Hans nije visok, ali je od one vrste kojoj mnoge nedaće, lijenost, ili svi poroci, godinama ne uruše bogomdanu lijepu pojavnost. Širokih je ramena, uskih bokova, sav uspravan. I sjena mu je vretenasta, gosposna. Takvo tijelo ne propada postupno, nego se, moguće, slomi odjednom, ako i kada za to dođe vrijeme.
Ogrnut duhanskim dimom, Hans se glasi vlažnim pušačkim kašljem, turobnim. Ruku stavi na usta, ne dižući lakat s visokog barskog stola. Na čas mu napor purpurno lice modro osjenča.
Smotan cigar, odložen, dogorijeva na rubu pepeljare, s kojeg će se uskoro rasuti u nježnom pepelu. Nadlanicom ovlaš otare nos, pa crvenom, ispucanom rukom nemarno uzima bocu i prinosi je ustima pokretom posvećene kavanske rutine. Otpije dug gutljaj piva. Pogleda Gorana, kao zatečen, pa trepne u znak nekog tajnog razumijevanja. Iskose se smeđe, uske oči, i nazre u njima blagost, ili privid blagosti, biće od sitne suze što frcne i skvasi podočnjake.
Rijetko, kad uopće razmišlja o svom izgledu, Goran bude malo zavidan. Pored Hansa je, čini mu se, poput izlizanog kuglačkog čunja. Pomisli: krležijanska građa. Smijulji se rezignirano, razmišlja o tankoj crti koja se pojavila ispod sisa, rano otromboljenom pivskom trbuhu i guzici previše širokoj, bapskoj.
– Isto?
– Isto.
*
Šamar ne boli. Šamar je poniženje. A poniženje mladac, brz na zaboravu, negdje zaturi. Istina, još ne zna da će ga opet pronaći, kao zaboravljenu zgužvanu novčanicu u unutarnjem džepu kaputa.
Goranu neće nedostajati sivi upaljač na punjenje, s otisnutom reklamom Energoinvesta, koji su našli u kutiji cigareta. Otac ima još upaljača. Malo će pričekati, tek da se ne primijeti, i opet iz ladice uzeti jedan.
Uostalom, u žigicama je čudne slasti. Pucne crvena kapica, zasmrdi fosfor, a plamen oprlji obrvu. Goran dlanovima svlada vjetar i plamen ostane na životu. S naljepnica na kutiji uči o pticama.
Na mokrim, izlokanim basamacima, po kojima se utapa i truli opalo lišće, ostale su rasute desetine kaljavih sličica. I kao čudom, sve su okrenute na bijelo, tek jedna na sliku: mrk i ozbiljan u Gorana gleda najstariji igrač iz albuma, Časlav Jevremović, stoper tuzlanske Slobode.
Hopa za bare, cike se ne vraćaju.
*
Šire se damari, s njima i misao, uzbudljiva, sva iskričava i slobodna, puštena do neslućenih granica omamljenosti. Buja tako u vazda istom žamoru, kroz krkljavu staru muziku iz zvučnika malog aparata, koju pušta dječak konobar okruglog lica, muzički starmal u razgaženim patikama, i zamornu priču glasnih pjevidruga stisnutih uz šank, na čijoj se mokroj plohi od podbuhle iverice kote boce, nove i nove.
Uskomeša Goran sjećanja, i vlastita i tuđa, i zaprepaštenom svatu do sebe, docirajući kažiprstom, citira Novalisa: Svako je sjećanje sadašnjost. U prvoj klonulosti, koja nastupi brzo i iznenada, Goran vidi Hansa, šutljivog i usamljenog u kutu, kako vrti ključeve na debelom svežnju, kao neku čudnu, veliku krunicu. I Hans tada postane naopaki Zoro, zaboravljeni snovid, osvetnik. U kadru je davnog večernjeg dnevnika, kao onaj Berkowitz što vraća šamare, upaljače i sličice, u grozničavoj uobrazilji mladog bića vruće mašte, a krhke volje.
Ne onaj Moshe Mickey Berkowitz, koji bi Skenderiju utišao elegantnim koševima, već Yossi Berkowitz, vladar mrtve straže uz bijeli zid, na kojem je masnom, plavom farbom naslikana zastava. Najljepši na Sinaju. Jak a krhak, stoji u kratkoj sjeni zida, rukave maskirne košulje zasukao je iznad snažnih nadlaktica i prašnjavom čizmom igra se hrpicama suncem spaljene trave.
Pušku drži lako, kao dijete olovku. Sunčane naočale skrivaju nevinost. Yossi je dobar, a jaši na zlu. Kući ga čeka zaboravljena draga.
Deset minuta prije isteka smjene, Yossija je iznad srca pogodio zalutali metak, a tamo negdje, 3229 kilometara daleko, u gradu na sjeveru, rodio se Hans.
Yossi danas živi u Yaffi. Umirovljeni je inženjer strojarstva.
Hans opet kašlje.
– Isto?
– Isto.
*
Detonacije su utihnule negdje pred svitanje. Mirno je. Goran se trkom spustio niz Njegoševu, žurno nastavio ulicom Kralja Tomislava, a onda skrenuo desno u Titovu. Tu je iznenada zastao, osupnula ga je golema tišina i neobično jaka svjetlost ranog jutra. Tišina i svjetlost usisali su sve mirise ulice.
Usta su mu suha, pokušava razmisliti, ne ide, glava je prazan balon i samo potmula bol kucka u potiljku. Udahnuo je i zažmirio, kao da će se nešto promijeniti kad otvori oči. Opipao je onda kartu u stražnjem džepu hlača, jučer mu je kartu ona tutnula u ruke. Komadić tankog papira istrgnut iz paragon bloka, na kojem su vrijeme polaska i odredište ispisani kemijskom olovkom, ni nalik ozbiljnoj karti. U nevještom rukopisu staničnog činovnika, slovima slabo vezanim, malo pisanim a više štampanim, u zamrljanom žigu prijevoznika u desnom donjem kutu i nečitljivom potpisu, Goran je ipak našao odluku. Zadanu, već prije donesenu, i sad gotovo uvredljivo zapisanu. Tuđa je, svejedno čija, njegova nije, i učini mu se divno lagana, bez težine, kao svaki privid. Krenuo je okraćenim korakom. Titovom ravno, pa niz Kranjčevićevu, sve do autobusne stanice.
*
Hansu je žao kose, rottenovske frizure.
Stupa strojevim korakom, iza visokog zida vojarne za obuku.
Borio se u najljepšem malom gradu. Za kratkih predaha, otvarajući konzervu goveđeg gulaša, uživao je gledajući odraz grada kako se ljeska u bistroj vodi.
Urušeni austrougarski hotel uz obalu, u kojem su noću znali piti, pušiti travu i mučan dan tjerati zaboravu, Hansu se sada pričinja poput stare dame, koja prezirno okreće glavu od gada. Iza, sa zgarišta zapaljenih kuća, i dalje dimi.
Djeca. Poznaje im leđa po imenu. Razaznaje jasno čak i tamne mrlje straha ispod pazuha. Ruke su im spojene na potiljku, sjede uz cestu. Nešto kasnije, stražari će im pred kamerom podijeliti cigarete. Više ih nikad neće vidjeti.
Buka sa mosta je zaglušujuća, prelazi ga maslinasta, željezna skalamerija na kotačima i gusjenicama.
Nije ovo nalik igri negdašnjoj, kad su još postojali vrtovi u sjeni betonskih kostura nastajućih novogradnji. Voće sa otežalih grana bilo je prašnjavo. Na mršavim tijelima, lijepo su im stajale tamno plave rebraste potkošulje i kratki zlatni lančići, dar pod jastuk, sa privjescima: križić, žilet ili horoskopski znak. U ranu bi večer na štapove nabili jeger Vrtili su ga nad vatrom, zamišljeno gledajući u nebo obojeno crvenim sutonom, tek sluteći finale mišićavog djetinjstva. Netko bi vrhom patike, univerzalke, šutirao kolut zarđale žice i prekinuo tišinu.
Pazi da ti se želje ne ostvare.
U ledenoj vodi Hans stoji satima. Povremeno spava, pokriva se lopočem.
Na drugu je obalu prešao noću. Metak je bio samo kratki bljesak.
Osvijestio se, pokriven bijelim pokrovom, u bolničkoj mrtvačnici. Njegovo ječanje prestravilo je patologa i staru medicinsku sestru za rutinskog brojenja tijela.
Dugi rez iznad srca, pa beskrajna snomorica, zagušljiva soba, cjevčice zabodene u ruku, ikona na zidu boje kadulje.
Logor. Razmjena.
*
Goran je u autobusu, težak i tup, s obrazom uz smrdljivu prozorsku zavjesu, među časnim sestrama koje sjede straga na sećiji i loše pjevaju lijepe crkvene pjesme. Povremeno ih pokušava utišati nervozni kondukter, zamašne čekinjave podgrline.
Zadnji su prešli most iznad nabujale smeđe rijeke, ispraćeni grdnjama golemog vojnika.
Goran nije znao da je iz prije ušao u poslije.
*
Ovu priču ne umijem završiti. Znoji me, kao što se bolesno drvo smolom znoji, i lagano, ali predvidivo odumire. Njezini likovi me rastaču i slabe. Zato sam sebičan. Bolje je da nestanu, ali neka sami odluče, da bez tereta budem.
Znam da ću ih naći u buffetu.
Utvaram da sam badhen, divni onaj rothovski, zabavljač, luda, filozof, pripovjedač. Razveseljavam goste, izmišljam priče, slušam kako se gosti svađaju i razbijam si glavu beskorisnim stvarima. Ne shvaćaju me ozbiljno. A ipak sam najozbiljniji od svih ljudi.
Hansu i Goranu oprezno čitam napisano.
U vlažnim Hansovim očima na čas vidim porugu. Ili je sumnja. Potom se ipak nasmije, nepovjerljivo, poput ružne žene kojoj pakosno laskaju. Kima glavom, pa poseže za pivom, kao da se tako brani od neželjene fantazije.
Goran šuti, zagledan u svoje ruke, jednu pjegu i sitnu mrežu bora, paučinasto znamenje prve starosti. Razmišlja o svim prešućenim velikim riječima, čiji sadržaj ne želi pojmiti. Zna, doduše, da je vješt prolaziti kroz njih, kao da su riječi zidovi od vate. Lakše je.
Progutam malo zraka, s duhanskim dimom udahnem hrabrosti, pustim dim kroz nos, i nastavljam. Govorim im kako u priči obojica moraju umrijeti. Gledaju me iznenađeni.
Goranu predlažem smrt od karcinoma gušterače, a Hansu da se ubije, može i sam smisliti kako.
Goran se prvi javio, slaže se, čini mu se i logično i zanimljivo, iako slabo junački. Ironičan je.
Hans izgleda kao da se iskreno rastužio. Šapatom, gotovo prisnim, objašnjava da se ne želi ubiti. Neka pogine slučajno, čisteći oružje. Ozbiljan je.
Buffet gadno vonja po priči na samrti. Zovem konobara.
– Isto?
– Isto.
*
Hans i Goran ukopani su istog dana.
Goran je skončao u staroj, memljivoj gradskoj bolnici, na intenzivnoj njezi gastroenterološkog odjela. Bolovi bijahu jaki, ali srećom, nisu dugo trajali.
Hansa je u sobi, već ukočenog, među krvavim plahtama, našla majka. Pucanj nije čula. Metak je prošao kroz srce. Pištolj je majka uzela, zamotala u zelenu krpu i nježno položila na stari noćni ormarić. Nakon toga je više nisu čuli da govori.
Isti dan, u Jaffi je, 3229 km od grada na sjeveru, ukopan i Yossi Berkowitz, umirovljeni inženjer strojarstva. Nakdimon Lublin, seljak iz Metule, jedini preostali Yossijev rođak, mučio se pročitati kadiš, posrćući preko aramejskih riječi.
*
Bratija u buffetu žaluje. Tiše je nego obično, većina tupo, preko čaše, gleda kroz stakleni izlog, u ogoljele lipe i olovno sivo, nisko nebo. Snijeg će.
Tek dvojica zalutalih, dječurlija još, uporno, malim, raznobojnim strijelama gađaju svjetlucavi stup, koji se pogođen i ranjen javlja vještačkim, pjevnim jaucima.
Nečija ruka kruži iznad glava, konobar je vidi i pita samo očima.
Isto
Hans nije visok, ali je od one vrste kojoj mnoge nedaće, lijenost, ili svi poroci, godinama ne uruše bogomdanu lijepu pojavnost. Širokih je ramena, uskih bokova, sav uspravan. I sjena mu je vretenasta, gosposna. Takvo tijelo ne propada postupno, nego se, moguće, slomi odjednom, ako i kada za to dođe vrijeme.
Ogrnut duhanskim dimom, Hans se glasi vlažnim pušačkim kašljem, turobnim. Ruku stavi na usta, ne dižući lakat s visokog barskog stola. Na čas mu napor purpurno lice modro osjenča.
Smotan cigar, odložen, dogorijeva na rubu pepeljare, s kojeg će se uskoro rasuti u nježnom pepelu. Nadlanicom ovlaš otare nos, pa crvenom, ispucanom rukom nemarno uzima bocu i prinosi je ustima pokretom posvećene kavanske rutine. Otpije dug gutljaj piva. Pogleda Gorana, kao zatečen, pa trepne u znak nekog tajnog razumijevanja. Iskose se smeđe, uske oči, i nazre u njima blagost, ili privid blagosti, biće od sitne suze što frcne i skvasi podočnjake.
Rijetko, kad uopće razmišlja o svom izgledu, Goran bude malo zavidan. Pored Hansa je, čini mu se, poput izlizanog kuglačkog čunja. Pomisli: krležijanska građa. Smijulji se rezignirano, razmišlja o tankoj crti koja se pojavila ispod sisa, rano otromboljenom pivskom trbuhu i guzici previše širokoj, bapskoj.
– Isto?
– Isto.
*
Šamar ne boli. Šamar je poniženje. A poniženje mladac, brz na zaboravu, negdje zaturi. Istina, još ne zna da će ga opet pronaći, kao zaboravljenu zgužvanu novčanicu u unutarnjem džepu kaputa.
Goranu neće nedostajati sivi upaljač na punjenje, s otisnutom reklamom Energoinvesta, koji su našli u kutiji cigareta. Otac ima još upaljača. Malo će pričekati, tek da se ne primijeti, i opet iz ladice uzeti jedan.
Uostalom, u žigicama je čudne slasti. Pucne crvena kapica, zasmrdi fosfor, a plamen oprlji obrvu. Goran dlanovima svlada vjetar i plamen ostane na životu. S naljepnica na kutiji uči o pticama.
Na mokrim, izlokanim basamacima, po kojima se utapa i truli opalo lišće, ostale su rasute desetine kaljavih sličica. I kao čudom, sve su okrenute na bijelo, tek jedna na sliku: mrk i ozbiljan u Gorana gleda najstariji igrač iz albuma, Časlav Jevremović, stoper tuzlanske Slobode.
Hopa za bare, cike se ne vraćaju.
*
Šire se damari, s njima i misao, uzbudljiva, sva iskričava i slobodna, puštena do neslućenih granica omamljenosti. Buja tako u vazda istom žamoru, kroz krkljavu staru muziku iz zvučnika malog aparata, koju pušta dječak konobar okruglog lica, muzički starmal u razgaženim patikama, i zamornu priču glasnih pjevidruga stisnutih uz šank, na čijoj se mokroj plohi od podbuhle iverice kote boce, nove i nove.
Uskomeša Goran sjećanja, i vlastita i tuđa, i zaprepaštenom svatu do sebe, docirajući kažiprstom, citira Novalisa: Svako je sjećanje sadašnjost. U prvoj klonulosti, koja nastupi brzo i iznenada, Goran vidi Hansa, šutljivog i usamljenog u kutu, kako vrti ključeve na debelom svežnju, kao neku čudnu, veliku krunicu. I Hans tada postane naopaki Zoro, zaboravljeni snovid, osvetnik. U kadru je davnog večernjeg dnevnika, kao onaj Berkowitz što vraća šamare, upaljače i sličice, u grozničavoj uobrazilji mladog bića vruće mašte, a krhke volje.
Ne onaj Moshe Mickey Berkowitz, koji bi Skenderiju utišao elegantnim koševima, već Yossi Berkowitz, vladar mrtve straže uz bijeli zid, na kojem je masnom, plavom farbom naslikana zastava. Najljepši na Sinaju. Jak a krhak, stoji u kratkoj sjeni zida, rukave maskirne košulje zasukao je iznad snažnih nadlaktica i prašnjavom čizmom igra se hrpicama suncem spaljene trave.
Pušku drži lako, kao dijete olovku. Sunčane naočale skrivaju nevinost. Yossi je dobar, a jaši na zlu. Kući ga čeka zaboravljena draga.
Deset minuta prije isteka smjene, Yossija je iznad srca pogodio zalutali metak, a tamo negdje, 3229 kilometara daleko, u gradu na sjeveru, rodio se Hans.
Yossi danas živi u Yaffi. Umirovljeni je inženjer strojarstva.
Hans opet kašlje.
– Isto?
– Isto.
*
Detonacije su utihnule negdje pred svitanje. Mirno je. Goran se trkom spustio niz Njegoševu, žurno nastavio ulicom Kralja Tomislava, a onda skrenuo desno u Titovu. Tu je iznenada zastao, osupnula ga je golema tišina i neobično jaka svjetlost ranog jutra. Tišina i svjetlost usisali su sve mirise ulice.
Usta su mu suha, pokušava razmisliti, ne ide, glava je prazan balon i samo potmula bol kucka u potiljku. Udahnuo je i zažmirio, kao da će se nešto promijeniti kad otvori oči. Opipao je onda kartu u stražnjem džepu hlača, jučer mu je kartu ona tutnula u ruke. Komadić tankog papira istrgnut iz paragon bloka, na kojem su vrijeme polaska i odredište ispisani kemijskom olovkom, ni nalik ozbiljnoj karti. U nevještom rukopisu staničnog činovnika, slovima slabo vezanim, malo pisanim a više štampanim, u zamrljanom žigu prijevoznika u desnom donjem kutu i nečitljivom potpisu, Goran je ipak našao odluku. Zadanu, već prije donesenu, i sad gotovo uvredljivo zapisanu. Tuđa je, svejedno čija, njegova nije, i učini mu se divno lagana, bez težine, kao svaki privid. Krenuo je okraćenim korakom. Titovom ravno, pa niz Kranjčevićevu, sve do autobusne stanice.
*
Hansu je žao kose, rottenovske frizure.
Stupa strojevim korakom, iza visokog zida vojarne za obuku.
Borio se u najljepšem malom gradu. Za kratkih predaha, otvarajući konzervu goveđeg gulaša, uživao je gledajući odraz grada kako se ljeska u bistroj vodi.
Urušeni austrougarski hotel uz obalu, u kojem su noću znali piti, pušiti travu i mučan dan tjerati zaboravu, Hansu se sada pričinja poput stare dame, koja prezirno okreće glavu od gada. Iza, sa zgarišta zapaljenih kuća, i dalje dimi.
Djeca. Poznaje im leđa po imenu. Razaznaje jasno čak i tamne mrlje straha ispod pazuha. Ruke su im spojene na potiljku, sjede uz cestu. Nešto kasnije, stražari će im pred kamerom podijeliti cigarete. Više ih nikad neće vidjeti.
Buka sa mosta je zaglušujuća, prelazi ga maslinasta, željezna skalamerija na kotačima i gusjenicama.
Nije ovo nalik igri negdašnjoj, kad su još postojali vrtovi u sjeni betonskih kostura nastajućih novogradnji. Voće sa otežalih grana bilo je prašnjavo. Na mršavim tijelima, lijepo su im stajale tamno plave rebraste potkošulje i kratki zlatni lančići, dar pod jastuk, sa privjescima: križić, žilet ili horoskopski znak. U ranu bi večer na štapove nabili jeger Vrtili su ga nad vatrom, zamišljeno gledajući u nebo obojeno crvenim sutonom, tek sluteći finale mišićavog djetinjstva. Netko bi vrhom patike, univerzalke, šutirao kolut zarđale žice i prekinuo tišinu.
Pazi da ti se želje ne ostvare.
U ledenoj vodi Hans stoji satima. Povremeno spava, pokriva se lopočem.
Na drugu je obalu prešao noću. Metak je bio samo kratki bljesak.
Osvijestio se, pokriven bijelim pokrovom, u bolničkoj mrtvačnici. Njegovo ječanje prestravilo je patologa i staru medicinsku sestru za rutinskog brojenja tijela.
Dugi rez iznad srca, pa beskrajna snomorica, zagušljiva soba, cjevčice zabodene u ruku, ikona na zidu boje kadulje.
Logor. Razmjena.
*
Goran je u autobusu, težak i tup, s obrazom uz smrdljivu prozorsku zavjesu, među časnim sestrama koje sjede straga na sećiji i loše pjevaju lijepe crkvene pjesme. Povremeno ih pokušava utišati nervozni kondukter, zamašne čekinjave podgrline.
Zadnji su prešli most iznad nabujale smeđe rijeke, ispraćeni grdnjama golemog vojnika.
Goran nije znao da je iz prije ušao u poslije.
*
Ovu priču ne umijem završiti. Znoji me, kao što se bolesno drvo smolom znoji, i lagano, ali predvidivo odumire. Njezini likovi me rastaču i slabe. Zato sam sebičan. Bolje je da nestanu, ali neka sami odluče, da bez tereta budem.
Znam da ću ih naći u buffetu.
Utvaram da sam badhen, divni onaj rothovski, zabavljač, luda, filozof, pripovjedač. Razveseljavam goste, izmišljam priče, slušam kako se gosti svađaju i razbijam si glavu beskorisnim stvarima. Ne shvaćaju me ozbiljno. A ipak sam najozbiljniji od svih ljudi.
Hansu i Goranu oprezno čitam napisano.
U vlažnim Hansovim očima na čas vidim porugu. Ili je sumnja. Potom se ipak nasmije, nepovjerljivo, poput ružne žene kojoj pakosno laskaju. Kima glavom, pa poseže za pivom, kao da se tako brani od neželjene fantazije.
Goran šuti, zagledan u svoje ruke, jednu pjegu i sitnu mrežu bora, paučinasto znamenje prve starosti. Razmišlja o svim prešućenim velikim riječima, čiji sadržaj ne želi pojmiti. Zna, doduše, da je vješt prolaziti kroz njih, kao da su riječi zidovi od vate. Lakše je.
Progutam malo zraka, s duhanskim dimom udahnem hrabrosti, pustim dim kroz nos, i nastavljam. Govorim im kako u priči obojica moraju umrijeti. Gledaju me iznenađeni.
Goranu predlažem smrt od karcinoma gušterače, a Hansu da se ubije, može i sam smisliti kako.
Goran se prvi javio, slaže se, čini mu se i logično i zanimljivo, iako slabo junački. Ironičan je.
Hans izgleda kao da se iskreno rastužio. Šapatom, gotovo prisnim, objašnjava da se ne želi ubiti. Neka pogine slučajno, čisteći oružje. Ozbiljan je.
Buffet gadno vonja po priči na samrti. Zovem konobara.
– Isto?
– Isto.
*
Hans i Goran ukopani su istog dana.
Goran je skončao u staroj, memljivoj gradskoj bolnici, na intenzivnoj njezi gastroenterološkog odjela. Bolovi bijahu jaki, ali srećom, nisu dugo trajali.
Hansa je u sobi, već ukočenog, među krvavim plahtama, našla majka. Pucanj nije čula. Metak je prošao kroz srce. Pištolj je majka uzela, zamotala u zelenu krpu i nježno položila na stari noćni ormarić. Nakon toga je više nisu čuli da govori.
Isti dan, u Jaffi je, 3229 km od grada na sjeveru, ukopan i Yossi Berkowitz, umirovljeni inženjer strojarstva. Nakdimon Lublin, seljak iz Metule, jedini preostali Yossijev rođak, mučio se pročitati kadiš, posrćući preko aramejskih riječi.
*
Bratija u buffetu žaluje. Tiše je nego obično, većina tupo, preko čaše, gleda kroz stakleni izlog, u ogoljele lipe i olovno sivo, nisko nebo. Snijeg će.
Tek dvojica zalutalih, dječurlija još, uporno, malim, raznobojnim strijelama gađaju svjetlucavi stup, koji se pogođen i ranjen javlja vještačkim, pjevnim jaucima.
Nečija ruka kruži iznad glava, konobar je vidi i pita samo očima.
– Isto?
– Isto.