Upoznao sam ga 1995, nekako čim sam došao u Zagreb, na promociji ratnoga dnevnika jedne sarajevske djevojčice, koji je u to vrijeme bio svjetski, pa i hrvatski hit. On je bio urednik knjige, koja mu je, možda, bila i posljednja u karijeri. Imao je bradu, lice čovjeka koji boluje od visokog krvnog tlaka, i činilo se tada da je već oposlio sve svoje književne i prevoditeljske poslove. Nije bio star ili umoran, ali doista je izgledao kao netko kome je dosta i tko ne dijeli strasti i interese novih vremena.
Štošta sam tada htio reći Ivanu Kušanu, ali mu, zapravo, nisam rekao ništa. Osjetio sam da ga ne zanima. A htio sam mu, kao odrastao čitatelj, hvaliti “Koka i duhove” i “Koka u Parizu”, reći mu da mi te dječje knjige, i kada ih sada čitam, znače više od većine značajnih hrvatskih ili srpskih romana za odrasle. Nije, na žalost, bilo načina. Umjesto toga, govorio sam, sjedeći na barskoj stolici tada popularnog disko kluba, o ratnome dnevniku sarajevske osmoškolke, slabom, kakva već slaba jest ona namjenska literatura koja nastaje kada odrasli manipuliraju dječjim tekstovima, uvjereni, u svojoj nedarovitosti, da svaki rat, svako grandiozno ubijanje nedužnih ljudi, treba imati svoju Annu Frank. Naravno, prijetvorno sam i bez imalo uvjerenja hvalio ono što mi je bilo i ponuđeno na hvaljenje.
Kasnije smo sjedili na piću. Trebalo nas je biti više, ali ostali su nekamo morali, pa smo ostali samo nas dvojica. I tada smo, riječ po riječ, razgovarali o našem rodnom gradu. Kušan o svome mrtvom Sarajevu, a ja o svome još uvijek živom Sarajevu. On je pripovijedao o svojoj staroj tetki, koja je još uvijek živjela u jednoj od onih starih austrougarskih zgrada, tačno preko puta pijace na Markalama. Ne sjećam se više je li to bilo prije one Karadžićeve i Mladićeve minobacačke granate, koja je na prepunoj tržnici poubijala sve one ljude. Pri budućim našim susretima, Kušanova teta više neće biti živa, i tada ćemo jedan drugome pripovijedati o tom pokolju, koji je ona, ovako ili onako, izbjegla. Umrla je prirodnom, građanskom i kuferaškom smrću, kakvom je, na kraju krajeva, umro cijeli naš svijet.
Ivan Kušan rođen je predzadnjeg kolovoškog dana 1933. u Sarajevu. Njegov otac Jakša rođen je prve godine dvadesetog stoljeća u obližnjim Čevljanovićima, mjestu važne željezničke stanice. I Jakša je bio kuferaš, i njegova je sudbina bila privremena i tuđinska. Kasnije će se, po dolasku u Zagreb, Ivan izvanredno adaptirati, postat će jedan od najzagrebačkijih pisaca, promotor angloameričke kulture u Hrvatskoj, dečko s asfalta. Ničega sarajevskog, ni bosanskog, ničega ahasverskog i kuferaškog, u njegovoj prozi nikada neće biti. Zagrebačkoj je dječurliji, naročito muškoj, Ivan Kušan izmislio Zagreb, i tim je Zagrebom – makar bio i u Parizu – zaludio i klince širom Jugoslavije, na način katkad fatalan. Kada mislim o svome već dvadesetogodišnjem prebivalištu i kada se pokušavam ukotviti ili odgovoriti na ono uvijek jednostavno a neodgovorivo pitanje – otkud ja ovdje? – padne mi na pamet i to da mi se možda vratilo to što sam kao desetogodišnjak po stotinu puta poželio živjeti u rodnome mjestu Koka Milića.
Umro je, dakle, Ivan Kušan. Bolovao je dugo i dugo više nismo bili u stanju vratiti u sjećanje njegovo prethodno lice i figuru. Pamtimo ga iz njegove isposničke faze, bjelobradoga, čela kao u kakvoga predraskolnoga, zajedničkog sveca. Iako on nije bio takav: vrlo životan po svojoj stvarnoj naravi, hedonist, zaljubljen u američku književnost i rusku kulturu, veliki hrvatski pisac koji je knjige za djecu pisao kao da ne piše nekakvim priglupim mališanima, nego je te knjige pisao kao da piše sebi… To mogu samo oni s posebnom vrstom književnoga talenta. William Saroyan, recimo, on je pisao tako. I tko još? Ne znam, teško je sjetiti se još nekoga pisca čije bi ime na kraju svih naših dječaštava moglo stajati uz Williama Saroyana i Ivana Kušana. I gle, njihova imena se, u vječnosti, čak i rimuju!
Ivan Kušan (1933 – 2012)
Upoznao sam ga 1995, nekako čim sam došao u Zagreb, na promociji ratnoga dnevnika jedne sarajevske djevojčice, koji je u to vrijeme bio svjetski, pa i hrvatski hit. On je bio urednik knjige, koja mu je, možda, bila i posljednja u karijeri. Imao je bradu, lice čovjeka koji boluje od visokog krvnog tlaka, i činilo se tada da je već oposlio sve svoje književne i prevoditeljske poslove. Nije bio star ili umoran, ali doista je izgledao kao netko kome je dosta i tko ne dijeli strasti i interese novih vremena.
Štošta sam tada htio reći Ivanu Kušanu, ali mu, zapravo, nisam rekao ništa. Osjetio sam da ga ne zanima. A htio sam mu, kao odrastao čitatelj, hvaliti “Koka i duhove” i “Koka u Parizu”, reći mu da mi te dječje knjige, i kada ih sada čitam, znače više od većine značajnih hrvatskih ili srpskih romana za odrasle. Nije, na žalost, bilo načina. Umjesto toga, govorio sam, sjedeći na barskoj stolici tada popularnog disko kluba, o ratnome dnevniku sarajevske osmoškolke, slabom, kakva već slaba jest ona namjenska literatura koja nastaje kada odrasli manipuliraju dječjim tekstovima, uvjereni, u svojoj nedarovitosti, da svaki rat, svako grandiozno ubijanje nedužnih ljudi, treba imati svoju Annu Frank. Naravno, prijetvorno sam i bez imalo uvjerenja hvalio ono što mi je bilo i ponuđeno na hvaljenje.
Kasnije smo sjedili na piću. Trebalo nas je biti više, ali ostali su nekamo morali, pa smo ostali samo nas dvojica. I tada smo, riječ po riječ, razgovarali o našem rodnom gradu. Kušan o svome mrtvom Sarajevu, a ja o svome još uvijek živom Sarajevu. On je pripovijedao o svojoj staroj tetki, koja je još uvijek živjela u jednoj od onih starih austrougarskih zgrada, tačno preko puta pijace na Markalama. Ne sjećam se više je li to bilo prije one Karadžićeve i Mladićeve minobacačke granate, koja je na prepunoj tržnici poubijala sve one ljude. Pri budućim našim susretima, Kušanova teta više neće biti živa, i tada ćemo jedan drugome pripovijedati o tom pokolju, koji je ona, ovako ili onako, izbjegla. Umrla je prirodnom, građanskom i kuferaškom smrću, kakvom je, na kraju krajeva, umro cijeli naš svijet.
Ivan Kušan rođen je predzadnjeg kolovoškog dana 1933. u Sarajevu. Njegov otac Jakša rođen je prve godine dvadesetog stoljeća u obližnjim Čevljanovićima, mjestu važne željezničke stanice. I Jakša je bio kuferaš, i njegova je sudbina bila privremena i tuđinska. Kasnije će se, po dolasku u Zagreb, Ivan izvanredno adaptirati, postat će jedan od najzagrebačkijih pisaca, promotor angloameričke kulture u Hrvatskoj, dečko s asfalta. Ničega sarajevskog, ni bosanskog, ničega ahasverskog i kuferaškog, u njegovoj prozi nikada neće biti. Zagrebačkoj je dječurliji, naročito muškoj, Ivan Kušan izmislio Zagreb, i tim je Zagrebom – makar bio i u Parizu – zaludio i klince širom Jugoslavije, na način katkad fatalan. Kada mislim o svome već dvadesetogodišnjem prebivalištu i kada se pokušavam ukotviti ili odgovoriti na ono uvijek jednostavno a neodgovorivo pitanje – otkud ja ovdje? – padne mi na pamet i to da mi se možda vratilo to što sam kao desetogodišnjak po stotinu puta poželio živjeti u rodnome mjestu Koka Milića.
Umro je, dakle, Ivan Kušan. Bolovao je dugo i dugo više nismo bili u stanju vratiti u sjećanje njegovo prethodno lice i figuru. Pamtimo ga iz njegove isposničke faze, bjelobradoga, čela kao u kakvoga predraskolnoga, zajedničkog sveca. Iako on nije bio takav: vrlo životan po svojoj stvarnoj naravi, hedonist, zaljubljen u američku književnost i rusku kulturu, veliki hrvatski pisac koji je knjige za djecu pisao kao da ne piše nekakvim priglupim mališanima, nego je te knjige pisao kao da piše sebi… To mogu samo oni s posebnom vrstom književnoga talenta. William Saroyan, recimo, on je pisao tako. I tko još? Ne znam, teško je sjetiti se još nekoga pisca čije bi ime na kraju svih naših dječaštava moglo stajati uz Williama Saroyana i Ivana Kušana. I gle, njihova imena se, u vječnosti, čak i rimuju!