Objavljeno u listopadu 2001.
Prošlo je točno četrdeset godina od onog listopadskog dana kada je Radio Beograd objavio ekskluzivnu vijest da je Ivo Andrić dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Priznanje će mu biti uručeno desetog prosinca, pred prepunom stockholmskom vijećnicom, u atmosferi koju nikad prije, ni poslije nije doživio nijedan južnoslavenski pisac. U ovjerenu vječnost Andrić je zakoračio po svim salonskim propisima, odjeven u uredni smoking i s govorom koji je bio skroman i mudar, lišen društvenih aktualnosti ili strasnoga užitka u velikom trenutku za pisca i njegov jezik. Isti taj govor Ivo Andrić mogao je održati i đacima travničke gimnazije; ništa se u njemu ne bi promijenilo, niti bi manje vidljivo bilo piščevo nastojanje da ga mimoiđe medijski ceremonijal književne slave. Ono u čemu su drugi uživali, njemu je predstavljalo muku. Kao starinski čovjek i pisac čiji je svijet pripadao prošlim stoljećima, Andrić u Stockholmu nije mogao odigrati veliku ulogu, koja će se pamtiti i prepričavati i pružiti dodatni sjaj čudu Nobelove nagrade. Skrušeno je prihvatio priznanje i vratio se u zemlju koja ga je slavila i u kojoj se po mračnim uglovima, i ispod glasa, već raspravljalo o tome kojem nacionu pripada njegova nagrada i tko je sve na veličini izgubio jer je Ivo Andrić nešto dobio. Ta mizerna razračunavanja postat će javna tek pred pad komunizma, jer se tek tada zbog njih nije riskirao zatvor. Ivo Andrić bit će već dugo mrtav kada shvatimo da je 1918., odlazeći u Beograd, izdao svoje hrvatsko porijeklo i kada nam bude objašnjeno da je cjelokupnim svojim djelom uvrijedio bosanske muslimane. A 1992. nad spaljenim višegradskim džamijama, pokraj Drine kojom je tekla krv neizbjeglih ljudi i usred vrhunca mržnje prema katolicima, Nikola Koljević je, na proslavi piščeve obljetnice, Ivu Andrića proglasio za “najvećeg nerođenog Srbina”. Tog dana bilo je mrtvo sve ono što ga je činilo velikim pripovjedačem, sve od čega je bio sastavljen svijet koji je opisivao i sve što je tvorilo njega samoga, do toga da je od “rođenog” postao “nerođeni”. Na kraju su izgorjele i biblioteke po bosanskoj provinciji, kojima je poklonio novčani iznos svoje Nobelove nagrade.
Cinik bi rekao da je pisac Andrić posthumno stradao od Andrića diplomate. Nakon što je pristao na kraljevsku službu, čiji je vrhunac bio ambasadorsko mjesto u Hitlerovoj Njemačkoj, nakon što je napisao jedan grozan polutajni izvještaj o rješenju “arnautskog” pitanja i nakon što je pristao da mu društveni konfor, bez kojega ne bi ni mogao pisati, osiguravaju Koljevićevi i Karadžićevi ideološki prethodnici, valjda je zaslužio da sami temelji njegovog svijeta budu preorani. No, lako je cinizmom liječiti svijet, za svaku ljudsku slabost naći objašnjenje i tako sahraniti sve živo što je još ostalo nesahranjeno. I na kraju cinik je opet u krivu, kao što su u krivu svi koji već više od pedeset godina pokušavaju nacionalizirati Andrićevo djelo izvlačeći književne činjenice iz piščevih nikad baš sasvim odriješitih građanskih opredjeljenja. U načinu na koji je Ivo Andrić smještao i razmještao svoju osobu nema ničega što bi dovodilo u pitanje njegovu pripadnost svim identitetima koji se u njegovom pisanju prepoznaju. Taj srpski književnik je zapravo hrvatski pisac, čije djelo bi tvorilo bosansku književnost, čak i kada mimo njega u njoj ne bi bilo više ništa. Ta, za balkanske i pribalkanske uvjete teško shvatljiva formula, objašnjava i zašto cinični uvidi u Andrića uvijek promašuju bit stvari, pa čak i onda kada cinik nema namjeru osporiti književno djelo, nego tek duh koji ga je stvorio. Čak i teza o protuislamskom karakteru Andrićevih romana i priča pada u vodu pred prostom činjenicom da je Turska zemlja u kojoj je naš nobelovac već četrdesetak godina bestseller pisac.
Zaboravimo sad i cinike i budale, zaboravimo i onog hrvatskog sabornika i Tuđmanovog savjetnika koji je prije koju godinu u Vjesniku Andrića proglašavao za kurvino kopile, pa se vratimo svemu što je ljepše, a možda i poučnije; vratimo se u 1961. godinu, na najglamuroznije dane naše književnosti. Tih dana dospjeli smo, po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata, u središte planetarnog kulturnog interesa. Identificiran je preko nagrade naš mali jezik i činilo nam se da nije riječ o jednokratnom priznanju, nego da smo ušli među priznate i poznate i u tom društvu ćemo puno dulje ostati nego što je Andrić ostao u Stockholmu. Računica nam nije bila baš sasvim bez smisla: nakon što jednom budete u svijetu viđeni, dobra je prilika da će vas u svoje društvo opet pozvati. Skandinavske književnosti postale su dio tog društva s Ibsenom, pa ih do danas nitko nije izbacio van. Latinoameričke književnosti su pred svijet došle s Marquezom, da bi se i danas književni agenti pentrali po planinama Bolivije i mačetama krčili amazonsku prašumu, a sve ne bi li pronašli nove i nove unuke i sinove staroga Gabriela Garcie. Tako smo, eto, i mi te 1961. vjerovali da bi Andrićev slučaj mogao pokrenuti proces našeg prepoznavanja.
Sljedeće, 1962. godine, dogodilo se još jedno čudo, koje s Nobelovom nagradom nije bilo u izravnoj vezi, ali smo ga doživjeli kao novi znak. Kao prvi neamerikanac u povijesti Dušan Vukotić dobio je Oskara za crtani film. Rođen u Bileći, tamo gdje se miješaju Hercegovci sa Crnogorcima, taj Zagrepčanin po životnome djelu i opredjeljenju zaslužio je da bude slavljen i hvaljen do kraja vijeka, ali ga je umjesto toga ispratila zavist. Vukotićev Oskar se, kao i Andrićev Nobel, na kraju pokazao kao povijesni incident, a ne kao posredno priznanje jednoj kulturi. Osim toga, dvije nagrade u dvije godine pokrenule su samoubilačku histeriju, koja traje do danas i zbog koje smo velikim dijelom zaslužili ignoranciju i prijezir što nas prate širom svijeta. Naime, započeo je trend delegiranja nacionalnih veličina i njihovih djela u konkurenciju za ozbiljne svjetske nagrade. Dok god je bilo novaca na bacanje štancani su filmovi, čija je jedina svrha i poetika bila da osvoje Oskara, a predlaganje pisaca za novog Nobela prešlo je sve granice dobroga ukusa. Angažirana je politička infrastruktura, započelo je zivkanje članova Švedske kraljevske akademije i užurbano prevođenje i objavljivanje na stranim jezicima onih za koje se u šest jugoslavenskih republika vjerovalo da su rođeni nobelovci, uglavnom loše pjesničke makulature i nerazumljivih epskih gromada. Mimo Miroslava Krleže i Vaska Pope, koji su normalnom zapadnom svijetu nešto značili, s južnoslavenskih prostora, pogotovu nakon raspada Jugoslavije, nuđeni su pisci koji, možda, jesu nacionalne veličine, ali Nobelov komitet nije nikad držao malih nacionalnih veličina ili umišljenih veličina malih nacija. Legenda kaže da je Danilo Kiš bio blizu Nobelove nagrade, ali iza njega, srećom po pisca i djelo, nije stajala balkanska ili pribalkanska infrastruktura.
One godine kada je umro Ivo Andrić, bila je to 1975., posljednji od trojice naših ljudi dobio je Nobelovu nagradu. Bio je to Vladimir Prelog. Imao je sreće jer se u kemiji nagrađuju egzaktna otkrića, a država i partija nemaju pristupa u taj svijet.
Ivo Andrić, ili povijest odricanja
Objavljeno u listopadu 2001.
Prošlo je točno četrdeset godina od onog listopadskog dana kada je Radio Beograd objavio ekskluzivnu vijest da je Ivo Andrić dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Priznanje će mu biti uručeno desetog prosinca, pred prepunom stockholmskom vijećnicom, u atmosferi koju nikad prije, ni poslije nije doživio nijedan južnoslavenski pisac. U ovjerenu vječnost Andrić je zakoračio po svim salonskim propisima, odjeven u uredni smoking i s govorom koji je bio skroman i mudar, lišen društvenih aktualnosti ili strasnoga užitka u velikom trenutku za pisca i njegov jezik. Isti taj govor Ivo Andrić mogao je održati i đacima travničke gimnazije; ništa se u njemu ne bi promijenilo, niti bi manje vidljivo bilo piščevo nastojanje da ga mimoiđe medijski ceremonijal književne slave. Ono u čemu su drugi uživali, njemu je predstavljalo muku. Kao starinski čovjek i pisac čiji je svijet pripadao prošlim stoljećima, Andrić u Stockholmu nije mogao odigrati veliku ulogu, koja će se pamtiti i prepričavati i pružiti dodatni sjaj čudu Nobelove nagrade. Skrušeno je prihvatio priznanje i vratio se u zemlju koja ga je slavila i u kojoj se po mračnim uglovima, i ispod glasa, već raspravljalo o tome kojem nacionu pripada njegova nagrada i tko je sve na veličini izgubio jer je Ivo Andrić nešto dobio. Ta mizerna razračunavanja postat će javna tek pred pad komunizma, jer se tek tada zbog njih nije riskirao zatvor. Ivo Andrić bit će već dugo mrtav kada shvatimo da je 1918., odlazeći u Beograd, izdao svoje hrvatsko porijeklo i kada nam bude objašnjeno da je cjelokupnim svojim djelom uvrijedio bosanske muslimane. A 1992. nad spaljenim višegradskim džamijama, pokraj Drine kojom je tekla krv neizbjeglih ljudi i usred vrhunca mržnje prema katolicima, Nikola Koljević je, na proslavi piščeve obljetnice, Ivu Andrića proglasio za “najvećeg nerođenog Srbina”. Tog dana bilo je mrtvo sve ono što ga je činilo velikim pripovjedačem, sve od čega je bio sastavljen svijet koji je opisivao i sve što je tvorilo njega samoga, do toga da je od “rođenog” postao “nerođeni”. Na kraju su izgorjele i biblioteke po bosanskoj provinciji, kojima je poklonio novčani iznos svoje Nobelove nagrade.
Cinik bi rekao da je pisac Andrić posthumno stradao od Andrića diplomate. Nakon što je pristao na kraljevsku službu, čiji je vrhunac bio ambasadorsko mjesto u Hitlerovoj Njemačkoj, nakon što je napisao jedan grozan polutajni izvještaj o rješenju “arnautskog” pitanja i nakon što je pristao da mu društveni konfor, bez kojega ne bi ni mogao pisati, osiguravaju Koljevićevi i Karadžićevi ideološki prethodnici, valjda je zaslužio da sami temelji njegovog svijeta budu preorani. No, lako je cinizmom liječiti svijet, za svaku ljudsku slabost naći objašnjenje i tako sahraniti sve živo što je još ostalo nesahranjeno. I na kraju cinik je opet u krivu, kao što su u krivu svi koji već više od pedeset godina pokušavaju nacionalizirati Andrićevo djelo izvlačeći književne činjenice iz piščevih nikad baš sasvim odriješitih građanskih opredjeljenja. U načinu na koji je Ivo Andrić smještao i razmještao svoju osobu nema ničega što bi dovodilo u pitanje njegovu pripadnost svim identitetima koji se u njegovom pisanju prepoznaju. Taj srpski književnik je zapravo hrvatski pisac, čije djelo bi tvorilo bosansku književnost, čak i kada mimo njega u njoj ne bi bilo više ništa. Ta, za balkanske i pribalkanske uvjete teško shvatljiva formula, objašnjava i zašto cinični uvidi u Andrića uvijek promašuju bit stvari, pa čak i onda kada cinik nema namjeru osporiti književno djelo, nego tek duh koji ga je stvorio. Čak i teza o protuislamskom karakteru Andrićevih romana i priča pada u vodu pred prostom činjenicom da je Turska zemlja u kojoj je naš nobelovac već četrdesetak godina bestseller pisac.
Zaboravimo sad i cinike i budale, zaboravimo i onog hrvatskog sabornika i Tuđmanovog savjetnika koji je prije koju godinu u Vjesniku Andrića proglašavao za kurvino kopile, pa se vratimo svemu što je ljepše, a možda i poučnije; vratimo se u 1961. godinu, na najglamuroznije dane naše književnosti. Tih dana dospjeli smo, po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata, u središte planetarnog kulturnog interesa. Identificiran je preko nagrade naš mali jezik i činilo nam se da nije riječ o jednokratnom priznanju, nego da smo ušli među priznate i poznate i u tom društvu ćemo puno dulje ostati nego što je Andrić ostao u Stockholmu. Računica nam nije bila baš sasvim bez smisla: nakon što jednom budete u svijetu viđeni, dobra je prilika da će vas u svoje društvo opet pozvati. Skandinavske književnosti postale su dio tog društva s Ibsenom, pa ih do danas nitko nije izbacio van. Latinoameričke književnosti su pred svijet došle s Marquezom, da bi se i danas književni agenti pentrali po planinama Bolivije i mačetama krčili amazonsku prašumu, a sve ne bi li pronašli nove i nove unuke i sinove staroga Gabriela Garcie. Tako smo, eto, i mi te 1961. vjerovali da bi Andrićev slučaj mogao pokrenuti proces našeg prepoznavanja.
Sljedeće, 1962. godine, dogodilo se još jedno čudo, koje s Nobelovom nagradom nije bilo u izravnoj vezi, ali smo ga doživjeli kao novi znak. Kao prvi neamerikanac u povijesti Dušan Vukotić dobio je Oskara za crtani film. Rođen u Bileći, tamo gdje se miješaju Hercegovci sa Crnogorcima, taj Zagrepčanin po životnome djelu i opredjeljenju zaslužio je da bude slavljen i hvaljen do kraja vijeka, ali ga je umjesto toga ispratila zavist. Vukotićev Oskar se, kao i Andrićev Nobel, na kraju pokazao kao povijesni incident, a ne kao posredno priznanje jednoj kulturi. Osim toga, dvije nagrade u dvije godine pokrenule su samoubilačku histeriju, koja traje do danas i zbog koje smo velikim dijelom zaslužili ignoranciju i prijezir što nas prate širom svijeta. Naime, započeo je trend delegiranja nacionalnih veličina i njihovih djela u konkurenciju za ozbiljne svjetske nagrade. Dok god je bilo novaca na bacanje štancani su filmovi, čija je jedina svrha i poetika bila da osvoje Oskara, a predlaganje pisaca za novog Nobela prešlo je sve granice dobroga ukusa. Angažirana je politička infrastruktura, započelo je zivkanje članova Švedske kraljevske akademije i užurbano prevođenje i objavljivanje na stranim jezicima onih za koje se u šest jugoslavenskih republika vjerovalo da su rođeni nobelovci, uglavnom loše pjesničke makulature i nerazumljivih epskih gromada. Mimo Miroslava Krleže i Vaska Pope, koji su normalnom zapadnom svijetu nešto značili, s južnoslavenskih prostora, pogotovu nakon raspada Jugoslavije, nuđeni su pisci koji, možda, jesu nacionalne veličine, ali Nobelov komitet nije nikad držao malih nacionalnih veličina ili umišljenih veličina malih nacija. Legenda kaže da je Danilo Kiš bio blizu Nobelove nagrade, ali iza njega, srećom po pisca i djelo, nije stajala balkanska ili pribalkanska infrastruktura.
One godine kada je umro Ivo Andrić, bila je to 1975., posljednji od trojice naših ljudi dobio je Nobelovu nagradu. Bio je to Vladimir Prelog. Imao je sreće jer se u kemiji nagrađuju egzaktna otkrića, a država i partija nemaju pristupa u taj svijet.