Za vrijeme rata on je bio “izolant”. Tako su zvali ljude, nesrbe, muškarce, koje su hapsili i prisilno odvodili na kopanje rovova na liniji ratišta ili na prisilan rad po gradu. Prije rata bio cijenjeni mladi inžinjer u Rudniku. Nekada smo zajedno ljetovali u Biogradu. Sada, njih petoricu, odjevene u radničke prljave kombinezone – sprovodi na nekakav rad, dvadesetpetogodišnji delija, naoružan puškomitraljezom. Jutro je, idu pognutih glava. Čisteći ispred kafića gdje sam konobarisao, kažem mu – dobro jutro, čika F. Zapanjeno i zbunjeno me pogledao i išaptao – sine… Iza šanka sam cijelo jutro plakao. Već pet ili šest ljeta viđam ga u ogromnom džipu, u centru čaršije. Na moje – dobro jutro, čika F. – sada je kazao da me ne poznaje, pitao me šta hoću i treba li mi para? U “Kralju Learu” Edmund sam za sebe kaže da se – iskopilio.
Iskopilio se – izolant.
*
Piše novonobelovka Svetlana Aleksijevič, o ženama u Crvenoj Armiji, koje su ravnopravno s muškarcima četiri godine ratovale u “Otadžbinskom ratu 40-45”, četiri godine bez grudnjaka, u muškim gaćama…”Na četrdeset kilometara dugim marševima, žene smo raspoznavali po tragovima. Krile su menstruacije i krv im je curila niz noge u čizme, iz čizama na mlad snijeg”, veli starac-heroj pretrpan ordenjem. Na Trgu. Položena olovka u tintu.
Unutarnja klonulost maske, izvrijeđana licima.
*
Momak iz druge čete, što je onomad na ratištu dijelio oružje. Sad starac u pedesetoj, prodaje jabuke na pijaci. Neće niko, buraz; ja ih onda razdijelim, ko puške nekad.
Ko ona baba u Snjeguljici.
*
Neki me dan zaustavlja poštar na ulazu u soliter. Ne može, kaže, naći Adema Ć. a mora mu uručiti poziv od geodeta, da mu izmjere zemlju van grada. Ne možete ga naći, mirno mu objasnim, jer su ga strijeljali u zgradi, na devetom, prije dvadeset tri godine. Još ga nisu pronašli u dosad otvorenim masovnim, tako da ne znam koju zemlju da mu izmjere.
Izdvojeni
Za vrijeme rata on je bio “izolant”. Tako su zvali ljude, nesrbe, muškarce, koje su hapsili i prisilno odvodili na kopanje rovova na liniji ratišta ili na prisilan rad po gradu. Prije rata bio cijenjeni mladi inžinjer u Rudniku. Nekada smo zajedno ljetovali u Biogradu. Sada, njih petoricu, odjevene u radničke prljave kombinezone – sprovodi na nekakav rad, dvadesetpetogodišnji delija, naoružan puškomitraljezom. Jutro je, idu pognutih glava. Čisteći ispred kafića gdje sam konobarisao, kažem mu – dobro jutro, čika F. Zapanjeno i zbunjeno me pogledao i išaptao – sine… Iza šanka sam cijelo jutro plakao. Već pet ili šest ljeta viđam ga u ogromnom džipu, u centru čaršije. Na moje – dobro jutro, čika F. – sada je kazao da me ne poznaje, pitao me šta hoću i treba li mi para? U “Kralju Learu” Edmund sam za sebe kaže da se – iskopilio.
Iskopilio se – izolant.
*
Piše novonobelovka Svetlana Aleksijevič, o ženama u Crvenoj Armiji, koje su ravnopravno s muškarcima četiri godine ratovale u “Otadžbinskom ratu 40-45”, četiri godine bez grudnjaka, u muškim gaćama…”Na četrdeset kilometara dugim marševima, žene smo raspoznavali po tragovima. Krile su menstruacije i krv im je curila niz noge u čizme, iz čizama na mlad snijeg”, veli starac-heroj pretrpan ordenjem. Na Trgu. Položena olovka u tintu.
Unutarnja klonulost maske, izvrijeđana licima.
*
Momak iz druge čete, što je onomad na ratištu dijelio oružje. Sad starac u pedesetoj, prodaje jabuke na pijaci. Neće niko, buraz; ja ih onda razdijelim, ko puške nekad.
Ko ona baba u Snjeguljici.
*
Neki me dan zaustavlja poštar na ulazu u soliter. Ne može, kaže, naći Adema Ć. a mora mu uručiti poziv od geodeta, da mu izmjere zemlju van grada. Ne možete ga naći, mirno mu objasnim, jer su ga strijeljali u zgradi, na devetom, prije dvadeset tri godine. Još ga nisu pronašli u dosad otvorenim masovnim, tako da ne znam koju zemlju da mu izmjere.
Ima van grada puno zemlje.
Sva je sad na njemu.