreni neposredno tu, dok se čita pjesma. Ta igra označitelja i označavanja, jezika i referencije vidljiva je i u pjesmi Stoglavo Mi:
Pazi, stoglavo Mi ti se može i u srce uvući, I kad je obično prvo lice množine, I prostor zauzeti u tvojoj kući, I poput granate stožine Držati tvoj jezik u zazubnoj tamnici.
Uz bogatstvo samoglasnika i ličnih zamjenica uspostavlja se „poetska građevina“ u skladu s „raspoloženjima“ lirskog subjekta. Predmeti koji su postojali, naravno, i prije ove pjesme (granate stožine, kuća, tamnica) dobivaju posebni ugao gledanja jer je na njih primijenjen jezik koji se rađa u svoj svojoj moći poetskog i time ujedno, s druge strane smisla, nagovještava njegovo „siromaštvo“ u svakodnevnoj komunikaciji. Niko ne može biti u potpunosti slobodan iznad i izvan svoje društvene pripadnosti – a da je tako, najprije upozorava upravo jezik. Stoga se iz Kazazeve poezije naslućuje i opaža neka drugačija realnost, koncipirana iz drame svijesti pojedinca koja drma temelje onoga što se konvencionalno smatra stvarnim ili realnim. Dovođenje u suodnos jezika i čovjeka, pojedinca i društva, u ontološkom smislu, cijeli kosmos se dekonstruira sa nizom skrivenih značenja (jezik koji oblikuje socijalnu ali i svaku drugu vrstu stvarnosti) i iznova konstruiraju neki novi svijet u kojem se istina ne krije u onome što je rečeno nego u onome što se pjeva. U tom smislu, pjesma Stvari bez rama kao da na jedan lucidan način sublimira drugo poglavlje ove knjige – Nauka, semiotika, književnost:
Ironija
Stvari ulaze u jezik Pomalo divlje, ne baš kao mladi Ždrijepci u tor, ali svakako divlje. Stolica odbija da lebdi U riječi, oslonjena na svoje Četiri noge. Nož se udobno Namješta u ruci i s njome srasta. Podozrivo gleda u slova, Čezne da ostvari svoju svrhu: Probiti, sasjeći, zarezati Britkom oštricom krhku maštu. Mala kafena kašika Još bi da kruži po šoljici I topi šećer. Ne želi U neprostor, u bezgraničnost Slika što ukidaju razliku Između zadate biti I one što zove iz sjena riječi. I pjesma iz jezika klizi u stvari Da im napipa bilo imena I vrati oku i dodiru Dar sricanja u kojem Šumorno njišu se oblici Bez jezičkog rama, U galopu mašte, U magnovenju Što iskri iz sna.
(Stvari bez rama)
Poezija Envera Kazaza dramatizuje sukob čovjeka sa neskladom svijeta (otuda težnja ka tragičkoj formi), bilo da je taj nesklad izveden po pitanju jezika i imenovanja, identiteta i razlike, bilo po pitanju prirode i kulture, života i smrti, ili pak jezika i ideologije pa nije čudno što cijela zbirka odzvanja i upozorava: ništa nije dato jednom zauvijek i ništa nije tako postojano da se ne bi moglo pojaviti i u drugom obliku. Kazazove pjesme se oslanjaju i provociraju, baštine i proizvode tu otvorenost kako bi se dočaralo dijalektika nastajanja svijeta izražena unutar neprestanog sukoba između datosti i vrijednosti.
Zbirka u cjelosti, ako je samo za trenutak posmatramo na onoj granici između metafizičkog i stvarnog, zrači onom ironijom kojom je Bog obdario svijet kad ga je stvarao, a koju Kazaz podražava u prikazivanju stvarnosti svojih pjesama. U nekom procjepu između zamišljenog i pojavnog odigrava se neki izgon sličan izgonu Adama i Eve, ili pak onog babilonskog[5] kažnjavanja ljudi gdje svaka zamisao gubi svoj identitet u procesu realizacije stvarnosti. To je jedan od osnovnih razloga što se većina pjesama završava svojevrsnom realtivizacijom i ironijom poništavajući romantično-tragički doživljaj svijeta.
Iroijski diskurs se ovdje smjenjuju u svoja dva oblika: unutarnjem – autoreferencijalnom i vanjskom – metajezičkom. To je onaj dodir između literature i psihologije, jezika i svijeta gdje naučni pogled na svijet nužno poprima ironijsku konotaciju koja sugeriše da je nemoguće izreći „konačne“ tajne o svijetu u kojem živi mali usamljeni čovjek. Za Kazaza, cjelovita slika svijeta može postojati tek kao jedna romantična uspomena koja je vidljiva samo u sumnjivom nostalgičnom pogledu unazad.
[1] Enver Kazaz: Kuća i drugi elementi. Sarajevo; Zagreb: Synopsis, 2016.
[2] U antičkoj Grčkoj značenje broja četiri je izvedeno iz tetraktysa, simboličke figure nad kojom su se pitagorejci zaklinjali. U njoj se u „savršenoj“ i uzornoj mjeri sažima svođenje numeričkog na prostorno, artimetičkog na geometrijsko. Svaku stranu ovog trougla čine četiri tačke u čijem je središte samo jedna tačka, jedinica, iz koje se izvode svi drugi brojevi. Tako broj četiri postaje oličenje snage, pravde, postojnosti: trougao sastavljen od tri niza od po četiri broja jeste i ostaje simbol „savršene“ jednakosti.
[4] Vrijeme se može adekvatno predstaviti prostorom samo ako je riječ o proteklom vremenu – tada imamo posla s nekom dimenzijom istovremenosti; ali ne može ako je riječ o vremenu koje protiče.
[5] “Postoji samo jezik koji čuva sjećanje na nju (izgubljena sličnost s prvobitnim jezikom – dodao E.P.) jer on proizlazi izravno iz tog prvobitnog vokabulara koji je sada zaboravljen; zbog toga što Bog nije želio da ljudsko sjećanje zaboravi babilonsko kažnjavanje; zbog toga što je taj jezik mogao služiti za pričanje stare veze Boga i njegovog naroda; zbog toga, najzad, što se na tom jeziku Bog obratio onima koji su ga slušali.“ (M. Faucalut: Riječi i stvari, str. 55)
Između stvarnosti politike i stvarnosti svijeta – stvarnost poezije
(Enver Kazaz: Kuća i drugi elementi)
Stvari nam ne kažu šta osjećaju i misle, jer ne misle i ne osjećaju ništa, ali nam zato kažu šta mi osjećamo. Riječi su te koje izvode estetsku operaciju. U zbirci pjesama Kuća i drugi elementi Envera Kazaza[1] zatičemo poeziju u djelovanju, u izražavanju i preobražavanju života. Ono što se dešava između korica knjige nije neki puki niz asocijacija, znakova i događaja kojima prisustvujemo slučajno, to je izvor emocija, mali obred, naspram stvari i misli, koji rađa nekada strah i samilost, nekad osmijeh koji oslobađa ili, pak, tugu koja naprosto kažnjava.
Dom
U svojoj novoj knjizi Kazaz ispituje mogućnosti poezije, njenog opjevavanja ontološkog i psihološkog sadržaja stvari kada u unutrašnjosti doma ispisuje lirski kosmos sjećanja i intimne dubine kućnog prostora. Na toj osnovi kuća i njene stvari lebde iz materijalnog u duhovno ukazujući se kao ontološki supstrat u kojemu se zasniva egzistencijalni smisao samoće i sjećanja.
Kućene stvari postaju simboli oko kojih se okuplja i porodična povijest, i pjesnikova samoća, i slika doba sa njegovim povijesnim užasima i strahovima. U tom smislu, pojedine metamorfoze do neprepoznatljivosti znaju da poteku svijetom svakodnevnog, da stvari uopšte ne prepoznajemo već se koristimo vanjskom referencijom kako bi se uvjerili u istovjetnost ovoga sada, sa onim ranije:
Stvari su duše zaustavljene u kretanju,
Pisao si nekad,
Uvjeren u trajnost njihovih oblika,
I da ideje ulijevaju im se u tijela
Prije materije.
A nutrina kuće neprestano ti šapuće,
Jer duše u stvarima ne čame,
Nego mrmore, mame,
Ljeskaju se i njišu,
Ili se zavijore dok brišu
Granicu između jagodice
I glatke kore kuhinjskog stola.
(Kuća, stvari)
Iako je riječ o stvarima iz svakodnevnice – namještaj – nikakve supstancije ovdje nema, samo akcidencija, ništa trajno, samo prolazno. Kuća će, u nastavku zbirke, dobiti i boju, i svjetlo, i miris uz namještaj koji se „sjeća i nagovještava“, ali nikakve tu postojanosti predmeta nema, samo pjesničke slike koje lelujavo, snagom izraza, šetaju jedna do druge, i ono što je prostorno i vremenski najbliže slijeva se s najudaljenijim (Jer duše u stvarima ne čame, / Nego mrmore, mame). Dva osnovna motiva su, a kako se vidi i u nastavku pjesme, materijalnost i duhovnost – neka vrsta dualističkog prikaza svijeta od njegovog makro do mikro postojanja – koji se nadalje isprepliću sa pamćenjem tijela (Nije li krevet ponekad kosmos bola) i simbolike stvari (A katkad prostran kao Velikog medvjeda kola), izmišljaja (I ono što iz ništavila niče) i prolaznosti (I lebde do Stvoritelja koji rastvara i stvara). Sve je to odlazi i ponovo se vraća, i sve je uokvireno i dobro „zapakovano“ ljepotom kuće-doma, koja kao takva poprima ontološki status.
Nije li krevet ponekad kosmos bola,
A katkad prostran kao Velikog medvjeda kola
Što s nebesa svijetle u sobu
(…)
A u jeziku, stvari su izvor svemu:
Ne leže li u korijenu stvarnog
I lebde do Stvoritelja koji rastvara i stvara
I stvar, i svakog stvora, i stvarnost cijelu.
I ono što jest, i bilo je, i bit će,
I ono što iz ništavila niče,
Iz kojeg bije jeza.
(…)
(Kuća, stvari)
Ovo je, u stvari, poezija disparatnih slika, dakle međusobno nesročivih. Nalaze se jedna uz drugu, paralelizirane, gdje druga ne proizilazi iz prve niti ih treća objašnjava. Ali to ne znači da se u krajnjoj instanci strukture pjesme ne dodiruju, i u zajedničkoj temi zbirke ne potkrepljuju. Upravo u pjesmi „Kuća, stvari“ Kazaz će stihom A u jeziku, stvari su izvor svemu nagovijestiti dominantnu pjesničku sliku zbirke: stvari u jeziku postaju žive, postaju supstrat samog života jer u sebi baštine sjećanje na one koji nisu više tu, na one koji jednom neće biti tu, a stvari će ćutati ili pričati priču ako budu, kao sada što pričaju, imale kome.
U tom smislu i knjiga je podijeljena na četiri tematska dijela sa naslovima: Stvari i glasovi, Ime za odsutnost, U jeziku ropstvo i Rodni elementi čineći na taj način i formalno (četiri elementa kao osnovni motiv zbirke) i sadržajno jedinstvo.
Kad se prolazi kroz svijet Kazazove zbirke poezije čitatelj se nužno kreće u dva pravca: horizontalni – gdje se njegove pjesme dovode u širi kontekst poezije epohe i pripadaju onom istom krugu poetskog koji su iza sebe ostavili Petar Gudelj i Marko Vešović i, vertikalni – postupka koji je prepoznatljiv iz prethodne Kazazove zbirke pjesama (Na razvalinama) gdje pjesnički subjekt nastaje iz dubinske strukture koju omogućava sam jezik. Slično, ali nikako ne na isti način Gudelju i Vešoviću, Kazaz svojom poezijom pokazuje koliko je upotreba jezika komunikacijski varljiva, pa stoga njegova poezija pokušava svaki put iznova (a u tim pokušajima je i njena ljepota) da bude jezički precizna, svježa i puna relevantnog smisla. U tom kontekstu Kazaz veoma uvjerljivo dovodi u suodnos svoju poeziju sa slikom svijeta stare Grčke, jedno vrijeme naspram drugog, jedan oblik s drugim, detalj s cjelinom, čovjeka s društvom. U njegovom pjesničkom subjektu je i novo i staro, i mogućnost pamćenja i sposobnost prihvaćanja zaborava. Pamćenje prelazi u sjećanje na nivou pojedinačnog, a zaborav se legitimira na nivou opšteg. Društvo nema interes da pamti čovjeka, jer neumoljivo traga za shemama koje se ispisuju kao opšti trag jednog vremena. Zato je kuća osnovna ontološka stanica Kazazove poezije, jer u kući ne stanuje društvo nego živi čovjek.
Slušam kako savjetuje kućne duhove
Da ugode mojim navikama,
Stvari uči nježnosti,
Milje prosipa po sobama.
Rukom mi pomiluje znojno čelo
I vrati kazaljke na budilniku,
Da nam blizine duže traju.
Nikad je u jutru nema,
Vrati se u hladnu i daleku
Svoju zemnu kuću,
Da pripremi doček milima
I u smrti ih konačno sretne,
Učini je majčinskom.
(Majka, san)
Ovdje se lirika pojavljuje kao jaki poticaj za susanjarenje, a snatrenje je jedini mogući način da se posjete udaljeni i trenutno nepristupačni krajevi svjetova ovjekovječeni u liku majke. To putovanje se odvija različitim krajolicima sastvarnosti, od čežnje i nesigurnosti do kratkog smiraja i pripadnosti kada se retroverzijama, koje uokviruju dimenzije prošlosti i sadašnjosti, kao stilskoj formi, anticipira neka nejasna budućnost.
Slijedom tako postavljene zbirke, gdje svaka stvar opjevana dobija ontološki status u prostoru egzistencije, kuća se, s obzirom da je primarno unutarnji semiotički prostor, otkriva kao intimni kosmos u koji se pjesnički subjekt može skloniti pred navalom negativne ontologije vanjskog svijeta. Zbog toga iza ciklusa Stvari, glasovi slijedi onaj u kojem se traga za izgubljenim sadržajima vremena, onog povijesnog, onog ličnog, psihološkog, ili onog simboličkog. Na toj osnovi dva ciklusa ukrštaju sadašnjost i prošlost, da bi se ukazao metafizički sadržaj egzistincije u osobenoj vrsti nadvremenosti smrti.
Jesen je i on počinje sijedjeti
U dnu krošnje, kao ti što si
Na slijepočnicama i solufima
Prije dvadeset godina.
Pred zimu će te sustići.
Zakratko bit ćete u svemu
Vrsnici, čak će vam se
I dan i sat podudariti.
Tvoje vrijeme je sporije,
Ali neumitno se osipa.
(…)
Jednom stopit će vam se atomi
U zemlji koja obojicu sadrži.
Iz te ljubavi može se roditi
Bilo šta: trava, cvijet, plod jabuke
Zbog koje je Bog
Prognao dvoje iz raja.
(Hrast pod kućnim prozorom)
Tako se ontološki prostor poezije iz intimnog, kućnog svijeta stvari širi ka kosmološkoj dimenziji i ontološkom statusu materije. Ako je kuća dobila onotloški status, u ciklusu Rodni elementi, Kazaz se sasvim uvjerljivo vraća grčkoj filozofiji i njenom poretku ontoloških elemenata: vodi, zemlji, vatri i vazduhu.
(…) Kažu postoji
I jedna voda što teče
Na kraju svijeta,
Od bezvremena pusta.
Preko nje ni oca, ni majke,
Ni sestre, ni brata,
Samo samoća, ukočena, gusta(…)
(Voda)
Uvodeći u svoju poeziju empedokleovski model o stvaranju i postojanju svijeta starih Grka i njihovog filozofskog osjećaja za svijet, pjesnik se igra s modelima. Broj četiri[2] postaje osnovni simbol cijele zbirke. Postoje četiri strane svijeta, četiri osnovna vjetra, četiri mjesečeve mjene, čitiri godišnja doba, četiri je konstutivni broj timajskog tetraedra vatre, četiri slova stoje u imenu Adam itd. Četiri je, kako je i Vitruvije učio, i čovjekov broj, jer širina čovjeka raširenih ruku odgovara njegovoj visini, čineći tako osnovu i visinu idealnog kvadrata. Četiri će biti i broj duhovnog savršenstva, pa će postojanim biti nazvan moralno izgrađen čovjek. Na taj način ontologija jednog davnog vremena putem stilskog, kulturnog i socijalnog postaje tekst naše savremenosti. Tradicija je ta koja prenosi modele i pravila rada, stoga bi, inkorporirana u strukturu zbirke, trebala da garantuje simboličku „ispravnost“ četverougaone forme kuće. Broj četiri ovdje naprosto nosi neku kosmičku silu koja komunicira sa savremenom civilizacijom i na taj način determinira čak neposredne i svakodnevne predmete (kućne stvari) u nešto sveto i simbolički postojano. Svjedočanstvo ranijeg, odnosno prošlost – i pjesničkog subjekta i svijeta stare Grčke – ovdje biva osvjetljena i stavljena u pokret vremena prezenta. Prošlost je iznova živa utoliko što u sebi ima nečeg metaforičnog, iskonskog – dom – utoliko što je prošlost fenomen u vremenu i kao takva podvrgnuta temporalnom premještanju u neku vrstu iluzije sadašnjosti. Iako čitatelj na najradikalniji način može iz kontemplativnog čina izbaciti historicizam – četiri elementa, on ipak ostaje kao nesvjesna činjenica koja je djelotvorno obojena naročitom upotrebom jezika u Kazazovim pjesmama.
Smrt
Otkucava uporno i ujednačeno,
Sve dok zvukom ne pojmim prolaženje.
Njegov monolitni tik-tak
Dubi ušne šupljine.
Čujem ga i kad nisam tu:
U šetnji, dok nam se ramena
Dodiruju, na izletu planinskom
Kad berem gljive misleći na ništa
Što sve češće oglašava se u kostima;
U razgovoru s prijateljem
Koji proriče nestanak pitke vode,
Toplotno zagrijavanje,
Izvjesnost apokalipse koja
Ne dolazi s neba,
Već niče iz ljudskih ruku.
Njegov monolitni tik-tak
Oživljava bliske mrtve,
Nestale gradove i zemlje,
Hukteću talionicu smrti
Što traje od Adama
Do današnjeg dana.
U njemu sve je sadržano:
Klica u pšenici,
Crv u jabuci,
Vojnički nož pod grlom dječaka,
Eksplozija zvijezde
U dalekoj kosmičkoj sobi.
Otkucava uporno i ujednačeno
Da se pitam: imamo li on i ja
Različita vremena,
Ili nas tik-tak skupa obuhvata,
Dokazuje kako smo od istih
Neprolaznih sačinjeni tvari,
Privremeni kao zvuk.
(Sat u kućnom hodniku)
Nije teško, u ovoj pjesmi, uočiti čistotu trenutka sa ishodišnom namjerom da se izrazi nesigurnost i nemoć naspram strahote umiranja i samoće u svijetu. Ova je pjesma ima svoj uzrok u svođenju naizrecivog u lirsko, na pokušaj razumijevanja elementarne afektivne reakcije u kojoj se život svodi na punoću ili prazinu trenutka. Pjesma počinje i završava scenama zvuka iz svakodnevnice (i kao takva, u isto vrijeme, u sebe priziva sv. Augustina i njegovu priču o vremenu ispričanu kroz tri različito intonirana zvuka koja prolaze). Iz svakodnevnog, uobičajnog obuhvaća se imaginativno, kada i počinje autentični život pričan ili opjevan iz kuhinjske lomljive stolice, ili iz šetnje, ili s izleta koji se prostire od lirskog subjekta do Adama. U principu svejedno je odakle je i dokle je priča, jer samo Ono će i dalje i neumorno biti tu, i sa svojim tik-tak jasno svjedočiti da pod Njim sve mu je isto i da ništa postojano nije, ni lirski subjekt, ni Adam ni prirodne i društvene katastrofe. Tako se krhkost materije i bića, prostorom u vremenu, prenosi na potpuni lom svakog metafizičkog saznanja, osim svijesti o postojanju i umiranju. Kazazove analogije (vojnički nož pod grlom dječaka / eksplozija zvijezde / u dalekoj kosmičkoj sobi) predstavljaju stvari u pokretu, prikazuju saznanje u nastajanju. To je poezija „unakrsne“ percepcije – onoga što se govori i onoga što se naslučuje – kada svijet, iako je ostao isti, poprima nužno drugačiji poredak stvari.
Smrt je jedna od centralnih tema zbirke. Ali se ovdje ne slavi smrt, nego život, jer se trenutak u vremenu ovdje sagledava u kontekstu tragičnosti postojanja. U živome živi ono što je umrlo, pa se poezija ovdje pojavljuje kao izvangenetsko pamćenje, kao što je to i u izvrsnoj pjesmi, jednoj od najboljih u zbirci – Amin, sustanar:
Jedino on je umro u ovoj kući,
Premlad za sestricu smrt.
Mora da u Ahiretskim
Vlasničkim knjigama
Kuća pripada njemu.
Dijelimo sobe on i ja,
I knjige, i stvari.
Poneko popijemo pivo
U tišini, dva najsamlja samca.
Nekad mi ukrade
Duhansku kutiju, olovku,
Ili šrafciger s nastavcima.
Ima i on svojih kućnih poslova,
S osmjehom kaže,
Kad ih ugledam na mjestima
Gdje sam tražio hiljadu puta.
Zato kupujem stvari
U parovima, da ima
Svoj alat, pisaći pribor,
Svoje meni drage knjige.
Ne mogu mrtvi
Stalno u istom položaju,
U svome bezvremenu,
Bez ičeg u rukama biti.
I živom bi to dosadilo,
A kamo li mladiću mrtvacu
Koji još miluje svoju živu dragu.
Zna i odlunjati od kuće.
Tad brinem da ne zaglavi
Na ahiretskom tulumu
Sa kakvom hurijom.
One su, kažu, neodoljive,
Kao Odisejeve Scile.
Nikome ne odaje moje tajne,
Pa mu vjerujem koliko i sebi.
Takva je među nama bliskost.
Imamo nas dvojica
I naše kućne raspre.
Jer živjeti s mrtvim
U istoj kući svaki dan
Bez svađe nije ljudski.
Svaku kuću kućom i čine
Zađevice i svađe njene čeljadi.
Kad na put krenem,
Upozorim ga da ne lunja okolo,
I gasi svjetla na vrijeme,
Isključi ringlu na peći,
Neiskusan je u kućnim poslovima,
Uz to trapavo muško.
Biva i to među nama:
Sporimo se
Ko je u prednosti,
On što je mrtav,
Ili ja što sam
Još uvijek živ.
Ali, o toj raspravi
Ne bih da pričam,
Jer mrtvi u rukama
Imaju neoborive argumente.
Zato i jest mrtvovanje vječno
I bliže Bogu od življenja.
Pjesma je apologija samoći. Sve se ovdje razvlači između dobro poznatog i ovozemaljskog, i nepoznatog i onozemaljskog, jer „povijest vječnosti je“, kako to kaže Nirman Moranjak Bamburać povodom Borgesovih priča, „paradoks kretanja i mirovanja, jedinstva i mnoštva, konačnog i beskonačnog, arhetipskog i simboličkog, tragača i traženog.“[3] Ovdje se korača između živog i neživog, kao da se traži povod i hrabrost da se napravi taj odlučujući korak ka beskonačnosti. Pjesnički subjekt se ljuljuška u „svakodnevnim poslovima“ i u svim drugim okolnostima dodir s onostranim bi ga dotukao, ali on se ljuljuška u „stolici vremena“, i trenutak svakog razgovora nije ništa drugo nego zadržano prostiranje – svih onih trenutaka koji ne podrazumijevaju u sebi protok vremena. Stoga je još uvijek tu. No u svakom momentu tog razvučenog trenutka, može se zaljuljati jače i odskočiti u nepoznato. Ali dok se to ne desi, stvar je jednostavna: treba samo napisati pjesmu.
Pjesma je u prezentu, ali je i prezent, kao i lirski subjekt, ovdje stavljen u neku ulogu utvare (Kad na put krenem). Da bi se estetsko zadovoljstvo pojavilo, prezent je re-prezentovan, predstavljen i kao takav ponovljen, čime se udaljava od sebe kao prezenta, čime prestaje i da se poklopa sa sobom kao čistom sadašnjošću, na isti način na koji se lirski subjekt rastavlja od sebe samog i svoj identitet traži u onom drugom. To je, između ostalog, naša predstava o vremenu, koju Kazaz tako dobro koristi, kao sadašnjosti koja teče i nameće nam poseban ugao: da vrijeme posmatramo iz njegovog sada, koje nikada nije doslovno sada, nego način na koji postaje varka vlastite sadašnjosti jer se, s obzirom, da neumitno prolazi svaki put iznova podvrgava i prošlosti i budućnosti, i memoriji i očekivanju. (Sporimo se / Ko je u prednosti, / On što je mrtav, / Ili ja što sam / Još uvijek živ.)
Otuda u ovoj pjesmi prisustvujemo tolikoj diseminaciji značenja. Značenjska jezgra se do kraja ne pokorava nijednom upotrebljivom kontekstu kao svom prirodnom okruženju – ni onom zemaljskom ni onom onozemaljskom. Najprije zbog već spomenute igre s vremenom, zatim pretapanja različitih prostora u izmišljajima, i naizad, pjesničke slike (npr. Mora da u Ahiretskim / Vlasničkim knjigama / Kuća pripada njemu). Pjesnička slika(e) pokreće sve sličnosti (onozemaljski svijet) i pri tome zaustavlja predstavu inkorporiranu u nju (npr. katastar, vlasništvo), i zbog toga uvijek ima(ju) više od jednog identiteta. Slici je ovdje potrebno vrijeme – klizno sada – koje se, iz kuće do onoga iza, širi u beskonačnost, dok je za predstavu dovoljan prostor (da bi pjesma uopšte mogla biti pjesmom – prostor svakodnevnice i denotativnog značenja – jedino je on umro u ovoj kući). Zapravo Kazazove pjesničke slika ovdje koriste prostor kao elastičnu supstanciju u kome se i vremenske stvari dešavaju. I stoga, ako bismo ga sveli na goli fizički prostor bilo bi kao da svodimo puteve na ciljeve. To je lirski prostor koji se, s obzirom da je u pitanju sada koje je pomaknuto u proteklo vrijeme[4], preobražava u trajanje kako bi pjesnički subjekt obuhvatio trenutak – Zato i jest mrtvovanje vječno / I bliže Bogu od življenja – u kojem njegov fenomen dostiže vrhunac – fenomen smrti. To znači da je ovdje fenomen smrti pozicioniran u svijesti i ujedno je svijest o sebi samoj – o smrti, o umiranju. Tako ova pjesma, u izvjesnom smislu, postaje neki vid eksperimentalnog obzora u kojem se traga za prekoračenjima u jeziku, u vremenu – od leksike do psihologije, za uživanjem u procesu struktuiranja, koji izmiče uređenim strukturama i koje scenu govora premješta ka višeznačnosti, ka metafori metafore koja ne dá da se razriješi do kraja nego postaje dio čitateljske imaginacije i nakon pročitane pjesme. Derrida je upozoravao, a dobra poezija je najbolji primjer, da u svakom tekstu postoje, u stvari, dva teksta, dvije ruke, dvije vizije, dva puta slušanja – zajedno, simultano i odvojeno.
Jezik
Izražajnost i emotivna snaga katkada dolazi od samih riječi ponaosob, od vlasništva samog jezika (zađevice, mrtvovanje), a nekada od uspješnih sintagmi (najsamlja samca). Svaka od tih riječi-sintagmi zapravo je mala, ali veoma dobra lirska pjesma. Zbog svoje višeslojnosti, riječi u pjesmama dobijaju snagu izraza koji nadmašuje smisao njihove poruke – one izriču i izražavaju, označavaju i predočavaju, imenuju i evociraju. Riječi su ovdje poput parfema u interakciji sa kožom (kontekstom) kada počinju da se ponašaju na različite načine (isti miris bitno drugačije miriše na drugoj koži) oblikujući time različite lirske slike, a u isto vrijeme te iste slike obezbjeđuju tonsko jedinstvo zbirke koje se formira od spoja nespojivog – od osmijeha do tuge.
Kako zbirka dalje teče i „oplakuje“ svijet oko i unutar sebe, tako su iz kuće stvari odlazile u jezik, a tamo se u ciklusu U jeziku ropstvo razotkriva specifična gramatika moći putem pjesama o zamjenicama i hijerarhijsko-logocentričnog poretka jezika gdje se, u stvari, uspostavljaju i razrješavaju sve ideološke predstave jednog društva. Višeznačnost se tako ovdje ne pojavljuje samo na nivou filozofske kontempalcije pjesama, književnih komparacija i stilistike, ona ovdje izvire iz same pjesničke supstancije uokvirene verifikacijom, ritmom, akcentom, slogovima i fonemima.
(…) I granice u njemu izrastu u bedem grubi,
Pa se staro Ja u mlađima gubi
Kao igla u plastu sijena.
A ono u bezbroj mijena,
Gladno sebe, zavija
Kao čopor hijena,
Dok ne proklija
U svoju prošlost.
(Mnogoliko Ja)
Način na koji su upotrebljena glasovna jezička sredstva u odnosu na događaje u ovoj pjesmi, pomislilo bi se da su odvojeni jedno od drugog – jezik i događaj – pa se ima osjećaj da jezik nanovo stvara događaj, da ga oponaša. Ne, upravo je suprotno. Jezik u pjesmi je sa svojim samoglasnicima „bio spreman za predmet“ koji proizvodi (npr. sjena – mijena – zavija – hijena) tako da riječ hijena sama od sebe odzvanja i zavija kao jezik. Jezik se rađa u hijeni, hijena u jeziku. Ta i takva igra s jezikom je moguća, u odnosu na druge književne žanrove, samo u poeziji. Kazaz tu mogućnost iskorištava na takav način da se čitatelju čini da podražavani predmeti, stvari i bića koji naseljavaju svjetove pjesama nikada ranije nisu ni postojali, nego da su stvoreni neposredno tu, dok se čita pjesma. Ta igra označitelja i označavanja, jezika i referencije vidljiva je i u pjesmi Stoglavo Mi:
Pazi, stoglavo Mi ti se može i u srce uvući,
I kad je obično prvo lice množine,
I prostor zauzeti u tvojoj kući,
I poput granate stožine
Držati tvoj jezik u zazubnoj tamnici.
Uz bogatstvo samoglasnika i ličnih zamjenica uspostavlja se „poetska građevina“ u skladu s „raspoloženjima“ lirskog subjekta. Predmeti koji su postojali, naravno, i prije ove pjesme (granate stožine, kuća, tamnica) dobivaju posebni ugao gledanja jer je na njih primijenjen jezik koji se rađa u svoj svojoj moći poetskog i time ujedno, s druge strane smisla, nagovještava njegovo „siromaštvo“ u svakodnevnoj komunikaciji. Niko ne može biti u potpunosti slobodan iznad i izvan svoje društvene pripadnosti – a da je tako, najprije upozorava upravo jezik. Stoga se iz Kazazeve poezije naslućuje i opaža neka drugačija realnost, koncipirana iz drame svijesti pojedinca koja drma temelje onoga što se konvencionalno smatra stvarnim ili realnim. Dovođenje u suodnos jezika i čovjeka, pojedinca i društva, u ontološkom smislu, cijeli kosmos se dekonstruira sa nizom skrivenih značenja (jezik koji oblikuje socijalnu ali i svaku drugu vrstu stvarnosti) i iznova konstruiraju neki novi svijet u kojem se istina ne krije u onome što je rečeno nego u onome što se pjeva. U tom smislu, pjesma Stvari bez rama kao da na jedan lucidan način sublimira drugo poglavlje ove knjige – Nauka, semiotika, književnost:
Ironija
Stvari ulaze u jezik
Pomalo divlje, ne baš kao mladi
Ždrijepci u tor, ali svakako divlje.
Stolica odbija da lebdi
U riječi, oslonjena na svoje
Četiri noge. Nož se udobno
Namješta u ruci i s njome srasta.
Podozrivo gleda u slova,
Čezne da ostvari svoju svrhu:
Probiti, sasjeći, zarezati
Britkom oštricom krhku maštu.
Mala kafena kašika
Još bi da kruži po šoljici
I topi šećer. Ne želi
U neprostor, u bezgraničnost
Slika što ukidaju razliku
Između zadate biti
I one što zove iz sjena riječi.
I pjesma iz jezika klizi u stvari
Da im napipa bilo imena
I vrati oku i dodiru
Dar sricanja u kojem
Šumorno njišu se oblici
Bez jezičkog rama,
U galopu mašte,
U magnovenju
Što iskri iz sna.
(Stvari bez rama)
Poezija Envera Kazaza dramatizuje sukob čovjeka sa neskladom svijeta (otuda težnja ka tragičkoj formi), bilo da je taj nesklad izveden po pitanju jezika i imenovanja, identiteta i razlike, bilo po pitanju prirode i kulture, života i smrti, ili pak jezika i ideologije pa nije čudno što cijela zbirka odzvanja i upozorava: ništa nije dato jednom zauvijek i ništa nije tako postojano da se ne bi moglo pojaviti i u drugom obliku. Kazazove pjesme se oslanjaju i provociraju, baštine i proizvode tu otvorenost kako bi se dočaralo dijalektika nastajanja svijeta izražena unutar neprestanog sukoba između datosti i vrijednosti.
Zbirka u cjelosti, ako je samo za trenutak posmatramo na onoj granici između metafizičkog i stvarnog, zrači onom ironijom kojom je Bog obdario svijet kad ga je stvarao, a koju Kazaz podražava u prikazivanju stvarnosti svojih pjesama. U nekom procjepu između zamišljenog i pojavnog odigrava se neki izgon sličan izgonu Adama i Eve, ili pak onog babilonskog[5] kažnjavanja ljudi gdje svaka zamisao gubi svoj identitet u procesu realizacije stvarnosti. To je jedan od osnovnih razloga što se većina pjesama završava svojevrsnom realtivizacijom i ironijom poništavajući romantično-tragički doživljaj svijeta.
Iroijski diskurs se ovdje smjenjuju u svoja dva oblika: unutarnjem – autoreferencijalnom i vanjskom – metajezičkom. To je onaj dodir između literature i psihologije, jezika i svijeta gdje naučni pogled na svijet nužno poprima ironijsku konotaciju koja sugeriše da je nemoguće izreći „konačne“ tajne o svijetu u kojem živi mali usamljeni čovjek. Za Kazaza, cjelovita slika svijeta može postojati tek kao jedna romantična uspomena koja je vidljiva samo u sumnjivom nostalgičnom pogledu unazad.
[1] Enver Kazaz: Kuća i drugi elementi. Sarajevo; Zagreb: Synopsis, 2016.
[2] U antičkoj Grčkoj značenje broja četiri je izvedeno iz tetraktysa, simboličke figure nad kojom su se pitagorejci zaklinjali. U njoj se u „savršenoj“ i uzornoj mjeri sažima svođenje numeričkog na prostorno, artimetičkog na geometrijsko. Svaku stranu ovog trougla čine četiri tačke u čijem je središte samo jedna tačka, jedinica, iz koje se izvode svi drugi brojevi. Tako broj četiri postaje oličenje snage, pravde, postojnosti: trougao sastavljen od tri niza od po četiri broja jeste i ostaje simbol „savršene“ jednakosti.
[3] Nirman Moranjak Bamburać: Retorika tekstualnosti. Sarajevo: Buybook, 2003, str. 235
[4] Vrijeme se može adekvatno predstaviti prostorom samo ako je riječ o proteklom vremenu – tada imamo posla s nekom dimenzijom istovremenosti; ali ne može ako je riječ o vremenu koje protiče.
[5] “Postoji samo jezik koji čuva sjećanje na nju (izgubljena sličnost s prvobitnim jezikom – dodao E.P.) jer on proizlazi izravno iz tog prvobitnog vokabulara koji je sada zaboravljen; zbog toga što Bog nije želio da ljudsko sjećanje zaboravi babilonsko kažnjavanje; zbog toga što je taj jezik mogao služiti za pričanje stare veze Boga i njegovog naroda; zbog toga, najzad, što se na tom jeziku Bog obratio onima koji su ga slušali.“ (M. Faucalut: Riječi i stvari, str. 55)