Osim što je na septembarskim koncertima, prije svega kao pjevač, oduševio Sarajlije i Tuzlake, bard našeg glumišta Rade Šerbedžija svojim likom ostat će do kraja ove godine prisutan na desetine džambo plakata u Bosni i Hercegovini, posebno na ulazu i u centru Kiseljaka. Na tim plakatama, dosta ozbiljnog izraza lica i sa šeširom na glavi, sa čašom mineralne vode u lijevoj ruci (zna se – sarajevski kiseljak) nazdravlja stanovništvu, a s desne strane velika boca kiseljaka ispod koje piše: “120 godina tradicije”. Tako, ali i spotovima u medijima “Sarajevski kiseljak”, u vlasništvu hrvatskog tajkuna Ivice Todorića, koji je firmu kupio prvih godina ovog milenija, obavještava pučanstvo o svom velikom jubileju, koji neće biti službeno obilježen nikakvom manifestacijom. Održavanje svečanosti bilo je planirano u jesen ove godine, pod ličnim rukovodstvom njegovog vlasnika Todorića, ali se od toga odustalo zbog ukupnih političkih odnosa u Bosni i Hercegovini oko formiranja Vijeća ministara, te se ne zna koga od najviših (političkih) dužnosnika bi zapravo trebalo pozvati na tu svečanost.
Stotinudvadeset godina je veliki i važan jubilej za ovu bosanskohercegovačku firmu koja u ovim kriznim vremenima, po gotovo svim parametrima (prihodu, dobiti, broju zaposlenih, učešću u bruto-društvenom proizvodu općine) drži u životu Kiseljak, koji već nekoliko godina tavori u tranzicijskom bh. ambijentu i još uvijek sa aktuelnom aparthejdskom krilaticom i stvarnošću “dvije škole pod istim krovom”. Jubilej je po godinama duži i od same starosti Kiseljaka, jer mineralna voda se ovdje zvanično pojavila još prije nego je utemeljen grad (krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, kada niču dvije značajne institucije: crkva i osnovna škola). Godina 1891. kao rođendan firme čija voda, to prirodno čudotvorno blago, koje ne okrepljuje samo duh i tijelo nego i liječi duže od jednog stoljeća i bolesne i zdrave, uzeta je, eto, za datum nastanka firme koja je nadživjela i tursko, pa austrougarsko doba i socijalističku Titovu državu i evo uspješno kroči evropskim tržištem u državi (ako je uistinu to) Bosni i Hercegovini. A te, početne godine, kada se u historiografiji spominje “ekši su” (što na turskom jeziku znači mineralna voda), ovaj prirodni dar u vidu proizvoda prvi put izvezen je u Indiju.
Mada je prošao i period takozvane Herceg-Bosne (1992-1995), kiseljak je bio i ostao – valjda zbog stoljetnog imidža – uvijek sarajevski, a nikad kiseljačka mineralna, hrvatska ili nekakve drugačije (nacionalne) odrednice.
Na osnovu historijskih dokumenata pouzdano se zna da je vrelo postojalo i ranije, u periodu Turske uprave Bosnom. Još 1864. godine turski pisac i državnik Ahmed Dževdet zabilježio je da se u Kiseljaku mogu vidjeti “Bošnjaci u čalmama i dugim fesovima, popovi u raznim mantijama i Austrijanci u šeširima kako u ruci drže malu bakrenu čašu i piju kiselu vodu”. Kasnije će ondašnji austrijski konzul u Sarajevo Otto Blou pisati: “Kisela voda se izvozi u Dalmaciju i Štajersku. U Kiseljaku se spravlja veoma ukusan kruh s kiselom vodom (kiseljačke pogače)”. Mineralnoj iz Kiseljaka boem Tin Ujević posvetio je ove stihove: “Ko je bio veseljak / pa pio vino / neka pije kiseljak / ozdravit će fino.”
Ličnost koja je najduže i najznačajnije obilježila “Sarajevski kiseljak” bez sumnje je akademik Josip Bać, hidrogeolog koji je gotovo pola jubilarnih godina ove firme posvetio predanom istraživanju i otkrivanju izvorišta ove vrste vode, ne samo u Kiseljaku nego i širom bivše Juge, o čemu, uz ostalo, svjedoče mnoga vrela iznad kojih je zapisano njegovo ime: Slano kod Dubrovnika, Rogaška Slatina, Bihać, Olovo, Tešanj, Zvornik i druga mjesta. Bać je svojim naučnim i praktičnim radovima na terenu mnoge gradove opskrbio vodom, inicirao otvaranje lječiliša u kojima se pacijenti rehabilituju pijenjem mineralne ili banjanjem u termalnoj vodi itd.
Rođen u Prijedoru na samom početku 20. stoljeća – veoma brzo se sa roditeljima seli u Sarajevo, a kasnije u Beču završava Studij za građevinskog inženjera hidrotehničkog smjera, te potom radi u Generalnoj direkciji voda u Sarajevu, zatim u Oblasnom hidrotehničkom birou i Građevinskom fakultetu u Sarajevu – uspijevao je da svojim predanim radom i neumornim istraživanjima voda “ugasi žeđ” u mnogim krajevima bivše države, a višedecenijskim radom u Kiseljaku da obogati i uveća tamošnja vrela. U dokumentima je ostalo zapisano da je 1949. i 1950. godine u Kiseljaku, uz pomoć metode dubinskog bušenja, kaptažnim radovima pronašao novi izvor kisele vode veoma velike izdašnosti te tako gradu dugoročno obezbijedio jednu sigurnu privrednu granu da na njoj zasniva svoju sadašnjost i budućnost. Njegova zasluga je što su kasnije izgrađeni, ne samo u Kiseljaku, mnogi banjsko-rekreativni centri, zdravstveni i turistički objekti u BiH, od kojih mnogi i danas rade sa znatno većim kapacitetima od prvobitnih. Baćev veliki doprinos razvoju mineralnih i termalnih voda priznaju i njegove kolege koje pišu da je ovaj hidrogeolog “prilazio rješavanju problema kompleksno, povezujući hidrološke i geološke elemente pojedinih izvorišnih područa s hidrauličkim elementima”, te da je bio veliki znalac i specijalista za zahvate više vrsta voda.
Pokojni Bać je objavio i stotinjak naučnih radova iz ove oblasti ističući u njima, poput većine erudita, svoje vrsno znanje. Uostalom, od osamdesetak godina, koliko je živio, šezdesetak je posvetio općedruštvenom i korisnom radu, ostavljajući iza sebe podosta neprocjenjivih djela generacijama koje dolaze, za šta je primio i najveća društvena priznanja. Da nije bilo ovog hidrogeologa, pitanje je bi li “Sarajevski kiseljak” sa ovako impozantnim dometima (35 miliona litara godišnje produkcije i netodobiti od oko 7,7 miliona KM) dočekao ovu jubilarnu godinu. A sve to, izgleda, nije bilo dovoljno da ga se u ovoj jubilarnoj godini sjete i odaju mu, bar simbolično, priznanje uposlenici kompanije koji uveliko ubiru plodove Baćevog otkrića, znanja i inventivnosti.
Mada je uobičajno da zbog svoje popularnosti i prepoznatljivosti lika estradne zvijezde promovišu kvalitetne proizvode, ipak mi se čini da je na džambo plakatu “Sarajevskog kiseljaka” prikladnije (pa i pravednije) bilo da sa čašom u ruci potrošačima nazdravlja hidrogeolog Josip Bać, koji je u povijesti ove kompanije ostavio neizbrisiv trag, mada time ne želim umanjiti ni veličinu, a ni popularnost, barda našeg glumišta.
Istraživač podzemnih voda
Osim što je na septembarskim koncertima, prije svega kao pjevač, oduševio Sarajlije i Tuzlake, bard našeg glumišta Rade Šerbedžija svojim likom ostat će do kraja ove godine prisutan na desetine džambo plakata u Bosni i Hercegovini, posebno na ulazu i u centru Kiseljaka. Na tim plakatama, dosta ozbiljnog izraza lica i sa šeširom na glavi, sa čašom mineralne vode u lijevoj ruci (zna se – sarajevski kiseljak) nazdravlja stanovništvu, a s desne strane velika boca kiseljaka ispod koje piše: “120 godina tradicije”. Tako, ali i spotovima u medijima “Sarajevski kiseljak”, u vlasništvu hrvatskog tajkuna Ivice Todorića, koji je firmu kupio prvih godina ovog milenija, obavještava pučanstvo o svom velikom jubileju, koji neće biti službeno obilježen nikakvom manifestacijom. Održavanje svečanosti bilo je planirano u jesen ove godine, pod ličnim rukovodstvom njegovog vlasnika Todorića, ali se od toga odustalo zbog ukupnih političkih odnosa u Bosni i Hercegovini oko formiranja Vijeća ministara, te se ne zna koga od najviših (političkih) dužnosnika bi zapravo trebalo pozvati na tu svečanost.
Stotinudvadeset godina je veliki i važan jubilej za ovu bosanskohercegovačku firmu koja u ovim kriznim vremenima, po gotovo svim parametrima (prihodu, dobiti, broju zaposlenih, učešću u bruto-društvenom proizvodu općine) drži u životu Kiseljak, koji već nekoliko godina tavori u tranzicijskom bh. ambijentu i još uvijek sa aktuelnom aparthejdskom krilaticom i stvarnošću “dvije škole pod istim krovom”. Jubilej je po godinama duži i od same starosti Kiseljaka, jer mineralna voda se ovdje zvanično pojavila još prije nego je utemeljen grad (krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, kada niču dvije značajne institucije: crkva i osnovna škola). Godina 1891. kao rođendan firme čija voda, to prirodno čudotvorno blago, koje ne okrepljuje samo duh i tijelo nego i liječi duže od jednog stoljeća i bolesne i zdrave, uzeta je, eto, za datum nastanka firme koja je nadživjela i tursko, pa austrougarsko doba i socijalističku Titovu državu i evo uspješno kroči evropskim tržištem u državi (ako je uistinu to) Bosni i Hercegovini. A te, početne godine, kada se u historiografiji spominje “ekši su” (što na turskom jeziku znači mineralna voda), ovaj prirodni dar u vidu proizvoda prvi put izvezen je u Indiju.
Mada je prošao i period takozvane Herceg-Bosne (1992-1995), kiseljak je bio i ostao – valjda zbog stoljetnog imidža – uvijek sarajevski, a nikad kiseljačka mineralna, hrvatska ili nekakve drugačije (nacionalne) odrednice.
Na osnovu historijskih dokumenata pouzdano se zna da je vrelo postojalo i ranije, u periodu Turske uprave Bosnom. Još 1864. godine turski pisac i državnik Ahmed Dževdet zabilježio je da se u Kiseljaku mogu vidjeti “Bošnjaci u čalmama i dugim fesovima, popovi u raznim mantijama i Austrijanci u šeširima kako u ruci drže malu bakrenu čašu i piju kiselu vodu”. Kasnije će ondašnji austrijski konzul u Sarajevo Otto Blou pisati: “Kisela voda se izvozi u Dalmaciju i Štajersku. U Kiseljaku se spravlja veoma ukusan kruh s kiselom vodom (kiseljačke pogače)”. Mineralnoj iz Kiseljaka boem Tin Ujević posvetio je ove stihove: “Ko je bio veseljak / pa pio vino / neka pije kiseljak / ozdravit će fino.”
Ličnost koja je najduže i najznačajnije obilježila “Sarajevski kiseljak” bez sumnje je akademik Josip Bać, hidrogeolog koji je gotovo pola jubilarnih godina ove firme posvetio predanom istraživanju i otkrivanju izvorišta ove vrste vode, ne samo u Kiseljaku nego i širom bivše Juge, o čemu, uz ostalo, svjedoče mnoga vrela iznad kojih je zapisano njegovo ime: Slano kod Dubrovnika, Rogaška Slatina, Bihać, Olovo, Tešanj, Zvornik i druga mjesta. Bać je svojim naučnim i praktičnim radovima na terenu mnoge gradove opskrbio vodom, inicirao otvaranje lječiliša u kojima se pacijenti rehabilituju pijenjem mineralne ili banjanjem u termalnoj vodi itd.
Rođen u Prijedoru na samom početku 20. stoljeća – veoma brzo se sa roditeljima seli u Sarajevo, a kasnije u Beču završava Studij za građevinskog inženjera hidrotehničkog smjera, te potom radi u Generalnoj direkciji voda u Sarajevu, zatim u Oblasnom hidrotehničkom birou i Građevinskom fakultetu u Sarajevu – uspijevao je da svojim predanim radom i neumornim istraživanjima voda “ugasi žeđ” u mnogim krajevima bivše države, a višedecenijskim radom u Kiseljaku da obogati i uveća tamošnja vrela. U dokumentima je ostalo zapisano da je 1949. i 1950. godine u Kiseljaku, uz pomoć metode dubinskog bušenja, kaptažnim radovima pronašao novi izvor kisele vode veoma velike izdašnosti te tako gradu dugoročno obezbijedio jednu sigurnu privrednu granu da na njoj zasniva svoju sadašnjost i budućnost. Njegova zasluga je što su kasnije izgrađeni, ne samo u Kiseljaku, mnogi banjsko-rekreativni centri, zdravstveni i turistički objekti u BiH, od kojih mnogi i danas rade sa znatno većim kapacitetima od prvobitnih. Baćev veliki doprinos razvoju mineralnih i termalnih voda priznaju i njegove kolege koje pišu da je ovaj hidrogeolog “prilazio rješavanju problema kompleksno, povezujući hidrološke i geološke elemente pojedinih izvorišnih područa s hidrauličkim elementima”, te da je bio veliki znalac i specijalista za zahvate više vrsta voda.
Pokojni Bać je objavio i stotinjak naučnih radova iz ove oblasti ističući u njima, poput većine erudita, svoje vrsno znanje. Uostalom, od osamdesetak godina, koliko je živio, šezdesetak je posvetio općedruštvenom i korisnom radu, ostavljajući iza sebe podosta neprocjenjivih djela generacijama koje dolaze, za šta je primio i najveća društvena priznanja. Da nije bilo ovog hidrogeologa, pitanje je bi li “Sarajevski kiseljak” sa ovako impozantnim dometima (35 miliona litara godišnje produkcije i netodobiti od oko 7,7 miliona KM) dočekao ovu jubilarnu godinu. A sve to, izgleda, nije bilo dovoljno da ga se u ovoj jubilarnoj godini sjete i odaju mu, bar simbolično, priznanje uposlenici kompanije koji uveliko ubiru plodove Baćevog otkrića, znanja i inventivnosti.
Mada je uobičajno da zbog svoje popularnosti i prepoznatljivosti lika estradne zvijezde promovišu kvalitetne proizvode, ipak mi se čini da je na džambo plakatu “Sarajevskog kiseljaka” prikladnije (pa i pravednije) bilo da sa čašom u ruci potrošačima nazdravlja hidrogeolog Josip Bać, koji je u povijesti ove kompanije ostavio neizbrisiv trag, mada time ne želim umanjiti ni veličinu, a ni popularnost, barda našeg glumišta.