Dvaput sam se probudila jutros. Prvo u četiri i trideset. Skuhala sam kavu, zamotala se u dekicu i na balkonu dočekala svitanje. Kako je nebo svijetlilo, tako se i meni razdanjivalo kojim glasom trebam progovoriti u novome romanu. Znala sam da me to probudilo tako rano jer sam sinoć legla s labavom mišlju o drugom licu za koju sam bila preumorna i koju sam samo fizički odgodila. Kasnije je ta misao našla način da me probudi. Još uvijek je bilo mračno kad sam na balkon iznijela laptop i ispisala stranicu s onom lakoćom za koju sam već znala pomisliti da mi se možda nikad neće vratiti. To je sad to, znam kamo idem i kako ću tamo stići. Taj me osjećaj umirio. Draži mir od toga ne poznajem.
Vratila sam se u krevet da se utoplim. Mačka je došla za mnom, sklupčala mi se uz koljena i počela presti. Obje smo tako predući zaspale.
Kad sam se u sedam i trideset opet probudila, sunce je već bilo granulo. Dokaz o onom prethodnom jutru prije jutra bio je u Word dokumentu. Bila je i jedna plavkasta fotografija koju sam okinula dok je sve to na istoku bila samo još najava svjetlosti koja se pomalja iza brda na istoku.
Nahranila sam mačku, koja se odmah nakon doručka sklupčala na suncu i nastavila presti, a ja sam se ulovila kako predem u tekstu – jer to je to blaženstvo postojanja kako ga zamišljam i kakvo bi svi koji pišu trebali živjeti: budiš se kad ti mozak ima što reći pa makar cijeli svijet spavao, liježeš kad ti tijelo zatraži, dvaput, triput ili pet puta započinješ dan i uvijek su tu neke nove rečenice pod prstima. Kad ogladniš, uđeš u svoj vrt i ubereš što ćeš jesti. I tu nešto klija i raste kao u onom Word dokumentu. Kad se odmaraš, čitaš. Pratiš okom tuđe rečenice i želiš vjerovati kako je i taj pisac pisao negdje gdje postoji vrt i mačka koja mu se mota oko nogu dok zaranja ruke u zemlju i u tekst, kako se budio i lijegao kad je htio i kako je oko njega bila ovakva ista seoska tišina u kojoj se tek poneki pijetao oglasi da ga uvjeri kako je s njegovim sluhom sve u redu.
Želiš mu to svim srcem. Ovakvo ti jutro razvija kolegijalnu patetiku zbog koje ne gubiš iz vida da je sve što je itko ikada napisao nastalo u nekim uvjetima, a ti bi, da si netko, svima njima dodijelila baš ove u kojima ti trenutno pišeš.
Iz seoskog dnevnika/2
Dvaput sam se probudila jutros. Prvo u četiri i trideset. Skuhala sam kavu, zamotala se u dekicu i na balkonu dočekala svitanje. Kako je nebo svijetlilo, tako se i meni razdanjivalo kojim glasom trebam progovoriti u novome romanu. Znala sam da me to probudilo tako rano jer sam sinoć legla s labavom mišlju o drugom licu za koju sam bila preumorna i koju sam samo fizički odgodila. Kasnije je ta misao našla način da me probudi. Još uvijek je bilo mračno kad sam na balkon iznijela laptop i ispisala stranicu s onom lakoćom za koju sam već znala pomisliti da mi se možda nikad neće vratiti. To je sad to, znam kamo idem i kako ću tamo stići. Taj me osjećaj umirio. Draži mir od toga ne poznajem.
Vratila sam se u krevet da se utoplim. Mačka je došla za mnom, sklupčala mi se uz koljena i počela presti. Obje smo tako predući zaspale.
Kad sam se u sedam i trideset opet probudila, sunce je već bilo granulo. Dokaz o onom prethodnom jutru prije jutra bio je u Word dokumentu. Bila je i jedna plavkasta fotografija koju sam okinula dok je sve to na istoku bila samo još najava svjetlosti koja se pomalja iza brda na istoku.
Nahranila sam mačku, koja se odmah nakon doručka sklupčala na suncu i nastavila presti, a ja sam se ulovila kako predem u tekstu – jer to je to blaženstvo postojanja kako ga zamišljam i kakvo bi svi koji pišu trebali živjeti: budiš se kad ti mozak ima što reći pa makar cijeli svijet spavao, liježeš kad ti tijelo zatraži, dvaput, triput ili pet puta započinješ dan i uvijek su tu neke nove rečenice pod prstima. Kad ogladniš, uđeš u svoj vrt i ubereš što ćeš jesti. I tu nešto klija i raste kao u onom Word dokumentu. Kad se odmaraš, čitaš. Pratiš okom tuđe rečenice i želiš vjerovati kako je i taj pisac pisao negdje gdje postoji vrt i mačka koja mu se mota oko nogu dok zaranja ruke u zemlju i u tekst, kako se budio i lijegao kad je htio i kako je oko njega bila ovakva ista seoska tišina u kojoj se tek poneki pijetao oglasi da ga uvjeri kako je s njegovim sluhom sve u redu.
Želiš mu to svim srcem. Ovakvo ti jutro razvija kolegijalnu patetiku zbog koje ne gubiš iz vida da je sve što je itko ikada napisao nastalo u nekim uvjetima, a ti bi, da si netko, svima njima dodijelila baš ove u kojima ti trenutno pišeš.