Meho je svake večeri prije nego što zaspi puštao da mu u srcu, nečujno, po desetak minuta, prede čežnja za Sarajevom. Rečenice koje je uvodeći se u san sklapao u još budnom mozgu, nisu nastajale u jednini. Kao da nije sam, nego kao da je zajedno sa njom, tom svojom čežnjom, kovao planove o povratku u rodni grad, koristio je množinu: Onda ćemo, Treba da vidimo, Ako nam se namjesti… Biće tu za nas još prilično posla… Baš tako: za nas. A za koga za nas? Za njega, Mehmeda Sidrana, političkoga krivca, robijaša i rekonvalescenta, i za njegovu čežnju s kojom sljubljen svake noći mašta o danu povratka. Nije pregolema razdaljina između Zvornika i Sarajeva, kad bi drugovi dozvolili on i njegova čežnja savladali bi je, uz dva-tri konaka, u vlaseničkom pa u sokolačkom hanu, kao od šale, ama i pješice…Kad bi drugovi dozvolili… Zaista, on ni na svoja poslovna putovanja po Srbiji nije išao bez usmene dozvole majora Udbe druga Ostoje Cekića, s kojim je, eto, sticajemokolnosti (kafana, šah, i, ah, ona razonoda po Banji Koviljači!) postao i gotovo prijatelj. A da na svoju ruku kriomice ode u Sarajevo, makar i na pola sata, bilo je potpuno nezamislivo i značilo bi – u to ne može biti nikakve sumnje! – sam uzeti povratnu kartu, i sam sebi ispisati putni nalog za Goli otok. Trenuci kad se čežnja za Sarajevom pretvarala u pomamu nailazili su uvijek iznenada i bez ikakvoga povoda, uvijek za stolom, u kafani, u društvu, među novim prijateljima, i uvijek tamo negdje pri sedmoj-osmoj čašici rakije, dok otpija, pridižući bradu i zaturajući glavu unatrag, da rakija ljepše i mekše klizne niz grlo. Uvijek u tom trenutku. Odoh sad u Sarajevo! Stresao bi se sav, ko pseto kad iziđe iz vode, i ko bi to vidio nije mogao pomisliti ništa drugo nego da se čovjek stresa od žestine ispijenog pića. Bože svemogući! Tako nalik istini, isto istina, a toliko daleko od istine! Naučio je Meho te napade pomame Odoh sad u Sarajevo! eliminirati odlaskom, nakratko, umjesto u Sarajevo – u kafanski klozet. Tu bi hladnom vodom ispljuskao uzavrelu kožu lica, a sve to vrijeme, od trena kad je podigao stražnjicu sa stolice, pred očima držao kakvu sliku sa Golog otoka! Kakvu god, prvu koja naiđe… Iz klozeta izlazio poput svih normalnih pripitih ljudi: pričajući nešto sam sa sobom. Ko bi poželio da čuje šta to, izlazeći iz klozeta mokra lica, sam sa sobom priča upravnik Kasine Meho Sidran, morao bi prići sasvim blizu, i dobro razapeti uši: Ići ćeš ti u pizdu materinu, a ne u Sarajevo! Izgovorio bi tu rečenicu više puta, na različite načine – Da, da …u lepu pizdu materinu! – pa se osvrtao uokolo, strahujući da ga nije čuo kakav denuncijant-dobrovoljac koji bi njegovoj psovki pridodao kakvo krupno državno-partijsko ime, upakovao tako jednu prilično solidnu informaciju i isporučio je tamogdjetreba.
Cinkarenje, otkucavanje, denunciranje, na Golom otoku, nije znalo za logiku i granice. Dobro, nekakve logike, logike golootočke, moralo je biti, ali granice – ni govora, granice nisu postojale. Onaj prijavi onoga zato što je dugo, nepomičan, na leđima, ležao na kamenitom tlu i netremice gledao u nebo! Udri bandu! Ama stani, šta je tu vrijedno cinkarenja? Šta je čovjek skrivio? Ležao i gledo u nebo! Šta? Evo šta: banda time poručuje kako čeka da dolete ruski avioni koji će izvršiti padobranski desant, osloboditi poštene komuniste i skinuti sa vlasti Titovu revizionističku kliku! Zar to nije tako očigledno? Zato banda tako uporno leži, zato banda tako uporno gleda u nebo! Udri bandu!
Na Golome otoku, znali su proći mjeseci i godine, a da iz tijela robijaša sadržaj ne iziđe u čvrstom obliku. Proliv, dizenterija, bilo je normalno opće zdravstveno stanje logoraša, a umiranja od stomačnih bolesti – unatoč plemenitim naporima doktora Nikole Nikolića – normalna umiranja, prirodne smrti. Pedesetak metara od logorskih baraka robijaši su, nakon dva mjeseca krvavog lupanja u kamenu, načinili septičku jamu i nad njom skucali niz od desetak nepregrađenih poljskih klozeta, s leđnim zaklonom od šperploče i rukohvatnom pritkom, da se kakav slabićak ne poklizne na uvijek mokrom i usranom nogostupu, pa strovali u govnaru. Korisnici lijepo vide jedan drugoga, i vide šta koji sere i kako sere. Mogu i pričati šta im je volja, ali to nije pametno, i većina se od toga brzo odučila. Seri šutke i gledaj svoja posla! Čučala tako dvojica jedan do drugoga, radila rađu, i prvi, ne mareći što ga drugi posmatra, kad primijeti da iz njega izlaze nesvarena zrnca graha, podmetnu dlan svijen u kašiku i u njoj sabra desetak lijepih primjeraka. Kad završi, opra ih pod mlazom klozetske poljske česme i žurno pojede kolutajući bionjačama na sve strane. Uslijedila denuncijacija, i najteža kazna: bojkot. Zašto? Zato što je banda time htjela – onima koji gledaju i koji će to prenijeti dalje! – poručiti kako na Golome otoku ne valja hrana, kako su kažnjenici toliko gladni da jedu i zrna graha izvađena iz vlastitih govana! A da li je to istina, drugovi? Nijeeee! Šta da radimo s njime, drugovi? Udri banduuuuu! Pa urlanje i pjesma:
Ubićemo svakog skota Ko je protiv KaPeJota!
Dok se Meho tako, prizivanjem golootočkih utvara i sjena, oslobađao pomame za Sarajevom, djetinji život u Zvorniku tekao je mirno i na sve njegove senzacije A. Sidran je, kao mladi pisac, mogao gledati malčice osmjehnut, s mrvom rezignirajuće autoironije.
Kuća se nije srušila a mama je otišla u bolnicu da rodi Dinu. Bolnica je bila u Grobnicama pokraj šljivika u jednoj novogradnji i mi smo svaki dan išli da obiđemo mamu. Sa nama je išla i teta-Ivanka i čika-Hasan teta-Ivankin muž. To su bili tatini i mamini drugovi i oni su stalno dolazili kod nas i mi smo stalno dolazili kod njih. Ja sam jednom spavao kod teta-Ivanke i tada sam prvi put vidio prikazu. To je bilo ovako. Spavao sam u kuhinji na otomanu i bio sam okrenut vratima sobe u kojoj je spavala teta-Ivanka sa djecom. Čika-Hasan nije bio došao kući jer je i on volio da pije sa mojim tatom. Ja sam dugo čitao knjigu Timur i njegova četa i kod mene je bilo upaljeno svjetlo a u sobi kod teta-Ivanke bio je mrak samo je padalo malo svjetla iz kuhinje pošto su bila otvorena vrata. Ja sam zaspao s knjigom a svjetlo je ostalo upaljeno. Poslije sam se probudio ne znam zašto. Pogledao sam u sobu i vidio visokog čovjeka u crnom ogrtaču navučenom preko glave. Gledao sam u njega i on je gledao u mene ali mu nisam vidio oči ni lice. Onda se on okretao prema krevetu gdje je spavala teta-Ivanka sa Medom i Gordanom. Malo je gledao tamo pa onda u mene. Ja sam se štipao da vidim sanjam li ili je to stvarno. Bilo me je strašno strah i nisam smio vrisnuti. Onda više nisam mogao izdržati nego sam skočio sa otomana i uzeo jednu štokrlu i zaklonio njome lice pa vrisnuo Teta-Ivanka neko je u vašoj sobi. Čim sam skočio i vrisnuo onaj je čovjek-prikaza skrenuo ulijevo u ćošak kojega nisam vidio ali sam znao da tamo stoji velika vješalica. Teta-Ivanka je odmah skočila i istrčala kod mene u kuhinju. Ja sam bio problijedio pa je i ona problijedila. Prišla je vratima i provukla ruku pošto je prekidač bio odmah kraj vrata i upalila svjetlo u sobi. Onda je virila i polako i oprezno ušla u sobu ali tamo nije bilo nikoga. Rekla je Ti si to sanjao. Hodi pogledaj, nema nikoga. Ja nisam smio da pogledam a poslije me jedva nagovorila. Zovnula je iz komšiluka teta-Fadilu čika-Hasanovu sestru pa su mi davale vode i šećera a ja nisam htio da uzmem. Molile su me da spavam a ja nisam mogao to jest nisam htio jer me bilo strah. Teta-Ivanka je rekla Mislila sam da je ušo neki lopov. Pošto sam ostavila otključana vrata da Hasan može ući. Ja sam rekao Da je bio lopov on bi prošao kroz kuhinju pored mene i pobjegao. Pa šta ti misliš da je bilo rekla je teta-Fadila. To je bila prikaza rekao sam ja. Poslije je jednom teta-Ivanka pričala mami kako njena služavka koja kod nje dođe na veliko spremanje to jest pranje veša i ribanje kuće nikada neće da ostane na konaku. I kad ostane do dvanaest ona i u po zime kaput na ramena pa kući. Pitam je: Zašto bona ne ostaneš na konaku? Kaže: Ne smijem vam reći. Zašto bona ne smiješ? I ona mi kaže kako u njenoj to jest ciganskoj mahali stare žene govore da se u mojoj kući oduvijek javljaju duhovi. Čudno, jelde Behija ? Možda se tvome Avdi ništa nije pričinilo. Vjeruj svašta, moja Ivanka.
Ako je neko pomislio, grdno se prevario: onaj cinkaroš iz golootočkog klozeta čučavca uopće nije bio bezvezan tip. Komunista, partizan i provoborac, iz rata izišao kao prvoklasan stručnjak za eksplozive, miner i diverzant. Mnoga golootočka pisana svjedočanstva pominju ga u raznim varijacijama njegovoga nadimka Raka. Zašto se uopće bavimo njime? Da ne cmizdrimo nad Mehinom sudbinom, da lakše i brže prepoznamo bezazlenost njegovih zvorničkih patnji. Žudnja za Sarajevom, pa šta? Pomama za Sarajevom, pa šta? S time možeš u kolo, pa do smrti preplitati moravac, žikino i kozaračko! Ih! Ti i tvoje patnje! Slušaj ovo! Čovjek je, Raka, sa Gologa pušten nakon tri i po godine, prema uvriježenom pravilu: onda kad u njemuni trun od čovjekane ostane, i baš onako kako mu je i obećao njegov isljednik: pustiću te onda kad se i meni ogadiš! A izlaskom na slobodu, njegove su najgrđe muke tek započele! Određeno mu da živi u Zagrebu, pod obavezom da radi kao Udbin stalni profesionalni doušnik i provokator. Ne radi li, slabo li radi – ide natrag na Goli. Radio čovjek neko vrijeme prilježno kako je znao, ali se uskoro, prilično brzo, potrošio ljudski materijal u njegovoj blizini i nije više bilo nikoga koga već nije zbog nečeg ocinkario. Ljudi ga odavno provalili, četiri puta sačekivali i prebijali u mraku. Odlazi u Službu, po stoti put preklinje da ga oslobode doušničkog posla, neka mu dadnu štabilo drugo, za ovo je postao apsolutno neupotrebljiv. Pouzdan poznavalac ovog slučaja, pod književnim pseudonimom R. Panić, potrošenom doušniku u usta stavlja rečenicu: Za pet minuta praznim svaku kafanu! Garantovano! Neko se u Udbi naslađuje njegovim mukama, ne daju mu razrješenje, on smišlja i izvodi strašnu osvetu. Na Zrinjevcu, tačno ispred neugledne zgrade u kojoj je bilo sjedište zagrebačke Udbe, zgrade u kojoj je mnogo suza prolio i mnogo batina pojeo, on izvršava samoubistvo. Uvrebao kišnu, maglovitu noć, i objesio se, niotkog primijećen, na stablo lipe, tri, tri i po metra visoko, da ga svaki prolaznik mora vidjeti! Svejedno kojom stranom ulice, i svejedno u kojem smjeru ide – ne može ga ne vidjeti! Po sebi, o remenu i oprtačima, okačio desetak raznovrsnih ubojitih mina, na prsa svezo karton na kome je velikim slovima ispisao: JEBEM VAM MATER ZLIKOVAČKU! NE DODIRUJTE ME! MINIRAN SAM! Osvanulo jutro, pun Zrinjevac ranoranilačkog naroda što od Kolodvora hrli Centru, zapuhao i nekakav lijep, suh sjeverac i stao okretati tijelo ukrug, kao kakav eksponat na izložbi, da se odasvud vidi kako treba. Panika, ludilo! Vlastima trebalo sat i po vremena, dva policijska i četiri interventna voda vojske, troja borna kola, da se rastjera narod, zaustavi saobraćaj i zatvore sve prilazi “licu mjesta”. Potom cio dan, do predveče, da sa stručnjacima jačim nego što je bio samoubojica, deminiraju njegovo tijelo i sa stabla lipe na Zrinjevcu skinu državnu sramotu. Ne zna se da li je istina, ali u jednom svjedočanstvu piše kako je Rakina osveta predvidjela i neobičan detalj: isplažen jezik, stisnut među zubima već mrtvih čeljusti. Modar i zelen, jezik isplažen pravo u prozore Udbinoga glavnog stana.
Izdajničko gledanje u nebo
i nezapamćena osveta diverzanta Rake
Meho je svake večeri prije nego što zaspi puštao da mu u srcu, nečujno, po desetak minuta, prede čežnja za Sarajevom. Rečenice koje je uvodeći se u san sklapao u još budnom mozgu, nisu nastajale u jednini. Kao da nije sam, nego kao da je zajedno sa njom, tom svojom čežnjom, kovao planove o povratku u rodni grad, koristio je množinu: Onda ćemo, Treba da vidimo, Ako nam se namjesti… Biće tu za nas još prilično posla… Baš tako: za nas. A za koga za nas? Za njega, Mehmeda Sidrana, političkoga krivca, robijaša i rekonvalescenta, i za njegovu čežnju s kojom sljubljen svake noći mašta o danu povratka. Nije pregolema razdaljina između Zvornika i Sarajeva, kad bi drugovi dozvolili on i njegova čežnja savladali bi je, uz dva-tri konaka, u vlaseničkom pa u sokolačkom hanu, kao od šale, ama i pješice…Kad bi drugovi dozvolili… Zaista, on ni na svoja poslovna putovanja po Srbiji nije išao bez usmene dozvole majora Udbe druga Ostoje Cekića, s kojim je, eto, sticajem okolnosti (kafana, šah, i, ah, ona razonoda po Banji Koviljači!) postao i gotovo prijatelj. A da na svoju ruku kriomice ode u Sarajevo, makar i na pola sata, bilo je potpuno nezamislivo i značilo bi – u to ne može biti nikakve sumnje! – sam uzeti povratnu kartu, i sam sebi ispisati putni nalog za Goli otok. Trenuci kad se čežnja za Sarajevom pretvarala u pomamu nailazili su uvijek iznenada i bez ikakvoga povoda, uvijek za stolom, u kafani, u društvu, među novim prijateljima, i uvijek tamo negdje pri sedmoj-osmoj čašici rakije, dok otpija, pridižući bradu i zaturajući glavu unatrag, da rakija ljepše i mekše klizne niz grlo. Uvijek u tom trenutku. Odoh sad u Sarajevo! Stresao bi se sav, ko pseto kad iziđe iz vode, i ko bi to vidio nije mogao pomisliti ništa drugo nego da se čovjek stresa od žestine ispijenog pića. Bože svemogući! Tako nalik istini, isto istina, a toliko daleko od istine! Naučio je Meho te napade pomame Odoh sad u Sarajevo! eliminirati odlaskom, nakratko, umjesto u Sarajevo – u kafanski klozet. Tu bi hladnom vodom ispljuskao uzavrelu kožu lica, a sve to vrijeme, od trena kad je podigao stražnjicu sa stolice, pred očima držao kakvu sliku sa Golog otoka! Kakvu god, prvu koja naiđe… Iz klozeta izlazio poput svih normalnih pripitih ljudi: pričajući nešto sam sa sobom. Ko bi poželio da čuje šta to, izlazeći iz klozeta mokra lica, sam sa sobom priča upravnik Kasine Meho Sidran, morao bi prići sasvim blizu, i dobro razapeti uši: Ići ćeš ti u pizdu materinu, a ne u Sarajevo! Izgovorio bi tu rečenicu više puta, na različite načine – Da, da …u lepu pizdu materinu! – pa se osvrtao uokolo, strahujući da ga nije čuo kakav denuncijant-dobrovoljac koji bi njegovoj psovki pridodao kakvo krupno državno-partijsko ime, upakovao tako jednu prilično solidnu informaciju i isporučio je tamogdjetreba.
Cinkarenje, otkucavanje, denunciranje, na Golom otoku, nije znalo za logiku i granice. Dobro, nekakve logike, logike golootočke, moralo je biti, ali granice – ni govora, granice nisu postojale. Onaj prijavi onoga zato što je dugo, nepomičan, na leđima, ležao na kamenitom tlu i netremice gledao u nebo! Udri bandu! Ama stani, šta je tu vrijedno cinkarenja? Šta je čovjek skrivio? Ležao i gledo u nebo! Šta? Evo šta: banda time poručuje kako čeka da dolete ruski avioni koji će izvršiti padobranski desant, osloboditi poštene komuniste i skinuti sa vlasti Titovu revizionističku kliku! Zar to nije tako očigledno? Zato banda tako uporno leži, zato banda tako uporno gleda u nebo! Udri bandu!
Na Golome otoku, znali su proći mjeseci i godine, a da iz tijela robijaša sadržaj ne iziđe u čvrstom obliku. Proliv, dizenterija, bilo je normalno opće zdravstveno stanje logoraša, a umiranja od stomačnih bolesti – unatoč plemenitim naporima doktora Nikole Nikolića – normalna umiranja, prirodne smrti. Pedesetak metara od logorskih baraka robijaši su, nakon dva mjeseca krvavog lupanja u kamenu, načinili septičku jamu i nad njom skucali niz od desetak nepregrađenih poljskih klozeta, s leđnim zaklonom od šperploče i rukohvatnom pritkom, da se kakav slabićak ne poklizne na uvijek mokrom i usranom nogostupu, pa strovali u govnaru. Korisnici lijepo vide jedan drugoga, i vide šta koji sere i kako sere. Mogu i pričati šta im je volja, ali to nije pametno, i većina se od toga brzo odučila. Seri šutke i gledaj svoja posla! Čučala tako dvojica jedan do drugoga, radila rađu, i prvi, ne mareći što ga drugi posmatra, kad primijeti da iz njega izlaze nesvarena zrnca graha, podmetnu dlan svijen u kašiku i u njoj sabra desetak lijepih primjeraka. Kad završi, opra ih pod mlazom klozetske poljske česme i žurno pojede kolutajući bionjačama na sve strane. Uslijedila denuncijacija, i najteža kazna: bojkot. Zašto? Zato što je banda time htjela – onima koji gledaju i koji će to prenijeti dalje! – poručiti kako na Golome otoku ne valja hrana, kako su kažnjenici toliko gladni da jedu i zrna graha izvađena iz vlastitih govana! A da li je to istina, drugovi? Nijeeee! Šta da radimo s njime, drugovi? Udri banduuuuu! Pa urlanje i pjesma:
Ubićemo svakog skota
Ko je protiv KaPeJota!
Dok se Meho tako, prizivanjem golootočkih utvara i sjena, oslobađao pomame za Sarajevom, djetinji život u Zvorniku tekao je mirno i na sve njegove senzacije A. Sidran je, kao mladi pisac, mogao gledati malčice osmjehnut, s mrvom rezignirajuće autoironije.
Kuća se nije srušila a mama je otišla u bolnicu da rodi Dinu. Bolnica je bila u Grobnicama pokraj šljivika u jednoj novogradnji i mi smo svaki dan išli da obiđemo mamu. Sa nama je išla i teta-Ivanka i čika-Hasan teta-Ivankin muž. To su bili tatini i mamini drugovi i oni su stalno dolazili kod nas i mi smo stalno dolazili kod njih. Ja sam jednom spavao kod teta-Ivanke i tada sam prvi put vidio prikazu. To je bilo ovako. Spavao sam u kuhinji na otomanu i bio sam okrenut vratima sobe u kojoj je spavala teta-Ivanka sa djecom. Čika-Hasan nije bio došao kući jer je i on volio da pije sa mojim tatom. Ja sam dugo čitao knjigu Timur i njegova četa i kod mene je bilo upaljeno svjetlo a u sobi kod teta-Ivanke bio je mrak samo je padalo malo svjetla iz kuhinje pošto su bila otvorena vrata. Ja sam zaspao s knjigom a svjetlo je ostalo upaljeno. Poslije sam se probudio ne znam zašto. Pogledao sam u sobu i vidio visokog čovjeka u crnom ogrtaču navučenom preko glave. Gledao sam u njega i on je gledao u mene ali mu nisam vidio oči ni lice. Onda se on okretao prema krevetu gdje je spavala teta-Ivanka sa Medom i Gordanom. Malo je gledao tamo pa onda u mene. Ja sam se štipao da vidim sanjam li ili je to stvarno. Bilo me je strašno strah i nisam smio vrisnuti. Onda više nisam mogao izdržati nego sam skočio sa otomana i uzeo jednu štokrlu i zaklonio njome lice pa vrisnuo Teta-Ivanka neko je u vašoj sobi. Čim sam skočio i vrisnuo onaj je čovjek-prikaza skrenuo ulijevo u ćošak kojega nisam vidio ali sam znao da tamo stoji velika vješalica. Teta-Ivanka je odmah skočila i istrčala kod mene u kuhinju. Ja sam bio problijedio pa je i ona problijedila. Prišla je vratima i provukla ruku pošto je prekidač bio odmah kraj vrata i upalila svjetlo u sobi. Onda je virila i polako i oprezno ušla u sobu ali tamo nije bilo nikoga. Rekla je Ti si to sanjao. Hodi pogledaj, nema nikoga. Ja nisam smio da pogledam a poslije me jedva nagovorila. Zovnula je iz komšiluka teta-Fadilu čika-Hasanovu sestru pa su mi davale vode i šećera a ja nisam htio da uzmem. Molile su me da spavam a ja nisam mogao to jest nisam htio jer me bilo strah. Teta-Ivanka je rekla Mislila sam da je ušo neki lopov. Pošto sam ostavila otključana vrata da Hasan može ući. Ja sam rekao Da je bio lopov on bi prošao kroz kuhinju pored mene i pobjegao. Pa šta ti misliš da je bilo rekla je teta-Fadila. To je bila prikaza rekao sam ja. Poslije je jednom teta-Ivanka pričala mami kako njena služavka koja kod nje dođe na veliko spremanje to jest pranje veša i ribanje kuće nikada neće da ostane na konaku. I kad ostane do dvanaest ona i u po zime kaput na ramena pa kući. Pitam je: Zašto bona ne ostaneš na konaku? Kaže: Ne smijem vam reći. Zašto bona ne smiješ? I ona mi kaže kako u njenoj to jest ciganskoj mahali stare žene govore da se u mojoj kući oduvijek javljaju duhovi. Čudno, jelde Behija ? Možda se tvome Avdi ništa nije pričinilo. Vjeruj svašta, moja Ivanka.
Ako je neko pomislio, grdno se prevario: onaj cinkaroš iz golootočkog klozeta čučavca uopće nije bio bezvezan tip. Komunista, partizan i provoborac, iz rata izišao kao prvoklasan stručnjak za eksplozive, miner i diverzant. Mnoga golootočka pisana svjedočanstva pominju ga u raznim varijacijama njegovoga nadimka Raka. Zašto se uopće bavimo njime? Da ne cmizdrimo nad Mehinom sudbinom, da lakše i brže prepoznamo bezazlenost njegovih zvorničkih patnji. Žudnja za Sarajevom, pa šta? Pomama za Sarajevom, pa šta? S time možeš u kolo, pa do smrti preplitati moravac, žikino i kozaračko! Ih! Ti i tvoje patnje! Slušaj ovo! Čovjek je, Raka, sa Gologa pušten nakon tri i po godine, prema uvriježenom pravilu: onda kad u njemu ni trun od čovjeka ne ostane, i baš onako kako mu je i obećao njegov isljednik: pustiću te onda kad se i meni ogadiš! A izlaskom na slobodu, njegove su najgrđe muke tek započele! Određeno mu da živi u Zagrebu, pod obavezom da radi kao Udbin stalni profesionalni doušnik i provokator. Ne radi li, slabo li radi – ide natrag na Goli. Radio čovjek neko vrijeme prilježno kako je znao, ali se uskoro, prilično brzo, potrošio ljudski materijal u njegovoj blizini i nije više bilo nikoga koga već nije zbog nečeg ocinkario. Ljudi ga odavno provalili, četiri puta sačekivali i prebijali u mraku. Odlazi u Službu, po stoti put preklinje da ga oslobode doušničkog posla, neka mu dadnu štabilo drugo, za ovo je postao apsolutno neupotrebljiv. Pouzdan poznavalac ovog slučaja, pod književnim pseudonimom R. Panić, potrošenom doušniku u usta stavlja rečenicu: Za pet minuta praznim svaku kafanu! Garantovano! Neko se u Udbi naslađuje njegovim mukama, ne daju mu razrješenje, on smišlja i izvodi strašnu osvetu. Na Zrinjevcu, tačno ispred neugledne zgrade u kojoj je bilo sjedište zagrebačke Udbe, zgrade u kojoj je mnogo suza prolio i mnogo batina pojeo, on izvršava samoubistvo. Uvrebao kišnu, maglovitu noć, i objesio se, niotkog primijećen, na stablo lipe, tri, tri i po metra visoko, da ga svaki prolaznik mora vidjeti! Svejedno kojom stranom ulice, i svejedno u kojem smjeru ide – ne može ga ne vidjeti! Po sebi, o remenu i oprtačima, okačio desetak raznovrsnih ubojitih mina, na prsa svezo karton na kome je velikim slovima ispisao: JEBEM VAM MATER ZLIKOVAČKU! NE DODIRUJTE ME! MINIRAN SAM! Osvanulo jutro, pun Zrinjevac ranoranilačkog naroda što od Kolodvora hrli Centru, zapuhao i nekakav lijep, suh sjeverac i stao okretati tijelo ukrug, kao kakav eksponat na izložbi, da se odasvud vidi kako treba. Panika, ludilo! Vlastima trebalo sat i po vremena, dva policijska i četiri interventna voda vojske, troja borna kola, da se rastjera narod, zaustavi saobraćaj i zatvore sve prilazi “licu mjesta”. Potom cio dan, do predveče, da sa stručnjacima jačim nego što je bio samoubojica, deminiraju njegovo tijelo i sa stabla lipe na Zrinjevcu skinu državnu sramotu. Ne zna se da li je istina, ali u jednom svjedočanstvu piše kako je Rakina osveta predvidjela i neobičan detalj: isplažen jezik, stisnut među zubima već mrtvih čeljusti. Modar i zelen, jezik isplažen pravo u prozore Udbinoga glavnog stana.