Reći ću to još jednom, i baš me zabole što o tome misle veliki Hrvatići: danas, 2011, Srbi imaju pravo doživljavati dubrovačku književnost kao svoju. Pogotovo što pritom ne odriču Hrvatima da tu književnost smatraju svojom. I što je, ipak, najvažnije: maštari i konstruktori srpske književnosti u dubrovačkoj su književnosti vidjeli nešto svoje u vrijeme pred formiranje nacija i nacionalnih država, kada se to “svojatanje” nije moglo shvatiti kao oblik političke, kulturne ili teritorijalne hegemonije. Posezanje za dubrovačkom književnošću moglo je biti problematično, i bilo je problematično, samo dok su se Hrvatska i Srbija nalazile u istoj državi. I to je, rekao bih, sve.
Među književnostima istih ili sijamski srođenih jezika ne postoje čvrste i jasne granice. One, katkad, ne postoje ni između književnosti koje nastaju na različitim jezicima. Miješanje, dvojnost i trojnost pripadanja i identiteta prirodno je kulturno stanje. Valjda samo loši i sramotni književni tekstovi pripadaju samo jednima. Pritom, svaki je književni tekst, kao i svaki pisac, adoptiran od određene kulture. Nitko nije rođen kao pisac ovoga ili onog jezika, ove ili one kulture. Srbi su, tako, iz nekih svojih razloga, većim dijelom kulturnih i književnih, manjim dijelom vojnostrateških i političkih, posvojili dubrovačku književnost. Ona je onoliko njihova, koliko je o njoj, na srpskome jeziku, napisano vrijednih i važnih tekstova, onoliko koliko je čitana i proučavana, te koliko je imala utjecaja na srpsku književnost. To je prosto ko pasulj.
Naravno, kada bi naknadno nacionaliziranje dubrovačkih renesansnih pjesnika, ili njihovo logično određivanje na osnovu katoličkog, dakle hrvatskog, naspram pravoslavnog, dakle srpskog, religijskog licenciranja, bilo uzeto kao krunski i jedini argument za određivanje njihove pripadnosti, tada bi Dubrovčani bili samo i jedino – dio hrvatskoga književnog nasljedstva. Ali u tom bi slučaju, recimo, Hasanaginica, taj slavni i u Europi čuveni, muslimanski spjev, pripadao samo Bošnjacima. I pomalo Srbima, jer su se Srbi Hasanaginicom intenzivnije bavili nego Hrvati i jer dijele njezino balkansko podrijetlo. A Hrvati, je l’ te, Balkanci nisu, niti su ikada bili, pa što onda oni imaju s Hasanaginicom? To što se u spjevu spominje imotski, a ne čačanski ili tuzlanski kadija? Ali kaj je to kadija, iz perspektive hrvatske književnosti? I kaj je kadija hrvatska reč? Ak’ jest hrvatska, zakaj je mi ne razmemo? Morti zato jer je kadija, ipak, srpska i muslićka reč?
Bezbeli, ako se mene pita, Hasanaginica je integralni tekst hrvatske književnosti. U potpunosti i bez ostatka. Ali ne zato što je, nesretnica, zabasala baš u Imotsku krajinu, nego zato što su je naraštaji hrvatskih čitatelja smatrali svojom, zato što je živo, u jeziku, utjecala na hrvatske pisce i zašto što je poneki hrvatski književni znanstvenik o Hasanaginici napisao koju pametnu. Hasanaginica je, dakle, hrvatska, jer je Hrvati osjećaju svojom. U istim ili sijamski sraslim jezicima i kulturama, osjećaji su ponešto važniji nego u pornografskom filmu i u nacionalističkom cunamiju, kojem, evo, nanovo u Lijepoj našoj nazočimo.
Ali što ćemo s piscima i s djelima koja su hrvatska, a mi ih baš, eto, i ne bismo željeli? To je ono što, recimo, razlikuje hrvatsku od srpske književnosti, hrvatsku od srpske kulture. U Srba, naime, nema odricanja, čak ni kada je pisac nacionalni izdajnik. U Hrvata je, pak, duga kolona onih koji su izbačeni ili defenestrirani iz zgrade nacionalne književnosti, i to iz niza različitih razloga. Recimo, Ivo Čipiko – rodom, čini mi se, iz nekog od Kaštela – optirao je za srpski jezik i književnost, pa su jedva dočekali da ga se odreknu. Đuro Vilović i Niko Bartulović su nešto orjunašili, pa se petljali s četnicima, čime su, po nekoj nastranoj logici, ušli u književni korpus kojim se danas u Zagrebu i u Hrvatskoj bavi Srpsko kulturno prosvjetno društvo Prosvjeta. Sličnu književnu i životnu sudbinu doživio je Josip Sibe Miličić, tragični hrvatski pjesnik, čiji je portret slikala velika srpska slikarica Milena Pavlović Barili, a u svome “Lamentu nad Beogradom” spominje ga Miloš Crnjanski (“moj poludeli Sibe”). I on se nekako ispisao iz hrvatske književnosti, ili su se Hrvati baš jako naljutili na njega. Pa su ga kaznili jer je petljao sa Srbima.
Zanimljiviji je slučaj srpskih pisaca iz Hrvatske. Pripadaju li oni imeniku hrvatske književnosti. Jesu li njihova djela dio korpusa hrvatske književnosti, i je li srpska kultura u Hrvatskoj dio šire shvaćene hrvatske kulture, ili je ona tu u statusu uljeza? U Srbiji, koja je višenacionalna zemlja, s neusporedivo većim udjelom manjina u ukupnom stanovništvu, svi manjinski pisci i sva njihova djela doživljavaju se kao dio šire shvaćene srpske kulture. I to je, reklo, bi se, ispravno. Hrvati su, pak, posvojili, i to samo donekle, one Srbe iz Hrvatske čija je djela mogao napisati i neki, da se grubo izrazimo, Hrvat. Eto, recimo, “Proljeća Ivana Galeba”, taj divni roman, jedna od najljepših knjiga iz naše školske lektire, bavi se sudbinom i promišljanjima jednoga bolešljivog intelektualca, i pisan je nekim mekanim, umivenim jezikom i stilom, kakvim bi, valjda, pisao i Marcel Proust, da je kojim slučajem stanovao u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Samo je s takvim romanom Srbin Vladan Desnica mogao biti smatran hrvatskim piscem, i slavljen kao hrvatski pisac, kojem se njegovo srpstvo uzima, eto, kao neka manje važna tjelesna mana. Kao šepavost, recimo. Umjesto jedne noge ima jarčev papak, ali druga mu je normalna, hrvatska.
Ali ako hrvatska kultura nije zasnovana na rasnome principu, ili ako ne žudimo za nekom dubinskom etničkom čistoćom (koju, dozvolimo, smije opoganiti samo poneki “cvietak islamskoga vjerozakona”, iz perivoja “političara, publicista i romanopisca” Ante Pavelića, kako je dotični predstavljen u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, u natuknici koju potpisuje cijela redakcija), tada su neobjašnjivi razlozi iz kojih je iz hrvatske književnosti protjeran srpski pisac Simo Matavulj, autor jednog od najduhovitijih hrvatskih romana, odavno izbačenog iz školske lektire, “Bakonja fra Brne”. Osim što je rodom i starinom bio hrvatski Srbin, Dalmatinac, njegove teme, ambijenti, pa čak i jezik, izrazito su hrvatski. Što to Matavulja, osim nacije i osim njegove notorne pripadnosti srpskoj književnosti, čini nepodesnim za taj svileni, intelektualni ambijent u kojem prebivaju hrvatski pisci?
Ili, recimo, živi srpski pisac, Dalmatinac i Kninjanin, Jovan Radulović, čovjek koji je krajnje neraspoložen i prema hrvatskoj državi i prema hrvatskoj kulturi. Ali cjelinom svoga djela, koje nije nimalo beznačajno, neinteresantno ili literarno bezvrijedno, nego dapače, spada u vrhove pripovjedne srpske književnosti, Radulović ostaje u rodnome kraju, njegovim temama i jeziku. I onda, što je Jovan Radulović hrvatskoj kulturi i književnosti? Izdajnik, “pobunjeni Srbin”, “protuha iz Francuske sedam”… Može biti, može biti, nemam zaista ništa protiv, naši antitalenti moraju se nečim hraniti, pa se tako hrane istjerivanjem vraga iz Srba kao takvih, te iz svakog važnijeg Srbina, ponaosob, ali taj isti Radulović važan je pisac za hrvatsku književnost. I, bez obzira na to što on to nipošto ne bi želio biti, pisac hrvatske književnosti. Jer ako je Knin u Hrvatskoj, a jamačno jest, i ako je cjelina kulturnoga identiteta Dalmacije i Kninske krajine dio hrvatske kulture, a u Zagrebu kažu da jest tako, tada je Jovan Radulović, također, hrvatski pisac. To je, naime, principijelno pitanje.
Ali ne tretira se ni svaki nacionalni izdajnik po pravdi jednako. Eto, recimo, za dubrovačkog izdajnika i tuđinskog urotnika Marina Držića Hrvati su se u međuvremenu toliko vezali, da bi srpsko posezanje za njim najradije rješavali pred Vijećem sigurnost Ujedinjenih naroda, budući da sa sudovima u Haagu imaju sve sama neugodna iskustva. Njegova nam je obljetnica bila toliko važna – i lijepo je što jest – da mu je Leksikografski zavod Miroslav Krleža posvetio cijeli jedan leksikon. Međutim, lani je pala petstopedeseta obljetnica rođenja Držićeva tek nešto mlađeg suvremenika, nama jednako važnog, a iz europske perspektive i puno važnijeg i poznatijeg pisca Markantuna de Dominisa. No, njegova je godišnjica obilježena krajnje diskretno, zapravo sasvim nevidljivo, jer je De Dominisova izdaja iz hrvatske perspektive, tojest iz perspektive hrvatske književnosti, nezastariva. On je, naime, začepite uši i zatvorite oči, o užasa!, bio protestant. Njegova izdaja ne zastarijeva ni nakon pet i pol stoljeća, a ime mu se spominje tek kada sebi i drugima želimo zamazati oči tvrdnjom kako je hrvatska kultura toliko europska, kompozitna i složena da imamo čak i jednog – protestanta.
Najznačajniji živi izopćenik iz hrvatske književnosti je Goran Babić. Taj veliki pjesnik, jedan od trojice najvećih živih, izdao je domovinu 1991, kada je izbjegao u Beograd. Neko vrijeme podržavao je Miloševićev režim. Napisao je nekoliko gadnih novinskih tekstova po tamošnjim novinama. I stoga je kažnjen izbacivanjem iz svih – tojest, skoro svih – pjesničkih antologija sastavljanih nakon te nulte godine hrvatskoga pjesništva. U međuvremenu, Babić nije optirao za srpsku književnost, nastavio je biti ono što jest, a njegovo osamljeništvo i izdvojenost, bez obzira na sva neslaganja s njegovim političkim i ideološkim opredjeljenjima, čitatelju mora imponirati. Uostalom, između velikih i malih pisaca, čitatelj će uvijek izabrati velike pisce. Ako je čitatelj i ako ne kani biti netko i nešto među malim hrvatskim piscima.
Hrvatska književnost veća je, šira i bogatija od onoga što su zapasali i ogradili ovlašteni i neovlašteni carinici hrvatske književnosti. Ali što je još važnije: hrvatska je književnost u svakome pogledu šarenija. I prostire se, u širinu i u dubinu, na prostoru koji daleko nadmašuje prostranost i dubinu svega drugog što među Hrvatima uspijeva. Ali u hrvatskoj bi se književnosti, kao i u bilo kojoj susjednoj, teško baš našlo pisaca i knjiga koje Hrvati, po pravdi Boga, ljudskih osjećaja i kulturnih preferencija, ne dijele s nekim drugim narodom, ili čak s više njih. Malo toga može biti samo naše. Ili skoro ništa. Samo političar, publicist i romanopisac Ante Pavelić ili bečki akvarelist Adolf Hitler pripadaju jednoj i jedinoj kulturi.
(objavljeno u Arteriji Slobodne Dalmacije 18. svibnja)
Izgnana književnost
Pisci koje smo “ispisali” iz hrvatske književnost
Reći ću to još jednom, i baš me zabole što o tome misle veliki Hrvatići: danas, 2011, Srbi imaju pravo doživljavati dubrovačku književnost kao svoju. Pogotovo što pritom ne odriču Hrvatima da tu književnost smatraju svojom. I što je, ipak, najvažnije: maštari i konstruktori srpske književnosti u dubrovačkoj su književnosti vidjeli nešto svoje u vrijeme pred formiranje nacija i nacionalnih država, kada se to “svojatanje” nije moglo shvatiti kao oblik političke, kulturne ili teritorijalne hegemonije. Posezanje za dubrovačkom književnošću moglo je biti problematično, i bilo je problematično, samo dok su se Hrvatska i Srbija nalazile u istoj državi. I to je, rekao bih, sve.
Među književnostima istih ili sijamski srođenih jezika ne postoje čvrste i jasne granice. One, katkad, ne postoje ni između književnosti koje nastaju na različitim jezicima. Miješanje, dvojnost i trojnost pripadanja i identiteta prirodno je kulturno stanje. Valjda samo loši i sramotni književni tekstovi pripadaju samo jednima. Pritom, svaki je književni tekst, kao i svaki pisac, adoptiran od određene kulture. Nitko nije rođen kao pisac ovoga ili onog jezika, ove ili one kulture. Srbi su, tako, iz nekih svojih razloga, većim dijelom kulturnih i književnih, manjim dijelom vojnostrateških i političkih, posvojili dubrovačku književnost. Ona je onoliko njihova, koliko je o njoj, na srpskome jeziku, napisano vrijednih i važnih tekstova, onoliko koliko je čitana i proučavana, te koliko je imala utjecaja na srpsku književnost. To je prosto ko pasulj.
Naravno, kada bi naknadno nacionaliziranje dubrovačkih renesansnih pjesnika, ili njihovo logično određivanje na osnovu katoličkog, dakle hrvatskog, naspram pravoslavnog, dakle srpskog, religijskog licenciranja, bilo uzeto kao krunski i jedini argument za određivanje njihove pripadnosti, tada bi Dubrovčani bili samo i jedino – dio hrvatskoga književnog nasljedstva. Ali u tom bi slučaju, recimo, Hasanaginica, taj slavni i u Europi čuveni, muslimanski spjev, pripadao samo Bošnjacima. I pomalo Srbima, jer su se Srbi Hasanaginicom intenzivnije bavili nego Hrvati i jer dijele njezino balkansko podrijetlo. A Hrvati, je l’ te, Balkanci nisu, niti su ikada bili, pa što onda oni imaju s Hasanaginicom? To što se u spjevu spominje imotski, a ne čačanski ili tuzlanski kadija? Ali kaj je to kadija, iz perspektive hrvatske književnosti? I kaj je kadija hrvatska reč? Ak’ jest hrvatska, zakaj je mi ne razmemo? Morti zato jer je kadija, ipak, srpska i muslićka reč?
Bezbeli, ako se mene pita, Hasanaginica je integralni tekst hrvatske književnosti. U potpunosti i bez ostatka. Ali ne zato što je, nesretnica, zabasala baš u Imotsku krajinu, nego zato što su je naraštaji hrvatskih čitatelja smatrali svojom, zato što je živo, u jeziku, utjecala na hrvatske pisce i zašto što je poneki hrvatski književni znanstvenik o Hasanaginici napisao koju pametnu. Hasanaginica je, dakle, hrvatska, jer je Hrvati osjećaju svojom. U istim ili sijamski sraslim jezicima i kulturama, osjećaji su ponešto važniji nego u pornografskom filmu i u nacionalističkom cunamiju, kojem, evo, nanovo u Lijepoj našoj nazočimo.
Ali što ćemo s piscima i s djelima koja su hrvatska, a mi ih baš, eto, i ne bismo željeli? To je ono što, recimo, razlikuje hrvatsku od srpske književnosti, hrvatsku od srpske kulture. U Srba, naime, nema odricanja, čak ni kada je pisac nacionalni izdajnik. U Hrvata je, pak, duga kolona onih koji su izbačeni ili defenestrirani iz zgrade nacionalne književnosti, i to iz niza različitih razloga. Recimo, Ivo Čipiko – rodom, čini mi se, iz nekog od Kaštela – optirao je za srpski jezik i književnost, pa su jedva dočekali da ga se odreknu. Đuro Vilović i Niko Bartulović su nešto orjunašili, pa se petljali s četnicima, čime su, po nekoj nastranoj logici, ušli u književni korpus kojim se danas u Zagrebu i u Hrvatskoj bavi Srpsko kulturno prosvjetno društvo Prosvjeta. Sličnu književnu i životnu sudbinu doživio je Josip Sibe Miličić, tragični hrvatski pjesnik, čiji je portret slikala velika srpska slikarica Milena Pavlović Barili, a u svome “Lamentu nad Beogradom” spominje ga Miloš Crnjanski (“moj poludeli Sibe”). I on se nekako ispisao iz hrvatske književnosti, ili su se Hrvati baš jako naljutili na njega. Pa su ga kaznili jer je petljao sa Srbima.
Zanimljiviji je slučaj srpskih pisaca iz Hrvatske. Pripadaju li oni imeniku hrvatske književnosti. Jesu li njihova djela dio korpusa hrvatske književnosti, i je li srpska kultura u Hrvatskoj dio šire shvaćene hrvatske kulture, ili je ona tu u statusu uljeza? U Srbiji, koja je višenacionalna zemlja, s neusporedivo većim udjelom manjina u ukupnom stanovništvu, svi manjinski pisci i sva njihova djela doživljavaju se kao dio šire shvaćene srpske kulture. I to je, reklo, bi se, ispravno. Hrvati su, pak, posvojili, i to samo donekle, one Srbe iz Hrvatske čija je djela mogao napisati i neki, da se grubo izrazimo, Hrvat. Eto, recimo, “Proljeća Ivana Galeba”, taj divni roman, jedna od najljepših knjiga iz naše školske lektire, bavi se sudbinom i promišljanjima jednoga bolešljivog intelektualca, i pisan je nekim mekanim, umivenim jezikom i stilom, kakvim bi, valjda, pisao i Marcel Proust, da je kojim slučajem stanovao u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Samo je s takvim romanom Srbin Vladan Desnica mogao biti smatran hrvatskim piscem, i slavljen kao hrvatski pisac, kojem se njegovo srpstvo uzima, eto, kao neka manje važna tjelesna mana. Kao šepavost, recimo. Umjesto jedne noge ima jarčev papak, ali druga mu je normalna, hrvatska.
Ali ako hrvatska kultura nije zasnovana na rasnome principu, ili ako ne žudimo za nekom dubinskom etničkom čistoćom (koju, dozvolimo, smije opoganiti samo poneki “cvietak islamskoga vjerozakona”, iz perivoja “političara, publicista i romanopisca” Ante Pavelića, kako je dotični predstavljen u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, u natuknici koju potpisuje cijela redakcija), tada su neobjašnjivi razlozi iz kojih je iz hrvatske književnosti protjeran srpski pisac Simo Matavulj, autor jednog od najduhovitijih hrvatskih romana, odavno izbačenog iz školske lektire, “Bakonja fra Brne”. Osim što je rodom i starinom bio hrvatski Srbin, Dalmatinac, njegove teme, ambijenti, pa čak i jezik, izrazito su hrvatski. Što to Matavulja, osim nacije i osim njegove notorne pripadnosti srpskoj književnosti, čini nepodesnim za taj svileni, intelektualni ambijent u kojem prebivaju hrvatski pisci?
Ili, recimo, živi srpski pisac, Dalmatinac i Kninjanin, Jovan Radulović, čovjek koji je krajnje neraspoložen i prema hrvatskoj državi i prema hrvatskoj kulturi. Ali cjelinom svoga djela, koje nije nimalo beznačajno, neinteresantno ili literarno bezvrijedno, nego dapače, spada u vrhove pripovjedne srpske književnosti, Radulović ostaje u rodnome kraju, njegovim temama i jeziku. I onda, što je Jovan Radulović hrvatskoj kulturi i književnosti? Izdajnik, “pobunjeni Srbin”, “protuha iz Francuske sedam”… Može biti, može biti, nemam zaista ništa protiv, naši antitalenti moraju se nečim hraniti, pa se tako hrane istjerivanjem vraga iz Srba kao takvih, te iz svakog važnijeg Srbina, ponaosob, ali taj isti Radulović važan je pisac za hrvatsku književnost. I, bez obzira na to što on to nipošto ne bi želio biti, pisac hrvatske književnosti. Jer ako je Knin u Hrvatskoj, a jamačno jest, i ako je cjelina kulturnoga identiteta Dalmacije i Kninske krajine dio hrvatske kulture, a u Zagrebu kažu da jest tako, tada je Jovan Radulović, također, hrvatski pisac. To je, naime, principijelno pitanje.
Ali ne tretira se ni svaki nacionalni izdajnik po pravdi jednako. Eto, recimo, za dubrovačkog izdajnika i tuđinskog urotnika Marina Držića Hrvati su se u međuvremenu toliko vezali, da bi srpsko posezanje za njim najradije rješavali pred Vijećem sigurnost Ujedinjenih naroda, budući da sa sudovima u Haagu imaju sve sama neugodna iskustva. Njegova nam je obljetnica bila toliko važna – i lijepo je što jest – da mu je Leksikografski zavod Miroslav Krleža posvetio cijeli jedan leksikon. Međutim, lani je pala petstopedeseta obljetnica rođenja Držićeva tek nešto mlađeg suvremenika, nama jednako važnog, a iz europske perspektive i puno važnijeg i poznatijeg pisca Markantuna de Dominisa. No, njegova je godišnjica obilježena krajnje diskretno, zapravo sasvim nevidljivo, jer je De Dominisova izdaja iz hrvatske perspektive, tojest iz perspektive hrvatske književnosti, nezastariva. On je, naime, začepite uši i zatvorite oči, o užasa!, bio protestant. Njegova izdaja ne zastarijeva ni nakon pet i pol stoljeća, a ime mu se spominje tek kada sebi i drugima želimo zamazati oči tvrdnjom kako je hrvatska kultura toliko europska, kompozitna i složena da imamo čak i jednog – protestanta.
Najznačajniji živi izopćenik iz hrvatske književnosti je Goran Babić. Taj veliki pjesnik, jedan od trojice najvećih živih, izdao je domovinu 1991, kada je izbjegao u Beograd. Neko vrijeme podržavao je Miloševićev režim. Napisao je nekoliko gadnih novinskih tekstova po tamošnjim novinama. I stoga je kažnjen izbacivanjem iz svih – tojest, skoro svih – pjesničkih antologija sastavljanih nakon te nulte godine hrvatskoga pjesništva. U međuvremenu, Babić nije optirao za srpsku književnost, nastavio je biti ono što jest, a njegovo osamljeništvo i izdvojenost, bez obzira na sva neslaganja s njegovim političkim i ideološkim opredjeljenjima, čitatelju mora imponirati. Uostalom, između velikih i malih pisaca, čitatelj će uvijek izabrati velike pisce. Ako je čitatelj i ako ne kani biti netko i nešto među malim hrvatskim piscima.
Hrvatska književnost veća je, šira i bogatija od onoga što su zapasali i ogradili ovlašteni i neovlašteni carinici hrvatske književnosti. Ali što je još važnije: hrvatska je književnost u svakome pogledu šarenija. I prostire se, u širinu i u dubinu, na prostoru koji daleko nadmašuje prostranost i dubinu svega drugog što među Hrvatima uspijeva. Ali u hrvatskoj bi se književnosti, kao i u bilo kojoj susjednoj, teško baš našlo pisaca i knjiga koje Hrvati, po pravdi Boga, ljudskih osjećaja i kulturnih preferencija, ne dijele s nekim drugim narodom, ili čak s više njih. Malo toga može biti samo naše. Ili skoro ništa. Samo političar, publicist i romanopisac Ante Pavelić ili bečki akvarelist Adolf Hitler pripadaju jednoj i jedinoj kulturi.
(objavljeno u Arteriji Slobodne Dalmacije 18. svibnja)