Jedne mračne zimske noći na njihova, kao i na mnoga druga vrata, zlokobno pokuca glad. Ona što nema ime i dolazi jednom u stotinu godina sa crnim i unakaženim licem. Ona što su joj najbolji drugovi bolest, nesreća, tama i smrt. Što iz ljudi izvlači dobro, a iz neljudi još crnje zlo. Glad što djeci, bez milosti, u snove šalje tople i slane pogače. Srce im se kidalo dok su gledali potamnjele mališane kako gube snagu i volju. Baštica na škrtoj mrkoj zemlji i tri koze nijesu bili dovoljni da se pregura cijela godina. Od prirode sa okolnih brda su na proljeće i ljeto uzimali koliko su mogli. Zime su bile duge kao vjekovi, noćima su utrobe zavijale kao planinski vukovi. Znalo se ko će koliko hleba dobiti, nije bilo miljenika. Kuća je utihnula, nestalo je dječije graje, svađe ili vike. Čuvali su snagu da im to malo hrane bude dovoljno da ostanu živi.
Otac im je svake noći uz vatru tihim glasom pričao legende. Morao se domišljati, jer su djeci narodna predanja bila dosadna, a i nije ih bilo mnogo u tom kraju.
– Protjeraše jednoga dana pet vila iz Vilinskoga grada – poče Novak jednu od njihovih omiljenih priča koja se stalno mijenjala i rasla.
– Htjele su da se kupaju u Obodskoj pećini, a to je bio takav grijeh koji im njihove sestre nijesu mogle oprostiti. Nesretnice se okupiše na Đinovom brdu i tugovaše nekoliko dana. Onda ona najlukavija, zbog koje su i nastradale, predloži da isuše rijeku Crnojevića i da na tom mjestu naprave naselje. Sve je to slušao dobri duh Đin, tu rijeku je volio koliko i ovo svoje brdo i jako se rastuži. Brzo proguta suze i jecaje da ga ne bi odali. Kada je plakao brdo se treslo, a stijene se odronjavale i uz veliku buku i tresku padale u podnožje.
Vidio je uz slabu svjetlost kako malenima igraju oči. Valjda su zaboravili da nijesu večerali, Dušanka ga pogledom ohrabri da nastavi.
– Svi su, osim ovih vila, znali da se tu krije dobri duh, ali ga niko nikada nije vidio, samo su ga mnogi osjetili. Kada bi neko probao da posiječe stablo ili da zagadi vodu, Đin bi se pretvarao u olujni vjetar.
Toj se sili nije moglo oduprijeti, ljudi bi vidjeli da će glavu izgubiti i odustajali od posla. Duh je i posle nekoliko vjekova imao dušu dječaka, volio je da boji cvjetove, češlja drveće i da po vodi pravi virove raznih oblika. Nije mogao sam da se bori protiv toliko vila, brzo bi ga omađijale. Morao je da napusti svoje voljeno brdo i krenu da traži pomoć da ih odvrati od njihovog groznog nauma. Prvo se sjeti kneza Tomaša, taj se nikoga nije bojao, a volio je i šume i livade. Našao ga je kako čuva kulu Tablju. Slabo joj je ko prilazio, ovaj je div imao buzdovan od tri metra dužine, sa sedamnaest zašiljenih peraca na glavi moćnog oružja. Na leđima mu je drugovao luk čije su strijele mogle pogan u oko pogoditi.
– Ima li junaka u ovu kulu?
– Ima, ima, samo iziđi da te vidim – povika Tomaš stiskajući buzdovan.
Đin mu se prikaza i ispriča zbunjenom knezu što su vile namjerile. Tomaš se zaputi da odbrani rijeku, a duhu reče da potraži i dovede u pomoć njegovog dobrog prijatelja, vojvodu Bodina. Samo da kaže da ga je on poslao. Kada stiže do rijeke, vile su već pola posla obavile.
Skrenule su tok i iskopale rupu za poniranje vode. Tomaš stavi povez od divokozine kože preko očiju, gurnu oblutke u uši i poče da maše buzdovanom što je god jače mogao.
Za to vrijeme Đin je bio u Bodinovom dvorcu, ali je tu bilo slabe vajde. Vojvoda je ležao u krevetu, zmija ga je ujela za vrat, rekla je da hoće da mu nešto šapne i prevarila ga. Nije se mogao pomjeriti već devet dana. On pokloni duhu Zoga, da brže stigne u pomoć i da mu u borbi pomogne. Džinovski orao je mogao ovna jednom kandžom ugrabiti. Sletješe blizu rijeke i sakriše se da gledaju što vile rade. Prvo što su vidjeli je da su knežev buzdovan uzele i ukrasile. Na sve šiljke su zakačile raznobojno cvijeće, a dršku su obmotale nekom vilinskom travom. Tomaša su uvile u bijelu svilu, a najljepša među njima mu je sjedila u krilu i pjevušila na uvo. Jedan oblutak mu je ispao iz uva dok je vitlao buzdovanom i to je bilo dovoljno da ga zavedu i ožene.
Duh napravi sviralu od bagrema, zatvori je na izlazu i dunu poruku: “Vile otpadnice suše rijeku. Pomagajte Đinu i Tomašu!” Zakači je ptici za nogu i posla u Vilinski grad. Dok se približavao njihovom staništu Zog poče da cikće da dolazi u miru. Ispusti frulu na gumno i sleti na najviše drvo. Vile se okupiše da čuju Đinovu molbu. Predvodila ih je Avira, najmudrija i najmoćnija, ta je mogla pola planine u led okovati. Poslije vilinskog dogovora pristaše da pomognu i polećeše za orlom. Zog je u tri zamaha stotinu metara prelazio i prije njih stiže do rijeke. Uhvati kandžama Tomaša za ramena i bači ga kod Đina. Ovaj dunu u njega iz sve snage i oduva mu i svilu i magiju. Krenuše u napad sva trojica, knez je dovatio buzdovan i počeo da ruši sve pred sobom, duh napravi oluju, a orao je kružio i kliktao iznad prestrašenih vila. One su skupiše, okrenuše leđa jedna drugoj i spojiše se. Iz njih iziđe prema nebu crvena svjetlost što je oči pržila. Na sreću, u taj tren stiže Avira sa svojim sestrama. Okružiše ih, a kraljica zaledi onu vatrenu silu. Tu borba bi gotova.
– Što ti je lijep taj buzdovan, nemoj mu to cvijeće skidati – zadirkivao je razveseljeni duh Tomaša.
– Dobio bi ti za ovo po glavi, da nijesi tako dobar – smijao se junak.
One vile se pokajaše, puštiše ih da se vrate doma, ali su im tražili…
Dušanka mu klimnu glavom da može da prestane, svi su zaronili u san. Nastaviće sjutra priču.
Između dva rata
Jedne mračne zimske noći na njihova, kao i na mnoga druga vrata, zlokobno pokuca glad. Ona što nema ime i dolazi jednom u stotinu godina sa crnim i unakaženim licem. Ona što su joj najbolji drugovi bolest, nesreća, tama i smrt. Što iz ljudi izvlači dobro, a iz neljudi još crnje zlo. Glad što djeci, bez milosti, u snove šalje tople i slane pogače. Srce im se kidalo dok su gledali potamnjele mališane kako gube snagu i volju. Baštica na škrtoj mrkoj zemlji i tri koze nijesu bili dovoljni da se pregura cijela godina. Od prirode sa okolnih brda su na proljeće i ljeto uzimali koliko su mogli. Zime su bile duge kao vjekovi, noćima su utrobe zavijale kao planinski vukovi. Znalo se ko će koliko hleba dobiti, nije bilo miljenika. Kuća je utihnula, nestalo je dječije graje, svađe ili vike. Čuvali su snagu da im to malo hrane bude dovoljno da ostanu živi.
Otac im je svake noći uz vatru tihim glasom pričao legende. Morao se domišljati, jer su djeci narodna predanja bila dosadna, a i nije ih bilo mnogo u tom kraju.
– Protjeraše jednoga dana pet vila iz Vilinskoga grada – poče Novak jednu od njihovih omiljenih priča koja se stalno mijenjala i rasla.
– Htjele su da se kupaju u Obodskoj pećini, a to je bio takav grijeh koji im njihove sestre nijesu mogle oprostiti. Nesretnice se okupiše na Đinovom brdu i tugovaše nekoliko dana. Onda ona najlukavija, zbog koje su i nastradale, predloži da isuše rijeku Crnojevića i da na tom mjestu naprave naselje. Sve je to slušao dobri duh Đin, tu rijeku je volio koliko i ovo svoje brdo i jako se rastuži. Brzo proguta suze i jecaje da ga ne bi odali. Kada je plakao brdo se treslo, a stijene se odronjavale i uz veliku buku i tresku padale u podnožje.
Vidio je uz slabu svjetlost kako malenima igraju oči. Valjda su zaboravili da nijesu večerali, Dušanka ga pogledom ohrabri da nastavi.
– Svi su, osim ovih vila, znali da se tu krije dobri duh, ali ga niko nikada nije vidio, samo su ga mnogi osjetili. Kada bi neko probao da posiječe stablo ili da zagadi vodu, Đin bi se pretvarao u olujni vjetar.
Toj se sili nije moglo oduprijeti, ljudi bi vidjeli da će glavu izgubiti i odustajali od posla. Duh je i posle nekoliko vjekova imao dušu dječaka, volio je da boji cvjetove, češlja drveće i da po vodi pravi virove raznih oblika. Nije mogao sam da se bori protiv toliko vila, brzo bi ga omađijale. Morao je da napusti svoje voljeno brdo i krenu da traži pomoć da ih odvrati od njihovog groznog nauma. Prvo se sjeti kneza Tomaša, taj se nikoga nije bojao, a volio je i šume i livade. Našao ga je kako čuva kulu Tablju. Slabo joj je ko prilazio, ovaj je div imao buzdovan od tri metra dužine, sa sedamnaest zašiljenih peraca na glavi moćnog oružja. Na leđima mu je drugovao luk čije su strijele mogle pogan u oko pogoditi.
– Ima li junaka u ovu kulu?
– Ima, ima, samo iziđi da te vidim – povika Tomaš stiskajući buzdovan.
Đin mu se prikaza i ispriča zbunjenom knezu što su vile namjerile. Tomaš se zaputi da odbrani rijeku, a duhu reče da potraži i dovede u pomoć njegovog dobrog prijatelja, vojvodu Bodina. Samo da kaže da ga je on poslao. Kada stiže do rijeke, vile su već pola posla obavile.
Skrenule su tok i iskopale rupu za poniranje vode. Tomaš stavi povez od divokozine kože preko očiju, gurnu oblutke u uši i poče da maše buzdovanom što je god jače mogao.
Za to vrijeme Đin je bio u Bodinovom dvorcu, ali je tu bilo slabe vajde. Vojvoda je ležao u krevetu, zmija ga je ujela za vrat, rekla je da hoće da mu nešto šapne i prevarila ga. Nije se mogao pomjeriti već devet dana. On pokloni duhu Zoga, da brže stigne u pomoć i da mu u borbi pomogne. Džinovski orao je mogao ovna jednom kandžom ugrabiti. Sletješe blizu rijeke i sakriše se da gledaju što vile rade. Prvo što su vidjeli je da su knežev buzdovan uzele i ukrasile. Na sve šiljke su zakačile raznobojno cvijeće, a dršku su obmotale nekom vilinskom travom. Tomaša su uvile u bijelu svilu, a najljepša među njima mu je sjedila u krilu i pjevušila na uvo. Jedan oblutak mu je ispao iz uva dok je vitlao buzdovanom i to je bilo dovoljno da ga zavedu i ožene.
Duh napravi sviralu od bagrema, zatvori je na izlazu i dunu poruku: “Vile otpadnice suše rijeku. Pomagajte Đinu i Tomašu!” Zakači je ptici za nogu i posla u Vilinski grad. Dok se približavao njihovom staništu Zog poče da cikće da dolazi u miru. Ispusti frulu na gumno i sleti na najviše drvo. Vile se okupiše da čuju Đinovu molbu. Predvodila ih je Avira, najmudrija i najmoćnija, ta je mogla pola planine u led okovati. Poslije vilinskog dogovora pristaše da pomognu i polećeše za orlom. Zog je u tri zamaha stotinu metara prelazio i prije njih stiže do rijeke. Uhvati kandžama Tomaša za ramena i bači ga kod Đina. Ovaj dunu u njega iz sve snage i oduva mu i svilu i magiju. Krenuše u napad sva trojica, knez je dovatio buzdovan i počeo da ruši sve pred sobom, duh napravi oluju, a orao je kružio i kliktao iznad prestrašenih vila. One su skupiše, okrenuše leđa jedna drugoj i spojiše se. Iz njih iziđe prema nebu crvena svjetlost što je oči pržila. Na sreću, u taj tren stiže Avira sa svojim sestrama. Okružiše ih, a kraljica zaledi onu vatrenu silu. Tu borba bi gotova.
– Što ti je lijep taj buzdovan, nemoj mu to cvijeće skidati – zadirkivao je razveseljeni duh Tomaša.
– Dobio bi ti za ovo po glavi, da nijesi tako dobar – smijao se junak.
One vile se pokajaše, puštiše ih da se vrate doma, ali su im tražili…
Dušanka mu klimnu glavom da može da prestane, svi su zaronili u san. Nastaviće sjutra priču.