Završavao je zadnji od pet dana naše potrage za Vilom Velebita. Obišli smo Velebit i udubili se gdje god je nešto šušnulo na Vilu. Ja s notesom, imenima ljudi i mjesta, a Srđan snimateljskom tehnikom. Sumrak se ranije navlačio nad južno velebitsko Podgorje i sve se spremalo za oluju. Sišli smo s magistrale u Tribanj Šibuljinama pred kuću u kojoj još jedna žena može nešto znati. Poljski turisti su okupirali katove i uputili su nas u prizemlje ispred kojeg je tek maleno dvorište pokrivalo prostor do mora.
– „Darinka…. Daro? Jeste li tu, trebamo Vas!“ – kucali smo na spuštene persijane.
Muklo se nakon lupkanja odazvala ni metar daleko od nas, odnekud odozdo, i odmah odbacila bilo kakav razgovor, ne želeći prekidati san. Molili smo da smo novinari s radija i da nas zanima njezina priča o vilama, da ih tražimo evo peti dan, ali da nam nitko ništa nije znao reći. Da nas spasi!
– „Ništa ja ne znam!“
– „Znate Daro, čitali smo“.
– „Dođite sutra“.
– „Moramo iz ovih stopa u Zagreb. Kad bi nam samo ispričali dio onoga što ste rekli Mirjani Trošelj“.
– „Pa jamite to. A đe je ona? Rekla je da će mi dat knjigu pa je nema.“
– „Mi smo radio, moramo imati vaš glas. Poslat ćemo Vam mi knjigu.“
Njezino odbijanje je postalo mekše, pa smo joj se nastavili umiljavati.
– „Samo jednu gospođo Darinka“ – govorili smo s druge strane prozora pred kojim smo se skrušeno pognuli, kao u ispovjedaonici.
– „Ja sam imala mamina strica, meni je bio did. Bože mu bilo ime“ – očepi Dara. „On je bio neženjen, ali on nije bija ružan, nego su oni ostali siročad, mali, i nisu ništa imali. On je iša u Ameriku, u Čikagu je baš radio, tri puta po pet godina i bio nepismen čoek, u šećerani radio. Gazda te šećerane, sve novce je stric u njega čuva, plaće. E kaže, kad je pođem daćeš mi. I bilo onih lopova, a tamo su crnci jako krali. I, kako je dolazio amo, svako pet godina, nakupova je; ma znaš, da nije ništa kupio, nego ednu dolinu Rôminac se zove, tu toliko ima šume, gore što mi kažemo, da trista godina edna kuća, recimo, da uvik riže liti i zimi i loži, ne bi položila. Ali to je daleko, dvanes i po kilometara. Do tog se ne more neg s mazgom ili helikopterom. E. I ima u njoj edna glavica, ovako, visoka, visoka, zove se Čâbinac. I tu ima kamenica, a taj moj did Bože, prvi put kad je doša iz Amerike, bio mlad. Kraj te kamenice sidi ženska, on joj je doša s leđa. Češlja se i ovako drži kosu, znaš, tako dugačka joj kosa, ne bi mogla, na zemlju joj pada, ne bi se mogla počešljati da e vako ne drži. A on pogleda, znaš, ha, neoženjen čovik, a lipa sa zada gledati tako kosata i on preda nju. – „A lipa li si, sele, čija li si, dabogda moja bila“. Ha-ha. A ona: – ‘Čuješ’, veli, ‘nemoj to mi nikada više reći, ja sam vila, mi se ne udajemo’. I ode. Samo malo vako zamakla za grm i više joj ni traga ni glasa. To je istina ko da ti je Bog reka. Sigurno.“
Dara nam je poklonila manje od pola sata, a mi smo obećali da ćemo doći i samo o njoj snimiti emisiju. Kako organizacija nije uspijevala, zarekao sam se da ću sam otići. Nekoliko puta sam je nazvao, poslao joj dvaput knjige. Nazvao je s Vošca iznad Makarske i gledao u magličasti horizont dok je raspoložena sa mnom dijelila priče koje ionako nema više kome ispričati. Iza toga se, savladana bolešću i obiteljskom nesrećom, sve više udaljavala dok nije prestala svaka komunikacija.
Nikad nisam vidio Darino lice, ali smo se u tom susretu s Darom definitivno najviše približili Vili. Sva ostala kazivanja su bila iz sve veće daljine, dok se Vila nije prometnula u sasvim neprepoznatljivu pojavu.
***
Još u Dundović Podu Vila je bila netko tko je bio u kontaktu s nekim koga su stariji ljudi znali. Vinko Starčević čuo je priču o nekom Dundović-Reljiću u Dundović Podu, koji je Vilu – ulovio u gvožđa za divljač. Poveo ju je doma i liječio je preko zime. Do proljeća se oporavila i otišla od njih, ali im je ostavila sreću u konjima. Starčević nas je uvjeravao da ima živog svjedoka tome, iz Starčevića Poda, koji je tada imao 85 godina i živio u Rijeci. Sličnu priču nam je ispričao i Milan Dumbović iz Jȍvanović Padeža.
Već u Baškim Oštarijama nisu znali konkretnu Vilu u glavu, već nekoga na koga se sumnja da je bio tu. Božo Kovačević Čôkin na blagdan svete Elizabete, dok se oko crkve tamburalo i vrištalo, prenio nam je kako su pričali da su vile po noći jahale konje i da bi oni ujutro bili svi u znoju. A da su to bile vile znalo se po pletenici koju bi isplele na čelu konju: iz šest pramenova i svezale riblji rep na vrhu.
Ni u Svetom Roku nismo imali više sreće, dapače. Marija Serdar je samo znala da bi nekoj curici kad je lijepo počešljana rekli da su je vile počešljale. Ante Vidaković se sjetio da su pričali da u Velebitu imaju u stijeni Vilinska vrata.
– „To je baš us’čeno u stijeni, i govoru da su se tu vile pokazivale u nekoj bilini.“
A u Krasnu su nas ignorirali ili su pobijali da je takvo nešto ikada postojalo. Nikola Devčić Ćȍda (1925) iz Dujmišića, starac kože limuna, sjećao se da su stariji pričali o tome, ali da mlade to „nije zanimalo nego drugi vrazi. Ženske“. Ivan Samaržija Didov (1938) iz Devčića, sa solufima na prst daleko od brkova, branio se da ništa ne zna:
– „Kako ću vam ja znat šta je bilo u stara vremena kad se nisam ni rodio. A da nešto izmišljam, to neću!“ A Mato Devčić Majo (1932) je odmahivao dok je blagim glasom objašnjavao.
– „To, ako budi koja jadna žena siromašna, da se nije imala obuć kako bog zapovida, govorili su joj ona da je vještica“. Dodao je da ako se o tome nešto i govorilo, onda je to bilo vezano za Klek kod Ogulina. Nikako za Krasno.
Bila je još jedna osoba s druge strane Velebita od koje smo se nadali kakvu tragu. To je Marica Balen (1924) iz Živih Bunara, supruga kazivača do koga su držali etnografi. Upali smo te nedjelje u njezinu kuću, iza mise, kad su se sva čeljad okupila kako bi Marici proslavili 90-i rođendan. Ni pet ni šest, rekla je da o vilama niko kod njih nije nikad pričao, i da su to možda radili, gore, Ličani.
***
Vilu kakvu smo zamišljali i tražili posve se izgubila u dijelu Krasna koji se penje uz Velebit. Narodni pjesnik Ivan Vukelić Tomȅlov (1943), ljubazno nas je pozvao u svoju kuću, i zamolio svoju ženu Kaju, inače Kuterevku, da odsvira nešto ljudima na tamburici.
– „Ta Vila Velebita nije bila vila. To je bila majka, majka naroda. Ona je čuvala svoju dicu, i bila jaka, sposobna žena“.
Tomȅlov, plavih kao more očiju, nakon što je Vilu Velebita redefinirao kao majku naroda, otišao je u sobu i vratio se iz nje noseći u objema rukama neveliku mramornu ploču u obliku knjige. Na lijevoj stranici je bio urezan tanak križ, a na desnoj stihovi:
„Volio sam Krasno i Velebit u životu svom. Bio sam sretan ali i rob. Sad se idem Odmoriti ja u djedov grob. Ivica Vukelić“
Kao što je napisao, Tomelov nije bježao od radosti i veselja, a bogme nije izbjegavao ni teme o smrti. Oboje su za njega dio života. Zato je za svoj grob pripremio ploču sa stihovima. Dica će je samo trebat metnut.
On je – pomislio sam: ne treba se čuditi za pjesnike – Vilu Velebita smjestio u pjesmu. Njezino očinstvo istaknuo malo uz dlaku recentnoj povijesti: „Tu pjesmu Vila Velebita nije napisao ni jedan Hrvat, nego pravoslavac Medić koji je volio svoju domovinu“. I idući kraju 20. stoljeća, svi su Vilu vidjeli kroz pjesmu.
Vila Velebita kao majka Hrvata – premda ju je napisao Srbin – i kao nacionalna pjesma, seljačka himna, nastanila je prostor i vrijeme Hrvata i smatrana političkim znakom njihova identiteta, i sasvim jasnom vrstom otpora svima koji su tu slobodu pokušali ograničiti.
Dumbović se prisjetio 1971.
– „Kad je bilo Savka Tripalo, nije bilo cedea i kazeta nego ploče. Negdje se sastani, malo poslušaj i briši“.
Ta je pjesma bila obaveza svih neslužbenih proslava. Novu godinu, svadbu ili proštenje, nije se moglo zamisliti bez Vile Velebita, pa šta košta da košta. Neki su otišli u zatvor, neki u emigraciju. Ivo Matak poslao je iz emigracije pjesmu koja se trebala pročitati na njegovu grobu:
„Velebite moj, u tebi me rodila Hrvatica majka moja
na tvojim liticama pisao sam prva slova (…)
u tebi sam pjevao pjesme tvojim hajducima i tvojoj vili i onda kad pjevati nismo smili …“.
U Starčević Podima, napuštenom stočarskom zaseoku, Srđan i ja samo stajali ispred dvije kuće. Na fasadi jedne je bilo reljefno ispisano IHS, a na drugoj mozaikom od lomljenih keramičkih pločica: Vila Velebita. To je Vinko Starčević napravio na svojoj kući, za inat, nakon sloma Hrvatskog proljeća.
– „A sad kad smo dobili državu, niko je više ne sluša ni piva“, plačnim glasom je izustila Ankica Jovanović.
***
I tako Vila više nije imala nikakve veze s onim što je ranije bila. Preselila se u nazive najprije zavičajnih društava, novina, zborova, planinarskih kuća, pa ulica i trgova …, i na kraju u robne marke. Nazivi proizvoda i tvrtki su se raširili posvuda gdje žive Hrvati.
Krašanjski župnik Marko Komušanac, pokoj mu duši, izvadio je preda nas liker Vila Velebita i pobožnošću jednakom onoj na oltaru zagovarao svoje proizvode.
– „Tu pravimo brandove pića od korijena ljekovitih trava, voća, bobičastog voća, a najjači brand je pelinkovac Vila Velebita, zatim orahovac, medica, rakija od jelinih iglica. Sve je to kvalitetno, a pristupačno svim našim ljudima po cijeni“.
No, taj se brand doimao kao igračka prema hotelu Vila Velebita, jednom od četiri u kompleksu na Žrnovnice Pave Zubka. Mediji su na svetog Antuna 2013. pozdravili taj poslovni potez biznismena o kome je javnost prvo doznala preko trgovine oružjem. „Poslovno turistički kompleks Veladrion u uvali Žrnovnica kraj Senja, sastoji od 4 objekta, ima 80 kreveta, sportsko rekreacijske i konferencijske sadržaje te flotu luksuznih plovila za najam. Prostire se na 300 tisuća metara kvadratnih zaštićene površine, a ovom se investicijom od 100 milijuna kuna otvorilo 30 novih radnih mjesta“.
Htjeli smo vidjeti kako izgleda Vila Velebita kao hotel. Pokušavali smo stupiti u kontakt s tvrtkom, ali nitko nam nije ni odgovarao ni otvarao. Na mjestu gdje se spušta u uvalu, javna cesta je odjednom presječena rešetkama od kovana željeza na kojima je pisalo „zabranjen ulaz“ i „privatni posjed“. Iza rešetka se nastavljala „Velebitska cesta“.
Izvor Žrnovnice, čije samo ime govori o njegovoj svetoj važnosti u slavenskoj religiji, ostao je nedostupan, opasan ogradama. Čuvao je „flotu jahti“.
– „Nisu vas pustili da uđete?“, upitao nas je s visoko uzdignutog dvorišta iznad ceste Borut Kamšek, ljevaoničar umjetnina.
– „Nisu ni nas. Moja deca su tu plivala, ali mi je Zubak objasnio da je tu mrzlo more. Ni moj brod nije ružan, ali ne može više biti tu“, dodao je Kamšek, inače iz Volavlja kod Ljubljane.
– „Deca su se neko vreme išla preko ograde. Ja sam jednom pomogao susedu starijem, da ne nosi sam teret po tom kršu do broda, ali su me upozorili da ne smijem to delati“, kazao je i dodao da im ni sudska tužba nije omogućila da povrate javnu upotrebu toga javnog dobra.
***
Ideja Vile Velebita, oblikovala je našu sliku te planine do nevjerojatnih razmjera. Istodobno je uza nju dala neku vrstu ključa, prijateljskog ključa koji otvara sva naša vrata, stvara ambijent povjerenja u to što čujemo i vidimo, a što ni sami ne znamo šta znači. Što uistinu znači Vila Velebita, probali smo donekle nazrijeti iz ovih primjera. Zajedničko im je da su odraz svijesti različitih civilizacija. I, puno važnije od onoga kako ta slika eventualno izgleda, jest svijest da je Vila neka vrsta ekvivalenta za moć. U mitološkim vremenima je bila čudovišna, u vrijeme buđenja nacija je bila čežnja kolektiva za oslobođenjem, a u suvremeno doba marketinška oštrica nerijetko gole prevare.
Vila Velebita može značiti sve i ništa. Što god nam treba. Iako ta značenja, kao što smo vidjeli, ne moraju imati ničega zajedničkog, svi smo puni povjerenja da se preko tih riječi potpuno razumijemo i da nam baš one služe kao most i veza jednih s drugima.
Pitat ćete se s pravom, zašto se nitko ne bavi uređenjem tako važnih značenja u javnom prostoru, značenja koja upravljaju našim postupanjima? Zašto nitko ne kultivira njihove dobre strane i zašto ne trijebi korov?
Nitko nije ni uočio problem! A i tko bi to uopće bio?
Ukazat ćete s pravom: dva stroga rezervata, dva nacionalna parka i park prirode, to čini Velebit najzaštićenijom hrvatskom planinom, s najviše resursa na raspolaganju. Zar njihovo osnovno poslanje nije zaštititi prirodu, objasniti je i približiti je svima. Utvrđivanje identiteta Vile Velebita, ako hoćete. Ono što su do sada učinili, pokazuje da su nažalost, daleko od toga. Službeni pristup zaštiti prirode u Hrvatskoj, a i u većini sličnih zemalja, počiva na ekocentričnom modelu, koji se, u nedostatku vrsnoće, u najvećem stupnju oslanja na birokratske alate. Jedna od posljedica je da su domaću čeljad, umjesto stvorili saveznicima u zaštiti, odbacili od svoje prirode.
– „Taj Velebit danas, ja plačem za njim. Velebit zaključan! To nikad nije bio. Okovat Velebit u gožđe ko baš čelik?! Di god kreneš kojom vlâkom, rampa. To je za mene okovano, zaključano“, žalio se Tomelov stiskajući se za prsa kao da će mu sljedeći potez takve politike srce iščupati.
Malo više od 15-tak kilometara iznad Žrnovnice, u kojoj su Vili omogućili otimanje javnih dobara, nalazi se zaseok Oltara – Turinski Krč. Na središnjoj livadi smo zatekli Ivu Ažića kako sa ženama kupi sjeno. Na pitanje šta je danas Velebit a šta pjesma Vila Velebita, nalaktio se na držak grabalja i približio licem, pa kazao:
– „Za vrijeme Austrije, pjesma koju niko nije branio:
‘Velebite, mila šumo naša, ti si paša za goveda naša’.
Dolazi NDH:
‘Velebite divna šumo naša, ti si majka hrvatskih ustaša’.
Dolaze drugovi:
‘Velebite divna šumo naša, iz tebe je sloboda izašla’.“
A danas, Ive, pitamo ga, a danas?
– „A ovi, to još nisam odgonetno šta su. Čudni su mi. Čudni“.
Ivo Lučić
Vila Velebita ili ono što svako stablo zna
Ponekad je teško biti razočaran. Raz-očaranje nam makne onu čaroliju, onu fantaziju iz naše priče, našeg života. Mi smo imaginarna bića i za sve nam je potrebna naracija. Što kada se ta naracija raspadne? Kada priča jednostavno više ne funkcionira? U mnogim slučajevima to nije strašno. U slučaju identiteta je drama. Jer to znači da pojedinac, ako priča više nije točna ili ako nikad nije bila istinita, ne zna više tko je on zapravo.
Dobro mi je poznato to iskustvo. Imala sam u životu raz-očaranja, ponekad sam morala druge raz-očarati. Nisu to bile zlonamjerne laži, nego iluzije jer je istina bila okrutna. Osim toga bih ostala bez važne potrebe: potreba za pripadanjem.
Ali polako. Koje to veze ima s Vilom Velebita i s istragom fenomena koju je poduzeo Ivo Lučić? On je uzeo mit koji cirkulira već desetljećima i krenuo provjeriti na kojim se činjenicama bazira. Postoji li Vila Velebita? Je li to bar neki ozbiljni mit kojeg možemo pratiti sve do vremena nastanka mitova ili legendi? Ili je samo fantom koji samo ilustrira interese moći u stalnim vremenskim promjenama?
Ivo Lučić je bio dosta otvoren za svaku vrstu odgovora. Da je mogao pratiti Vilu Velebita sve do mitova drugih vila svugdje prisutnih u legendama – u planinama u obliku planinskih ili kamenih čovječuljaka, u baruštinama kao močvarnih bića ili u šumama kao duhova stabala (mitova koji, uostalom, postoje i na Velebitu) – on bi pronašao neku vrstu pra-mita velebitske vile koja razotkriva karakteristike duha, mentaliteta ili prirodne realnosti Velebita. Ili bi našao konkretnu anegdotu kao temelj pripovijetke o Vili Velebita i na taj način pronašao njezin izvor.
No, Ivo Lučić se vratio praznih ruka, s informacijom da je Vila Velebita himera: nešto što se stalno mijenja i što se nikad ne može razjasniti; ni povijesno, ni žurnalistički, ni znanstveno – jednostavno nikako.
Da, postoje čvrsti, dugo prenošeni mitovi na Velebitu dostupni u tekstovima profesorice povijesti umjetnosti i književnosti Mirjane Trošelj, koja je sama odrasla podno Velebita i koja je uspjela istražiti mitove Velebita sve do izvora i staviti ih u kulturološki kontekst. Priča o Vili Velebita nije jedna od njih.
Zašto se ta figura ipak stalno pojavljuje u glavama ljudi, onako nespecifična i nestalna kakva jest?
Tu počinje zanimljivi dio.
Malo kao da dijete bez roditelja, recimo da je siroče, priča drugima u školi: „Saznao sam tko su mi majka i otac. Otac mi je slavni pomorac koji se bori s morskim čudovištima i oslobađa oceane od strašnih gusara. A mama mi je beskrajno lijepa i jaka i velika kao planina.“ Druga djeca se rugaju i smiju, jer dobro znaju da ovo dijete nema roditelja ili da je u najboljem slučaju proizvod predbračne trudnoće ili potomak bračne prevare, dijete možda koje je majka iz straha od društvene sramote ostavila na vratima sirotišta. Otkud bi sada odjednom imalo takve nevjerojatne korijene?
„Da, da, tako je“, kaže dijete i nudi nekoliko informacija koje pokazuju na veliku priču i u kojima se eventualno nađu tragovi poznatih mitova i legenda, ali koje na kraju ipak ne drže vodu. Svejedno će to dijete s ovom fantazijom prikupiti nekoliko prijatelja i početi ukrašavati legendu o roditeljima i, ovisno o trenutku u povijesti, iznova je pripovijedati. A uvijek će to raditi na način da vlastiti identitet generira iz hrabrog, junačkog oca i lijepe, jake majke. Što god znače junaštvo, ljepota ili jačina u dotičnom kontekstu.
Pričat će dok ne počne samo svojoj priči vjerovati.
To nije bahato hvalisanje djeteta koje želi zeznuti svoje prijatelje. Izvor ove fantazije je bol. I to je najvažnije u tome.
Nijedna odrasla osoba ne bi osudila jadno dijete koje se pravi da je lažni barun Minhauzen. Odrasla osoba koja želi podržavati to dijete pomoći će mu izgraditi vlastiti identitet na temelju onog što jest. A za to mu zapravo nisu potrebni roditelji. Trebalo bi razotkriti vlastite kvalitete, razviti ih i usavršiti ih i na toj bazi razviti određeni samo-osjećaj i samopouzdanje. Na neki način ima čak i prednost prema drugom djecom, jer nema ničega što će ga vezati uz specifičnu obiteljsku tradiciju, uz negativne porodične norme koje se prenose s generacije na generaciju. Dijete bi se moglo, tako reći, samo ponovno izmisliti. Ali TO nijedno ljudsko biće neće shvaćati kao slobodu ili potencijalnost, nego će stvoriti osjećaj nestabilnosti i izgubljenosti.
Jer, sloboda je samo jedan dio onog što je čovjeku potrebno. Drugi dio je zajednica, odnosno pripadnost. Sloboda bez pripadnosti stvara nasumičnost i osjećaj izgubljenosti. A na razini naracije to znači: beskrajno, široko more mogućih priča besmislenih i nepovezanih s onim „Ja“. Pripadnost bez slobode (da se samo izmišlja) postane kruta, nepokretljiva tradicija, a na razini naracije: uvijek ista jeftina časopisna priča s kioska, reducirana na mali broj elemenata i na kraju potpuno dosadna pripovijetka.
Za dobru književnost, kao i za sretan i uspješan život, potrebne su obje strane. Potrebna je struktura zajednice, obitelji, grada ili čak zemlje, i sloboda odlaska u vanjski svijet kako bismo razotkrili nešto novo ili samo mislili nešto novo, mogućnost širenja postojećeg svijeta i stvaranje doprinosa svima koje će biti inicirano zbog percepcijskog filtera djelujućeg pojedinca, ali sa značajem za cijelu zajednicu.
Pripadnost je jedna od dvije pretpostavaka za uspjeli život, a pojedincu nudi smisao i povezanost, te sprečava beznačajno lutanje u limbu.
John O’Donohue (1956 – 2008) je irski filozof (ponajprije hegelijanac), teolog, pjesnik i katolički svećenik koji je u svojim kontemplacijama – što je zanimljivo! – popularizirao keltske mitove prirode u Irskoj i napisao divnu knjigu filozofskih refleksija o tome: „Eternal Echoes: Exploring Our Hunger to Belong“ (Vječni odjeci – Istražiti našu glad za pripadanjem). O’Donohue već kroz vlastitu biografiju pokazuje da mu potraga za pripadnošću jedna od glavnih životnih tema. U ovoj knjizi naglašuje da postoji čovjeku inherentna čežnja za pripadanjem, „the longing to belong“. Koju korist imamo od pripadnosti?
„Sklonište pripadnosti te ohrabruje; potvrđuje tišinu i sigurnost srca u tebi. Možeš izdržati vanjski pritisak i zbunjenost; siguran si od čvrstog tla pod nogama na kojemu stojiš.“
O’Donohue na kraju daje spiritualni odgovor na pitanje zašto smo tako gladni ili žedni sa pripadanjem. Za njega je to izraz odcijepljenosti od veće snage za kojom duboko čeznemo. A to je primijetio istražujući keltsku mitologiju:
„Dio mudrosti keltske imaginacije je njihova tendencija da realnosti drže što slobodnije i što tečnije; izbjegavali su kliničke izvjesnosti koje uzrokuju razdvajanje i izolaciju. Takva samoća je Keltima nepoznata. Oni su sebe gledali kao goste svemira koji živi i diše. Imali su mnogo respekta za suptilne regije među svjetovima i među vremenima. (…) Prisutnosti koje bi bdjele nad tim svjetovima zvale su se vile.“
Aaa, tu su, znači, naše vile, te vladarice paralelnog svijeta, međuprostora između čovjeka i čovjeka, čovjeka i krajolika, čovjeka i vremena!
Istu funkciju imaju vile i u staroslavenskim mitima. Zdenko Bašić, umjetnik i kroničar slavenske mitologije, piše da su ljudi nekad znali da „vilama pripada mjesto pod mjesecom, kao što ljudima pripada mjesto pod suncem.“
A interesantno je što vile u njegovoj priči imaju posebnu vezu s djecom bez roditelja:
„Posebno bi se brinule za djecu koja bi izgubila jednog ili oba roditelja. Pred zoru bi dolazile i spremale im kuću i nježno im češljale kosu.“
Kada nam specifična lokalna mitologija nudi vrstu parabole univerzalnih povezanosti na primjeru ovdašnje geografije koja specifično obuhvaća „genius loci“ dotične regije i ulogu individuuma u njoj, onda bi se dalo zaključiti da dijete iz našeg primjera izmišlja vlastitu mitologiju na temelju manjka i boli. Njegovi mitski junaci su bolji i drukčiji od onih koji drugi imaju. I dalje, moglo bi se zaključiti da pojava Vile Velebita, koja je drukčija, bolja i pokretljivija u vremenu, pokazuje na narod koji osjeća taj manjak i tu bol.
Ta se bol može spiritualno izliječiti, ali i na vrlo ovozemaljski način.
I za to je John O’Donohue pri kraju knjige našao indikaciju kod pjesnika Ivana V. Lalića (1931-1996).
O’Donohue piše: „Jugoslavenski pjesnik Ivan Lalić opisuje tajne mudrosti i upravljanja koje vode rast stabala. U svojoj pjesmi „Ono što svako stablo zna“ slijedi strpljivost stabla kako navigira u tmini. Stablo zna kako izbjegavati kamen i kako potražiti vodu:
…ne postupi li tako u korist svoje štete, kržljava biće ti kruna i grbav napor uspravljanja…
(…) Stablo je dovoljno mudro i zna kako njegovati vlastitu štetu. Ta šteta ga neće pohađati, niti će postati ovisno o njoj. Stablo će svoj gubitak zaštiti i paziti.“
Prema O’Donohue-u (i Laliću) odgovor na manjak pripadanja nije: grčevito ignorirati gubitak vlastitog identiteta ili premazati ga imaginacijom i onda živjeti u stalnom strahu da će se sve razotkriti. Nego treba prihvatiti „tminu“, dati dom gubitku kao sastavni dio vlastitog identiteta. Ne boriti se protiv toga, ne osuđivati ga, nego dopustiti da korijen elegantno raste oko kamena i da pronalazi najkraći put do vode (eliksir života).
Vila Velebita je u tom smislu izraz tužne samo-laži. Ona bi trebala umrijeti da bi druge vile, prave kraljice međuprostora, ponovno mogle oživjeti. Čak i onda kada prožimaju identitet nevoljenog susjeda i kada bi nam bilo draže imati svoje.
Ne kažem to, ponavljam, da bi se rugala tužnom djetetu, već iz razloga jer mi je poznat osjećaj izgubljenog djeteta kao što su mi poznate iluzije u kojima se možemo dodatno izgubiti.
Nauči, srce, ono što svako stablo zna, kaže Lalićeva pjesma.
Iz Donjeg svijeta – Vila Velebita
Identitet Vile Velebita
Završavao je zadnji od pet dana naše potrage za Vilom Velebita. Obišli smo Velebit i udubili se gdje god je nešto šušnulo na Vilu. Ja s notesom, imenima ljudi i mjesta, a Srđan snimateljskom tehnikom. Sumrak se ranije navlačio nad južno velebitsko Podgorje i sve se spremalo za oluju. Sišli smo s magistrale u Tribanj Šibuljinama pred kuću u kojoj još jedna žena može nešto znati. Poljski turisti su okupirali katove i uputili su nas u prizemlje ispred kojeg je tek maleno dvorište pokrivalo prostor do mora.
– „Darinka…. Daro? Jeste li tu, trebamo Vas!“ – kucali smo na spuštene persijane.
Muklo se nakon lupkanja odazvala ni metar daleko od nas, odnekud odozdo, i odmah odbacila bilo kakav razgovor, ne želeći prekidati san. Molili smo da smo novinari s radija i da nas zanima njezina priča o vilama, da ih tražimo evo peti dan, ali da nam nitko ništa nije znao reći. Da nas spasi!
– „Ništa ja ne znam!“
– „Znate Daro, čitali smo“.
– „Dođite sutra“.
– „Moramo iz ovih stopa u Zagreb. Kad bi nam samo ispričali dio onoga što ste rekli Mirjani Trošelj“.
– „Pa jamite to. A đe je ona? Rekla je da će mi dat knjigu pa je nema.“
– „Mi smo radio, moramo imati vaš glas. Poslat ćemo Vam mi knjigu.“
Njezino odbijanje je postalo mekše, pa smo joj se nastavili umiljavati.
– „Samo jednu gospođo Darinka“ – govorili smo s druge strane prozora pred kojim smo se skrušeno pognuli, kao u ispovjedaonici.
– „Ja sam imala mamina strica, meni je bio did. Bože mu bilo ime“ – očepi Dara. „On je bio neženjen, ali on nije bija ružan, nego su oni ostali siročad, mali, i nisu ništa imali. On je iša u Ameriku, u Čikagu je baš radio, tri puta po pet godina i bio nepismen čoek, u šećerani radio. Gazda te šećerane, sve novce je stric u njega čuva, plaće. E kaže, kad je pođem daćeš mi. I bilo onih lopova, a tamo su crnci jako krali. I, kako je dolazio amo, svako pet godina, nakupova je; ma znaš, da nije ništa kupio, nego ednu dolinu Rôminac se zove, tu toliko ima šume, gore što mi kažemo, da trista godina edna kuća, recimo, da uvik riže liti i zimi i loži, ne bi položila. Ali to je daleko, dvanes i po kilometara. Do tog se ne more neg s mazgom ili helikopterom. E. I ima u njoj edna glavica, ovako, visoka, visoka, zove se Čâbinac. I tu ima kamenica, a taj moj did Bože, prvi put kad je doša iz Amerike, bio mlad. Kraj te kamenice sidi ženska, on joj je doša s leđa. Češlja se i ovako drži kosu, znaš, tako dugačka joj kosa, ne bi mogla, na zemlju joj pada, ne bi se mogla počešljati da e vako ne drži. A on pogleda, znaš, ha, neoženjen čovik, a lipa sa zada gledati tako kosata i on preda nju. – „A lipa li si, sele, čija li si, dabogda moja bila“. Ha-ha. A ona: – ‘Čuješ’, veli, ‘nemoj to mi nikada više reći, ja sam vila, mi se ne udajemo’. I ode. Samo malo vako zamakla za grm i više joj ni traga ni glasa. To je istina ko da ti je Bog reka. Sigurno.“
Dara nam je poklonila manje od pola sata, a mi smo obećali da ćemo doći i samo o njoj snimiti emisiju. Kako organizacija nije uspijevala, zarekao sam se da ću sam otići. Nekoliko puta sam je nazvao, poslao joj dvaput knjige. Nazvao je s Vošca iznad Makarske i gledao u magličasti horizont dok je raspoložena sa mnom dijelila priče koje ionako nema više kome ispričati. Iza toga se, savladana bolešću i obiteljskom nesrećom, sve više udaljavala dok nije prestala svaka komunikacija.
Nikad nisam vidio Darino lice, ali smo se u tom susretu s Darom definitivno najviše približili Vili. Sva ostala kazivanja su bila iz sve veće daljine, dok se Vila nije prometnula u sasvim neprepoznatljivu pojavu.
***
Još u Dundović Podu Vila je bila netko tko je bio u kontaktu s nekim koga su stariji ljudi znali. Vinko Starčević čuo je priču o nekom Dundović-Reljiću u Dundović Podu, koji je Vilu – ulovio u gvožđa za divljač. Poveo ju je doma i liječio je preko zime. Do proljeća se oporavila i otišla od njih, ali im je ostavila sreću u konjima. Starčević nas je uvjeravao da ima živog svjedoka tome, iz Starčevića Poda, koji je tada imao 85 godina i živio u Rijeci. Sličnu priču nam je ispričao i Milan Dumbović iz Jȍvanović Padeža.
Već u Baškim Oštarijama nisu znali konkretnu Vilu u glavu, već nekoga na koga se sumnja da je bio tu. Božo Kovačević Čôkin na blagdan svete Elizabete, dok se oko crkve tamburalo i vrištalo, prenio nam je kako su pričali da su vile po noći jahale konje i da bi oni ujutro bili svi u znoju. A da su to bile vile znalo se po pletenici koju bi isplele na čelu konju: iz šest pramenova i svezale riblji rep na vrhu.
Ni u Svetom Roku nismo imali više sreće, dapače. Marija Serdar je samo znala da bi nekoj curici kad je lijepo počešljana rekli da su je vile počešljale. Ante Vidaković se sjetio da su pričali da u Velebitu imaju u stijeni Vilinska vrata.
– „To je baš us’čeno u stijeni, i govoru da su se tu vile pokazivale u nekoj bilini.“
A u Krasnu su nas ignorirali ili su pobijali da je takvo nešto ikada postojalo. Nikola Devčić Ćȍda (1925) iz Dujmišića, starac kože limuna, sjećao se da su stariji pričali o tome, ali da mlade to „nije zanimalo nego drugi vrazi. Ženske“. Ivan Samaržija Didov (1938) iz Devčića, sa solufima na prst daleko od brkova, branio se da ništa ne zna:
– „Kako ću vam ja znat šta je bilo u stara vremena kad se nisam ni rodio. A da nešto izmišljam, to neću!“ A Mato Devčić Majo (1932) je odmahivao dok je blagim glasom objašnjavao.
– „To, ako budi koja jadna žena siromašna, da se nije imala obuć kako bog zapovida, govorili su joj ona da je vještica“. Dodao je da ako se o tome nešto i govorilo, onda je to bilo vezano za Klek kod Ogulina. Nikako za Krasno.
Bila je još jedna osoba s druge strane Velebita od koje smo se nadali kakvu tragu. To je Marica Balen (1924) iz Živih Bunara, supruga kazivača do koga su držali etnografi. Upali smo te nedjelje u njezinu kuću, iza mise, kad su se sva čeljad okupila kako bi Marici proslavili 90-i rođendan. Ni pet ni šest, rekla je da o vilama niko kod njih nije nikad pričao, i da su to možda radili, gore, Ličani.
***
Vilu kakvu smo zamišljali i tražili posve se izgubila u dijelu Krasna koji se penje uz Velebit. Narodni pjesnik Ivan Vukelić Tomȅlov (1943), ljubazno nas je pozvao u svoju kuću, i zamolio svoju ženu Kaju, inače Kuterevku, da odsvira nešto ljudima na tamburici.
– „Ta Vila Velebita nije bila vila. To je bila majka, majka naroda. Ona je čuvala svoju dicu, i bila jaka, sposobna žena“.
Tomȅlov, plavih kao more očiju, nakon što je Vilu Velebita redefinirao kao majku naroda, otišao je u sobu i vratio se iz nje noseći u objema rukama neveliku mramornu ploču u obliku knjige. Na lijevoj stranici je bio urezan tanak križ, a na desnoj stihovi:
„Volio sam
Krasno i Velebit
u životu svom.
Bio sam sretan
ali i rob.
Sad se idem
Odmoriti
ja u djedov grob.
Ivica Vukelić“
Kao što je napisao, Tomelov nije bježao od radosti i veselja, a bogme nije izbjegavao ni teme o smrti. Oboje su za njega dio života. Zato je za svoj grob pripremio ploču sa stihovima. Dica će je samo trebat metnut.
On je – pomislio sam: ne treba se čuditi za pjesnike – Vilu Velebita smjestio u pjesmu. Njezino očinstvo istaknuo malo uz dlaku recentnoj povijesti: „Tu pjesmu Vila Velebita nije napisao ni jedan Hrvat, nego pravoslavac Medić koji je volio svoju domovinu“. I idući kraju 20. stoljeća, svi su Vilu vidjeli kroz pjesmu.
Vila Velebita kao majka Hrvata – premda ju je napisao Srbin – i kao nacionalna pjesma, seljačka himna, nastanila je prostor i vrijeme Hrvata i smatrana političkim znakom njihova identiteta, i sasvim jasnom vrstom otpora svima koji su tu slobodu pokušali ograničiti.
Dumbović se prisjetio 1971.
– „Kad je bilo Savka Tripalo, nije bilo cedea i kazeta nego ploče. Negdje se sastani, malo poslušaj i briši“.
Ta je pjesma bila obaveza svih neslužbenih proslava. Novu godinu, svadbu ili proštenje, nije se moglo zamisliti bez Vile Velebita, pa šta košta da košta. Neki su otišli u zatvor, neki u emigraciju. Ivo Matak poslao je iz emigracije pjesmu koja se trebala pročitati na njegovu grobu:
„Velebite moj, u tebi me rodila Hrvatica majka moja
na tvojim liticama pisao sam prva slova (…)
u tebi sam pjevao pjesme tvojim hajducima i tvojoj vili i onda kad pjevati nismo smili …“.
U Starčević Podima, napuštenom stočarskom zaseoku, Srđan i ja samo stajali ispred dvije kuće. Na fasadi jedne je bilo reljefno ispisano IHS, a na drugoj mozaikom od lomljenih keramičkih pločica: Vila Velebita. To je Vinko Starčević napravio na svojoj kući, za inat, nakon sloma Hrvatskog proljeća.
– „A sad kad smo dobili državu, niko je više ne sluša ni piva“, plačnim glasom je izustila Ankica Jovanović.
***
I tako Vila više nije imala nikakve veze s onim što je ranije bila. Preselila se u nazive najprije zavičajnih društava, novina, zborova, planinarskih kuća, pa ulica i trgova …, i na kraju u robne marke. Nazivi proizvoda i tvrtki su se raširili posvuda gdje žive Hrvati.
Krašanjski župnik Marko Komušanac, pokoj mu duši, izvadio je preda nas liker Vila Velebita i pobožnošću jednakom onoj na oltaru zagovarao svoje proizvode.
– „Tu pravimo brandove pića od korijena ljekovitih trava, voća, bobičastog voća, a najjači brand je pelinkovac Vila Velebita, zatim orahovac, medica, rakija od jelinih iglica. Sve je to kvalitetno, a pristupačno svim našim ljudima po cijeni“.
No, taj se brand doimao kao igračka prema hotelu Vila Velebita, jednom od četiri u kompleksu na Žrnovnice Pave Zubka. Mediji su na svetog Antuna 2013. pozdravili taj poslovni potez biznismena o kome je javnost prvo doznala preko trgovine oružjem. „Poslovno turistički kompleks Veladrion u uvali Žrnovnica kraj Senja, sastoji od 4 objekta, ima 80 kreveta, sportsko rekreacijske i konferencijske sadržaje te flotu luksuznih plovila za najam. Prostire se na 300 tisuća metara kvadratnih zaštićene površine, a ovom se investicijom od 100 milijuna kuna otvorilo 30 novih radnih mjesta“.
Htjeli smo vidjeti kako izgleda Vila Velebita kao hotel. Pokušavali smo stupiti u kontakt s tvrtkom, ali nitko nam nije ni odgovarao ni otvarao. Na mjestu gdje se spušta u uvalu, javna cesta je odjednom presječena rešetkama od kovana željeza na kojima je pisalo „zabranjen ulaz“ i „privatni posjed“. Iza rešetka se nastavljala „Velebitska cesta“.
Izvor Žrnovnice, čije samo ime govori o njegovoj svetoj važnosti u slavenskoj religiji, ostao je nedostupan, opasan ogradama. Čuvao je „flotu jahti“.
– „Nisu vas pustili da uđete?“, upitao nas je s visoko uzdignutog dvorišta iznad ceste Borut Kamšek, ljevaoničar umjetnina.
– „Nisu ni nas. Moja deca su tu plivala, ali mi je Zubak objasnio da je tu mrzlo more. Ni moj brod nije ružan, ali ne može više biti tu“, dodao je Kamšek, inače iz Volavlja kod Ljubljane.
– „Deca su se neko vreme išla preko ograde. Ja sam jednom pomogao susedu starijem, da ne nosi sam teret po tom kršu do broda, ali su me upozorili da ne smijem to delati“, kazao je i dodao da im ni sudska tužba nije omogućila da povrate javnu upotrebu toga javnog dobra.
***
Ideja Vile Velebita, oblikovala je našu sliku te planine do nevjerojatnih razmjera. Istodobno je uza nju dala neku vrstu ključa, prijateljskog ključa koji otvara sva naša vrata, stvara ambijent povjerenja u to što čujemo i vidimo, a što ni sami ne znamo šta znači. Što uistinu znači Vila Velebita, probali smo donekle nazrijeti iz ovih primjera. Zajedničko im je da su odraz svijesti različitih civilizacija. I, puno važnije od onoga kako ta slika eventualno izgleda, jest svijest da je Vila neka vrsta ekvivalenta za moć. U mitološkim vremenima je bila čudovišna, u vrijeme buđenja nacija je bila čežnja kolektiva za oslobođenjem, a u suvremeno doba marketinška oštrica nerijetko gole prevare.
Vila Velebita može značiti sve i ništa. Što god nam treba. Iako ta značenja, kao što smo vidjeli, ne moraju imati ničega zajedničkog, svi smo puni povjerenja da se preko tih riječi potpuno razumijemo i da nam baš one služe kao most i veza jednih s drugima.
Pitat ćete se s pravom, zašto se nitko ne bavi uređenjem tako važnih značenja u javnom prostoru, značenja koja upravljaju našim postupanjima? Zašto nitko ne kultivira njihove dobre strane i zašto ne trijebi korov?
Nitko nije ni uočio problem! A i tko bi to uopće bio?
Ukazat ćete s pravom: dva stroga rezervata, dva nacionalna parka i park prirode, to čini Velebit najzaštićenijom hrvatskom planinom, s najviše resursa na raspolaganju. Zar njihovo osnovno poslanje nije zaštititi prirodu, objasniti je i približiti je svima. Utvrđivanje identiteta Vile Velebita, ako hoćete. Ono što su do sada učinili, pokazuje da su nažalost, daleko od toga. Službeni pristup zaštiti prirode u Hrvatskoj, a i u većini sličnih zemalja, počiva na ekocentričnom modelu, koji se, u nedostatku vrsnoće, u najvećem stupnju oslanja na birokratske alate. Jedna od posljedica je da su domaću čeljad, umjesto stvorili saveznicima u zaštiti, odbacili od svoje prirode.
– „Taj Velebit danas, ja plačem za njim. Velebit zaključan! To nikad nije bio. Okovat Velebit u gožđe ko baš čelik?! Di god kreneš kojom vlâkom, rampa. To je za mene okovano, zaključano“, žalio se Tomelov stiskajući se za prsa kao da će mu sljedeći potez takve politike srce iščupati.
Malo više od 15-tak kilometara iznad Žrnovnice, u kojoj su Vili omogućili otimanje javnih dobara, nalazi se zaseok Oltara – Turinski Krč. Na središnjoj livadi smo zatekli Ivu Ažića kako sa ženama kupi sjeno. Na pitanje šta je danas Velebit a šta pjesma Vila Velebita, nalaktio se na držak grabalja i približio licem, pa kazao:
– „Za vrijeme Austrije, pjesma koju niko nije branio:
‘Velebite, mila šumo naša,
ti si paša za goveda naša’.
Dolazi NDH:
‘Velebite divna šumo naša,
ti si majka hrvatskih ustaša’.
Dolaze drugovi:
‘Velebite divna šumo naša,
iz tebe je sloboda izašla’.“
A danas, Ive, pitamo ga, a danas?
– „A ovi, to još nisam odgonetno šta su. Čudni su mi. Čudni“.
Ivo Lučić
Vila Velebita ili ono što svako stablo zna
Ponekad je teško biti razočaran. Raz-očaranje nam makne onu čaroliju, onu fantaziju iz naše priče, našeg života. Mi smo imaginarna bića i za sve nam je potrebna naracija. Što kada se ta naracija raspadne? Kada priča jednostavno više ne funkcionira? U mnogim slučajevima to nije strašno. U slučaju identiteta je drama. Jer to znači da pojedinac, ako priča više nije točna ili ako nikad nije bila istinita, ne zna više tko je on zapravo.
Dobro mi je poznato to iskustvo. Imala sam u životu raz-očaranja, ponekad sam morala druge raz-očarati. Nisu to bile zlonamjerne laži, nego iluzije jer je istina bila okrutna. Osim toga bih ostala bez važne potrebe: potreba za pripadanjem.
Ali polako. Koje to veze ima s Vilom Velebita i s istragom fenomena koju je poduzeo Ivo Lučić? On je uzeo mit koji cirkulira već desetljećima i krenuo provjeriti na kojim se činjenicama bazira. Postoji li Vila Velebita? Je li to bar neki ozbiljni mit kojeg možemo pratiti sve do vremena nastanka mitova ili legendi? Ili je samo fantom koji samo ilustrira interese moći u stalnim vremenskim promjenama?
Ivo Lučić je bio dosta otvoren za svaku vrstu odgovora. Da je mogao pratiti Vilu Velebita sve do mitova drugih vila svugdje prisutnih u legendama – u planinama u obliku planinskih ili kamenih čovječuljaka, u baruštinama kao močvarnih bića ili u šumama kao duhova stabala (mitova koji, uostalom, postoje i na Velebitu) – on bi pronašao neku vrstu pra-mita velebitske vile koja razotkriva karakteristike duha, mentaliteta ili prirodne realnosti Velebita. Ili bi našao konkretnu anegdotu kao temelj pripovijetke o Vili Velebita i na taj način pronašao njezin izvor.
No, Ivo Lučić se vratio praznih ruka, s informacijom da je Vila Velebita himera: nešto što se stalno mijenja i što se nikad ne može razjasniti; ni povijesno, ni žurnalistički, ni znanstveno – jednostavno nikako.
Da, postoje čvrsti, dugo prenošeni mitovi na Velebitu dostupni u tekstovima profesorice povijesti umjetnosti i književnosti Mirjane Trošelj, koja je sama odrasla podno Velebita i koja je uspjela istražiti mitove Velebita sve do izvora i staviti ih u kulturološki kontekst. Priča o Vili Velebita nije jedna od njih.
Zašto se ta figura ipak stalno pojavljuje u glavama ljudi, onako nespecifična i nestalna kakva jest?
Tu počinje zanimljivi dio.
Malo kao da dijete bez roditelja, recimo da je siroče, priča drugima u školi: „Saznao sam tko su mi majka i otac. Otac mi je slavni pomorac koji se bori s morskim čudovištima i oslobađa oceane od strašnih gusara. A mama mi je beskrajno lijepa i jaka i velika kao planina.“ Druga djeca se rugaju i smiju, jer dobro znaju da ovo dijete nema roditelja ili da je u najboljem slučaju proizvod predbračne trudnoće ili potomak bračne prevare, dijete možda koje je majka iz straha od društvene sramote ostavila na vratima sirotišta. Otkud bi sada odjednom imalo takve nevjerojatne korijene?
„Da, da, tako je“, kaže dijete i nudi nekoliko informacija koje pokazuju na veliku priču i u kojima se eventualno nađu tragovi poznatih mitova i legenda, ali koje na kraju ipak ne drže vodu. Svejedno će to dijete s ovom fantazijom prikupiti nekoliko prijatelja i početi ukrašavati legendu o roditeljima i, ovisno o trenutku u povijesti, iznova je pripovijedati. A uvijek će to raditi na način da vlastiti identitet generira iz hrabrog, junačkog oca i lijepe, jake majke. Što god znače junaštvo, ljepota ili jačina u dotičnom kontekstu.
Pričat će dok ne počne samo svojoj priči vjerovati.
To nije bahato hvalisanje djeteta koje želi zeznuti svoje prijatelje. Izvor ove fantazije je bol. I to je najvažnije u tome.
Nijedna odrasla osoba ne bi osudila jadno dijete koje se pravi da je lažni barun Minhauzen. Odrasla osoba koja želi podržavati to dijete pomoći će mu izgraditi vlastiti identitet na temelju onog što jest. A za to mu zapravo nisu potrebni roditelji. Trebalo bi razotkriti vlastite kvalitete, razviti ih i usavršiti ih i na toj bazi razviti određeni samo-osjećaj i samopouzdanje. Na neki način ima čak i prednost prema drugom djecom, jer nema ničega što će ga vezati uz specifičnu obiteljsku tradiciju, uz negativne porodične norme koje se prenose s generacije na generaciju. Dijete bi se moglo, tako reći, samo ponovno izmisliti. Ali TO nijedno ljudsko biće neće shvaćati kao slobodu ili potencijalnost, nego će stvoriti osjećaj nestabilnosti i izgubljenosti.
Jer, sloboda je samo jedan dio onog što je čovjeku potrebno. Drugi dio je zajednica, odnosno pripadnost. Sloboda bez pripadnosti stvara nasumičnost i osjećaj izgubljenosti. A na razini naracije to znači: beskrajno, široko more mogućih priča besmislenih i nepovezanih s onim „Ja“. Pripadnost bez slobode (da se samo izmišlja) postane kruta, nepokretljiva tradicija, a na razini naracije: uvijek ista jeftina časopisna priča s kioska, reducirana na mali broj elemenata i na kraju potpuno dosadna pripovijetka.
Za dobru književnost, kao i za sretan i uspješan život, potrebne su obje strane. Potrebna je struktura zajednice, obitelji, grada ili čak zemlje, i sloboda odlaska u vanjski svijet kako bismo razotkrili nešto novo ili samo mislili nešto novo, mogućnost širenja postojećeg svijeta i stvaranje doprinosa svima koje će biti inicirano zbog percepcijskog filtera djelujućeg pojedinca, ali sa značajem za cijelu zajednicu.
Pripadnost je jedna od dvije pretpostavaka za uspjeli život, a pojedincu nudi smisao i povezanost, te sprečava beznačajno lutanje u limbu.
John O’Donohue (1956 – 2008) je irski filozof (ponajprije hegelijanac), teolog, pjesnik i katolički svećenik koji je u svojim kontemplacijama – što je zanimljivo! – popularizirao keltske mitove prirode u Irskoj i napisao divnu knjigu filozofskih refleksija o tome: „Eternal Echoes: Exploring Our Hunger to Belong“ (Vječni odjeci – Istražiti našu glad za pripadanjem). O’Donohue već kroz vlastitu biografiju pokazuje da mu potraga za pripadnošću jedna od glavnih životnih tema. U ovoj knjizi naglašuje da postoji čovjeku inherentna čežnja za pripadanjem, „the longing to belong“. Koju korist imamo od pripadnosti?
„Sklonište pripadnosti te ohrabruje; potvrđuje tišinu i sigurnost srca u tebi. Možeš izdržati vanjski pritisak i zbunjenost; siguran si od čvrstog tla pod nogama na kojemu stojiš.“
O’Donohue na kraju daje spiritualni odgovor na pitanje zašto smo tako gladni ili žedni sa pripadanjem. Za njega je to izraz odcijepljenosti od veće snage za kojom duboko čeznemo. A to je primijetio istražujući keltsku mitologiju:
„Dio mudrosti keltske imaginacije je njihova tendencija da realnosti drže što slobodnije i što tečnije; izbjegavali su kliničke izvjesnosti koje uzrokuju razdvajanje i izolaciju. Takva samoća je Keltima nepoznata. Oni su sebe gledali kao goste svemira koji živi i diše. Imali su mnogo respekta za suptilne regije među svjetovima i među vremenima. (…) Prisutnosti koje bi bdjele nad tim svjetovima zvale su se vile.“
Aaa, tu su, znači, naše vile, te vladarice paralelnog svijeta, međuprostora između čovjeka i čovjeka, čovjeka i krajolika, čovjeka i vremena!
Istu funkciju imaju vile i u staroslavenskim mitima. Zdenko Bašić, umjetnik i kroničar slavenske mitologije, piše da su ljudi nekad znali da „vilama pripada mjesto pod mjesecom, kao što ljudima pripada mjesto pod suncem.“
A interesantno je što vile u njegovoj priči imaju posebnu vezu s djecom bez roditelja:
„Posebno bi se brinule za djecu koja bi izgubila jednog ili oba roditelja. Pred zoru bi dolazile i spremale im kuću i nježno im češljale kosu.“
Kada nam specifična lokalna mitologija nudi vrstu parabole univerzalnih povezanosti na primjeru ovdašnje geografije koja specifično obuhvaća „genius loci“ dotične regije i ulogu individuuma u njoj, onda bi se dalo zaključiti da dijete iz našeg primjera izmišlja vlastitu mitologiju na temelju manjka i boli. Njegovi mitski junaci su bolji i drukčiji od onih koji drugi imaju. I dalje, moglo bi se zaključiti da pojava Vile Velebita, koja je drukčija, bolja i pokretljivija u vremenu, pokazuje na narod koji osjeća taj manjak i tu bol.
Ta se bol može spiritualno izliječiti, ali i na vrlo ovozemaljski način.
I za to je John O’Donohue pri kraju knjige našao indikaciju kod pjesnika Ivana V. Lalića (1931-1996).
O’Donohue piše: „Jugoslavenski pjesnik Ivan Lalić opisuje tajne mudrosti i upravljanja koje vode rast stabala. U svojoj pjesmi „Ono što svako stablo zna“ slijedi strpljivost stabla kako navigira u tmini. Stablo zna kako izbjegavati kamen i kako potražiti vodu:
…ne postupi li tako
u korist svoje štete,
kržljava biće ti kruna
i grbav napor uspravljanja…
(…) Stablo je dovoljno mudro i zna kako njegovati vlastitu štetu. Ta šteta ga neće pohađati, niti će postati ovisno o njoj. Stablo će svoj gubitak zaštiti i paziti.“
Prema O’Donohue-u (i Laliću) odgovor na manjak pripadanja nije: grčevito ignorirati gubitak vlastitog identiteta ili premazati ga imaginacijom i onda živjeti u stalnom strahu da će se sve razotkriti. Nego treba prihvatiti „tminu“, dati dom gubitku kao sastavni dio vlastitog identiteta. Ne boriti se protiv toga, ne osuđivati ga, nego dopustiti da korijen elegantno raste oko kamena i da pronalazi najkraći put do vode (eliksir života).
Vila Velebita je u tom smislu izraz tužne samo-laži. Ona bi trebala umrijeti da bi druge vile, prave kraljice međuprostora, ponovno mogle oživjeti. Čak i onda kada prožimaju identitet nevoljenog susjeda i kada bi nam bilo draže imati svoje.
Ne kažem to, ponavljam, da bi se rugala tužnom djetetu, već iz razloga jer mi je poznat osjećaj izgubljenog djeteta kao što su mi poznate iluzije u kojima se možemo dodatno izgubiti.
Nauči, srce, ono što svako stablo zna, kaže Lalićeva pjesma.
Hoću. Naučit ću. Kažem ja.
Anne-Kathrin Godec