Glatko, neobraslo brdo usred sive pustinje. Izdaleka gledano podsjeća na golu ljudsku lubanju, koja je isplivala iz pješčanog beskraja. Dokle god pogled seže, nigdje žive duše, niti što leti, gmiže, trči, samo razvučena kolona, dvadesetero njih, sporo se, stopu pred stopu, penju uz golo brdo. Na čelu ispijen, krupnook stranac, oznojen, zarastao, smrdljiv, za sobom vuče tešku, od sebe skoro dvostruko veću drvenu konstrukciju, načinjenu od dviju greda. Kraća je pri vrhu prikovana uz dužu, tako da čini slovo T, i mučenik je ramenom odguruje, koža mu je već zguljena, i sve je manje u njemu snage. Prate ga dvojica, i povremeno ga šibaju bičevima, načinjenim od upletene životinjske kože. On jaukne, ali glas kao da mu proguta jara, koja je pritisnula sivu pustinju i golo, zlatnosmeđe brdo, nalik goloj ljudskoj lubanji.
Nitko od dvadesetero njih ne nosi kantu s gašenom ružičastom, ili s marđentom, kako tu boju nazivaju dizajneri kazališnih plakata, što u gledatelja izazove zbunjenost. Jer da je tu kanta s bojom i četke, znalo bi se što ova ceremonija znači: to radnici kreću da na vrhu golog brda pobodu reklamni znak, reklamno T, njemačkoga teleoperatera, koje će se vidjeti s kraja na kraj pustinje, a možda i iz dalekih gradova, čijih imena ne znamo, jer ne znamo u kojoj smo ovo zemlji i koja je ovo pustinja.
Ostaje nam da zamišljamo, dok se trudimo ostati neprimijećeni, kamo se i zašto kolona zaputila.
Krupnooki posrće i pada, neki ga pokušavaju dići, ali ona dvojica su jedva dočekali i bijesno razmahuju bičevima. Udaraju ga po leđima i ramenima, i njega i starijeg muškarca, visokoga i koščatog, koji nije iz kolone, nego je odnekud slučajno naišao, i on se pokušava zaštititi rukama.
Nešto im govori, ali opet se ništa ne čuje. Pognutom glavom i širokim kretnjama, kao da kaže: nemojte, braćo moja, ako Boga znate, milosti imajte za nesretnika! Ili nešto drugo kazuje, nikako ne možemo biti sigurni.
A njih dvojica udaraju, svaki sa svoje strane, i ne prestaju. Bičuju starca i krupnookog. Mladić leži u zlatno smeđoj prašini, skoro da je na izdisaju, i stari ga svojim tijelom pokušava zaštititi, nemojte, ljudi, i on je nečije dijete! pa prima udarce njemu namijenjene.
Ali kad to izgovori, ili nam se učini da je baš to izgovorio, jer nam odnekud, kao iz neke bajke,koja nam je pročitana dok smo kao djeca ležali u vrućici zaušnjaka, stižu baš te riječi, što ih guše ljetna jara i pustoš gole gore, dvojica divljih i oholih sprovodnika prestaju razmahivati bičevima. Ponestaje im snage, teturaju i posrću, jednome ispada bič iz ruke…
Što ih je, najednom, učinilo tako slabim? Sunčanica, otrov…
Ne, oni to glavinjaju od smijeha. Čuj samo stare budale: i on je nečije dijete! Tako starac za razbojnika veli! Dreči jedan, i sreća ga, potom, obuzima silna, sreća i iznenadna velikodušnost, pa ponudi starcu da spašava dušu tako što će odmijeniti mladića. I sad on prema vrhu brda poteže to drveno slovo T…
Babukić zbunjeno zuri u zemičku, uz koju se neočekivano sporo, kao da su omamljeni insekticidom, kreće kolona sitnih crvenih mrava. Zemičku je, onako golu, bez salvete, spustio na plastični stolić pred sobom. U tom je trenutku bio bijesan, jer će zemička, izgleda, biti jedino posluženje na letu prema Varšavi.
– Eh, kako se nekada jelo u poljskim avionima! – rekao je poslovni čovjek u kariranom kaputiću, koji je sjedio do njega.
Babukić se nije mogao sjetiti što se nekada jelo u poljskim avionima, ali je svejedno bio ljut. Pa zar samo zemička? Jednoga će se dana zbog globalne štednje i recesije po avionima umirati od gladi. Kao nekad u Eritreji. Ustvari, bit će siti samo oni koji imaju novca. Ili koji su spremni da se ponize i nadoplaćuju nešto što su već platili i što otkad je svijeta ulazi u cijenu avionske karte…
A onda je ugledao mrave.
Što se to dogodilo, kakva je higijena u zrakoplovu, ako svud uokolo, na nekoliko hiljada stopa iznad zemlje, gmižu kukci? Htio je pozvati stjuardesu i protestirati zbog mrava, jer tamo gdje je mrava mora da je i žohara i bubašvaba, kad li ga je presjekao prizor pred njegovim očima.
To uz Golgotu, ovoga časa kao i prije dvije tisuće godina, sprovode Isusa da ga raspnu.
U času iz njega iščili silna šarlatanska energija, smiriše mu se u glavi svi znani jezici, i sa svakim jezikom po jedna njegova narav, i nekontrolirano mu potekoše suze.
Nije jecao, nije bio u grču, samo su mu niz obraze tekle suze ganuća.
Žalio je žilavog starca koji je vukao križ prema vrhu zemičke.
Žalio je krupnookoga Isusa, dok je za njim posrtao.
Žalio je svakog od dvadesetero mrava, koji su se po jari ljetnoga dana uspinjali na Golgotu, a da nisu znali da je to Golgota, i nisu znali da sprovode Sina Božjeg, koji iskupljuje sve njihove mravlje grijehe, Isus Krist, Bogomrav, ispašta za sve njih, i događa se nešto što se zbilo već tisuću hiljada puta, i što se zbiva svakodnevno, i ponavlja se tako da uvijek biva prvi put.
– Gospodine, je li vam dobro? – zabrinuto se nad njega nadvila poljska stjuardesa.
Odmahnuo je, a zatim dlanom pokrio zemičku, da sakrije mrave.
– Hoćete li da odnesem pecivo? – pitala je.
Šake je sklopio nad zemičkom i uplašeno viknuo:
– Ne dam!
Djevojka se naglo uspravila, kao da će ju bijesni putnik ugristi za nos. Pa je bez riječi otišla, odlučna da ga ignorira i izbjegava sve do kraja leta.
U času kada su dvojica zgrabili krupnookoga za ruku i prislonili mu dlan uz gredu, a golemi je vojnik velike glave i sjajnog preplanulog tjemena zamahnuo drvenim čekićem, da udari po željeznom klinu, nebo se iznenada zamračilo. Na zemlju je popadala tama, nadvila se mrkla noć, bez ijedne zvijezde, ledena kao usred zime. Popadaše svi okolo križa, jedni sklopiše ruke prema nebu, drugi padoše ničice i utisnuše čela u prašinu. Ni glasa, ni misli na golom brdu ne bi. Samo strah i nemušta molitva, čije riječi, i da se mogu čuti, nitko ne razumije, osim dragoga Boga, čija je memorija silna tako da pamti svaku ljudsku patnju.
Kada je bio siguran da se stjuardesa odmaknula i da mu neće oteti zemičku, Babukić je rasklopio dlanove i vratio se mravljoj povorci. Mravi se nisu micali, kao da su iznenada pocrkali, netko ih je poprskao Pipsom, i više to nije bila povorka koja je pošla da raspinje Krista. Sve mu se to pričinilo, umislio je, na tren je sišao s uma, to je zato što su ga ljuti njemački policajci udarali po glavi, tužit će ih Babukić, tražiti odštetu…
Onda se, čas zatim, kolona nastavila uspinjati prema vrhu zemičke. Odustali su od namjere da krupnookoga prikuju na križ, na slavno Telecomovo T, i krenuli su dalje. Opet je Šimun, stari mrav, zamijenio Ješuu i vukao tešku hrastovu konstrukciju, a dvojica su redarstvenika razmahivali bičevima, upletenim od lako štavljene svinjske kože.
Ali kada je Babukić bolje pogledao, vidio je da to i nisu redarstvenici, nego snažni, mišićavi mladići u kožnim motociklističkim odijelima, turisti iz dalekih prekomorskih zemalja. Uspon na ćelavo brdo očito je dio nekakva turističkog aranžmana.
Odvratno, pomislio je Babukić i uzdahnuo, baš odvratno.
Prvi put otkad ga znamo, naš se Babukić sramio samoga sebe i onoga što mu se učinilo da vidi.
Ali kratko, i već je zaboravio, uzbuđen zbog onoga što se dalje zbivalo, dok se kolona, na čelu sa Šimunom križonošom i Isusom, pela prema vrhu gologa brda, kojega davno jednom nazvaše Lubanjom, Golgotom.
Uto, niz zrakoplov su, negdje iz dubine, od pilotske kabine, krenula kolica s bescarinskom robom. Jedna ih je stjuardesa gurala, a druga je išla ispred, nudeći putnicima robu: mirise i zlato, oštra alkoholna pića, poljsku vodku i škotski viski, skupe američke cigarete, na kojima uz naziv proizvoda, ispisan najsuvremenijim dizajnerskim krasnopisom, stoje prijeteće poruke i slike poluraspadnutih ljudskih organa, uništenih godinama pušenja upravo tih cigareta. I naravno jantar, skupocjeni poljski, litvanski, ruski jantar, baltički jantar, začet prije nekoliko desetina tisuća godina, u toj velikoj i šumovitoj pokrajini, u galicijskim močvarama i ravnicama, prije nego što su se doselili svi ti ljudi, prije nego što se čuo šum stotinu babilonskih jezika, i među njima štropot i uzdah onoga jednog, izabranog jezika luda i mudraca, iskvaren od čestih šala, religijske opijenosti i plača, sveti jezik jidiš, koji naš Babukić ne poznaje, jer još nikoga na svojim letovima nije sreo tko govori jidiš, prije nego što se ijedan narod, ijedan svoga porijekla svjestan ljudski stvor naselio u Galiciju, s visokih sjenovitih četinara kapala je smola i kamenila se u jantarna tijela, u nizove prozirnih kaleidoskopskih okna, kroz koja će zatim proći historija europskoga istoka, milijuni unesrećenih ljudi, nestali narodi.
Nudile su njih dvije jantar, ali nitko ga nije kupovao.
Jedan je sijedi muškarac, lavlje grive, kupio dvije šteke camela i bocu vodke. Onaj preko puta njega, mlad i ćosav, sa zlokobnim tragom Caposijevog sarkoma na lijevoj ruci, kupio je Chanel 5.
Što li će njemu Chanel 5, pomisli Babukić.
Mladić ima sidu, Caposijev sarkom se može vidjeti još samo kod zapuštenih oblika HIV-a, negdje duboko u istočnoeuropskoj provinciji, u Moldaviji ili Ukrajini, ali otkud u avionu, na liniji Frankfurt – Varšava? Nije znao, i nije sad imao vremena da se raspituje, jer su se dolje, na stoliću ispred njega, događali zvjezdani trenuci čovječanstva. Je li to čovječanstvo? Je li sve što dragi Bog zamisli kao otkup grijeha i žrtvu sina svog jedinca čovječanstvo? O tome Babukić nije umio da razmišlja.
Znao je da nema previše vremena, ali i dalje je gledao hoće li još netko štogod kupiti? I hoće li itko kupovati jantar?
Dok je tako zurio, čas u stjuardese i kolica s bescarinskom robom, čas u mladića gole, neobrasle glave, s tragom Caposijevog sarkoma na podlaktici, Babukić nije ni primijetio što se događalo na golom brdu, usred sive pustinje.
Raspeti Isus uzdignut je na drvenome križu iznad brda i pustinje.
Bože moj, Bože moj, i ti si me ostavio, pomisli krupnooki lijepi mrav, a muka njegova bješe golema. Ali drugim dijelom svoje svijesti, jer ni mravlja svijest nije iz jednoga dijela i sva cijela, iznenadi se: kakav pogled, nikada ovoga ne vidjeh! Velik li je, Bože, svijet koji si u svojoj svemoći stvorio, kada se gleda s visine križa. Ima li načina da se Sin Tvoj na tu visinu ispne, a da pritom ne bude razapet?
A onda opet samo muka, bol i žeđ: Bože moj, Bože moj, i ti si me ostavio! I u toj muci, opet: da me ne prikovaše na ovaj križ, ja ne bih, Bože, ni znao koliko je velik svijet i kako je široka Tvoja pustinja. Kraja joj se ni s jedne strane ne vidi, kada se s Golgote gleda. Pustinja ljudskog srca. (Jer i mrav misli da je čovjek.)
Pomicao je očima s jedne na drugu stranu, kao da nekoga vreba, ali spasa niotkud.
Babukić izvadi novčanik i pruži stjuardesi novčanicu od sto eura.
Ona zavuče ruku u aluminijsko grotlo kolica, osvijetli je ljubičastim svjetlom, i tako provjeri je li novčanica krivotvorena. Potom se nasmiješila i pružila mu srebrni pladanj sa stotinjak komada jantara, različite veličine i boje.
– Ovoga ću! – reče Babukić, i pokaza jedan blijedožuti primjerak, u kojem se kupao crni kukac.
Ustvari, nije to bio bog zna kakav kukac, nego obična kućna muha, ili njezina davna pramajka, na koju je u trenutku dok je u vreli ljetni dan dokono trljala nožice, kao da unucima plete čarape za zimu, kapnula krupna kap smole, i zaustavila je tako u vremenu. Dogodilo se to prije dvadeset tisuća godina. Babukić je i to znao, smola je progutala dokonu muhu prije tačno 20.458 godina, 189 dana i 17 sati.
– Žao mi je – uzvratila je stjuardesa – to je iznimno vrijedan primjerak. Košta 240 eura.
Babukić uze natrag svoju novčanicu, a zatim iz stražnjeg džepa hlača izvadi nekoliko puta ispresavijanu, za crne dane sakrivenu, banknotu od petsto eura.
– Ali… – uspaniči se djevojka.
– Nema više ali! – dreknu on, glasom kakvoga huligana iz krakovskoga Kazimierza s početka sedamdesetih.
– Ali nemam sitnih…
– Nađite ih, mlada damo gdje god znate! – reče i pokuša da s pladnja otkine jantar koji je namjerio kupiti, ali svaki je komad bio pričvršćen na neki zagonetan način, kao metal magnetom, i nije bilo sile koja bi ga otrgnula.
– Samo polako gospodine – uozbilji se stjuardesa – ništa nećete postići golom brutalnom silom.
Možda se Babukić ne bi ni obazreo na to što je rekla, ne bi je ni čuo, da nije izgovorila tu riječ. Brutalno, brutalno, brutalno… Kada ta lijepa plavokosa žena, kasnih tridesetih ili ranih četrdesetih, izgovori riječ brutalno, to skoro zvuči kao prijetnja.
– Možete dobiti svoj jantar, rasitnit ću vaših petsto eura, sve ćemo učiniti da se što bolje osjećate dok ste u našem zrakoplovu, ali morat ćete biti strpljivi. I naravno, potpisat ćete certifikat.
– Kakav certifikat?
– Ovaj komad jantara je od posebnoga značaja. Spomenik je kulture. Potpisom garantirate da ga nećete dalje preprodavati, da ćete ga čuvati na za to propisanom mjestu, da ga nećete nositi na putovanja, nego ćete ga čuvati u bankovnom sefu. I još neke sitnice, sve vam tu piše. Pažljivo pročitajte, a ja ću se vratiti za desetak minuta.
Krupnooki na križu bezglasno je cvilio, dok su mu se niz lice slijevale suze. Zraka sunca, koja je, u času kada je pilot manevrirao iznad južne Šlezije, iznenada sinula kroz prozor zrakoplova, prelomila se u suzi nesretnog mrava kao u savršenoj kristalnoj leći, pala na rukav Šimuna Cirenca i progorjela ga kao da je na rukav pao žar cigarete. Kada se sutradan Šimun vrati kući, i pokuša ženi objasniti kako je usput izgubio magarca – životinja je nekamo odlutala dok je on zamjenjivao nesretnika i vukao njegov križ prema vrhu Golgote – ona će zbunjena šutjeti i mahinalno, ništa ne misleći, malim prstom lijeve ruke proširivati rupicu na njegovu rukavu. Oboje će zabrinuto čekati da im se vrati njihov magarac, i nikad neće doznati da su ušli u povijest čovječanstva i u Babukićevu priču. A neće znati ni to da su njihova vjernog Sivca na rubu pustinje rastrgnuli bijesni psi. Presreli su ga dok je kaskao prema svome domu. Bog će zbog njihove vjernosti i požrtvovnosti nagraditi Šimuna i ženu mu, tako što će im poslati drugoga magarca. Ali on se nimalo neće razlikovati od njihova Sivca, tako da neće ni znati da to nije Sivac, niti da ih je Bog nagradio. Samo će se ponekad, u ranu zoru, kada ga povede u pustinju prema gradu, i kada mu kaže – e, brate moj, jedini! – Šimun Cirenac začuditi što ga Sivac najednom ne razumije i ne strigne na te riječi ušima kao što bi uvijek strignuo. Od tih vremena Bog nagrađuje vjerne, ali oni to obično ne saznaju.
Kako se na Golgoti ništa nije događalo, osim što je Krist visio na križu, kao što to čini već dvije tisuće godina, u bezbrojnim crkvama širom svijeta i na zidovima spavaćih soba stotina milijuna kršćana, Babukić je uzeo certifikat i počeo ga čitati.
Na dvanaest stranica finoga žućkastog papira formata A4, s vodenim žigom u obliku poljskoga grba na svakoj stranici, nekim elegantnim, izduženim slovima, na tri jezika, na poljskom, njemačkom i engleskom, pisalo je sve ono što eventualni kupac treba znati o “Đavolovoj nevjesti”.
Tako se zvao komad jantara, koji je 1928, u svojoj šumi iskopao Edmund Dzierzynski, a zatim ga prodao na tržnici u Lavovu židovskome trgovcu iz Lođa Benu Benjaminu Rudzikowskom za novac za koji se u to vrijeme mogla kupiti dvokatnica na glavnoj gradskoj ulici. Ben B. Rudzikowski je, godinu dana kasnije, prodao jantar Judi Ismaelowiczu, ali po dvostruko nižoj cijeni. Može se pretpostaviti da ga je samo neka nevolja ili iznenadna besparica na to mogla navesti.
Juda Ismaelowicz, po zanimanju urar, jantaru je nadjenuo ime “Đavolova nevjesta”. Kad god bi je preko noći ostavio u radnji, svi bi satovi, a uvijek ih je bilo barem stotinu i dvadeset, ujutro pokazali zakašnjenje od petnaest minuta. Zato je Juda jantaru nadjenuo takvo ime, misleći u početku da u “Đavolovoj nevjesti” postoji nešto, neki magnet, koji remeti časovnike u njihovu hodu. Ali uskoro je shvatio da se radi o nečemu puno ozbiljnijem: satovi su tačno mjerili vrijeme, onako kako je i teklo, ali vrijeme “Đavolove nevjeste”, koju ćemo od sada spominjati bez navodnika, da bismo se navikli na njezino ime, razlikovalo se od našega vremena, i svaki bi dan usporavalo za tačno četrdeset sedam minuta.
Juda Ismaelowicz imao je mladu ženu, Eglu, ljepoticu iz Lavova, i sedmoricu sinova iz prvoga braka. Njihova majka, Lajla Friedstein, umrla je nekoliko dana nakon što je rodila sedmo dijete, a Juda se oženio Eglom nakon što su sinovi već poodrasli i nakon što je s glave smaknuo golemu brigu njihova podizanja i poučavanja svim znanjima koje jedan Židov u Lođu treba imati. Mlada je žena ušla u Judinu kuću tačno mjesec dana nakon što je održana Bar micva za najmlađega sina.
Tako je započela sezona sreće Jude Ismaelowicza.
Potrajala bi sve do njegove smrti u dubokoj starosti, bude li sreće i dadne li svemoćni Bog, da jednoga jutra, na putu prema svojoj radnji, ispred zalagaonice Schwartz i sin, nije sreo Bena B. Rudzikowskog, koji je upravo donosio Đavolovu nevjestu da bi je založio.
– Moje divljenje nek’ je upućeno vama, dragi Rudzikowski! – rastapao se Juda, tražeći načina da zagrli znanca, od sebe dvostruko većeg i krupnijeg.
– Ah, to si ti Ismaelowiczu… – zvučao je razočarano.
– Što vas navede, presvijetli, da nailazite u naš dio grada?
Rudzikowski je nastojao izmaknuti urarovom oduševljenju, a onda ga je na čas razjarila i ta riječ – presvijetli – kojoj Ismaelowicz očito nije znao značenja, nego ju je, valjda, čuo od neke svoje katoličke mušterije, ali umjesto da podvikne na njega, najednom se predomislio i prepustio se Judinom plitkom zagrljaju.
– Kriza, Ismaelowiczu, nastupila je velika ekonomska kriza, a ja sam joj, očito, prva žrtva u Lođu. Moram založiti dragocjenosti, da bih se izvukao. Evo, ovaj iznimno vrijedni komad jantara, koji sam naslijedio od svoga pradjeda, rabina Mozesa. Moram se od njega na neko vrijeme rastati.
– Koliko? – upita Juda.
– Šta koliko? – Rudzikowski je glumio naivnost.
– Koliko ćete dobiti od Schwartza?
– Pedeset.
– Nudim sto pedeset da mi ga prodate.
I tako je Ben B. Rudzikowski Judi Ismaelowiczu prodao jantar po dvostruko nižoj cijeni od one koju je platio Dzierzynskom, ali šest puta skuplje nego što se nadao da će dobiti u zalagaonici. Ne bi on od Schwartza tražio pedeset, to je samo tako izvalio, ne bi li Judu potjerao od sebe, nego bi iskao samo dvadeset pet, ali sada je, odlazeći, bio bijesan što jantar nije zacijenio barem onoliko koliko je platio Dzierzynskom, premda se od budale moglo dobiti i više…
Juda Ismaelowicz nije kupovao jantar, nego nešto što je pripadalo rabinu Mozesu. Marljiv i darovit urar, otac sedmorice zdravih sinova i muž lavovske ljepotice imao je sve, osim dobrog porijekla. A sada će, eto, i to dobiti.
Povjerovao je i platio i tu laž trgovca Rudzikowskog.
Da je samo znao kako ovaj jantar ima jednaka veze s rabinom Mozesom kao i s kraljicom od Sabe, Juda Ismaelowicz lako bi prebolio novce kojima se mogla kupiti jednokatnica u glavnoj ulici, pa bi jantar dalje preprodao za dvostruko nižu cijenu, ili bi ga, ukoliko ne naiđe kupac, probacio kroz rešetku prvoga kanalizacijskog šahta, jer je Judi njegova sreća bila važnija od izgubljenog novca. Ali porijeklo i ugled? Porijeklo i ugled bili su važniji od svake životne sreće, pa kada je shvatio što je Đavolova nevjesta i da će mu se zbog nje događati kojekakve nesreće u životu, Juda je odlučio istrajati. Nije mala stvar posjedovati dragocjenost koja je pripadala slavnome rabinu Mozesu. Stavio ju je na počasno mjesto u svojoj radnji, na policu koja mu je stajala malo iznad glave, među najljepše primjerke zidnih satova, koje je sakupljao otkako je, prije pedesetak godina, od urarskoga kalfe postao mladi majstor.
Svakoga jutra, Juda Ismaelowicz bi za petnaest minuta pomicao vrijeme na svim svojim satovima. Bilo ih je toliko da bi dugo potrajao taj jutarnji posao, i stvorio bi se red nestrpljivih mušterija. Mnogi bi i otišli prije nego što dođu na red: je li zato što ne bi imali strpljenja ili zato što bi posumnjali u znanje i vještinu urara kojem kasne ama baš svi satovi u radnji, to nam, zapravo, i nije poznato.
Juda je pomislio da su kazna i nesreća u svakojutrašnjem gubitku vremena, a zatim i u gubitku mušterija. I nije mu se kazna učinila teškom. Izgubljene mušterije ne mogu se mjeriti ugledom rabina Mozesa, o čijim znanjima i čudesima koja je za života izazvao Juda nije ništa znao, ali mora da su znanja bila velika, a čuda ljudskoj pameti još neshvatljiva, kad se Rudzikowski tako teško odvojio od njegova jantara, bez obzira na to što je i njemu, kao i Judi, Đavolova nevjesta priređivala sitne nesreće.
Babukić se tako zadubio u proučavanje certifikata, i uživio u nesretnu sudbinu židovskoga urara Jude Ismaelowicza, da je zaboravio na mravlji skup navrh zemičke. Sjetio ga se tek kada je stjuardesa još jednom pokušala da mu oduzme nepojedeno pecivo.
– Učinite li to još jednom, kunem vam se Blaženom Djevicom Marijom da ću vas prijaviti vašoj upravi! – odbrusio je tiho, ali dovoljno razumljivo, glasom huligana iz Kazimierza.
Poljakinja se uznemirila na spomen blažene bogomajke. Zrakoplov je zadrhtao sred nebesa, kao duša teškog bolesnika koja će svakoga časa prhnuti van tijela, putnici su se na trenutak uznemirili, stjuardesa je premrla od straha, pa pobjegla prema pilotskoj kabini. Sve se ubrzo smirilo, avion je prošao predio zračnih turbulencija, i svi će, osim nje, ubrzo i zaboraviti na tu sitnu i bezazlenu nezgodu. Ona će, međutim, recimo i to da se zove Danuta Lato, i bliža je rođaka nekada slavnog nogometaša, upamtiti gnjev Božji, i bit će Bogu zahvalna što je sve ostalo samo na upozorenju.
I pravit će se do kraja leta da našega Babukića nema u avionu. To će i njemu biti po volji, ako išta i primijeti.
Isus Krist, Bogomrav
Vjetrogonja Babukić i njegovo doba; Glava peta
Glatko, neobraslo brdo usred sive pustinje. Izdaleka gledano podsjeća na golu ljudsku lubanju, koja je isplivala iz pješčanog beskraja. Dokle god pogled seže, nigdje žive duše, niti što leti, gmiže, trči, samo razvučena kolona, dvadesetero njih, sporo se, stopu pred stopu, penju uz golo brdo. Na čelu ispijen, krupnook stranac, oznojen, zarastao, smrdljiv, za sobom vuče tešku, od sebe skoro dvostruko veću drvenu konstrukciju, načinjenu od dviju greda. Kraća je pri vrhu prikovana uz dužu, tako da čini slovo T, i mučenik je ramenom odguruje, koža mu je već zguljena, i sve je manje u njemu snage. Prate ga dvojica, i povremeno ga šibaju bičevima, načinjenim od upletene životinjske kože. On jaukne, ali glas kao da mu proguta jara, koja je pritisnula sivu pustinju i golo, zlatnosmeđe brdo, nalik goloj ljudskoj lubanji.
Nitko od dvadesetero njih ne nosi kantu s gašenom ružičastom, ili s marđentom, kako tu boju nazivaju dizajneri kazališnih plakata, što u gledatelja izazove zbunjenost. Jer da je tu kanta s bojom i četke, znalo bi se što ova ceremonija znači: to radnici kreću da na vrhu golog brda pobodu reklamni znak, reklamno T, njemačkoga teleoperatera, koje će se vidjeti s kraja na kraj pustinje, a možda i iz dalekih gradova, čijih imena ne znamo, jer ne znamo u kojoj smo ovo zemlji i koja je ovo pustinja.
Ostaje nam da zamišljamo, dok se trudimo ostati neprimijećeni, kamo se i zašto kolona zaputila.
Krupnooki posrće i pada, neki ga pokušavaju dići, ali ona dvojica su jedva dočekali i bijesno razmahuju bičevima. Udaraju ga po leđima i ramenima, i njega i starijeg muškarca, visokoga i koščatog, koji nije iz kolone, nego je odnekud slučajno naišao, i on se pokušava zaštititi rukama.
Nešto im govori, ali opet se ništa ne čuje. Pognutom glavom i širokim kretnjama, kao da kaže: nemojte, braćo moja, ako Boga znate, milosti imajte za nesretnika! Ili nešto drugo kazuje, nikako ne možemo biti sigurni.
A njih dvojica udaraju, svaki sa svoje strane, i ne prestaju. Bičuju starca i krupnookog. Mladić leži u zlatno smeđoj prašini, skoro da je na izdisaju, i stari ga svojim tijelom pokušava zaštititi, nemojte, ljudi, i on je nečije dijete! pa prima udarce njemu namijenjene.
Ali kad to izgovori, ili nam se učini da je baš to izgovorio, jer nam odnekud, kao iz neke bajke, koja nam je pročitana dok smo kao djeca ležali u vrućici zaušnjaka, stižu baš te riječi, što ih guše ljetna jara i pustoš gole gore, dvojica divljih i oholih sprovodnika prestaju razmahivati bičevima. Ponestaje im snage, teturaju i posrću, jednome ispada bič iz ruke…
Što ih je, najednom, učinilo tako slabim? Sunčanica, otrov…
Ne, oni to glavinjaju od smijeha. Čuj samo stare budale: i on je nečije dijete! Tako starac za razbojnika veli! Dreči jedan, i sreća ga, potom, obuzima silna, sreća i iznenadna velikodušnost, pa ponudi starcu da spašava dušu tako što će odmijeniti mladića. I sad on prema vrhu brda poteže to drveno slovo T…
Babukić zbunjeno zuri u zemičku, uz koju se neočekivano sporo, kao da su omamljeni insekticidom, kreće kolona sitnih crvenih mrava. Zemičku je, onako golu, bez salvete, spustio na plastični stolić pred sobom. U tom je trenutku bio bijesan, jer će zemička, izgleda, biti jedino posluženje na letu prema Varšavi.
– Eh, kako se nekada jelo u poljskim avionima! – rekao je poslovni čovjek u kariranom kaputiću, koji je sjedio do njega.
Babukić se nije mogao sjetiti što se nekada jelo u poljskim avionima, ali je svejedno bio ljut. Pa zar samo zemička? Jednoga će se dana zbog globalne štednje i recesije po avionima umirati od gladi. Kao nekad u Eritreji. Ustvari, bit će siti samo oni koji imaju novca. Ili koji su spremni da se ponize i nadoplaćuju nešto što su već platili i što otkad je svijeta ulazi u cijenu avionske karte…
A onda je ugledao mrave.
Što se to dogodilo, kakva je higijena u zrakoplovu, ako svud uokolo, na nekoliko hiljada stopa iznad zemlje, gmižu kukci? Htio je pozvati stjuardesu i protestirati zbog mrava, jer tamo gdje je mrava mora da je i žohara i bubašvaba, kad li ga je presjekao prizor pred njegovim očima.
To uz Golgotu, ovoga časa kao i prije dvije tisuće godina, sprovode Isusa da ga raspnu.
U času iz njega iščili silna šarlatanska energija, smiriše mu se u glavi svi znani jezici, i sa svakim jezikom po jedna njegova narav, i nekontrolirano mu potekoše suze.
Nije jecao, nije bio u grču, samo su mu niz obraze tekle suze ganuća.
Žalio je žilavog starca koji je vukao križ prema vrhu zemičke.
Žalio je krupnookoga Isusa, dok je za njim posrtao.
Žalio je svakog od dvadesetero mrava, koji su se po jari ljetnoga dana uspinjali na Golgotu, a da nisu znali da je to Golgota, i nisu znali da sprovode Sina Božjeg, koji iskupljuje sve njihove mravlje grijehe, Isus Krist, Bogomrav, ispašta za sve njih, i događa se nešto što se zbilo već tisuću hiljada puta, i što se zbiva svakodnevno, i ponavlja se tako da uvijek biva prvi put.
– Gospodine, je li vam dobro? – zabrinuto se nad njega nadvila poljska stjuardesa.
Odmahnuo je, a zatim dlanom pokrio zemičku, da sakrije mrave.
– Hoćete li da odnesem pecivo? – pitala je.
Šake je sklopio nad zemičkom i uplašeno viknuo:
– Ne dam!
Djevojka se naglo uspravila, kao da će ju bijesni putnik ugristi za nos. Pa je bez riječi otišla, odlučna da ga ignorira i izbjegava sve do kraja leta.
U času kada su dvojica zgrabili krupnookoga za ruku i prislonili mu dlan uz gredu, a golemi je vojnik velike glave i sjajnog preplanulog tjemena zamahnuo drvenim čekićem, da udari po željeznom klinu, nebo se iznenada zamračilo. Na zemlju je popadala tama, nadvila se mrkla noć, bez ijedne zvijezde, ledena kao usred zime. Popadaše svi okolo križa, jedni sklopiše ruke prema nebu, drugi padoše ničice i utisnuše čela u prašinu. Ni glasa, ni misli na golom brdu ne bi. Samo strah i nemušta molitva, čije riječi, i da se mogu čuti, nitko ne razumije, osim dragoga Boga, čija je memorija silna tako da pamti svaku ljudsku patnju.
Kada je bio siguran da se stjuardesa odmaknula i da mu neće oteti zemičku, Babukić je rasklopio dlanove i vratio se mravljoj povorci. Mravi se nisu micali, kao da su iznenada pocrkali, netko ih je poprskao Pipsom, i više to nije bila povorka koja je pošla da raspinje Krista. Sve mu se to pričinilo, umislio je, na tren je sišao s uma, to je zato što su ga ljuti njemački policajci udarali po glavi, tužit će ih Babukić, tražiti odštetu…
Onda se, čas zatim, kolona nastavila uspinjati prema vrhu zemičke. Odustali su od namjere da krupnookoga prikuju na križ, na slavno Telecomovo T, i krenuli su dalje. Opet je Šimun, stari mrav, zamijenio Ješuu i vukao tešku hrastovu konstrukciju, a dvojica su redarstvenika razmahivali bičevima, upletenim od lako štavljene svinjske kože.
Ali kada je Babukić bolje pogledao, vidio je da to i nisu redarstvenici, nego snažni, mišićavi mladići u kožnim motociklističkim odijelima, turisti iz dalekih prekomorskih zemalja. Uspon na ćelavo brdo očito je dio nekakva turističkog aranžmana.
Odvratno, pomislio je Babukić i uzdahnuo, baš odvratno.
Prvi put otkad ga znamo, naš se Babukić sramio samoga sebe i onoga što mu se učinilo da vidi.
Ali kratko, i već je zaboravio, uzbuđen zbog onoga što se dalje zbivalo, dok se kolona, na čelu sa Šimunom križonošom i Isusom, pela prema vrhu gologa brda, kojega davno jednom nazvaše Lubanjom, Golgotom.
Uto, niz zrakoplov su, negdje iz dubine, od pilotske kabine, krenula kolica s bescarinskom robom. Jedna ih je stjuardesa gurala, a druga je išla ispred, nudeći putnicima robu: mirise i zlato, oštra alkoholna pića, poljsku vodku i škotski viski, skupe američke cigarete, na kojima uz naziv proizvoda, ispisan najsuvremenijim dizajnerskim krasnopisom, stoje prijeteće poruke i slike poluraspadnutih ljudskih organa, uništenih godinama pušenja upravo tih cigareta. I naravno jantar, skupocjeni poljski, litvanski, ruski jantar, baltički jantar, začet prije nekoliko desetina tisuća godina, u toj velikoj i šumovitoj pokrajini, u galicijskim močvarama i ravnicama, prije nego što su se doselili svi ti ljudi, prije nego što se čuo šum stotinu babilonskih jezika, i među njima štropot i uzdah onoga jednog, izabranog jezika luda i mudraca, iskvaren od čestih šala, religijske opijenosti i plača, sveti jezik jidiš, koji naš Babukić ne poznaje, jer još nikoga na svojim letovima nije sreo tko govori jidiš, prije nego što se ijedan narod, ijedan svoga porijekla svjestan ljudski stvor naselio u Galiciju, s visokih sjenovitih četinara kapala je smola i kamenila se u jantarna tijela, u nizove prozirnih kaleidoskopskih okna, kroz koja će zatim proći historija europskoga istoka, milijuni unesrećenih ljudi, nestali narodi.
Nudile su njih dvije jantar, ali nitko ga nije kupovao.
Jedan je sijedi muškarac, lavlje grive, kupio dvije šteke camela i bocu vodke. Onaj preko puta njega, mlad i ćosav, sa zlokobnim tragom Caposijevog sarkoma na lijevoj ruci, kupio je Chanel 5.
Što li će njemu Chanel 5, pomisli Babukić.
Mladić ima sidu, Caposijev sarkom se može vidjeti još samo kod zapuštenih oblika HIV-a, negdje duboko u istočnoeuropskoj provinciji, u Moldaviji ili Ukrajini, ali otkud u avionu, na liniji Frankfurt – Varšava? Nije znao, i nije sad imao vremena da se raspituje, jer su se dolje, na stoliću ispred njega, događali zvjezdani trenuci čovječanstva. Je li to čovječanstvo? Je li sve što dragi Bog zamisli kao otkup grijeha i žrtvu sina svog jedinca čovječanstvo? O tome Babukić nije umio da razmišlja.
Znao je da nema previše vremena, ali i dalje je gledao hoće li još netko štogod kupiti? I hoće li itko kupovati jantar?
Dok je tako zurio, čas u stjuardese i kolica s bescarinskom robom, čas u mladića gole, neobrasle glave, s tragom Caposijevog sarkoma na podlaktici, Babukić nije ni primijetio što se događalo na golom brdu, usred sive pustinje.
Raspeti Isus uzdignut je na drvenome križu iznad brda i pustinje.
Bože moj, Bože moj, i ti si me ostavio, pomisli krupnooki lijepi mrav, a muka njegova bješe golema. Ali drugim dijelom svoje svijesti, jer ni mravlja svijest nije iz jednoga dijela i sva cijela, iznenadi se: kakav pogled, nikada ovoga ne vidjeh! Velik li je, Bože, svijet koji si u svojoj svemoći stvorio, kada se gleda s visine križa. Ima li načina da se Sin Tvoj na tu visinu ispne, a da pritom ne bude razapet?
A onda opet samo muka, bol i žeđ: Bože moj, Bože moj, i ti si me ostavio! I u toj muci, opet: da me ne prikovaše na ovaj križ, ja ne bih, Bože, ni znao koliko je velik svijet i kako je široka Tvoja pustinja. Kraja joj se ni s jedne strane ne vidi, kada se s Golgote gleda. Pustinja ljudskog srca. (Jer i mrav misli da je čovjek.)
Pomicao je očima s jedne na drugu stranu, kao da nekoga vreba, ali spasa niotkud.
Babukić izvadi novčanik i pruži stjuardesi novčanicu od sto eura.
Ona zavuče ruku u aluminijsko grotlo kolica, osvijetli je ljubičastim svjetlom, i tako provjeri je li novčanica krivotvorena. Potom se nasmiješila i pružila mu srebrni pladanj sa stotinjak komada jantara, različite veličine i boje.
– Ovoga ću! – reče Babukić, i pokaza jedan blijedožuti primjerak, u kojem se kupao crni kukac.
Ustvari, nije to bio bog zna kakav kukac, nego obična kućna muha, ili njezina davna pramajka, na koju je u trenutku dok je u vreli ljetni dan dokono trljala nožice, kao da unucima plete čarape za zimu, kapnula krupna kap smole, i zaustavila je tako u vremenu. Dogodilo se to prije dvadeset tisuća godina. Babukić je i to znao, smola je progutala dokonu muhu prije tačno 20.458 godina, 189 dana i 17 sati.
– Žao mi je – uzvratila je stjuardesa – to je iznimno vrijedan primjerak. Košta 240 eura.
Babukić uze natrag svoju novčanicu, a zatim iz stražnjeg džepa hlača izvadi nekoliko puta ispresavijanu, za crne dane sakrivenu, banknotu od petsto eura.
– Ali… – uspaniči se djevojka.
– Nema više ali! – dreknu on, glasom kakvoga huligana iz krakovskoga Kazimierza s početka sedamdesetih.
– Ali nemam sitnih…
– Nađite ih, mlada damo gdje god znate! – reče i pokuša da s pladnja otkine jantar koji je namjerio kupiti, ali svaki je komad bio pričvršćen na neki zagonetan način, kao metal magnetom, i nije bilo sile koja bi ga otrgnula.
– Samo polako gospodine – uozbilji se stjuardesa – ništa nećete postići golom brutalnom silom.
Možda se Babukić ne bi ni obazreo na to što je rekla, ne bi je ni čuo, da nije izgovorila tu riječ. Brutalno, brutalno, brutalno… Kada ta lijepa plavokosa žena, kasnih tridesetih ili ranih četrdesetih, izgovori riječ brutalno, to skoro zvuči kao prijetnja.
– Možete dobiti svoj jantar, rasitnit ću vaših petsto eura, sve ćemo učiniti da se što bolje osjećate dok ste u našem zrakoplovu, ali morat ćete biti strpljivi. I naravno, potpisat ćete certifikat.
– Kakav certifikat?
– Ovaj komad jantara je od posebnoga značaja. Spomenik je kulture. Potpisom garantirate da ga nećete dalje preprodavati, da ćete ga čuvati na za to propisanom mjestu, da ga nećete nositi na putovanja, nego ćete ga čuvati u bankovnom sefu. I još neke sitnice, sve vam tu piše. Pažljivo pročitajte, a ja ću se vratiti za desetak minuta.
Krupnooki na križu bezglasno je cvilio, dok su mu se niz lice slijevale suze. Zraka sunca, koja je, u času kada je pilot manevrirao iznad južne Šlezije, iznenada sinula kroz prozor zrakoplova, prelomila se u suzi nesretnog mrava kao u savršenoj kristalnoj leći, pala na rukav Šimuna Cirenca i progorjela ga kao da je na rukav pao žar cigarete. Kada se sutradan Šimun vrati kući, i pokuša ženi objasniti kako je usput izgubio magarca – životinja je nekamo odlutala dok je on zamjenjivao nesretnika i vukao njegov križ prema vrhu Golgote – ona će zbunjena šutjeti i mahinalno, ništa ne misleći, malim prstom lijeve ruke proširivati rupicu na njegovu rukavu. Oboje će zabrinuto čekati da im se vrati njihov magarac, i nikad neće doznati da su ušli u povijest čovječanstva i u Babukićevu priču. A neće znati ni to da su njihova vjernog Sivca na rubu pustinje rastrgnuli bijesni psi. Presreli su ga dok je kaskao prema svome domu. Bog će zbog njihove vjernosti i požrtvovnosti nagraditi Šimuna i ženu mu, tako što će im poslati drugoga magarca. Ali on se nimalo neće razlikovati od njihova Sivca, tako da neće ni znati da to nije Sivac, niti da ih je Bog nagradio. Samo će se ponekad, u ranu zoru, kada ga povede u pustinju prema gradu, i kada mu kaže – e, brate moj, jedini! – Šimun Cirenac začuditi što ga Sivac najednom ne razumije i ne strigne na te riječi ušima kao što bi uvijek strignuo. Od tih vremena Bog nagrađuje vjerne, ali oni to obično ne saznaju.
Kako se na Golgoti ništa nije događalo, osim što je Krist visio na križu, kao što to čini već dvije tisuće godina, u bezbrojnim crkvama širom svijeta i na zidovima spavaćih soba stotina milijuna kršćana, Babukić je uzeo certifikat i počeo ga čitati.
Na dvanaest stranica finoga žućkastog papira formata A4, s vodenim žigom u obliku poljskoga grba na svakoj stranici, nekim elegantnim, izduženim slovima, na tri jezika, na poljskom, njemačkom i engleskom, pisalo je sve ono što eventualni kupac treba znati o “Đavolovoj nevjesti”.
Tako se zvao komad jantara, koji je 1928, u svojoj šumi iskopao Edmund Dzierzynski, a zatim ga prodao na tržnici u Lavovu židovskome trgovcu iz Lođa Benu Benjaminu Rudzikowskom za novac za koji se u to vrijeme mogla kupiti dvokatnica na glavnoj gradskoj ulici. Ben B. Rudzikowski je, godinu dana kasnije, prodao jantar Judi Ismaelowiczu, ali po dvostruko nižoj cijeni. Može se pretpostaviti da ga je samo neka nevolja ili iznenadna besparica na to mogla navesti.
Juda Ismaelowicz, po zanimanju urar, jantaru je nadjenuo ime “Đavolova nevjesta”. Kad god bi je preko noći ostavio u radnji, svi bi satovi, a uvijek ih je bilo barem stotinu i dvadeset, ujutro pokazali zakašnjenje od petnaest minuta. Zato je Juda jantaru nadjenuo takvo ime, misleći u početku da u “Đavolovoj nevjesti” postoji nešto, neki magnet, koji remeti časovnike u njihovu hodu. Ali uskoro je shvatio da se radi o nečemu puno ozbiljnijem: satovi su tačno mjerili vrijeme, onako kako je i teklo, ali vrijeme “Đavolove nevjeste”, koju ćemo od sada spominjati bez navodnika, da bismo se navikli na njezino ime, razlikovalo se od našega vremena, i svaki bi dan usporavalo za tačno četrdeset sedam minuta.
Juda Ismaelowicz imao je mladu ženu, Eglu, ljepoticu iz Lavova, i sedmoricu sinova iz prvoga braka. Njihova majka, Lajla Friedstein, umrla je nekoliko dana nakon što je rodila sedmo dijete, a Juda se oženio Eglom nakon što su sinovi već poodrasli i nakon što je s glave smaknuo golemu brigu njihova podizanja i poučavanja svim znanjima koje jedan Židov u Lođu treba imati. Mlada je žena ušla u Judinu kuću tačno mjesec dana nakon što je održana Bar micva za najmlađega sina.
Tako je započela sezona sreće Jude Ismaelowicza.
Potrajala bi sve do njegove smrti u dubokoj starosti, bude li sreće i dadne li svemoćni Bog, da jednoga jutra, na putu prema svojoj radnji, ispred zalagaonice Schwartz i sin, nije sreo Bena B. Rudzikowskog, koji je upravo donosio Đavolovu nevjestu da bi je založio.
– Moje divljenje nek’ je upućeno vama, dragi Rudzikowski! – rastapao se Juda, tražeći načina da zagrli znanca, od sebe dvostruko većeg i krupnijeg.
– Ah, to si ti Ismaelowiczu… – zvučao je razočarano.
– Što vas navede, presvijetli, da nailazite u naš dio grada?
Rudzikowski je nastojao izmaknuti urarovom oduševljenju, a onda ga je na čas razjarila i ta riječ – presvijetli – kojoj Ismaelowicz očito nije znao značenja, nego ju je, valjda, čuo od neke svoje katoličke mušterije, ali umjesto da podvikne na njega, najednom se predomislio i prepustio se Judinom plitkom zagrljaju.
– Kriza, Ismaelowiczu, nastupila je velika ekonomska kriza, a ja sam joj, očito, prva žrtva u Lođu. Moram založiti dragocjenosti, da bih se izvukao. Evo, ovaj iznimno vrijedni komad jantara, koji sam naslijedio od svoga pradjeda, rabina Mozesa. Moram se od njega na neko vrijeme rastati.
– Koliko? – upita Juda.
– Šta koliko? – Rudzikowski je glumio naivnost.
– Koliko ćete dobiti od Schwartza?
– Pedeset.
– Nudim sto pedeset da mi ga prodate.
I tako je Ben B. Rudzikowski Judi Ismaelowiczu prodao jantar po dvostruko nižoj cijeni od one koju je platio Dzierzynskom, ali šest puta skuplje nego što se nadao da će dobiti u zalagaonici. Ne bi on od Schwartza tražio pedeset, to je samo tako izvalio, ne bi li Judu potjerao od sebe, nego bi iskao samo dvadeset pet, ali sada je, odlazeći, bio bijesan što jantar nije zacijenio barem onoliko koliko je platio Dzierzynskom, premda se od budale moglo dobiti i više…
Juda Ismaelowicz nije kupovao jantar, nego nešto što je pripadalo rabinu Mozesu. Marljiv i darovit urar, otac sedmorice zdravih sinova i muž lavovske ljepotice imao je sve, osim dobrog porijekla. A sada će, eto, i to dobiti.
Povjerovao je i platio i tu laž trgovca Rudzikowskog.
Da je samo znao kako ovaj jantar ima jednaka veze s rabinom Mozesom kao i s kraljicom od Sabe, Juda Ismaelowicz lako bi prebolio novce kojima se mogla kupiti jednokatnica u glavnoj ulici, pa bi jantar dalje preprodao za dvostruko nižu cijenu, ili bi ga, ukoliko ne naiđe kupac, probacio kroz rešetku prvoga kanalizacijskog šahta, jer je Judi njegova sreća bila važnija od izgubljenog novca. Ali porijeklo i ugled? Porijeklo i ugled bili su važniji od svake životne sreće, pa kada je shvatio što je Đavolova nevjesta i da će mu se zbog nje događati kojekakve nesreće u životu, Juda je odlučio istrajati. Nije mala stvar posjedovati dragocjenost koja je pripadala slavnome rabinu Mozesu. Stavio ju je na počasno mjesto u svojoj radnji, na policu koja mu je stajala malo iznad glave, među najljepše primjerke zidnih satova, koje je sakupljao otkako je, prije pedesetak godina, od urarskoga kalfe postao mladi majstor.
Svakoga jutra, Juda Ismaelowicz bi za petnaest minuta pomicao vrijeme na svim svojim satovima. Bilo ih je toliko da bi dugo potrajao taj jutarnji posao, i stvorio bi se red nestrpljivih mušterija. Mnogi bi i otišli prije nego što dođu na red: je li zato što ne bi imali strpljenja ili zato što bi posumnjali u znanje i vještinu urara kojem kasne ama baš svi satovi u radnji, to nam, zapravo, i nije poznato.
Juda je pomislio da su kazna i nesreća u svakojutrašnjem gubitku vremena, a zatim i u gubitku mušterija. I nije mu se kazna učinila teškom. Izgubljene mušterije ne mogu se mjeriti ugledom rabina Mozesa, o čijim znanjima i čudesima koja je za života izazvao Juda nije ništa znao, ali mora da su znanja bila velika, a čuda ljudskoj pameti još neshvatljiva, kad se Rudzikowski tako teško odvojio od njegova jantara, bez obzira na to što je i njemu, kao i Judi, Đavolova nevjesta priređivala sitne nesreće.
Babukić se tako zadubio u proučavanje certifikata, i uživio u nesretnu sudbinu židovskoga urara Jude Ismaelowicza, da je zaboravio na mravlji skup navrh zemičke. Sjetio ga se tek kada je stjuardesa još jednom pokušala da mu oduzme nepojedeno pecivo.
– Učinite li to još jednom, kunem vam se Blaženom Djevicom Marijom da ću vas prijaviti vašoj upravi! – odbrusio je tiho, ali dovoljno razumljivo, glasom huligana iz Kazimierza.
Poljakinja se uznemirila na spomen blažene bogomajke. Zrakoplov je zadrhtao sred nebesa, kao duša teškog bolesnika koja će svakoga časa prhnuti van tijela, putnici su se na trenutak uznemirili, stjuardesa je premrla od straha, pa pobjegla prema pilotskoj kabini. Sve se ubrzo smirilo, avion je prošao predio zračnih turbulencija, i svi će, osim nje, ubrzo i zaboraviti na tu sitnu i bezazlenu nezgodu. Ona će, međutim, recimo i to da se zove Danuta Lato, i bliža je rođaka nekada slavnog nogometaša, upamtiti gnjev Božji, i bit će Bogu zahvalna što je sve ostalo samo na upozorenju.
I pravit će se do kraja leta da našega Babukića nema u avionu. To će i njemu biti po volji, ako išta i primijeti.