Čekao je da poteče. Znao je da će se to događa u devet ujutro i u ponoć. I počela je šikljati u mlazovima. Posljednji je izbacio pedalj dugog guštera, ružičasto-siva, ljigava. Tupe i bezoke glave, šire od svega zmijolikog tijela na kojima su četiri nožice, bio je dobro poznat vrhničkim seljacima.
Zveknuo je štapom. Prebio je guštera udvoje. Jedan je dio ostao nepomičan na travi, a drugi se još migoljio u vodi koja ga je odnijela nekoliko metara. Možda je još bio živ, a možda je samo voda s njim lelujala. Svom snagom je sručio još jednom štap po njemu. To vražje stvorenje zna brzo oživjeti.
Tako bi mogli zamisliti sudbinu čovječje ribice nakon što o njoj pročitamo najstariji zapis, onaj polihistora Janeza Vajkard Valvasora (1641-1693) u knjizi Slava Vojvodstva Kranjske (1689). Bilo je to na dugodnevicu 1682. Seljaci su mu pokazali izvor iz kojeg istječe potok Bela, koji nakon kratkog toka završava u Ljubljanici. Danas je to vrelo pokriveno građevinom za vodovod, malo nakon što se prođe zgrada Pekarne Vrhinka. Stojim i gledam: sve normalno, nikakva traga povijesnom nasilju. Ostalo je samo ime izvora, Lintvern, što bi po hrvatski bilo Zmaj. No tada, seljaci su smatrali da duboko pod zemljom živi zmaj koji dva puta dnevno – u ponoći i u devet – izbacuje vodu, i s njom ponekad iz zemlje isplivaju zmajevi mladunci.
Kranjski plemić se, kaže, nije mogao suzdržati od smijeha kad mu se seljak zakleo da je svojim očima vidio tri zmaja i da to može potvrditi puno svjedoka. Kad je to potvrdio vrhnički poštar Hofmann, koji je i sam ponio doma jednog zmajeva dječarca, stvar je postala ozbiljnijom.
Kako bi drugačije bilo razumno zamisliti susret čovjek i te male, možda nedužne, a puno prije vražje životinje? Iz zemlje dolazi zmija, zmaj, gušter, svakakvi gmazovi. Dolaze iz Donjeg svijeta, gdje su smrt i sjene, i gdje se slijevaju svi grijesi svijeta. Svi su oni jednako opasni životu sunca i svjetlosti, svemu što dolazi s neba. Ako nešto ispliva na površinu, može biti samo znak grijeha i smrti i zdrava ti pamet kaže da ga moraš zatući čim se pojavi. Ne kaže se zaludu da ako ubiješ zmiju, oprošteno ti je 40 ili 100 grijeha, kako gdje. Sveti Jure nam pokazuje kako to treba.
Međutim, pisane potvrde o tom zatiranju – nema. O njoj se jednostavno ne govori. Doduše, Franc Anton Steinberg (1684-1765), koga je sam Carski dvor poslao da istraži čudne pojave Cerkniškog jezera, nije mogao objasniti kada je jedan ribič u Malnu kod Planine ulovio pet čudnih četveronožca, bijelih kao snijeg. Kad ih je izbacio iz torbe u čamac plakali su i cvilili da je uglednom istraživaču od toga ostala duboka nelagoda.
Istinabog, u podzemlju se na čovjeku nedokučiv način bratime vječni oganj i beskrajne vode. Sve to može značiti i neuništivost života. Krije li se odgovor u višeznačnosti prirode zmaja, koja omogućuje svakovrsna tumačenja, i ovako i onako. Ima li možda u tome mjesta obazrivosti prema zmaju kao nacionalnom simbolu, šutnji koja ga štiti od neke vrste bogohuljenja?
***
Jedan ljudski vijek kasnije, pronalazak malih zmajeva u izvoru Studenac kod Stične u Dolenjskoj, malo po malo je proširio poznatost životinjice iz svijeta kraških seljaka na gotovo cijeli svijet. Šutljivi bijeli cisterciti, u najstarijoj i jedinoj još aktivnoj opatiji u Sloveniji, držali su male gušterolike životinje u posudi s vodom da im, navodno, prognoziraju vrijeme. Kad je jednom botaničar i predavač fizike na ljubljanskom jezuitskem kolegiju Franz Xaver Wulfen (1728-1805) posjetio svoje prijatelje redovnike, uzeo je primjerke životinje i poslao ih idrijskom liječniku i prirodoslovcu Giovanniju Antoniju Scopoliju (1723-1788). On ih je s užitkom proučavao, natenane, i pripremao njihov opis. Slao ih je na desetke i drugima.
Primjerak koji je poslao biskupu Sigismundu Ernstu Hohenwartu (1745–1825) došao je u ruke bečkog liječnika i zoologa Josephusa Nicolausa Laurentija (1735–1805). On je 1768. opisao tu životinju kao novu vrstu. Povjesničari kažu da je jako žurio te ju je opisao površno, na svega 12 redaka, pa je švedski botaničar Carl von Linné (1707-177) nije htio uvrstiti u svoj Prirodni sustav. Potom je objavljeno još nekoliko opisa Proteusa, među kojima i Scopolijev, ali kroničari ističu da je predavanje direktora Kabineta Carskog muzeja u Beču Karela F. Antona von Schreibersa (1775-1852), koje je 1800. održao u Londonu pred članovima Kraljevskog znanstvenog društva, proslavilo proteusa diljem svijeta i pobudilo za njim nezapamćen interes.
Akribični povjesničar Trevor R. Shaw dokumentirano pokazuje kako su narudžbe za čovječju ribicu stizale iz raznih krajeva svijeta, te da je životinjica postala šire dostupne nakon što ju je 1814. spomenuti Hohenwart otkrio u samoj Postojni. Prodavale su se na tržnicama, u gostionicama u Postojni i ponekad izvan tamošnje špilje, a i vodiči su, ako bi tko zaboravio, podsjećali na mogućnost njihove kupnje. Neke su dane zoološkim vrtovima, prirodoslovcima, laboratorijima i drugima. Bila je ponuđena i Charlesu Darwinu (1809-1882), ali ju je ljubazno odbio jer je morao na duži put. Kao autentičan jugoslavenski poklon Tito (1892-1980) je pet primjeraka iz Planinske jame uručio japanskom caru Hirohitu (1901-1989), koji je i sam bio biolog.
Furlanski pjesnik Domenico Pancini posjetio je Postojnu 1881. i napisao: Na cesti nedaleko od špilje prodaju se komadići stalaktita raznih vrsta i ribice u tikvicama s vodom koje pomalo liče na lampuge, krilate u glavi i nisu lijepe na pogled jer bez ljuske imaju boje živog mesa i, osim toga, bez očiju su.
Jedan njemački priručnik napominje mušterijama da se proteusi mogu očuvati jedino držanjem u vodi iz rijeke, koju treba više puta mijenjati, te čuvati životinju od svjetlosti.
Na drugom mjestu umiruje kupce da potreba za hranom čovječje ribice ne stvara probleme, jer voda sadrži sve što im je potrebno. Treba u posudu priložiti komad stalaktita iz iste pećine. Kada se odmaraju ili spavaju, proteusi se omotaju oko kamena, kao da ga nježno grle. Na taj su način već duže od pet godina držani izvan svojih špilja, kaže njemački priručnik za turiste iz 1863.
Uprava je životinje s komadićima stalaktita slala na međunarodne izložbe u velike gradove kako bi povećavala privlačnost pećine, osobito na dan Grottenfesta, koji se održavao u ponedjeljak nakon Duhova.
Zapis iz 1816. kaže da ih hvataju u Črnoj jami, današnjem dijelu pećinskog sustava, i drže ih na životu u loncima dok ih ne prodaju ili ih odnesu na tržnicu u Trstu. Speleolog Egon Pretner (1896-1982) ih je našao na tržnici u Puli ili Pazinu. Ta činjenica navodi Shawa na zaključak da su, barem ponekad, prodavane kao hrana.
Kako su stotine primjeraka otada našle put do kabineta prirodoslovaca, a oni su ih promatrali, secirali ili pakirali u alkohol, broj proteusa se broj jako smanjio, ističe se u jednom zapisu i navode crne prognoze: ako se tako nastavi, možda nije daleko vrijeme kada će biti u potpunosti istrijebljeni u špilji.
***
Odnos prema čovječjoj ribica razvijao se u skladu s vremenom. Novi vrhunac dosegnuo u prvoj polovice 2016. godine. Uprava pećine je infracrvenim kamerama pratila njezino leženje. Znalo se da se ona razvija iz jaja, da ponekad možda leže žive mlade, ali nitko nikada nije vidio „mistični“ trenutak kad to radi ta „mistična“ životinja. Stotine redakcija iz cijelog svijeta sudjelovalo je u tom svjetskom spektaklu. Među njima su bili mediji od najvećeg povjerenja čitateljske publike. Od petnaestak članaka koju bili najdostupniji u pretraživanju interneta, gotovo svi su već u naslovu imali ime „mladog zmaja“. The Guardianu je taj izraz u tekstu upotrijebio sedam puta. U tekstovima se često čovječju ribicu krunilo kao neporecivu zvijezdu podzemlja. Još se naglašavalo kako je leženje proteusa pred kamerama važno za njegov opstanak.
Biolog iz Postojnske pećine Primož Gnezda kazao je za The Guardian: “Imamo 21 mlado proteusa koji rastu u našim posudama” i dodao: “Svi su zdravi. I to nam daje nadu da možemo sačuvati naše proteuse za budućnost“.
“Svima nama su bile suze na očima”, dodala je voditeljica laboratorija Postojnske pećine Katja Dolenc Batagelj i upozorila: “Samo mala promjena vode ovdje može imati razoran učinak, tako da je ova kolonija spas“.
Utjecajni mediji odigrali su veliku utakmicu za interese proteusa – kako ih vidi uprava pećine. O tome govore naizgled nevažne činjenice. Naprimjer, zašto su u velikom broju članaka proteusa zvali mladim zmajem? Vodiči Postojnske pećine i ovaj su put bili glavni izvor informacija. Ne znam jesu li iz uprave davanje informacija uvjetovali konačnim nadzorom sadržaja teksta. Meni za ustupanje fotografija koje bi bile priložene uz članak u znanstvenom časopisu – jesu. Zašto se to potiče iz Postojne, povijesnog stožera koji je znanstveno rasvjetljivao podzemlje puno strahova zla, pakla i sjena?
Turizam je odigrao ulogu svetog Jure: ubio je zmaja i pretvorio ga u komercijalnog bastarda. On je s jedne strane postao „zvijezda“ podzemlja, lik iz show biznisa s obilježjem malog zmaja, i uz sve to svjedok čistih voda. Naklonost javnosti koja se prije više desetljeća stjecala poklanjanjem ili prodavanjem životinjica, danas je svedena na medijsku predstavu i voajerizam, koji su drugo ime i put za zaštitu.
Ako proteusa uvažavaju i štite, zar ne bi trebali razmisliti zašto je tako „tajnovit“ u leženju mladih. I je li ta kampanja nova patnja za njega? Budući po mogućnostima osjetila ozbiljno zaostajemo za njim, nemoguće je znati što mu je time povrijeđeno, ali logika „tajnovitosti“ kaže da neki životni princip zacijelo jest.
Čovječja ribica nema drugih neprijatelja osim čovjeka. Jučer su turistički priručnici priopćavali kako ne treba brinuti kod njezina držanja jer bez hrane može pet godina. Danas se govori o deset pa i dvanaest godina. Je li ta spoznaja opravdala mučenje kojim se do nje – po tko zna koji put – došlo?
Predstave o čovječjoj ribici, povijest koju za nju ispisujemo, žele reći kako je čovjek njezin prijatelj i da treba položiti sve nade u to da će ju on spasiti. No, tek je s njim srela opasnost. Cijelo poznanstvo s njim prati ju ropstvo, a opasnost svakim danom biva sve veća. Njegova imena za nju – Proteus anguinus, mlado zmaja, zvijezda podzemlja, čovječja ribica, car tame, olm i druga – imena su za njezinu patnju i smrt. To što joj i svjetski mediji počeli tepati da je mlado zmaja, samo još više skriva i ozakonjuje njezinu patnju.
Ivo Lučić
Ranjivostjepodzemnobiće
Jama Baredine u blizini Poreča se može obići svako pola sata. Sjećam se ljetnog poslijepodneva kada sam to učinila u maloj grupi posjetitelja i gledala čudo od pet špiljskih dvorana koje se nižu sve dublju u zemlju, jedna za drugom. Spuštali smo se u podzemlje koje nije djelovalo posebno mračno, jer je umjetno osvijetljeno. Svejedno je to strani i impresivni svijet. Iz četvrte dvorane jama pada okomito u dubinu. Ondje se naravno nije moglo ići, ali nam je vodič govorio o posebnim vrstama životinja koje dolje žive. Pogotovo o jednoj: čovječjoj ribici. Gledala sam ju na stranici prospekta dok je objašnjavao kako je ona najveća prava podzemna životinja na svijetu i da živi u podzemnim vodama na području Dinarskog krša.
Čovječja ribica ili Proteus anguinus ne može živjeti izvan špilje. Dogodi se da ju vode izbace iz krškog podzemnog svijeta, ali ona će se što prije pokušati vratiti u sigurnu tamu. Dogodi se da ju netko slučajno pronađe ili da ju znanstvenici aktivno potraže. I to će uglavnom loše završiti za nju. Proteus je skrivena i tajnovita životinja, strana i neobična našim očima.
A istovremeno, na prvi pogled bliska.
Transparentnost njezine kože joj daje nešto ljudsko. Njezina fragilnost podsjeća na ljudski fetus koji je slučajno prekinut u razvoju. Malo biće koje je nasilno izbačeno iz sigurnosti majčine utrobe. Oči se još nisu razvile, male šapice moraju još izrasti u prave ruke, duguljasto tijelo se mora tek transformirati u ljudsku anatomiju. Izgleda kao čudesni punoglavac, stran i neobičan, dijete neodređenog porijekla.
Ali nešto nam je jako blisko dok gledamo tu jeguljastu podzemnu životinjicu. Kao da je prastari dio nas, kojeg nikad nismo vidjeli, preživio u dubini planine. Stara rodbina, evolucijski ostatak nečega našega. Tako mi djeluje.
Bit će da nam je dirljiv izgled njezine prividne ranjivosti. Ali zapravo, čovječja ribica nije tako slaba. Živi u optimalnim okolnostima podzemlja, nezahtjevna je i jako je rezilijentna. Može postići starost od 70 godina, neki kažu čak i sto godina. (Otprilike ljudska dugovječnost, to je zanimljivo).
I onda čitam u tekstu Ive Lučića ponešto o povijesti odnosa čovjeka i čovječje ribice. Čitam u uvodu jednu od tipičnih reakcija kada čovjek dolazi u susret s Proteusom. Kažem tipična reakcija, jer se u pojavi tog špiljskog stanovnika može vidjeti i nešto drugo osim ranjive, nedužne životinje. Ovisi o tome što pogled na njega izaziva u promatraču, o tome koje priče i asocijacije ima, a pogotovo koje strahove.
Znači, neki su tog fascinantnog, rijetko viđenog endemskog vodozemca, doživjeli kao baby zmaja (a gdje je beba mora da je mama u blizini), kao nešto opasno, gadljivo i nezemaljsko. I krenuli odmah u destrukciju.
Kao što to uvijek biva: Ono strano će ljudi često doživjeti kao prijetnju, ali ako je prvo i drugo jednako istiniti ljudski doživljaj – nježnost izazvana zbog sličnosti s fetusom i alarmiranost zbog nepoznavanja – onda vrijedi istraživati razloge za to. A to ima velike veze s ljudskom psihom.
U tom kontekstu je zanimljivo da je ljudski susret s nepoznatom životinjom na otvoru špilje već sam po sebi savršena metafora za psihičke procese u samom čovjeku, kad se susretne s nepoznatim pojavama iz dubine brda. Platonov mit o pećini je jedna varijanta tumačenja ljudske percepcije kroz metaforu špilje.
Mnogo kasnije je Sigmund Freud formulirao ideju o osobnom nesvjesnome kojemu je Carl Gustav Jung dodao koncept kolektivnog nesvjesnoga. U razumijevanju Lučićeve uvodne scene moglo bi se reći da je agresija prema Proteusu koji zapravo ne predstavlja direktnu opasnost čovjeku izazvana zbog u nesvjesnom skrivenog straha, a iz kolektivne nesvjesnog dolaze sve asocijacije (zmaj, đavao, itd.) koje funkcioniraju kao interpretacijski okvir vlastitog djelovanja.
Ljudska psiha je po Jungu jednako podijeljena u gornji i donji svijet, u svijet svjesne, svjetlom obasjane percepcije i u nesvjesni rezervoar emocija, misli, potreba i sjećanja bez konkretne spoznaje.
A sve što nije vidljivo tjera čovjeku – čisto instinktivno – strah u kosti. Simbol špilje mu je čak udružen s grobom, mjestom privremenog ne-života iz kojeg nešto novo iskrsne: „Simbol špilje je prirodni simbol groblja, a život je tamo pokopan poput zrna pšenice u utrobi zemlje gdje će ponovno narasti.“1
James Hillman, psiholog i dobar poznavatelj i tumač Jungovog rada, još je precizniji: „Kada koristimo izraz Donji svet na umu obavezno moramo distinkciju koju su predložili neki klasičari. Ta distinkcija je od izuzetne psihološke važnosti zato što područje psihičkog oslobađa prirode. Izrazi chthon i gē (‘Donji svet’ i ‘Podzemni svet’) ne odnose se nužno na istu oblast, niti bude istovetna osećanja. Izraz chthon, kao i njegove izvedenice, izvorno označava mrtve, hladne dubine i nemaju nikakve veze s plodnošću. Ova vrsta dubokog tla nije isto tamna zemlja. (…) Ova dva izraza, gē i chthon, podrazumevaju dva različita sveta: prvi je svet zemlje i svega na njoj; drugi, svet pod zemljom i izvan nje.“2
To je i razlog zašto riječi poput „geologija“ ili „geografija“ nose korijen „ge“ u sebi, jer je točno sadržaj njihovog istraživanja.
S ovim informacijama se može bolje razumjeti da se u susretu s nepoznatom životinjom iz dubine zemlje u čovjeku aktiviraju dva procesa reagiranja. Biće na otvoru špilje je s jedne strane samo objekt fizičke percepcije kao dio podzemlja a s druge strane shvaćeno kao dio podsvijeta, kao prijetnja arhaičke pojave koja mora biti uništena da bi čovjek preživio.
Iz toga se može zaključiti da je čuvanje biološke vrste Proteus anguinus od nepromišljenog ljudskog djelovanja najbolje povezati s novim „storytelling-om“, predstavljanjem i tumačenjem, ne fizičke životinje nego značenja i funkcije u simbiozi podzemnog svijeta. I za takav pristup Proteusa prvenstveno ne trebamo ni dirati. I čak procese pasivne agresije na njegov život (kvaliteta vode, intervencije na okoliš, itd.) mogu se teoretski razumjeti iz perspektive nezaštićene životinje.
Recept je: baciti svjetlo na nepoznatu vrstu, transferirati ju u svjesni dio naše percepcije i učiniti ju sastavnim dijelom našeg života. Samo, to naravno ne ide lako. Nemamo obzira ni prema velikim i očitim posljedicama naše nepromišljenosti prema prirodi. Kamoli onda prema nekoj nevidljivoj životinji na površini zemlje.
Sve se to odnosi na stranost i nepoznavanje životinjskog svijeta. Ali ima i još nešto arhaički i impresivno u razmišljanju o tome kako čovjek reagira dok je suočen s Proteusom, pogotovo u percepciji njegove ranjivosti i nezrelosti: Zašto bi ranjivost bila stvar koja izaziva otpor ili čak agresija? I u ljudskoj psihologiji ranjivost (i pokazivanje vlastite ograničenosti ili vlastitih nemogućnosti obrane) nije baš poželjna. Tko se prikaže potpuno nezaštićen, izaziva defenzivne reakcije, predrasude ili podsmijeh.
Naš ego – ta konstrukcija naučenih samoslika, samotumačenja, gledanje svijeta i mehanizma obrane te preživljavanja – neprestano nam sugerira da djelujemo po toj logici. Carl Gustav Jung to zove „persona“, skupina osobnosti koju individuum pokazuje drugima, to jest educirani, socijalizirani, od drugih odvojeni i vječno oprezni Ja ispod kojeg je skriven – po Jungu – autentični Ja.
Taj autentični Ja, čini mi se, izgleda kao čovječja ribica, potpuno bez maske i zaštite od društvenih instrukcija. Divlji, neukrotivi dio nas, koji je sam za sebi, ugrožava civilizirani svijet. Ali nije li upravo to najprirodniji dio nas? Ranjivost (a to znači odsutnost obrambenih mehanizma našeg društva, iskrenost i istinitost) je teško pokazati. A ponekad je i neugodno vidjeti takvu osobnost kod drugoga.
Kad gledam čovječju ribicu u svojoj ranjivosti, kada je izložena vanjskom svijetu, nešto se u meni stisne. I nekako mi je odjednom bliska. Približavanje toj instanciji, toj unutrašnjoj, nikad ugledanoj i nezaštićenoj dimenziji u nama, mogla bi nas ponovno povezati s prirodom. Najprije s našom unutrašnjom prirodom, pa onda s vanjskom.
Tako s grupom turista izlazim iz jame Baredine kao da ništa nije bilo. Kao da nisam nakratko osjetila Proteusa u sebi. Kao da nisam primijetila da je moja ranjivost podzemno biće. Žurim s drugima prema suncu i vani mi je odjednom lakše.
1 Carl Gustav Jung: Predavanja na ETH-u u Zürichu , 26. sjećnja 1940. 2 Džejms Hilman: San i Donji svet. Fedon, Beograd, 2013. St. 61-64.
Iz Donjeg svijeta – Čovječa ribica
Čovječja robinjica
Čekao je da poteče. Znao je da će se to događa u devet ujutro i u ponoć. I počela je šikljati u mlazovima. Posljednji je izbacio pedalj dugog guštera, ružičasto-siva, ljigava. Tupe i bezoke glave, šire od svega zmijolikog tijela na kojima su četiri nožice, bio je dobro poznat vrhničkim seljacima.
Zveknuo je štapom. Prebio je guštera udvoje. Jedan je dio ostao nepomičan na travi, a drugi se još migoljio u vodi koja ga je odnijela nekoliko metara. Možda je još bio živ, a možda je samo voda s njim lelujala. Svom snagom je sručio još jednom štap po njemu. To vražje stvorenje zna brzo oživjeti.
Tako bi mogli zamisliti sudbinu čovječje ribice nakon što o njoj pročitamo najstariji zapis, onaj polihistora Janeza Vajkard Valvasora (1641-1693) u knjizi Slava Vojvodstva Kranjske (1689). Bilo je to na dugodnevicu 1682. Seljaci su mu pokazali izvor iz kojeg istječe potok Bela, koji nakon kratkog toka završava u Ljubljanici. Danas je to vrelo pokriveno građevinom za vodovod, malo nakon što se prođe zgrada Pekarne Vrhinka. Stojim i gledam: sve normalno, nikakva traga povijesnom nasilju. Ostalo je samo ime izvora, Lintvern, što bi po hrvatski bilo Zmaj. No tada, seljaci su smatrali da duboko pod zemljom živi zmaj koji dva puta dnevno – u ponoći i u devet – izbacuje vodu, i s njom ponekad iz zemlje isplivaju zmajevi mladunci.
Kranjski plemić se, kaže, nije mogao suzdržati od smijeha kad mu se seljak zakleo da je svojim očima vidio tri zmaja i da to može potvrditi puno svjedoka. Kad je to potvrdio vrhnički poštar Hofmann, koji je i sam ponio doma jednog zmajeva dječarca, stvar je postala ozbiljnijom.
Kako bi drugačije bilo razumno zamisliti susret čovjek i te male, možda nedužne, a puno prije vražje životinje? Iz zemlje dolazi zmija, zmaj, gušter, svakakvi gmazovi. Dolaze iz Donjeg svijeta, gdje su smrt i sjene, i gdje se slijevaju svi grijesi svijeta. Svi su oni jednako opasni životu sunca i svjetlosti, svemu što dolazi s neba. Ako nešto ispliva na površinu, može biti samo znak grijeha i smrti i zdrava ti pamet kaže da ga moraš zatući čim se pojavi. Ne kaže se zaludu da ako ubiješ zmiju, oprošteno ti je 40 ili 100 grijeha, kako gdje. Sveti Jure nam pokazuje kako to treba.
Međutim, pisane potvrde o tom zatiranju – nema. O njoj se jednostavno ne govori. Doduše, Franc Anton Steinberg (1684-1765), koga je sam Carski dvor poslao da istraži čudne pojave Cerkniškog jezera, nije mogao objasniti kada je jedan ribič u Malnu kod Planine ulovio pet čudnih četveronožca, bijelih kao snijeg. Kad ih je izbacio iz torbe u čamac plakali su i cvilili da je uglednom istraživaču od toga ostala duboka nelagoda.
Istinabog, u podzemlju se na čovjeku nedokučiv način bratime vječni oganj i beskrajne vode. Sve to može značiti i neuništivost života. Krije li se odgovor u višeznačnosti prirode zmaja, koja omogućuje svakovrsna tumačenja, i ovako i onako. Ima li možda u tome mjesta obazrivosti prema zmaju kao nacionalnom simbolu, šutnji koja ga štiti od neke vrste bogohuljenja?
***
Jedan ljudski vijek kasnije, pronalazak malih zmajeva u izvoru Studenac kod Stične u Dolenjskoj, malo po malo je proširio poznatost životinjice iz svijeta kraških seljaka na gotovo cijeli svijet. Šutljivi bijeli cisterciti, u najstarijoj i jedinoj još aktivnoj opatiji u Sloveniji, držali su male gušterolike životinje u posudi s vodom da im, navodno, prognoziraju vrijeme. Kad je jednom botaničar i predavač fizike na ljubljanskom jezuitskem kolegiju Franz Xaver Wulfen (1728-1805) posjetio svoje prijatelje redovnike, uzeo je primjerke životinje i poslao ih idrijskom liječniku i prirodoslovcu Giovanniju Antoniju Scopoliju (1723-1788). On ih je s užitkom proučavao, natenane, i pripremao njihov opis. Slao ih je na desetke i drugima.
Primjerak koji je poslao biskupu Sigismundu Ernstu Hohenwartu (1745–1825) došao je u ruke bečkog liječnika i zoologa Josephusa Nicolausa Laurentija (1735–1805). On je 1768. opisao tu životinju kao novu vrstu. Povjesničari kažu da je jako žurio te ju je opisao površno, na svega 12 redaka, pa je švedski botaničar Carl von Linné (1707-177) nije htio uvrstiti u svoj Prirodni sustav. Potom je objavljeno još nekoliko opisa Proteusa, među kojima i Scopolijev, ali kroničari ističu da je predavanje direktora Kabineta Carskog muzeja u Beču Karela F. Antona von Schreibersa (1775-1852), koje je 1800. održao u Londonu pred članovima Kraljevskog znanstvenog društva, proslavilo proteusa diljem svijeta i pobudilo za njim nezapamćen interes.
Akribični povjesničar Trevor R. Shaw dokumentirano pokazuje kako su narudžbe za čovječju ribicu stizale iz raznih krajeva svijeta, te da je životinjica postala šire dostupne nakon što ju je 1814. spomenuti Hohenwart otkrio u samoj Postojni. Prodavale su se na tržnicama, u gostionicama u Postojni i ponekad izvan tamošnje špilje, a i vodiči su, ako bi tko zaboravio, podsjećali na mogućnost njihove kupnje. Neke su dane zoološkim vrtovima, prirodoslovcima, laboratorijima i drugima. Bila je ponuđena i Charlesu Darwinu (1809-1882), ali ju je ljubazno odbio jer je morao na duži put. Kao autentičan jugoslavenski poklon Tito (1892-1980) je pet primjeraka iz Planinske jame uručio japanskom caru Hirohitu (1901-1989), koji je i sam bio biolog.
Furlanski pjesnik Domenico Pancini posjetio je Postojnu 1881. i napisao: Na cesti nedaleko od špilje prodaju se komadići stalaktita raznih vrsta i ribice u tikvicama s vodom koje pomalo liče na lampuge, krilate u glavi i nisu lijepe na pogled jer bez ljuske imaju boje živog mesa i, osim toga, bez očiju su.
Jedan njemački priručnik napominje mušterijama da se proteusi mogu očuvati jedino držanjem u vodi iz rijeke, koju treba više puta mijenjati, te čuvati životinju od svjetlosti.
Na drugom mjestu umiruje kupce da potreba za hranom čovječje ribice ne stvara probleme, jer voda sadrži sve što im je potrebno. Treba u posudu priložiti komad stalaktita iz iste pećine. Kada se odmaraju ili spavaju, proteusi se omotaju oko kamena, kao da ga nježno grle. Na taj su način već duže od pet godina držani izvan svojih špilja, kaže njemački priručnik za turiste iz 1863.
Uprava je životinje s komadićima stalaktita slala na međunarodne izložbe u velike gradove kako bi povećavala privlačnost pećine, osobito na dan Grottenfesta, koji se održavao u ponedjeljak nakon Duhova.
Zapis iz 1816. kaže da ih hvataju u Črnoj jami, današnjem dijelu pećinskog sustava, i drže ih na životu u loncima dok ih ne prodaju ili ih odnesu na tržnicu u Trstu. Speleolog Egon Pretner (1896-1982) ih je našao na tržnici u Puli ili Pazinu. Ta činjenica navodi Shawa na zaključak da su, barem ponekad, prodavane kao hrana.
Kako su stotine primjeraka otada našle put do kabineta prirodoslovaca, a oni su ih promatrali, secirali ili pakirali u alkohol, broj proteusa se broj jako smanjio, ističe se u jednom zapisu i navode crne prognoze: ako se tako nastavi, možda nije daleko vrijeme kada će biti u potpunosti istrijebljeni u špilji.
***
Odnos prema čovječjoj ribica razvijao se u skladu s vremenom. Novi vrhunac dosegnuo u prvoj polovice 2016. godine. Uprava pećine je infracrvenim kamerama pratila njezino leženje. Znalo se da se ona razvija iz jaja, da ponekad možda leže žive mlade, ali nitko nikada nije vidio „mistični“ trenutak kad to radi ta „mistična“ životinja. Stotine redakcija iz cijelog svijeta sudjelovalo je u tom svjetskom spektaklu. Među njima su bili mediji od najvećeg povjerenja čitateljske publike. Od petnaestak članaka koju bili najdostupniji u pretraživanju interneta, gotovo svi su već u naslovu imali ime „mladog zmaja“. The Guardianu je taj izraz u tekstu upotrijebio sedam puta. U tekstovima se često čovječju ribicu krunilo kao neporecivu zvijezdu podzemlja. Još se naglašavalo kako je leženje proteusa pred kamerama važno za njegov opstanak.
Biolog iz Postojnske pećine Primož Gnezda kazao je za The Guardian: “Imamo 21 mlado proteusa koji rastu u našim posudama” i dodao: “Svi su zdravi. I to nam daje nadu da možemo sačuvati naše proteuse za budućnost“.
“Svima nama su bile suze na očima”, dodala je voditeljica laboratorija Postojnske pećine Katja Dolenc Batagelj i upozorila: “Samo mala promjena vode ovdje može imati razoran učinak, tako da je ova kolonija spas“.
Utjecajni mediji odigrali su veliku utakmicu za interese proteusa – kako ih vidi uprava pećine. O tome govore naizgled nevažne činjenice. Naprimjer, zašto su u velikom broju članaka proteusa zvali mladim zmajem? Vodiči Postojnske pećine i ovaj su put bili glavni izvor informacija. Ne znam jesu li iz uprave davanje informacija uvjetovali konačnim nadzorom sadržaja teksta. Meni za ustupanje fotografija koje bi bile priložene uz članak u znanstvenom časopisu – jesu. Zašto se to potiče iz Postojne, povijesnog stožera koji je znanstveno rasvjetljivao podzemlje puno strahova zla, pakla i sjena?
Turizam je odigrao ulogu svetog Jure: ubio je zmaja i pretvorio ga u komercijalnog bastarda. On je s jedne strane postao „zvijezda“ podzemlja, lik iz show biznisa s obilježjem malog zmaja, i uz sve to svjedok čistih voda. Naklonost javnosti koja se prije više desetljeća stjecala poklanjanjem ili prodavanjem životinjica, danas je svedena na medijsku predstavu i voajerizam, koji su drugo ime i put za zaštitu.
Ako proteusa uvažavaju i štite, zar ne bi trebali razmisliti zašto je tako „tajnovit“ u leženju mladih. I je li ta kampanja nova patnja za njega? Budući po mogućnostima osjetila ozbiljno zaostajemo za njim, nemoguće je znati što mu je time povrijeđeno, ali logika „tajnovitosti“ kaže da neki životni princip zacijelo jest.
Čovječja ribica nema drugih neprijatelja osim čovjeka. Jučer su turistički priručnici priopćavali kako ne treba brinuti kod njezina držanja jer bez hrane može pet godina. Danas se govori o deset pa i dvanaest godina. Je li ta spoznaja opravdala mučenje kojim se do nje – po tko zna koji put – došlo?
Predstave o čovječjoj ribici, povijest koju za nju ispisujemo, žele reći kako je čovjek njezin prijatelj i da treba položiti sve nade u to da će ju on spasiti. No, tek je s njim srela opasnost. Cijelo poznanstvo s njim prati ju ropstvo, a opasnost svakim danom biva sve veća. Njegova imena za nju – Proteus anguinus, mlado zmaja, zvijezda podzemlja, čovječja ribica, car tame, olm i druga – imena su za njezinu patnju i smrt. To što joj i svjetski mediji počeli tepati da je mlado zmaja, samo još više skriva i ozakonjuje njezinu patnju.
Ivo Lučić
Ranjivost je podzemno biće
Jama Baredine u blizini Poreča se može obići svako pola sata. Sjećam se ljetnog poslijepodneva kada sam to učinila u maloj grupi posjetitelja i gledala čudo od pet špiljskih dvorana koje se nižu sve dublju u zemlju, jedna za drugom. Spuštali smo se u podzemlje koje nije djelovalo posebno mračno, jer je umjetno osvijetljeno. Svejedno je to strani i impresivni svijet. Iz četvrte dvorane jama pada okomito u dubinu. Ondje se naravno nije moglo ići, ali nam je vodič govorio o posebnim vrstama životinja koje dolje žive. Pogotovo o jednoj: čovječjoj ribici. Gledala sam ju na stranici prospekta dok je objašnjavao kako je ona najveća prava podzemna životinja na svijetu i da živi u podzemnim vodama na području Dinarskog krša.
Čovječja ribica ili Proteus anguinus ne može živjeti izvan špilje. Dogodi se da ju vode izbace iz krškog podzemnog svijeta, ali ona će se što prije pokušati vratiti u sigurnu tamu. Dogodi se da ju netko slučajno pronađe ili da ju znanstvenici aktivno potraže. I to će uglavnom loše završiti za nju. Proteus je skrivena i tajnovita životinja, strana i neobična našim očima.
A istovremeno, na prvi pogled bliska.
Transparentnost njezine kože joj daje nešto ljudsko. Njezina fragilnost podsjeća na ljudski fetus koji je slučajno prekinut u razvoju. Malo biće koje je nasilno izbačeno iz sigurnosti majčine utrobe. Oči se još nisu razvile, male šapice moraju još izrasti u prave ruke, duguljasto tijelo se mora tek transformirati u ljudsku anatomiju. Izgleda kao čudesni punoglavac, stran i neobičan, dijete neodređenog porijekla.
Ali nešto nam je jako blisko dok gledamo tu jeguljastu podzemnu životinjicu. Kao da je prastari dio nas, kojeg nikad nismo vidjeli, preživio u dubini planine. Stara rodbina, evolucijski ostatak nečega našega. Tako mi djeluje.
Bit će da nam je dirljiv izgled njezine prividne ranjivosti. Ali zapravo, čovječja ribica nije tako slaba. Živi u optimalnim okolnostima podzemlja, nezahtjevna je i jako je rezilijentna. Može postići starost od 70 godina, neki kažu čak i sto godina. (Otprilike ljudska dugovječnost, to je zanimljivo).
I onda čitam u tekstu Ive Lučića ponešto o povijesti odnosa čovjeka i čovječje ribice. Čitam u uvodu jednu od tipičnih reakcija kada čovjek dolazi u susret s Proteusom. Kažem tipična reakcija, jer se u pojavi tog špiljskog stanovnika može vidjeti i nešto drugo osim ranjive, nedužne životinje. Ovisi o tome što pogled na njega izaziva u promatraču, o tome koje priče i asocijacije ima, a pogotovo koje strahove.
Znači, neki su tog fascinantnog, rijetko viđenog endemskog vodozemca, doživjeli kao baby zmaja (a gdje je beba mora da je mama u blizini), kao nešto opasno, gadljivo i nezemaljsko. I krenuli odmah u destrukciju.
Kao što to uvijek biva: Ono strano će ljudi često doživjeti kao prijetnju, ali ako je prvo i drugo jednako istiniti ljudski doživljaj – nježnost izazvana zbog sličnosti s fetusom i alarmiranost zbog nepoznavanja – onda vrijedi istraživati razloge za to. A to ima velike veze s ljudskom psihom.
U tom kontekstu je zanimljivo da je ljudski susret s nepoznatom životinjom na otvoru špilje već sam po sebi savršena metafora za psihičke procese u samom čovjeku, kad se susretne s nepoznatim pojavama iz dubine brda. Platonov mit o pećini je jedna varijanta tumačenja ljudske percepcije kroz metaforu špilje.
Mnogo kasnije je Sigmund Freud formulirao ideju o osobnom nesvjesnome kojemu je Carl Gustav Jung dodao koncept kolektivnog nesvjesnoga. U razumijevanju Lučićeve uvodne scene moglo bi se reći da je agresija prema Proteusu koji zapravo ne predstavlja direktnu opasnost čovjeku izazvana zbog u nesvjesnom skrivenog straha, a iz kolektivne nesvjesnog dolaze sve asocijacije (zmaj, đavao, itd.) koje funkcioniraju kao interpretacijski okvir vlastitog djelovanja.
Ljudska psiha je po Jungu jednako podijeljena u gornji i donji svijet, u svijet svjesne, svjetlom obasjane percepcije i u nesvjesni rezervoar emocija, misli, potreba i sjećanja bez konkretne spoznaje.
A sve što nije vidljivo tjera čovjeku – čisto instinktivno – strah u kosti. Simbol špilje mu je čak udružen s grobom, mjestom privremenog ne-života iz kojeg nešto novo iskrsne: „Simbol špilje je prirodni simbol groblja, a život je tamo pokopan poput zrna pšenice u utrobi zemlje gdje će ponovno narasti.“1
James Hillman, psiholog i dobar poznavatelj i tumač Jungovog rada, još je precizniji: „Kada koristimo izraz Donji svet na umu obavezno moramo distinkciju koju su predložili neki klasičari. Ta distinkcija je od izuzetne psihološke važnosti zato što područje psihičkog oslobađa prirode. Izrazi chthon i gē (‘Donji svet’ i ‘Podzemni svet’) ne odnose se nužno na istu oblast, niti bude istovetna osećanja. Izraz chthon, kao i njegove izvedenice, izvorno označava mrtve, hladne dubine i nemaju nikakve veze s plodnošću. Ova vrsta dubokog tla nije isto tamna zemlja. (…) Ova dva izraza, gē i chthon, podrazumevaju dva različita sveta: prvi je svet zemlje i svega na njoj; drugi, svet pod zemljom i izvan nje.“2
To je i razlog zašto riječi poput „geologija“ ili „geografija“ nose korijen „ge“ u sebi, jer je točno sadržaj njihovog istraživanja.
S ovim informacijama se može bolje razumjeti da se u susretu s nepoznatom životinjom iz dubine zemlje u čovjeku aktiviraju dva procesa reagiranja. Biće na otvoru špilje je s jedne strane samo objekt fizičke percepcije kao dio podzemlja a s druge strane shvaćeno kao dio podsvijeta, kao prijetnja arhaičke pojave koja mora biti uništena da bi čovjek preživio.
Iz toga se može zaključiti da je čuvanje biološke vrste Proteus anguinus od nepromišljenog ljudskog djelovanja najbolje povezati s novim „storytelling-om“, predstavljanjem i tumačenjem, ne fizičke životinje nego značenja i funkcije u simbiozi podzemnog svijeta. I za takav pristup Proteusa prvenstveno ne trebamo ni dirati. I čak procese pasivne agresije na njegov život (kvaliteta vode, intervencije na okoliš, itd.) mogu se teoretski razumjeti iz perspektive nezaštićene životinje.
Recept je: baciti svjetlo na nepoznatu vrstu, transferirati ju u svjesni dio naše percepcije i učiniti ju sastavnim dijelom našeg života. Samo, to naravno ne ide lako. Nemamo obzira ni prema velikim i očitim posljedicama naše nepromišljenosti prema prirodi. Kamoli onda prema nekoj nevidljivoj životinji na površini zemlje.
Sve se to odnosi na stranost i nepoznavanje životinjskog svijeta. Ali ima i još nešto arhaički i impresivno u razmišljanju o tome kako čovjek reagira dok je suočen s Proteusom, pogotovo u percepciji njegove ranjivosti i nezrelosti: Zašto bi ranjivost bila stvar koja izaziva otpor ili čak agresija? I u ljudskoj psihologiji ranjivost (i pokazivanje vlastite ograničenosti ili vlastitih nemogućnosti obrane) nije baš poželjna. Tko se prikaže potpuno nezaštićen, izaziva defenzivne reakcije, predrasude ili podsmijeh.
Naš ego – ta konstrukcija naučenih samoslika, samotumačenja, gledanje svijeta i mehanizma obrane te preživljavanja – neprestano nam sugerira da djelujemo po toj logici. Carl Gustav Jung to zove „persona“, skupina osobnosti koju individuum pokazuje drugima, to jest educirani, socijalizirani, od drugih odvojeni i vječno oprezni Ja ispod kojeg je skriven – po Jungu – autentični Ja.
Taj autentični Ja, čini mi se, izgleda kao čovječja ribica, potpuno bez maske i zaštite od društvenih instrukcija. Divlji, neukrotivi dio nas, koji je sam za sebi, ugrožava civilizirani svijet. Ali nije li upravo to najprirodniji dio nas? Ranjivost (a to znači odsutnost obrambenih mehanizma našeg društva, iskrenost i istinitost) je teško pokazati. A ponekad je i neugodno vidjeti takvu osobnost kod drugoga.
Kad gledam čovječju ribicu u svojoj ranjivosti, kada je izložena vanjskom svijetu, nešto se u meni stisne. I nekako mi je odjednom bliska. Približavanje toj instanciji, toj unutrašnjoj, nikad ugledanoj i nezaštićenoj dimenziji u nama, mogla bi nas ponovno povezati s prirodom. Najprije s našom unutrašnjom prirodom, pa onda s vanjskom.
Tako s grupom turista izlazim iz jame Baredine kao da ništa nije bilo. Kao da nisam nakratko osjetila Proteusa u sebi. Kao da nisam primijetila da je moja ranjivost podzemno biće. Žurim s drugima prema suncu i vani mi je odjednom lakše.
1 Carl Gustav Jung: Predavanja na ETH-u u Zürichu , 26. sjećnja 1940.
2 Džejms Hilman: San i Donji svet. Fedon, Beograd, 2013. St. 61-64.
Anne-Kathrin Godec