Glavi je mjesto na jastuku, sve ostalo je čisti užas. Osjećaš kako gubiš to meko tlo pod sobom. Ljulja se usnuli svijet, sljepoočnica ti lupka o kvrgu majčinog ramena, proviriš kroz jedno oko i vidiš igru stuba pod nogama, optičku varku jednostavnih geometrijskih figura koje te opet vraćaju u san. Budi te iznenadni osjećaj mučnine u želucu, u autobusu si, okružen službenicima Službe društvenoga knjigovodstva koji su pošli na izlet u Jajce. Nitko ne vodi djecu osim tvoje majke; moraš vidjeti vodopade, strogo je zaključila, i džaba ti sad što utroba hrli van, u glavi mutna močvara koja se nikada neće izbistriti u vodopad. Debelo autobusno staklo pravilno lupka kroz svijest, promiču slike koje će se tek kasnije, za deset godina možda, pretočiti u prepoznatljive predjele šireg zavičaja o kojemu se s ushitom i pretjerivanjima govori poznanicima iz drugih zemalja i zavičaja.
Kišni je dan, pod mostovima nabujala Bosna teče, i ništa baš nije za izlete. Sredovječni službenici veselo čavrljaju i zagledaju plavokose sekretarice, koje u velikim torbama za plažu nose pečene piliće, šminku i češljeve, table plivadona, ulja za sunčanje i one sitne ženske stvarčice za koje ćeš puno kasnije saznati da se koriste samo jednom mjesečno, ali to jednom je uvijek kada se ide na izlete ili kada se nešto slavi.
Gledaš kako neki fićo pretječe autobus; u njemu su četvorica mladića. Odozgor viđeni izgledaju kao veseli patuljci kojima je ova kiša baš dobro došla. Utrkuju se kroz sjajni mokri svijet sa svakim na koga naiđu. Čini ti se da ih nitko drugi iz autobusa ne gleda. Ljudi su zaokupljeni važnijim stvarima; usred tjedna dobili su slobodan dan i sada ga valja iskoristiti. Krezavi Džemo ponio je vojničku čuturicu koju nudi uokolo, pa je, onako od šale, pruža i tebi. Pomisliš da je unutra voda, ali te prene oštar miris tekućine kojom bolničarka premazuje rame prije vakcinacije. U taj čas utroba ti je konačno pohrlila van, sjedalo ispred sebe oblio si nekom gorkom žućkastom smjesom, koja će se još dugo, onako ljepljiva, širiti nosnicama.
Autobus usporava i zaustavlja se nasred ceste. Vozač izlazi van, a za njim i svi putnici. Majka ti govori da ostaneš, no ne da ti se samome biti u autobusu. Prilaziš gomili okupljenih ljudi, provlačiš im se između nogu i ugledaš sasvim zgužvanog fiću iz kojega viri ruka. Majka ti dlanom zaklanja pogled, ne gledaš sve dok te opet ne posjedne na sjedalo u autobusu. Blijedi putnici vraćaju se za tobom, nitko ne progovara ni riječi, samo jedna od one tri plavuše kaže kako nam je ovo pokvarilo izlet. Šta ovo? Ne pitaš jer znaš da bi ispalo kako ispituješ gluposti. Ljudi u fići su mrtvi, ali izgleda da to samo tebe nije potreslo. Nitko ih nije poznavao, pa zašto sada tugovati. Džemo započinje priču o prometnim nesrećama koje je preživio i o kojima je slušao. Misliš kako se svako putovanje, ako Džemo govori istinu, završi u zgužvanom fići. Ne čini ti se strašnim ako i tvoj autobus bude predmet nečijih blijedih pogleda, a nečija majka bude skrivala oči od tvoje ruke. Situacija čak nije lišena privlačnosti. Ne znaš zašto, ali čini ti se jako dobro biti u centru takve pažnje. Više ne osjećaš mučninu, napinje ti se visuljak u gaćicama, a blagost prostruji žilama. Konačno si se probudio i razbistrio. Zapitkuješ majku, razmahuješ nogama, tražiš od Džeme čuturicu, nasmijavaš okolinu, u centru si pažnje i dobro ti je kao da si poginuo.
Jajce je sačinjeno od ogromnih lego–kockica. Neka velika ruka posložila ih je kao po prospektu. Ništa nije kao pravo osim vodopada. On je velik i strašan. Izlet provodiš pod natkrivenom baštom restorana. Džemo priča o djevojci koja je zbog mladića skočila s vrha vodopada. Kada je ovaj to čuo, skočio je i on. Ali djevojka nije poginula, nego se drugi dan pojavila u gradu. Pitala ljude gdje joj je mladić i ovi joj rekli da je skočio za njom. To ju je rastužilo, pa je skočila opet. Nitko osim tebe nije vjerovao Džemi. Pitao si ga da li se možda mladić nakon skoka pojavio živ. Nije. E sad, nije ti baš bilo jasno kako žena, a žene su slabije od muškaraca, može ostati jednom živa, a on nije mogao nijednom. Predložio si Džemi da skačete, pa da vidimo tko će ostati živ. On nije htio.
Pod Jajcem, kaže, imaju neki hodnici iz kojih, kada jednom uđeš, više ne možeš izaći. Tamo ubacuju dječake koji puše u školskom zahodu. To te prestravilo. Nikada nisi pušio, ali bi netko mogao pomisliti da možda jesi, pa te ubaciti unutra. Grozno bi bilo cijeli život lutati u mraku.
Otišli ste u neku dvoranu sa slikama heroja. Tu je drug Tito napravio Jugoslaviju. Pitao si da li je drug Tito napravio i Jajce. Džemo je rekao da nije, ali kao da i jeste. To nisi razumio. Po tvome sudu, drug Tito je jedini bio dovoljno velik da lego–kocke posloži nad vodopadom. To Džemino “nije, ali jeste” jako smrdi, kao i njegova čuturica.
U jednom restoranu svi ste zajedno jeli. Ti si jeo ražnjiće, ali si ih na povratku, u istom autobusu, povratio. Nema veze, bilo ih je dobro jesti.
Vani je već bila noć i nije vas pretekao nijedan fićo, niste se nijednom zaustavili i nitko nije poginuo. Džemo više nije govorio o nesrećama. Govorio je o nečem drugom, što vjerojatno opet nije bilo istina. Ili je bilo istina samo u tom trenutku, prije nego što ste svi zajedno zatvorili oči i probudili se kad je nebo već bilo crveno, kao zapaljeni krov nad svjetlima Sarajeva.
Izlet
Glavi je mjesto na jastuku, sve ostalo je čisti užas. Osjećaš kako gubiš to meko tlo pod sobom. Ljulja se usnuli svijet, sljepoočnica ti lupka o kvrgu majčinog ramena, proviriš kroz jedno oko i vidiš igru stuba pod nogama, optičku varku jednostavnih geometrijskih figura koje te opet vraćaju u san. Budi te iznenadni osjećaj mučnine u želucu, u autobusu si, okružen službenicima Službe društvenoga knjigovodstva koji su pošli na izlet u Jajce. Nitko ne vodi djecu osim tvoje majke; moraš vidjeti vodopade, strogo je zaključila, i džaba ti sad što utroba hrli van, u glavi mutna močvara koja se nikada neće izbistriti u vodopad. Debelo autobusno staklo pravilno lupka kroz svijest, promiču slike koje će se tek kasnije, za deset godina možda, pretočiti u prepoznatljive predjele šireg zavičaja o kojemu se s ushitom i pretjerivanjima govori poznanicima iz drugih zemalja i zavičaja.
Kišni je dan, pod mostovima nabujala Bosna teče, i ništa baš nije za izlete. Sredovječni službenici veselo čavrljaju i zagledaju plavokose sekretarice, koje u velikim torbama za plažu nose pečene piliće, šminku i češljeve, table plivadona, ulja za sunčanje i one sitne ženske stvarčice za koje ćeš puno kasnije saznati da se koriste samo jednom mjesečno, ali to jednom je uvijek kada se ide na izlete ili kada se nešto slavi.
Gledaš kako neki fićo pretječe autobus; u njemu su četvorica mladića. Odozgor viđeni izgledaju kao veseli patuljci kojima je ova kiša baš dobro došla. Utrkuju se kroz sjajni mokri svijet sa svakim na koga naiđu. Čini ti se da ih nitko drugi iz autobusa ne gleda. Ljudi su zaokupljeni važnijim stvarima; usred tjedna dobili su slobodan dan i sada ga valja iskoristiti. Krezavi Džemo ponio je vojničku čuturicu koju nudi uokolo, pa je, onako od šale, pruža i tebi. Pomisliš da je unutra voda, ali te prene oštar miris tekućine kojom bolničarka premazuje rame prije vakcinacije. U taj čas utroba ti je konačno pohrlila van, sjedalo ispred sebe oblio si nekom gorkom žućkastom smjesom, koja će se još dugo, onako ljepljiva, širiti nosnicama.
Autobus usporava i zaustavlja se nasred ceste. Vozač izlazi van, a za njim i svi putnici. Majka ti govori da ostaneš, no ne da ti se samome biti u autobusu. Prilaziš gomili okupljenih ljudi, provlačiš im se između nogu i ugledaš sasvim zgužvanog fiću iz kojega viri ruka. Majka ti dlanom zaklanja pogled, ne gledaš sve dok te opet ne posjedne na sjedalo u autobusu. Blijedi putnici vraćaju se za tobom, nitko ne progovara ni riječi, samo jedna od one tri plavuše kaže kako nam je ovo pokvarilo izlet. Šta ovo? Ne pitaš jer znaš da bi ispalo kako ispituješ gluposti. Ljudi u fići su mrtvi, ali izgleda da to samo tebe nije potreslo. Nitko ih nije poznavao, pa zašto sada tugovati. Džemo započinje priču o prometnim nesrećama koje je preživio i o kojima je slušao. Misliš kako se svako putovanje, ako Džemo govori istinu, završi u zgužvanom fići. Ne čini ti se strašnim ako i tvoj autobus bude predmet nečijih blijedih pogleda, a nečija majka bude skrivala oči od tvoje ruke. Situacija čak nije lišena privlačnosti. Ne znaš zašto, ali čini ti se jako dobro biti u centru takve pažnje. Više ne osjećaš mučninu, napinje ti se visuljak u gaćicama, a blagost prostruji žilama. Konačno si se probudio i razbistrio. Zapitkuješ majku, razmahuješ nogama, tražiš od Džeme čuturicu, nasmijavaš okolinu, u centru si pažnje i dobro ti je kao da si poginuo.
Jajce je sačinjeno od ogromnih lego–kockica. Neka velika ruka posložila ih je kao po prospektu. Ništa nije kao pravo osim vodopada. On je velik i strašan. Izlet provodiš pod natkrivenom baštom restorana. Džemo priča o djevojci koja je zbog mladića skočila s vrha vodopada. Kada je ovaj to čuo, skočio je i on. Ali djevojka nije poginula, nego se drugi dan pojavila u gradu. Pitala ljude gdje joj je mladić i ovi joj rekli da je skočio za njom. To ju je rastužilo, pa je skočila opet. Nitko osim tebe nije vjerovao Džemi. Pitao si ga da li se možda mladić nakon skoka pojavio živ. Nije. E sad, nije ti baš bilo jasno kako žena, a žene su slabije od muškaraca, može ostati jednom živa, a on nije mogao nijednom. Predložio si Džemi da skačete, pa da vidimo tko će ostati živ. On nije htio.
Pod Jajcem, kaže, imaju neki hodnici iz kojih, kada jednom uđeš, više ne možeš izaći. Tamo ubacuju dječake koji puše u školskom zahodu. To te prestravilo. Nikada nisi pušio, ali bi netko mogao pomisliti da možda jesi, pa te ubaciti unutra. Grozno bi bilo cijeli život lutati u mraku.
Otišli ste u neku dvoranu sa slikama heroja. Tu je drug Tito napravio Jugoslaviju. Pitao si da li je drug Tito napravio i Jajce. Džemo je rekao da nije, ali kao da i jeste. To nisi razumio. Po tvome sudu, drug Tito je jedini bio dovoljno velik da lego–kocke posloži nad vodopadom. To Džemino “nije, ali jeste” jako smrdi, kao i njegova čuturica.
U jednom restoranu svi ste zajedno jeli. Ti si jeo ražnjiće, ali si ih na povratku, u istom autobusu, povratio. Nema veze, bilo ih je dobro jesti.
Vani je već bila noć i nije vas pretekao nijedan fićo, niste se nijednom zaustavili i nitko nije poginuo. Džemo više nije govorio o nesrećama. Govorio je o nečem drugom, što vjerojatno opet nije bilo istina. Ili je bilo istina samo u tom trenutku, prije nego što ste svi zajedno zatvorili oči i probudili se kad je nebo već bilo crveno, kao zapaljeni krov nad svjetlima Sarajeva.