U isti dan kad su se navršila tri mjeseca od bjekstva Zvana Gorjanaiz logora u Kazerti, Patriciji Bonomi su se dogodile stvari koje će ona razumjeti kao sudbinski znak. Franka Materaki joj je donijela pismo od mladog Istranina, i tog jutra je osjetila slabost i mučninu u želudcu, kao prije deset godina kad je zatrudnjela prvi put. Žig na kuverti bio je udaren na tršćanskoj pošti, iako je u pismu Zvane naveo da je emigrirao u Jugoslaviju. Nastanio se u Zagrebu, gdje ima dosta njegovih zemljaka Istriana, koji su se uglavnom zaposlili na željeznici. Pismo je bilo adresirano na Franku Materaki, što je značilo da su drugovi imali veliko povjerenje u gradonačelnikovu kćer, i da njen ilegalni rad policija još nije provalila. Neozbiljnost i brbljivost signorine Materaki, bili su jojjednako dobar štit, koliko i politički autoritet njenog oca, koji je gurao četvrti mandant sindaca Kazerte.
Patricija je, pola u šali, jednom rekla Franki, da je nepravedno što se ona, koja je manje-više apolitična, nalazi pod stalnom policijskom prismotrom, dok je njena prijateljica, komunistikinja, zadobila povjerenje fašističkih glavešina, koji joj se još i povjeravaju o uspjesima u obračunima s antifašistima. Patricija je bila sve uvjerenija da Franku komunizam više privlači kao antipod malograđanskoj tlapnji o ponovnom uspostavljanju rimske imperije kroz karikaturalni špageta fašizam nego što je uistinu pripadala ideologiji koja se bori za internacionalno bratstvo i za prava siromašnih i ugnjetenih. Glavni Patricijin dokaz u prilog tome bio je što Franka nije pokazivala interesovanje za njen rad u Fondaciji. Uzalud ju je nagovarala da joj se pridruži, iako je nekoliko puta slala svoje novčane priloge, uz uslov da je ne stavljaju na spisak donatora. Dok su se njih dvije, obično subotom veče, šetale korzom, Patriciji su prilazili ljudi u siromašnim odijelima, da je nešto pitaju, ili joj zahvale za pomoć. Ona ih je strpljivo slušala, odgovarajući na često nesuvisla pitanja, i na zahtjeve koji nijesu bili ostvarivi. Pokušavala je da utješi nevoljnike, i kad bi završila razgovor pogledom je tražila Franku, koja je – dok je ona razgovarala – prešla na drugu stranu ulice, protestvujući na taj način što je toliko dugo ostavlja samu na šetnici.
Patricija se nije ljutila na Franku: čas joj je izgledala neobuzdano, djetinjasto, kao što je to slučaj s razmaženim jedinicama, čas je bila neočekivano ozbiljna i pronicljiva. Patricija se najbolje uvjerila u to kako se prpošna i lakomislena Franka pretvara u drsku osobu hladnog promišljanja: treći dan Božića dvadeset devete, kad je cijela Kazerta bila opsadirana karabinjerima i Musolinijevim milicijama, gradonačelnikova kćer je mrtva hladna izvela Zvane Gorjana iz Patricijinog stana, i pored mnogih patrola, u službenom autu markiza Materakija, odvezla u pravcu Salerna.
Nakon što je Franka ostavila Istriana u jednoj kućici desetak kilometara izvan Kazerete i vratila auto Bepeu, poslije samo dva sata sindacov vozač joj je dotrčao usplahiren. Mucajući – Bepe je mucao kadgod je bio uzbuđen – rekao je da su Patriciju karabinjeri odveli iz Fondaciije na saslušanje u policiju. Onda je rekao da Patriciju nijesu uhapsili samo karabinjeri, nego da je pretresu kancelarije i odvođenju u kvesturu prisustvovao i jedan agent Ovre u civilu. Franka je, dok je Bepe mlatarao rukama kad bi mufalilo riječi, iz tabakere izvadila cigaretu, i duboko uvukla nikotinski dim u pluća, ne bi li se smirila. Zamolila je vozača da joj, u bilo koje doba noći ili dana javlja sve novosti u vezi Patricije. Još mu je rekla da ukoliko Patriciju puste iz policije u toku noći, neka slobodno pokuca na prozor njene spavaće sobe koja je u prizemlju Vile Materaki. Ja sigurno večeras neću spavati, rekla je. Franka je ipak zaspala pred svitanje, ali na nogama je bila već u osam sati, što je nemalo iznenadilo gospodina Materakija.
– Koje je dobro što je moja mala kćer ustala rano?
– Tata, nije dobro. Sinoć je policija uhapsila Patriciju u fondaciji Citta aperta.
– Patriciju Bonomi? Je li moguće? Zbog čega?
– Humanitarna fondacija u kojoj je Patricija glavni aktivista pomagala je internirane Istriane. Iz toga logora je, prije dva dana, pobjegao jedan internirac. Patriciju saslušavaju zbog sumnji da mu je pomagala u pripremi bjekstva – rekla je Franka držaći oca za ruku, kao u vrijeme dok je još bila klinka. – Uprava logora je primijetila da rad Fondacije pozitivno utiče na zatočenike. Patricija im je svake nedjelje dijelila pomoć. Apsurdno je i pomisliti da bi ona postala dio neke urote. Istina, za ovdašnje nazore ona je malo ekstravagantna, koketa, s neobičnim zahtjevima, ali je potpuno apolitična.
– Ne brini, policija će vidjeti da je ona izvan toga, i sigurno će je pustiti.
– Ali, policiji treba krivac. Ukoliko ne pronađu stvarnog organizatora bjekstva mogli bi nju zadržati, i tako opravdati svoju nesposobnost. Bijesni su što su nasamareni. Neprestano prave racije, čak i u kućama uglednih i lojalnih građana, samo da demonstriraju silu. Pored Patricije uhapsili su još nekoliko, sigurna sam, nevinih ljudi. Molim te, pomozi joj. Ti nju poznaješ gotovo koliko i mene.
– Vidjeću s majorom Bormeom, može li se što učiniti – rekao je zabrinuto markiz Materaki.
Franka se načas ohrabrila, jer major Antonio Borme, koji je sa gradonačelnikom Materakijem išao u lov na patke, bio je šef Ovre za kampanijsku provinciju. No, čim je markiz Materaki zatvorio kućna vrata i sio u službenu limuzinu, Franki je opet bilo hladno oko srca, jer iako je majoru Bormeu, sinu siromašnog obućara iz Salerna, imponovalo društvo starog gradonačelnika, bio je previjani špiclov, koji je u svakome, osim u Dučeu, gledao potencijalnoga protivnika postojećeg poretka. Cijeli dan je Franka ostala kod kuće, pijuckajući konjak i uzalud čekajući pored telefona neće li se Patricija javiti. Da stvari ne slute na dobro ukazivalo je i to što ni od Bepea nije bilo glasa. Konačno se, u prvi mrak, na ulaznim vratima vile pojavio markiz Materaki. Teško je hodao, što je uvijek bio slučaj poslije lova ili kad bi popio konjak-dva više od uobičajene doze: jednu čašu ujutro, našte srca, i dvije pred ručak. Stari se strovalio u fotelju – kao da nema noga – preko puta Franke, i tražio je da i njemu ponudi čašu martela. Franka je netremice posmatrala očevo izborano, nekad lijepo muževno lice, koje je sad ličilo na posmrtnu masku. Gradonačelnik je lijeno prinio piće usnama, i čim je liznuo konjak zakašljao se. Vratio je čašu na niski okrugli sto ispred sebe, i prvi put pažljivo pogledao kćer. Oči su mu odjednom postale žive, kao da su ovlažile. i lice mu se lagano zarumenilo. Obrve i bore na čelu su zaigrale. Franka je zaustavila dah. Toliko je bila usredsređena na neku vijest o Patriciji, da nije primijetila kako je kočoperni markiz, koji je još uvijek uživao u smišljanju erotskih dvosmislica u društvu mlađih gospođa, odjednom postao sentimentalni starčić.
– Vidim da bi htjela što prije nešto saznati o Patriciji. Stvari s njom nisu tako jednostavne kao što sam mislio. Ovra ima saznanja da je ona s tim Istrianom, kadgod bi došla u logor, nešto čavrljala. Više se zadržavala s njim nego s drugim internircima. Major Borme je nepovjerljiv, i perfidan. Čeka svaki, pa i najmanji povod da dokaže svoju lojalnost režimu. On bi bio spreman da i mene poveže s komunistima, pa i istrianskim iredentistima, kad bi procijenio da će to povjerovati u Rimu. U stvari, Borme cijelo vrijeme igra svoju igru. Hoće da istrguje sa mnom namještenje za brata njegove žene, jednog zgubidana. Već me dugo moljaka da ga primim u gradsku upravu. Danas sam mu u mom uredu kazao da bi se poslije Nove godine možda moglo otvoriti mjesto savjetnika za opšte poslove, i on je, gledajući me ispitivački, poslije duge stanke rekao da, ipak, kad se sve uzme u obzir, misli da sam u vezi Patricije možda u pravu, da je ona samo lakomislena. Možda su je čak perfidni komunisti i iskoristili, da ona toga nije svjesna. Rekao je to i lukavo me, kao saučesnički, ispitivački gledao. Onda je nastavio, da ovaj put – to je naglasio – progledaće joj kroz prste, i narediće da je večeras puste iz policijskog pritvora, ali za svaku sličnu glupost više neće imati razumijevanja.
– Hvala tata. Tako si velikodušan. Mogu zamisliti koliko ti je bilo teško tražiti uslugu od tog neprijatnog čovjeka. – Franka je skočila i zagrlila oca.
– Luda djeca – prošaptao je gradonačelnik Materaki.
*
Doktor Đentile, ginekolog koji je pratio i prvu Patricijinu trudnoću, potvrdio je njenu sumnju da je ponovo u drugom stanju. Patricija je izašla iz ordinacije brbljivog ginekologa nesigurna na nogama, s osjećajem da je u bezvazdušnom prostoru: da u sljedećem trenutku može pasti ili polećeti. Od one noći kad je Istriana odvela u svoj krevet milujući njegovu meku sedefastu kožu, koja je više nalik ženskoj, nije nijednom otišla u krevet da ga se nije sjetila. Kad bi se u toku noći razbudila mahinalno je krenula rukom prema dijelu kreveta na kojemu je Zvane spavao. U Zvanovim dlanovima i usnama bilo je, istovremeno, neiskazive nježnosti i silovite strasti. Sjećala se njegovog dugog mršavog, čvrstog, ali savitljivog i podatnog tijela, i ruku i nogu koje su, kao bršljan, obujmile njeno tijelo. Njihova tijela, kao da se oduvijek poznaju, sparivala su se u istom ritmu, bez grča, i istovremeno imala orgazam. Zvanovi prsti su nepogrješivom intuicijom pronalazili ono što je u prethodnom trenu poželjela: milovao je njen kičmeni stub, od atlasa do guzova, lagano je prelazio dlanom preko sisa, stomaka, bedara i koljena do nožnih prstiju, držeći je drugom rukom u naručju. Patriciju bi na trenutak prevario san: ležala je na velikom jedru koje je plovilo dižući se i spuštajući, nošeno blagom nebeskom strujom. Kad je Zvane ujutro ušao u kola – maskiran sa smeđom perikom i šeširom – u kojima su gačekali Franka i Bepe, Patricija se jedva suzdržala da ne potrči za njim. Onda je pogledala kroz prozor. Auto je zamicao iza ugla ulice Via Pulja, i ona je osjetila da joj se usta suše, i da je izdaju noge.
Patriciji se, što je više koračala, bistrilo u glavi, ali, tek kad je ugledala Vilu Materaki, shvatila je da se uputila prema Franki. Gospođica Materaki, po običaju, nije bila kući u prijepodnevnim satima. Patricija je odlučila da je pronađe, iako se u posljednje vrijeme s Frankom nije bilo jednostavno pohvatati. Krenula je prema Pjaci Mateoti, gdje se nalazi i zgrada kazerćanske komune u kojoj stoluje gradonačelnik, neće li možda zazrijeti Bepeovu limuzinu. Jer, gradonačelnikov vozač bio je jedina osoba iz Frankinog porodičnog kruga koja je znala – iako nikad o tome nije s njom razgovarao – da pripada ilegalnoj političkoj organizaciji. Prostodušni Bepe je toliko obožavao gradonačelnikovu kćer da je bez suvišnih pitanja, s vremena na vrijeme, prenosio ilegalnu partijsku poštu. Zbog vrbovanja gradonačelnikova vozača, koji je postao najsigurniji kurir komunističke organizacije, Franka je dobila pohvale od druga Longa, zaduženg za partijsku tehniku i obavještajni rad.
I zaista, na trotoaru opštinske zgrade, ispred parkirane gradonačelnikove limuzine, stojali su Franka i Bepe, blizu jedno drugome, kao da se nešto domunđavaju. Patricija im je mahnula rukom, ali je nijesu primijetili. Onda je glasno izgovorila Frankino ime, i ona se okrenula, ostavila je Bepea, i odmah dotrčala do prijateljice.
– Otkud ti u ovo doba? Što ima novo?
-Treba mi tvoja pomoć.
– Idemo odmah. U Kampaniju? Tamo je najbliže. – Franka se vratila do Bepea, nešto mu je kratko rekla, u pola glasa, i onda s prijateljicom krenula prema kafeteriji.
Franka je znatiželjno gledala Patriciju. Nije mogla iščekati da konobar donese naručeno piće.
– Dakle? Slutim da je nešto u vezi s pismom našeg compagna čudnog slovenskog imena.
-Ostala sam u drugom stanju.
– Nije moguće? Samo ste jednom bili zajedno? To je ludo. Što namjeravaš?
– Treba mi tvoja pomoć – ponovila je Patricija.
-Naći ćemo najboljega ginekologa, u Napulju, ili Rimu, svejedno.
– Ne želim abortirati.
– Molim? To dijete će biti bastardo. Taj biljeg bi nosilo cijeli život. Ovo je ipak provincija. Zatvorila bi i sebi sva vrata. U tom slučaju zaboravi rad u Fondaciji, a i ugled apoteke bi dovela u pitanje.
– Nisam mislila sama odgajati kopile. Treba da mi pomogneš da pronađem Zvana Gorjana.
– Luda si. On je izbjeglica u Jugoslaviji. Tamo se sigurno zlopati, stranac je, i uz to je na oku policije, jer tipovi kao što je on nikad ne odustaju od borbe za svoja politička uvjerenja. Od čega ćete živjeti? On ne može izdržavati trudnu ženu i dječaka, čak i da je tamo našao neki posao.
– Novac neće biti problem. Iznajmiću stan Fondaciji. Dosad su trebali kupiti ili iznajmiti neki stan, kako više ne bi svoje goste smještali u hotel. Napravićemo ugovor o najmu na godinu, tako što će me isplatiti unaprijed.
– Već si sve smislila. Ali, ponavljam, to je velika ludost. Tog čovjeka i ne poznaješ. Nisi se naučila pameti iz prethodnog braka. Što će biti ako te i ovaj ostavi? Kako će Trifone nastaviti školu, bez znanja jezika?
– Neće me ostaviti. Znam to isto kao što sam slutila, od prvog dana, da će Dunjaš čekati prvu priliku da otperja. Što se Trifona tiče, on će se lako snaći: ima fotografsko pamćenje i apsolutni sluh. Već vlada francuskim i njemačkim jezikom. Neće mu trebati puno vremena da nauči i slovenski. Jedino što je naslijedio od mene je lako učenje jezika.
-Što ti mogu pomoćí? – Franka je konačno shvatila da je beskorisno ubjeđivati.
– Treba da Zvanu, tvojim kanalima – da ne dođe do ruku policije – proslijediš jedno moje pismo.
Franka je stisnula Patricijinu poluotvorenu šaku, koja je bila položena na sto, vrteći i dalje glavom. Pokazala je neodobravanje, ali i zavjereničku solidarnost.
Patricija je sjutradan Franki predala pismo, na kome nije bilo adrese niti imena primaoca. Dvadeseti dan joj je gradonačelnikova kćer vratila zapečaćenu kuvertu, koja je, kao i prva, bila s pečatom tršćanske pošte. Patricija je shvatila da je pismo, koje je Zvane počeo s Cara mia, opet išlo iz ruke u ruku, od Zagreba do Trsta, i da je odatle redovnom poštom stiglo u Kazertu. Velikim čitkim slovima, na manje od jedne stranice, napisao je kako se neopisivo raduje što ćemo dobiti bebu, i uskoro biti zajedno. Još je naveo da ih ovaj put više ništa neće razdvojiti, ali da je, ipak, malo zabrinut zbog toga što joj neće moći obezbijediti životni standard kakav ima u Kazerti, iako je dobio preporuku od glavnog inženjera M. Maševića, da sljedeće sedmice počne raditi u radionici željeznice, jer su bivši radnici pulskog arsenala na visokoj cijeni, zbog stručnosti i poluvojnog ustroja u učenju zanata i radu u škveru.
Patricija je kratko odgovorila Zvanu da je već počela pripreme za put, i da je očekuje u Jugoslaviji do kraja aprila. Još je pisala da će krenuti tajno, jer, vjeruje da je policijski agenti drže na oku. Zato je s don Fulvijom počela priču o iznajmljivanju svog stana Fondaciji, ali mu nije kazala da se seli iz Kazerte, već da renovira staru kuću u samom centru grada, koju je otac prije nekoliko godina kupio za bagatelnu cijenu. Njoj je, slagala je Patricija don Fulvija, otac poklonio prizemni dio zgrade, što nije, ipak, bila potpuna laž, jer je dottore Bonomi, zaista, prije nego što je napravio novi testament, tačnije prije nego što se Patricija udala za crnogorskog emigranta, starijoj kćerki bio obećao polovinu kuće u Via Napoli. Taj stan u centru ima jednu sobu više od onog u kojem sad stanuje, i bliži je osnovnoj školi i Fondaciji. Još je starog župskog namjesnika zamolila da prije isplate i potpisivanja ugovora o zakupu ne obavještava ostale članove Uprave fondacije Citta aperta. Starom svećeniku nije bilo sumnjivo Patricijino insistiranje da njihov poslovni aranžman jedno vrijeme ostane tajan, jer vjeroučitelji, više i bolje od ostalih esnafa, poslove s novcem drže skrivene iza devet brava.
Patricija je dvadeset drugog aprila hiljadu devetsto tridesete potpisala ugovor s Fondacijom, i don Fulviju je ostavila rezervne ključeve stana, uzela novac za dvanaest mjeseci, i ukrcala se u večernji voz za Rim. Do stanice je, s četiri velika kufera, dovezla Franka, u Patricijinom fordu, u koji su se jedva nekako sabile njih dvije i Trifone. On je bio prigrlio pod pazuhom polupraznu školsku torbu – bez knjiga, sa gomilom olovki, pernica, penkala, drvenih bojica, gumica, šestara, lenjira, trouglova, te praznom sveskom na linije, blokom za crtanje, i blokom raznobojnog sjajnog kolačarskog papira – i četiri velika kufera. Franka je pustila suzu dok je grlila Patriciju – osjećala je da je to njihov posljednji susret – i rekla joj da se pazi, da je uvijek može pozvati ukoliko se nađe u nevolji. Dok je kondukter u kupe unosio posljednji kufer Franka je još jednom podsjetila Patriciju da će prodati ford što prije i poslati joj novac istom vezom kojom je primala i slala pisma.
Voz iz Rima je pristao na željezničku stanicu u Trstu, tačno dvadeset četiri sata nakon što su Patricija i Trifon napustili Kazertu. Imali su sreću da na presijedanje u Rimu čekaju nepuna dva sata, tako da je putovanje do Venecije, gdje su promijenili lokomotivu, i nastavili prema Trstu, bilo ugodnije nego što je očekivala. U Veneciji je u njihov kupe ušao omaleni mladi čovjek prijatnog lica i glasa. Bio je suzdržljiv, i više je pokušavao da komunicira s Trifonom nego s Patricijom. Kad su stigli na tršćansku stanicu mladić je spremno, bez pitanja hoće li mu dozvoliti, iz kupea voza iznio teške kufere na peron. Čim su izašli iz svog vagona prve klase, Patricija je pozvala nosača s velikim kolicima da utovari kufere i odvede ih do nekog pansiona koji je blizu autobuske stanice, ali mladić, koji se sad prvi put predstavio – rekao je da se zove Pino – viknuo je nosaču da su im rezervisane sobe u pansionu Domjan, koji je u vlasništvu jednog Istrijana. Mladić je još rekao da će i on odsjesti u istom pansionu, i da će ih sjutradan otpratiti do Fiume, tačnije do graničnog prijelaza na Sušaku.
U Fiumu su autobusom stigli u nedjelju oko dva popodne, i s autobuske stanice su uzeli taksi do granice na Sušaku. Kako su prilazili graničnom prijelazu, mostu na Rječini, na kojemu su s jedne strane stojali karabinjeri a na drugoj obali jugoslovenski žandari, gužva je bila sve veća, tako da je taksista morao neprestano trubiti. Na obje obale rijeke tiskalo se mnogo ljudi. Neki su se dozivali, i njihovi glasovi se gubili u vrevi drugih glasova: u pitanjima koji su u drugim slučajevima rutinski ili kurtoazni. Kako si? Dobro. Piši. Pisat ću. Kako su naši. Dobro. Kako su djeca? Dobro… Drugi su samo ćutali, gledali se, i nijemo mahali jedni drugima. Onda bi im se ruke zamorile i nastavili su stojati nepomično i samo gledati, pa bi ponovo mahali rukom onome tamo, s druge strane rijeke.
Mladić, koji se juče predstavio kao Pino – još je, na putu za Fiume, rekao da je iz Rovinja, i da u Trstu radi kao zidar – pošto je doteglio kufere do granične kontrole, izvadio je talijanski pasoš, i kazao graničnom policajcu da će svoju rođaku i njenog sina otpratiti do druge strane mosta, kako bi im pomogao da prenesu prtljag, i onda će se vratiti na talijansku teritoriju.
Patricija je, čim se primakla talijanskoj graničnoj rampi počela pogledivati na drugu stranu obale, neće li pogledom uloviti mršavu izduženu priliku s nemirnom crvenkastom grivom. Bili su na polovini mosta, kad je u gomili ljudi, iza krupnog žandara, koji je kontrolisao prilaz graničnoj rampi, odvajajući one koji čekaju red za prelazak na talijansku stranu od drugih koji samo očekuju najavljene posjete s druge strane mosta, primijetila lik sa riđom, sad podšišanom kosom i plavim očima, koje su je slijedile. Kad je htjela da mu mahne rukom sjetila se da su joj obije zauzete. U jednoj je držala kufer a u drugoj kožnu žensku tašnu. Pino je nosio dva najveća kufera, a treći, najmanji, nosio je – tačnije vukao po pločniku mosta – mali Trifone. Na kraju mosta ih je čekao omanji vitki čovjek u smeđoj uniformi s tankim brčićima. Bon giorno. Benvenuti, rekao je otežući u vokalima, akcentom koji je bliži napuljskom nego venetskom dijalektu. Pogledao im je passaporte, ljubazno se osmjehnuo Patriciji, okrenuo se prema prema cariniku u plavoj uniformi, i rekao mu autoritativnim glasom šefa na hrvatskom jeziku: Propusti ih.
Dok je Patricija prolazila pored carinika, koji se takođe ljubazno smijuljio, Zvane joj je potrčao u susret, jednom rukom zgrabio kufer, a drugom je obujmio oko pasa i stidljivo je poljubio u usta. Onda je došao do dječaka, posavio se da ga poljubi u kosu, uzeo mu je kufer iz ruke i pozvao ga: Tripune, vieni qua.
Tripko alijas Trifone, prvi put je čuo drugu slovensku varijantu svog krštenog imena. Oblik Tripko se u južnoslovenskim jezicima, kod Primoraca i Dalmatinaca, imenuje kao Tripo ili Tripun. Dječak je sio na drvenu klupu pored prozora, gledajući čas u potiljak čovjeka velike glave i crne razbarušene kose, čas pogledujući kroz prozor autobusa. Upoređivao je planinske pejzaže i mala naselja zbijenih kuća sa crvenim krovovima, sa onim krajolicima koji je juče gledao iz kupea vozova između Kazerte i Trsta. Šofer autobusa je najavio polusatnu pauzu u kafani ispred koje je postavljena tabla s natpisom DELNICE. Okolne kuće izgrađene od drveta i kamena, sa neobično kosim krovovima, pored kojih je još bilo gomila snijega, Tripku su izgledale bajkovito. Zamišljao je u njima velike kamine sa ožarenim debelim cjepanicama, jer je iz svih dimnjaka na krovovima kuljao gusti crni dim. U kavani su Zvane i Patricija popili po kriglu crnog piva, a Tripko čašu prirodnog soka od jagode, i pojeli po,sendvič od pršute i sira.
Konobar i mještani koji su sjedjeli u kafani bili su krupni, crvenih lica i crvenih grubih ruku. Tripku su navirala pitanja, na primjer, kako se zovu crne tice koje su se načetile na vrhu telefonskih stubova. Posebno su ga zanimala značenja imena mjesta pored kojih su prolazili, njihova istorija, ko ih je sazdao, koje su se vlasti mijenjale, koliko imaju stanovnika? Činilo mu se da,u krajputaškoj kavani u Delnicama, odnekud prepoznavao ova lica. Onda se sjetio da ih je prelistavajući jednu monografiju o regini Jeleni, zamišljao upravo ovakve, ali ne ovdje nego u doimovini svog oca. One nejasne slike crnih brda iz monografije, koje je pamtio, kad se autobus počeo uspinjati od Sušaka prema Gorskom kotaru odjednom su postale razgovjetne.
Tripku je bio propao plan da tokom dugog puta vozom, između Kazerte i Trsta, Patriciju ispita nešto više o ocu, jer je u stanu u kojem je živio od rođenja bio nekako sapet, kao da je na svakom mjestu osjećao prisustvo tog nevidljivog i zagonetnog čovjeka. Međutim, Patricija, kao da je nešto predosjetila, ili joj nije bilo do priče, iako je ona kad su druge stvari u pitanju iz sina izvlačila riječi, kao kliještima, pa je cijelim putem listala Vocabilario italiano croato o serbo, i zapisivala određene slovenske riječi i fraze u malu teku tvrdih korica. Patricija je u mahovima pokušavala da sina zainteresuje za različite stvari, ali je odgađala priču o njegovom ocu – istina ni Trifone to ranije nije nije tražio – i samo mu je jednom, uoči devetog rođendana, pokazala Dunjaševo pismo iz Argentine. Slova su bila duguljasta, nakrivljena udesno i nejednake veličine, kao da ih je pisala nervozna ruka. Dječak je bio zagledan u pismo čekajući da Patricija počne o Dunjašu Dragišiću. Činilo mu se da se ona upravo priprema da mu nešto ispričao o tome kako je Dunjaš došao u Italiju, gdje su se upoznali, kakva je njegova porodica, i čime se sada bavi u Argentini, i onda je, kao zainat, zazvonio telefon. Patricija je pola sata ćakulala s Frankom Materaki, o novoj ljubavnoj vezi Đankarla Mućija, vlasnika lokalnog lista Campania, s nekom vremešnom balerinom iz Napulja.
– Kako je tata izgledao? – usudio se pitati Trifonec nakon što je Patricija spustila slušalicu.
– Bio je toliki prostak da ni tebi nije ostavio nijednu svoju fotografiju.
Rekla je još, glasom koji je Trifone prepoznavao kao uvod u histeričnu logoreju: da su ona i domestica Fjorela danima pretražile svaki kutak stana, dok se nijesu uvjerile da je Dunjaš sa sobom odnio i zajedničke slike s vjenčanja i prvog rođendana njihovog sina. Jedino što je ostavio – vjerovatno je zaboravio – bila je drama kralja Nikole Prvog Petrovića Njegoša, Balkanska carica, štampana na ćirilici. Patricija se sjeća da joj je Dunjaš, čim su se vjenčali patetičnim glasom, često i ne gledajući u knjigu, govorio stihove čiju je melodičnost prepoznavala, iako nije razumjela njihov smisao.
Franka Materaki je jednom prigovorila Patriciji, da je ona, koja se toliko srčano unosi u tuđe probleme, hladna prema svom djetetu. Franka nije znala –njih dvije nijesu pričale o Trifonu, osim usputno i površno – da se Patricija, prije nego je dječak progovorio, plašila da je možda mentalno zaostao. Jer, Trifone nije reagovao – gledao je ravnodušno – dok ga je majka grlila, pjevala mu dječje pjesme ili ga škakljala po trbuhu i ispod pazuha. U Trifonovoj sobi u jednom uglu su bile nasložene igračke, biciklo, lopte, zmajevi, baloni, na koje se on nije osvrtao. Jedino je tražio od majke da mu kupi ilustrovane bajke i blokove za crtanje. Satima je crtao likove ljudi i životinja, nalik na čudovišta i pregledao ilustracije o nevjerovatnim događajima i natprirodnim bićima.
Tripko, ili Tripo, kako ga je u dnevnik trećeg razreda osnovne škole Ban Josip Jelačić upisao razrednik Maretić, ipak je pokazao jedan rijedak talenat. Za četiri školska mjeseca naučio je standardni hrvatskosrpski jezik, ali je zapamtio i svaku riječ istarskog govora, koju je čuo od očuha ili od djece koja su jurila loptu krpenjaču po poljanama na Trešnjevci. Kad nije bio siguran u značenje neke riječi na čakavštini, pitao je Zvana – čiji su odgovori bili jednostavni i jasni – kojega nikad nije zvao tata, ni gospodine, već samo njegovim krštenim imenom. Još na graničnom prijelazu na Sušaku, kad mu je na talijanskom viknuo, Trifone, dođi ovamo, prepoznao je njegov glas, koji je osluškivao iz svoje sobe one večeri uoči prošle Nove godine.
*
Patricija je, otkad je primila Zvanovo pismo, zamišljala njihov zajednički život koji će biti lišen svih stega i predrasuda: kako će se držati za ruke u dugim šetnjama u prirodi, prilikom odlaska na tržnicu, u kino i na pozorišne predstave. Htjela je nadoknaditi ona propuštena mala zadovoljstva – na primjer prvu jutarnju kavu u krevetu – za koje njen prvi muž nije imao smisla. Onda je sebi prebacivala kako nije više toliko mlada, i da treba pretpostaviti njihovu različitost u odgoju i mentalitetu, probleme u jezičkoj komunikaciji, pa i materijalnu oskudicu jednog političkog emigranta.
Patricija se, ipak, nije plašila siromaštva. Upoznala je mnogo sirotinje radeći u Fondaciji, koje je imala sadržajniji život od njenih poznanika iz trgovačkog esnafa i lokalnog plemstva. Siromaštvo, onima koji su parazitirali ili živjeli na račun tuđeg rada izgleda strašno, ali materijalna oskudica i neizvjesnost jača odbrambene instinkte i osjećaj za pravednost. Istrani na Trešnjevci su bili jednostavni ljudi, srdačni i duhoviti. Zato o odgoju malog Tripka u novoj sredini nije se mnogo brinula, jer je i dječak bio, čak i previše, skroman i jednostavan. Stigao je do školskog uzrasta, i promijenio dvije različite jezičke i kulturne sredine, ali njegov karakter je ostao isti: nije imao želju za isticanjem, nije joj protivrječio niti je pokazivao ljubomoru prema drugim muškarcima. Kad mu je rekla da se sele u drugu državu, Jugoslaviju, i da će tamo živjeti zajedno s njenim novim čovjekom, koji će biti njegov patrigno – dječak ranije nije čuo riječ očuh – Trifone je samo slegnuo ramenima, iako se Patriciji učinilo da je u njegovim očima vidjela strah.
Mali Tripko se nije opirao Patriciji, čak i kad ga je tjerala da trči na jednoj poljani na Trešnjevci, i da šutira kožni fudbal, koji je ostaloj djeci – što su bosonogi jurili krpenjače ili loptu od gume -izgledao kao neka relikvija. Zvane je pokušao objasniti Patriciji da radi uzaludan posao, i da samo maltletira Tripka, jer dječak je, onako nezgrapan, dugačak, uskih ramena i velikih stopala, bio netalentovan za svaki sport.
Nije toliko Tripkova fizička neskladnost upadala u oči mangupima iz Mošćeničke ulice na Trešnjevci, koliko Patricijina opsesivna potreba da joj sin uvijek nosi čiste bijele košulje, elegantne kaputiće i izglancane cipele. Isti dan kada se Tripko, onako uparađen pojavio ispred kućice u kojoj je doskora živio daljnji Zvanov rođak, Miro Vozila, koji se s familijom iselio u Belgiju, dobio je zloćudni nadimak, Talijan. Tripku se isprva dopao nadimak, dok nije shvatio da su za djecu istarskih emigranata, koji su morali pobjeći od Musolinijevih fašista, Talijani predstavljali crne vragove. Dječaci su, čim ga ugledaju, u Tripku prepoznali pripadnika naroda koji je hapsio i protjerao njihove roditelje. Na putu prema školi, između školskih časova i na velikom odmoru, sinovi željezničara, drski fakini, nijesu Tripku davali mira. Iako im se on nije odupirao: krali su mu olovke, ismijavali njegov izgovor hrvatskih riječi, na času fizičkog saplitali ga da bi zgužvao i isprljao svoju ispeglanu i čistu odjeću. Najzločestiji prema Tripu Talijanu, kako su ga prozivali, ne samo đaci nego i nastavnici, bio je izrasli klipan crne kovrčave kose, Velimir Haski, čija je majka takođe bila Talijanka, iz Fiume. Njemu je stalno začikavanje Tripka postala duševna hrana, i nasrtaji su mu bili sve bezobzirniji, dok se jednog dana u dvorištu iza škole – u vrijeme časa geografije – nije odnekud pojavio Zvane, i uhvatio Haskijaza velike klempave uši. Klipan je od bola nakrivio glavu u desnu stranu, i Zvane mu je sve više zavrtao uši, dok ga besprizornik nije plačnim glasom pitao zašto ga muči. Haski je naravno, kao i svi dječaci iz Mošćeničke ulice, znao da je Zvane Gorjan Tripkov očuh, i pošto je bol u uvetu postala toliko snažna da je mislio da će iskrvariti, kazao je: Oprosti, neću ga više gnjaviti.
Surovo uvrtanje uva Haskiju munjevito se pročulo, i Tripka više nijedan željezničarski sin nije pogledao poprijeko. Iako su ga i dalje zvali Talijan, kako bi mu pokazali da nikad neće biti dio njihove škvadre, mangupi nijesu više nasrtali na došljaka. Ipak, Tripkove muke nijesu prestale, jer Patricija nije odustajala od nauma da sina upiše u pionirku ekipu fudbalskog kluba Željezničar, pa u biciklističku i muzičku sekciju, konačno i u Trešnjevačku kazališnu omladinu. Tripko se još dugo morao sklanjati pred majkinim silovitim naletima bijesa, koji su dolazili iznenada kao vjetar – i isto tako su odjednom prestajali – i kad bi se smirila među njima se ponovo stvarala uzdržana obzirnost, i brižnost, ali bez pokazivanja emocija. Tripko je jednom iz kuhinje prisluškivao dok su Zvane i Patricija sjedjeli u maloj bašti, koja je, u odnosu na druge okućnice sa maslačkom u Mošćeničkoj, bila urešena redovima hrizantema. Patriciju je brinuo mentalni i fizički razvoj dječaka, a Zvane je poslije njenog dugog monologa rekao da je dječak inteligentan, samo je suviše suviše svoj. On je neobično pronicljiv, i ima slonovsko pamćenje. Ono što sad izgleda kao njegova mana sutra može postati prednost. Hrvatski je za samo nekoliko mjeseci naučio bolje nego većina njegovih vršnjaka emigranata, koji godinama stanuju u Zagrebu.
Zvane je iznenadno, i naizgled slučajno, otkrio jednu Tripkovu strast. Od božićnice, koja je bila neka vrsta trinaeste plate željezničkim radnicima, iako upola manja od svakomjesečnih primanja, on je Patriciji kupio kupio crni šešir s širokim obodom, isti onakav kakav je nosila žena inženjera Marka Maševića, upravnika sektora tehničkog održavanja, a sebi i Tripku dva pribora za ribolov. Zvane je bio iskusni ribolovac, koji je od malih nogu, prije nego je postao šegrt u pulskomarsenalu, svake sedmice za familiju lovio barem dva obroka ribe, sve dok ga je internirala Musolinijeva milicija, fasci di combattimento. Ali, poslije bjekstva iz logora nijednom nije pošao u ribičiju. Većina Istrana nastanjenih na Trešnjevci i u Trnju ljeti su vodili svoju djecu na Savu, da proplivaju, ali ih nijesu učili pecati, jer ribolovci s mora preziru riječnu ribu. Zvane je vidio da Tripko ima urođenu ribarsku špuriju. Onako nespretan i nesmajan, poslije samo nekoliko odlazaka na Savu, poput starih ribara je zabacivao štap, kopao gliste i crve za mamac, čekajući da riba zagrize. Tako je Tripko svake subote, sȃm ili s očuhom, išao na rijeku, iako ulov nije donosio kući, jer Patricija i Zvane nijesu voljeli riječnu ribu. Ulov je ostavljao pred vratima susjeda Dobrile, koji je imao velikog crnog mačka Tonija.
Patricija se porodila u Petrovoj bolnici, sat prije ponoći, dvadeset šestog septembra tridesete godine. Zvane je, čim mu je žena dobila trudove, oko tri sata poslijepodne, izračunao da je, dan u dan, prošlo devet mjeseci otkad su mu drugovi komunisti organizovali bjekstvo iz logora, i sklonili ga u stan lijepe apotekarove kćerke. Glavna sestra Ana Marija Nemčić, koja je prva okupala bebu, rekla je da u više od trideset godina službe na ginekologiji nije vidjela tako lijepo novorođenče, kao što je bila ova curica od majke Talijanke i oca Pulježanina, političkog emigranta. Djevojčici su i prije nego što se rodila bili namijenili ime Sofija, koje se na oba jezika roditelja doima otmjeno, ali kad im je babica donijela malo biće – koje je umotano u povoje bilo malo veće od struca hljeba – Zvane je predložio da joj daju ime Anđela, jer ga je sa svojim zlatnožutim perčinom šestomjesečne bebe i velikim plavim očima podsjetila na nebeske heruvime iz biblijskih priča. Patricija je ipak ostala pri prvoj namjeri, jer je ona bebu – dva mjeseca prije nego što će se roditi – upravo tako zamišljala, sa plavom valovitom kosom i plavim očima. Onda je predložila Zvanu da djevojčica nosi dva imena, pa je u knjigu rođenih upisana kao Sofija Anđela Bonomi Gorjan.
Poslije izlaska iz bolnice Patricija se opet preporodila. Bila je neumorna i puna planova koji su se mijenjali iz dana u dan. Naredila je Zvanu – da prije nego što s bebom izađe iz bolnice – okreči stan, pozove susjedovu ženu Magdalenu i da joj plati za detaljno čišćenje podova i posuđa, pranje i luftiranje posteljine, i da nakon svega u orman stavi lavandu. Nakon povratka iz porodilišta, Patricija je bdjela nad djevojčicom, upisujući u mali blok, što je pojela, koliko je spavala, kakve je promjene zapazila, kad je dobila temperaturu, a dok je Sofija spavala neprestano je prala i peglala njeno rublje. Nije se žalila što više nema bedintericu, kao u Kazerti. Zvanu se činilo da ona, na nervnoj bazi, još i izmišlja nepotrebne poslove: osim što je opsesivno čistila prašinu s namještaja i prala podove, prozorska stakla i zavjese, svako malo pravila je razmještaj u dnevnom boravku, koji je ujedno bio kuhinja i trpezarija. Barem jednom sedmično je šetala kanabe, na kojem je Tripko spavao, kao i mali trpezarijski sto, jer joj se činilo da će dobiti više prostora.
Kuće istarskih iseljenika na Trešnjavci, čiju je gradnju djelimično kreditirala željeznica, tipski su građene, s kuhinjom i jednom spavaćom sobom. Patricija je nekako podnosila skučenost prostora, ali se nije mogla priviknuti na to što nema kupatilo i što se pumpa za vodu i nužnik sa septičkom jamom, koji je ljeti zaudarao, nalaze u dvorištu. Zato je Franki Materaki poslala punomoć da proda njen stan u ulici Via Pulja, koji je prethodno bila iznajmila fondaciji Citta aperta, kako bi u Zagrebu kupila nekretninu u kojoj mogu stanovati osobe građanskog odgoja u dvadesetom vijeku. U međuvremenu je bila nameračila jedan stan u centru grada, u dvorišnom dijelu trospratnice na Britanskom trgu, iako je manji od onoga u Kazerti. Cijena stana na Britancu je bila neobično povoljna, jer je njegov nasljednik, urar M. Tkalčec, bio zapao u finansijske probleme, pa je Patricija planirala da ostatak novca koji pretekne utroši za otvaranje jedne male apoteke na Černomercu, gdje nije bilo ljekarni. No, ubrzo je od Franke dobila pismo u kojoj je obavještava da je njena majka, gospođa Marija Pia Bonomi, na sudu osporila Patriciji nasljedstvo tvrdeći da njena sestra Bernarda Derida nije bila pri čistoj svijesti dok je pisala testament, uz pismeno svjedočenje sestrine služavke i njezine prve susjede. Franka je u pismu tješila Patriciju da joj njena majka ne misli oduzeti stan, nego da je potegla sudsku parnicu oko nasljedstva samo da bi spriječila prodaju, jer je slutila da je Patricijin drugi muž, koji je izbjeglica i politički prestupnik materijano iskorišćava. Patricija nije odgovorila Franki na pismo, već je javila ocu Fulviju da će Fondaciji iznajmiti stan na još jednu godinu.
Još prije nego što je mala Sofija progovorila i prohodala, Patricija je redovno odlazila na sastanke istrarskih emigranata, koji su se održavali u gostionicama Korčula i Blato, čiji su vlasnici bili Dalmatinci. Patricija je na sastancima sjedjela pored Zvana, i bila je jedino žensko među muškarcima koji su poslije razmatranja životnih problema izbjeglica i političkih predavanja o Istarskom pitanju i položaju radnika u Jugoslaviji, pjevali zavičajne pjesme, kartali briškule i trešete, uz čašicu pošipa koji im slični istarskoj malvaziji. Mladi emigranti su u Patricijinom društvu, za kafanskim stolom bili uviđavniji nego obično: govorili su talijanski, a učitelj Žmak, jedini školarac među zanatlijama iz željezničke radionice, isticao je talenat za jezike malog Tripa. Učtivo je pohvalio i Patricijin besprijekoran sluh. Kazao je da ona, bez ijedne greške u akcentu, izgovara hrvatske riječi, i da je mali Tripo talenat naslijedio od majke. Patricija nije rekla ništa na učiteljovu opasku, kao da se iznenadila da je neki izvanjac primijetio da između nje i sina, ipak, postoji neka sličnost.
Učitelj Žmak je predložio Patriciji da se uključi u pjevački zbor, koji je zajedno s folklorom djelovao u okviru Prosvjetnog društva Istra. Da bi je ohrabrio rekao je još da u umjetničkim društvima, za razliku od debatnih klubova u gostionicama, gotovo je polovina žena. Patricija se sljedeće subote priključila pjevačkom zboru, koji je imao nekoliko izvrsnih vokala i voditelja, priučenog dirigenta, za koga joj je Zvane rekao da je uticajni član ilegalne komunističke stranke. Pjevački zbor ju je podsjetio na crkveni hor u Kazerti, jer su oba voditelja, kapelan i komunistički ilegalac, bili jednako posvećeni radu s amaterima. Patricija se posebno veselila zbog formiranja recitatorsko-glumačke sekcije, koju su priključili pjevačkom zboru. Nije se usudila, zbog nesigurnosti u izgovoru, recitovati pjesme istarskih revolucionarnih pjesnika, ali nije preskakala nijednu njihovu probu. Čak i onda kad njena pjevačka tačka nije bila dio mješovitog poetsko-muzičkog programa.
Patricija je samoinicijativno podučavala recitatore scenskim pokretima i izražajnosti u govorenju refleksivne, revolucionarne i ljubavne poezije. Muzički voditelj Beker i scenarista poetsko-muzičkog programa Žmak bili su iznenađeni Patricijinim znanjem i strpljenjem u pokazivanju mladim izvođačima – koji su se pripremali za prvi javni nastup – kako da se kreću na sceni, kad će napraviti dramsku pauzu, i kako se forme u govoru i moduliranje glasa mijenjaju zavisno od tematike i emocionalnog doživljaja teksta. Gdje si to naučila, pitao je učitelj Žban.Patricija se glasno nasmijala, i rekla da su joj u pionirskom pozorištu predviđali veliku karijeru. Maštala je da će postati slavna glumica, ali je umjesto glumačke škole upisala farmaciju, kako ne bi ražalostila oca. Onda je malo poćutala, i polušaljivo dodala: To mi je životna greška, koju sam potpuno shvatila tek nakon što sam se sa studija iz Rima vratila u Kazertu. Konačno, i tata bi danas više volio da sam glumica nego žena političkog emigranta.
Učitelj Žmak je rekao da Trešnjevačkoj kazališnoj omladini, poznatijoj kao TKO, nedostaju glumci, i pogotovo je bio problem reditelja, poslije odlaska S. Zlatića, koji je dirigovao i režirao, na studije u Prag. Još je kazao da bi se ona mogla oprobati kao reditelj, jer je zapazio njenu umješnost i strpljenje u podučavanju recitatora, u razlikovanju pripovjedačkog, refleksivnog i lirskog govora. Patricija je, da bi lakše preboljela svoje iznevjerene mladalačke snove, pošto je upisala farmaciju, prestala odlaziti u pozorište, ali i dok je maštala o svojoj glumačkoj karijeri nikad joj nije palo na pamet da bi mogla režirati neki komad. Ona je osjećala da se najbolje može ostvariti u glumi, uživajući u igri i neograničenoj mogućnosti transformacije likova i karaktera. Ali, čim joj je učitelj Žban natuknuo da bi mogla, na svoj način, osmisliti neki pozorišni komad, priznala je da ovaj mladi entuzijasta, koji je sam pokrenuo izgradnju i jedne pučke škole za male emigrante, ima dobru intuiciju. Prisjetila se da je u fondaciji Citta aperta stekla iskustvo i samopouzdanje u radu s grupama. Prije nego što je učitelju potvrdno odgovorila znala je koju će predstavu postaviti na scenu. U sekundi joj je ukresalo da režira Ribarske svađe, Karla Goldonija, gdje je inače igrala glavnu ulogu u pionirskom pozorištu u Kazerti.
Goldonijeva komedija će se, bila je sigurna Patricija, dopasti Istranima, koji su na tipičan mediteranski način prepoznavali, za ostale često neuhvatljivu razliku između smiješnog i ozbiljnog, odnosno prelazak iz smiješnog u ozbiljno i obratno. Strast, spontanost i smisao za neobičavanje stvarnosti zajednička su osobina mediteranskih regija, bez obzira na njihov jezik i lokalnu tradiciju. Tako se Patriciji naknadno pričinilo – dok je razmišljala o Ribarskim svađama – da je upravo Goldoni mogao režirati pučku igru Istrana, šaljiva pošta i šaljivi zatvor, koje su izvođene za Silvestrovo i u vrijeme zimskog karnevala. Igru su počinjale mlade cure koje bi prodavale, u zatvorenim omotnicama, brojeve tombola za šaljivu poštu, sa imenom nekog učesnika, koga su onda mladići, tobožnji karabinjeri, odvodili u zatvor. Za oslobađanje iz zatvora morala se uplatiti određena suma od strane njegovih prijatelja. Uhapšeni nije mogao otkupiti samog sebe, niti to učiniti njegova familija. Uz to, zatvorenik nije smio doznati ko je napisao njegovo ime u omotnici šaljive pošte. Šale su se katkad pretvarale u svađe sukobljenih klanova ili političkih grupacija, koje su na silu htjele osloboditi zatvorenika, tvrdeći da mu je hapšenje namješteno od protivničke grupe. U šaljivo-ozbiljnim prepucavanjima najčešće su se sporili radnici i predstavnici mlade buržoazije. Po pravilu zatvorenici, i oni koji su ih otkupljivali u igri šaljive pošte i šaljivog zatvora, uglavnom su bili iz malobrojne klase novopečenih istarskih kapitalista, koji su svoje bogatstvo stekli zbog odanosti jugoslovenskom režimu.
Glumci grupe TKO bili su naturščici i osim dvojice srednjovječnih amatera koji su statirali u Pulskom kazalištu, još u vrijeme Austro-Ugarske, svi su bili omladinci, između petnaest i dvadeset godina. S nestrpljenjem su čekali početak pripreme za novu predstavu, jer se odnekud pronio glas da je reditaljka Talijanka već imala iskustva u radu s glumcima u profesionalnim pozorišnim kućama. Patricijina pojava i lakoća traženja rješenja u adaptaciji teksta, osmišljavanju scenskog dekora, kostima i rada s glumcima, čije je uloge odabrala poslije nekoliko zajedničkih čitanja Goldonijeve drame, uvjerili su mlade amatere da je otmjena Talijanka zaista imala profesionalno iskustvo u pozorištu. Samu Patriciju je iznenadio neobični zanos i polet glumaca, kao i njihova sposobnost da realizuju rediteljske zamisli. Patricija je cijeli mjesec i po bila kao u nekom transu, u pola noći bi se razbudila, iako je prije samo jedan sat zaspala čvrstim snom i do pred zoru mislila o svakoj sitnici vezanoj za predstavu: od ličnih problema glumaca, odabiranja scenografije, kostima, šminke, do iznajmljivanja reflektora i podučavanja majstora svijetla, jednog uvijek pripitog električara koji nikako nije mogao zapamtiti u kojim scenama se svijetlo pali i gasi. Premijera pozorišne trupe s Trešnjevke bila je velikoj gimnastičarskoj sali gimnazije, preko puta Hrvatskog narodnog kazališta. Ovaj privilegovani prostor isposlovao je predjsednik društva Istra, Ivo Režem, koji je svoj autoritet više gradio na činjenici što je zet bivšeg hrvatskog bana, Matka Laginje, nego na svojim sposobnostima.
Predstava je doživjele ovacije na premijeri, a zahvaljujući gospodinu Režemu, za koga se pričalo da je jedan od manjinskih vlasnika lista Obzor, u novinama se pojavila notica u kojoj se hvale glumačka umijeća istarskih amatera, posebno ističući inovativnu postavku Goldonijeve drame rediteljke Patricije Bonomi Gorjan. Uspjeh predstave koja je sljedeći mjesec ponovljena u Igrišu, u Hrvatskom zagorju, gdje je učitelj Žman pokrenuo građenje nove škole za male emigrante, podstaknuo je Patriciju da stalno zuji između pjevačkog zbora, recitatorske sekcije i Trešnjevačke kazališne omladine, pa se nekome moglo učiniti da se na svim ovim mjestima nalazi istovremeno. Na većini proba sa sobom je, u ručno napravljenoj nosiljci, držala na prsima malu Sofiju. Zlatokosa djevojčica je, dok joj je majka probala u zboru ili je radila s recitatorima i glumcima, prelazila iz ruke u ruku organizatora, domara, ispicenata, kafe kuvarica, novih članova koji su čekali svoju rolu. Djevojčica se uvijek smijala, pružala je svima ruke s povjerenjem, pa su se prosto grabili ko će je prvi uzeti u naručje. Sofija je po pravilu spavala na prsima majke dok se Patricija poslije proba vraćala kući. Uz put joj je tiho, na uvo pjevala napolitanske uspavanke. Patricija je imala običaj da u kući s mužem i sinom govori hrvatski jezik, a sa kćerkom talijanski, tako da je djevojčica sa dvije godine razumjela i počela istovremeno govoriti oba jezika.
Nakon Sofijinog rođenja reklo bi se da je Patricija prema Tripku bila blaža, a u stvari ga je zanemarila. Sad mu je rijetko prigovarala osobenjaštvo i nepokazivanje osjećaja za druge, i nije ga toliko propitivala o novostima iz škole, pripremi za takmičenje u istoriji, napredovanju u učenju hrvatskog i njemačkog jezika. Najveći dio vremena koji je provodila kući posvećivala je Sofiji. U dnevnik je upisivala datume kad joj se pojavio prvi zub, kad je prvi put rekla mama, kad je stala na svoje noge u dubak, kad je prohodala. Onda je Patricija crtala skice za haljinice koje je nosila Luci, krojačici kostima za pjevački zbor, i sama smišljala uspavanke u stihovima… Patricija je haljinice kreirala prema sjećanju na modele koje su u djetinjstvu nosile ona i Izabela, ali materijali za Sofijinu odjeću morali su biti prostiji i jednostavniji u kroju, jer je krojačica Luce svoje vještine stekla u radničkoj koloniji, a ne u nekom salonu koji posjećuju žene činovnika, fabrikanata, viših oficira. Premda je Patricija prezirala lakomislenost i nadmenost trgovaca i lihvara, ipak je obožavala elegantne cipele i haljine. Jednom je Zvane, više u šali, pitao nije li protivrječno njeno ignorisanje bogatstva, i žudnja za elegantnim, skupim krpicama. Nije, jer potiče iz estetskih a ne lukrativnih razloga, uvrijeđeno mu je kazala Patricija.
Tripko je zamišljao, dok je Patricija bila u drugom stanju, da će buduće malo stvorenje ugroziti njegove navike -još više će ga sabiti u jedan ćošak kužine gdje su mu bile školske knjige, rječnici i ribarski pribor – jer kuća sa samo dvije prostorije tijesna je bila i za njih troje. On je spavao na ležaju u kuhinji, s kojeg je svako veče i jutro morao prostirati i ponovo raspremati posteljinu. Istina, skučeni prostor mu je bio samo izgovor, jer nije sȃm sebi htio priznati pravi razlog. Naime, iz većine jednobraznih kuća istarskih iseljenika čuli su se dječiji glasovi – bilo je familija i sa petoro djece – ali Tripko, ni u predškolskim danima, nije imao smisla za dječje igre, i Patricija je njegove igračke, koje su blistale kao da su juče kupljene u radnji, preko Fondacije poklanjala siromašnoj kazerćanskoj djeci.
Ipak, Sofija je, za razliku od druge djece, plakala jedino kad je bila gladna ili se uneredila, i još prije nego što je progovorila i dohvatila se noga, osmjehivala se i širila ruke kad god bi Tripkoprošao pored drvenog krevetića. Ponekad bi je uzeo u naručje, i ona ga je gledala dugo, s izrazom čuđenja. Vjerovatno joj neobično izgledam, pomislio je Tripko. Njene plave zjenice nijesu kao kod drugih beba igrale tamo ovamo, nego su bile upravljene u jednu tačku, poput odraslih osoba, skoncetrisanih na nešto važno. I kad je već bila počela da trčkara po đardinu, noseći plavooku lutku koja je neobično ličila na nju, bratu je prilazila oprezno, da vidi kakve je volje, mjerkajući hoće li joj se obradovati i primiti je u krilo. Nerijetko su, dok je Patricija bila na nekoj predstavi a Zvane radio u drugoj poslijepodnevnoj smjeni u željezničkoj radionici, njih dvoje ostajali sami u kući. Tripko je sestru presvlačio i hranio, čitao joj bajke pred spavanje, ali dešavalo se da se Sofija satima zavuče u spavaću sobu igrajući se s lutkom tako da bi on, prelistavajući rječnike i istorijske knjige, na nju zaboravio. Jednom je Patricija eksplodirala od bijesa kad je malu kćer zatekla da spava na podu dok je sin nešto zapisivao u svesci.
Sofiju su, kao i Tripka, u prvim godinama života zaobilazile dječje bolesti, ali za razliku od bratovog, djevojčicino tijelo bilo je čvrsto i okretno. Patricija je ponosno gledala svoje slike iz vremena kad je bila Sofijinog uzrasta, i mužu je govorila kako joj kćer nevjerovatno liči: s očeva strane naslijedila je samo oči, dok je Sofijina plava kosa bila neki hibrid smeđe i riđe dlake, to jest ukrštanja gena dva porodična stabla čiji najraniji pomen seže u doba Veneta i Langobarda.
Sofija je za sedam dana trebala napuniti pet godina, i uveče je legla u običajeno vrijeme za spavanje, zdrava kao i uvijek, samo malo potištena, kao da je bila nešto odsutna. Zvane je, koji je za razliku od Patricije imao lak san, pred zoru čuo kako djevojčica teško diše i meškolji se u krevetu. Čim je ugledao crveni osip na Sofijinom licu i rukama usplahireno je uhvatio Patriciju za rame prodrmao je.
– Što je – pitala je bunovno.
– Sofija. Nije dobro. Dobila je osip.
– Osip? – skočila je na noge, zateturala se i zamalo pala pored kreveta. – Ovo liči na šarlah. Moramo odmah u bolnicu.
Čim je Patricija dotaknula male Sofijine ruke shvatila je da djevojčica gori u živoj vatri. Pitala je Sofiju boli li je nešto. Mala je odmahnula glavom ne otvarajući oči, i prošaptala.
– Acqua.
Patricija joj je dala dvije kašike vode, i čim je podigla Sofiju da je presvuče, djevojčica je povratila sve što joj je bilo ostalo u želudcu od sinoćne večere. Tek se razdanjivalo kad su Zvane, u naručju sa Sofijom, i Patricija, krenuli prema bolnici Sveti duh, na Črnomercu. Zvane je više trčao nego što je hodao, i Patricija ga je jedva stizala. Još više ga je ubrzavala vrelina koju je osjećao na vratu od naslonjene Sofijine glave. Dežurni ljekar je bio sanjiv i neljubazan, dok ga Patricija nije panično uhvatila za ruku.
– Molim vas. Pomozite.
Ćelavi crnpurasti doktor male glave, koji je ličio na Arapa, živnuo je, pošto je prvi put otkad su se roditelji s malom bolesnicom pojavili u dežurnoj ordinaciji, osmotrio lijepo i usplahireno lice žene. Djelovala mu je otmjeno, poput neke osiromašene plemkinje.
Doktor je zabrinuto vrtio glavom dok je pregledao Sofijino grlo i preslušao pluća. Pozvao je dežurnu časnu sestru i rekao da djevojčicu smjesti na infektivno odjeljenje. Patriciji nije dozvolio da bude pored kćerke u višekrevetnoj bolničkoj sobi, jer se šarlah prenosi i na starije osobe koje ga nijesu prebolovale u djetinjstvu. Uz to, dječje odjeljenje je skučeno i neuslovno. Patricija se nekoliko minuta nije mogla odvojiti od Sofije, milujući je po vlažnoj kosi i šapućući joj na uho: Budi hrabra. Sve će biti dobro. Mlada sestra je djevojčicu odnijela prema dugačkom hodniku, i Patricija je pogledala ljekara sa strepnjom, kao da od njegove volje zavisi sudbina djeteta. Vižljati doktor se, kao i mnogo puta ranije kad bi vidio taj bolećivi pogled, ušeprtljio, nervozno stavio slušalice u džep, i krenuo prema lavabou da opere ruke. Dok je prolazio pored Patricije rekao je glasom koji nije odavao emocije: Vi ste obrazovana žena, i trebate znati da za ovakve infekcije medicina još nema lijek. Organizam se mora sam izboriti.
Patricija i Zvane su se oteturali do predvorja bolnice i sjeli na klupu preko puta ulaznih vrata. Pribili su se jedno uz drugo, nepomični, kao dva mramora: žena se naslonila na muževo rame, bezglasno plačući, tako da joj je suza suzu stizala. Najednom je maramicom obrisala lice, ustala i zamolila portira za čašu vode. Vratila se i ponovo je sjelapored Zvana, ali sad uspravna u leđima i razgovorljiva. Odlučila je da misli na pozitivne stvari kako bi odagnala Sofijinu bolest: rekla je Zvanu, koji je iznenađeno pogledao, da će se ponovo okušati kao reditelj.
Prošle sedmice – govorila je Patricija toliko brzo kao da se plaši da će joj pobjeći misao – pisala je Franki da joj pošalje Goldonijeve izabrane drame, jer namjerava da s učiteljem Žbanom s talijanskog na hrvatski jezik prevede Tvrdicu. U pismu je natuknula da joj, ukoliko u lokalnim knjižarama ne nađe Goldonija, posudi knjigu iz njene biblioteke, koju joj je u Rimu kupio signor Materaki, u vrijeme dok je Franka, uz Patriciju, bila glavna zvijezda dječijeg pozorišta. Patricija je Zvanu još kazala kako je nestrpljiva zbog knjige, jer je na osnovu sjećanja već podijelila glavne uloge ovdašnjim glumcima, koje je upoznala u postavljanju Ribarskih svađa. Onda je nastavila kako joj je Franka ljetos pisala da je srela njenog oca, dottora Bonomia, koji je bio sentimentalan, i raspitivao se o Patriciji. Prije nego što je krenuo u prema apoteci, malo su mu ovlažile oči i gotovo je plačnim glasom prošaputao da nije bio pravedan prema starijoj kćeri, i da će u novom testamentu, koji će još tekuće godine sastaviti, Patriciji prepisati njihov porodični stan u Rimu.
Patricija je nastavila govoriti, kao da priča sama sa sobom, da će čim dobije nasljedstvo od oca prodati stan u Via Barberini, u kome je živjela u vrijeme studija, i kupiti stan u Zagrebu, sa kupatilom, jer da su imali bolje higijenske uslove Sofija se sigurno ne bi razboljela. Nije prestajala da priča, o tome kako će urediti stan, u kojem će svako od njih imati svoju sobu. Opisivala je namještaju u svakoj sobi, i spomenula da će iz Kazerte transportovati svoju garnituru iz dnevnog boravka koja je u bidermajer stilu, i sve tako se rasplinjavala u digresijama dok joj oko podne nijesu pomodrele usne. Zvane joj je predložio da se odmori, jer bi mogla kolabirati. Ona se malo nećkala, i onda je pristala da ide kući uz uslov da se vrati poslije šest sati, i zamijeni ga na klupi u predvorju bolnice.
Patricija i Zvane su se mijenjali sljedeća dva dana: on je dežurao osam sati a ona šest, sve do treće noći, tačno uru prije ponoći, onaj isti sitni crnpurasti doktor – koji je Sofiju primio na odjeljenje – rekao je dežurnoj časnoj sestri da kaže ocu djevojčice, kojega je vidio u predvorju, da je dijete umrlo, to jest ugušilo se od gnojnog procesa koji je bio zahvatio bronhije. Doktor je, kadgod je mogao, slao sestre da saopšte vijest o smrti, jer mu je rodbina umrlih postavljala besmislena, ponekad i optužujuća pitanja.
Patricija nije mogla zaspati, iako je bila malaksala. Od umora i napetosti boljela je svaka kost u tijelu. Odlučila je da popuši još jednu cigaretu, i taman kad je bila odlučila da ustane i opere zube prije odlaska u krevet, na vratima se pojavio Zvane. Vidjela je samo njegovu siluetu, i onesvijestila se. Jer. prije samo dva sata Zvane je ostao u predvorju bolnice, i rekao joj je da ne brine, neka se opusti, i konačno prespava jednu noć. Vidjećemo se ujutro. Ja ću te probuditi, nakon što skuham kavu. Ne moramo non stop dežurati. Za uru vremena neće se ništa desit.
U složnoj familiji, čiji su članovi srodnih karaktera i privrženi jedni drugima, smrt nekog od njih će ih učiniti još složnijim. Ali, ukoliko su im prirode i očekivanja od života različita onda odlazak svakog člana porodice produbljuje napetost i stvara još veću neslogu. Patricija je poslije Sofijine smrti svake subote odlazila na Mirogoj, u obilazak kćerkinog groba. Nakon trećeg zajedničkog odlaska na groblje zamolila je Zvana da joj sljedeći put dozvoli da sama posjećuje svježu humku sa drvenim krstom na kojemu je pisalo, Sofija Bonomi Gorjan 1930-1935. Zvanu nije bilo pravo, htio joj je prigovoriti, ali je vidio da ga Patricija ne sluša, i onda je on sȃm nedjeljom ujutro odlazio na grob, koji se nalazio na parceli gdje se sahranjuju emigranti iz Istre. Zvanovci prijatelji iz radionice, koji su bili formirali Posmrtnu zadrugu željezničara, odlučili su da djevojčici naprave nadgrobni spomenik, od bijelog bračkog kamena, na kojenu će biti isklesan anđeo sa Sofijinim likom.
Patriciju je kćerkina smrt toliko promijenila da je ni Tripko – koji je još od malih nogu upoznao sve faze njene ćudljivosti – nije mogao prepoznati. Satima je sjedjela na kanabeu u kuhinji gledajući kroz prozor, i onda bi, bez vidljivog razloga, dobila napad histerije. Vikala je iz sveg glasa, čas na hrvatskom čas na talijanskom, kako je upropastila svoj život, da je niko ne razumije, da su svi koristili njenu naivnost, i da je to životom platila njena mala kćer koja je umrla od infekcije koja je posljedica primitivizma, elementarnih neuslova za pristojan život. Nastavila je kako je njen usud što je uvijek bila okružena sebičnim ljudima, kojima je ona uvijek na posljednjem mjestu, i što je najgore, njen je sin jedan nezahvalnik, mali monstrum lišen strasti i emocija.
Zvane i Tripko su ćutke, pogledujući jedan drugoga, čekali da Patricijin bijes protutnji i ponovo se smiri. Ali, njena duga šutnja ponekad je bila teža od vriske i suludih optužbi. Patricijini prijatelji iz pjevačkog zbora i kazališne družine uzaludno su je nagovorali da se vrati probama za javna nastupanja. Pogotovo je bio uporan učitelj Žban koji joj je donio grubo prevedeni tekst Goldonijevog Tvrdice, da se s njom konsultuje oko nekih finesa napisanih u dijalektu, pritom joj laskajući kako je patnja produhovila i proljepšala. Zaista, Patricija se i u liku bila promijenila. Ponovo je došla na težinu koju je imala na maturi, ali joj je koža na licu ostala zategnuta, i pobijelila: samo su joj je koža između kažiprsta i srednjeg prsta ostala žuta od duvana. Gotovo je uvijek u ustima imala dravu, koju su pušili željezničari – u trenutku pribranosti rekla da puši jeftini duvan kao napolitanska puttana – ali Zvane je osjetio da joj zadah vonja i na alkohol. Otvorio je kredencu u kojoj su držali posuđe, začine, sireve, suvo meso i piće, i vidio je jednu praznu i drugu do pola ispijenu bocu biske, istarske rakije. Bisku je dobijao na poklon, od prijatelja, koji su dolazili iz Istre. Flaše su cijelo vrijeme bile neraspečaćene, jer su Zvane i Patricija kući pili samo poslije ručka, po čašu pošipa, bijelog korčulanskog vina, a u svečanim prilikama, za Božić, Novu godinu i karneval koji se održavao za Svetog Valentina, nazdravljali su s brendijem vechia romagna.
Prošlo je pola godine od Sofijine smrti, a Patricija je i dalje bila bezvoljna, i na momente histerična. Zvane je otišao kod doktora Lukšića, starog ljekara opšte prakse koji je ordinirao u bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici. Stari Istranin koji je još u vrijeme Franja Josifa medicinu završio u Gracu, bio je sirotinjska majka za emigrante. Pomagao je nevoljnicima, i kad im medicina nije mogla pomoći, riječima koje nijesu davale lažnu nadu: za gradsku sirotinju, te kumice i kumeke, bile su posebno ljekovite jer ih je izgovarao jedan tako ugledni gospodin, s njegovanom bradom i perčinom koji je ličio na lavlju grivu. Zvane je kod doktora Lukšića došao na preporuku njegovog sina Ivana, vječitog studenta prava koji se družio s Istranima, i pokušavao čak da oponaša njihov govor, iako je bio rođen u Zagrebu. Ivan je govorio nekom čudnom mješavinom purgerskog i čakavskog dijalekta s njemačkim naglaskom. Jer, žena doktora Lukšića, Elza, bila je Austrijanka, ali mali doktorov sin je purgerski sleng primio od bedinterice Tereze, čija se obitelj bila iz malog češkog gradića Bromova, koji se nalazi na samoj granici s Poljskom, prije više od sto godina doselila u Podsused.
Zvane se iznenadio korpulencijom doktora Lukšića, jer Ivan je bio gimnastičar, kočoperan i malog rasta, na majku. Doktor Lukšić je Zvana ostavio posljednjeg u čekaonici da bi imao više vremena da razgovara s njim, jer ga je Ivan juče najavio ocu, objasnivši mu da njegov prijatelj traži pomoć za svoju ženu koja ima psihičke probleme poslije smrti male kćerke. Zvane je izabrao doktora Lukšića, ne samo zbog toga što je porijeklom Istranin, i što je važio za izvrsnog dijagnostičara, već i zbog toga što mu je Ivan kazao da njegov otac zastupa teoriju da je većina bolesti psihosomatskog karaktera, i da već trideset godina prikuplja građu kojom bi potkrijepio svoju tezu, kako se ljudi smrtno razbolijevaju onda kad izgube smisao življenja. Doista, doktor je Lukšić pitao, ali i zapisivao, Zvanova zapažanja o Patricijinim promjenama ponašanja. Zvane je detaljno opisivao Patricijin karakter, njenu srčanost i plahovitost, prezir prema malograđanskim nazorima, nestalnost u mišljenju, trenutnu euforičnost i isto tako iznenadnu nezainteresovanost. Zatekla su ga pitanja doktora Lukšića, o detaljima promjena u Patricijinom ponašanju, koja je bio zaboravio da ispriča: o ambivalentnim gledanjima na novu sredinu, nostalgičnim sjećanjima na svoje djetinjstvo, i o tome da li ga optužuje za smrt male Sofije.
Zvane je u momentu posumnjao da je doktor prethodno razgovarao s Patricijom, ali odmah je shvatio da je to nemoguće, jer je ona Ivana Lukšića jedva poznavala, a ionako u posljednjih šest mjeseci, izuzev subotnjeg odlaska na Mirogoj, nigdje nije mrdala izvan Mošćeničke ulice. Onda je Zvane počeo vrlo detaljno opisivati Patricijine besmislene optužbe, koje su ga najteže pogađale, u vezi s uzrocima smrti djevojčice. Jer, nastavljao je Zvane, optužbe da je njegovo siromaštvo uzrokovalo Sofijinu smrt neprilične su, čak i da su tačne, jer on je Patriciji u pismu koje joj je poslao prije nego što je ona krenula iz Kazerte bez uvijanja predočio nezavidan položaj jednog političkog emigranta. Zvane je na kraju pitao doktora jesu li Patricijine optužbe uzrokovane samo nervnim rastrojstvom ili i lošim karakterom. Doktor Lukšić se osmjehnuo na Zvanovo pitanje, slegnuo ramenima i zamišljeno mu odgovorio: Mladiću, kad je u pitanju ljudska duša na neka pitanja i pametniji od mene nemaju decidne odgovore. Uzroci svakog nervnog sloma su mnogostruki. Mi znamo ili naslućujemo okidače koji su neposredno uzrokovali neki dublji duševni poremećaj, ali smo često nemoćni da spoznamo nasljedne i stečene faktore koji su stvorili duboke pukotine u nečijoj psihi i pripremili je za potpuni slom. Tvoja žena, mladiću doživjela je teži nervni slom, i njene psihičke i karakterne promjene tipične su za osobe u posttraumaskom stanju. Zaključio je da je u ovakvim slučajevima važno strpljenje, da je potrebna podrška porodice, i da je za oporavak potrebna strpljivost. Zvane se zahvalio doktoru Lukšiću i krenuo prema vratima ordinacije. Kad je dohvatio kvaku od vrata čuo je glas staroga doktora, koji je bio skinuo bijeli mantil sa slušalicama, i prebacio ga preko naslona stolice. Gospon Gorjan, dobro bi bilo, da promijenite sadašnji stan, a ako je moguće i mjesto življenja.
*
Sjutradan je Zvane dobio pismo od Davorina Laginje, svog kompanjona iz pulskog arsenala, koji je izbjegao hapšenje i internaciju, jer ono subotnje septembarsko veče dvadeset šeste godine, kad su karabinjeri sproveli raciju i uhapsili osam namještenika škvera, među kojima je bio Zvane Gorjan, on nije spavao u iznajmljenoj sobici blizu Arene, već ga je u svoj stančić odvela Loreta, konobarica iz kavane Učka. Davorin Laginja je sjutra veče pobjegao u Jugoslaviju, i poslije samo dva mjeseca boravka u Zagrebu, imigracioni odjel policije ga je, s grupom istarskih emigranata, kojima su odredili boravišta u raznim mjestima na Kosovu i Makedoniji, poslao u Kosovsku Mitrovicu. Davorin Laginja se pohvalio Zvanu da je imao više sreće od drugih emigranata, jer je, kao vrstan alatničar dobio posao u engleskoj kompaniji Silver Mines Ltd., koja je dobila koncesiju za eksploataciju rude olova i srebra. Još je istakao da je dobio jednu kuću na korišćenje i platu koja je duplo veća nego njegovim kolegama u Zagrebu. Ubrzo je, veli, unaprijeđen u zamjenika šefa radionice za izradu i popravku alata. Samo ga muči samoća, jer domaći ljudi su prostodušni, ali drugačijih navika, a s Englezima se ne druži, jer, iako se oni trude da izgledaju ljubazno malo s visine gledaju na domaće ljude. U sljedećoj rečenici je napisao da mu se možda to samo čini zato što sa svojim šefovima komunicira preko tumača. Nudili su mu da upiše elementarni tečaj za učenje engleskog jezika, ali on je to odbio, jer, kaže, da je jedva naučio srpskohrvatski. Dalje je nastavio da bi Zvanu bilo pametno da se doseli nekoliko godina na Kosovo, jer bi Englezi njegove ruke zlatom platili, tako da bi on i žena, za koju je čuo da je apotekarka, za relativno kratko vrijeme mogli dovoljno uštedjeti da prebrinu materijalne probleme koji muče većinu emigranata.
Zvane je kuvertu s adresom Davorina Laginje stavio u natkasnu pored kreveta, i nakon ručka rekao Patriciji, više neodređeno – kao da mu je u tom času palo na pamet – da bi možda bilo dobro da promijene sredinu, odsele se negdje daleko: Mislim da bi nam prijala promjena. Nije kazao, da bi tebi prijala promjena, iz straha se da će je rasrditi, i da će opet početi histerisati i optuživati ga da hoće da je predstavi kao duševnog bolesnika. Patricija ga je samo blijedo pogledala i ponovo okrenula glavu prema prozoru. Ćutala je još petnaest minuta, i onda gledajući i dalje u krošnju jedinog drveta u bašti, mlade višnje koja je bila u cvatu, jedva izustila: Gdje?
Zvane nije ništa odgovorio misleći da je pametno pustiti Patriciju neko vrijeme, da vidi kopka li je neki crv ili je potpuno potonula u beznađe: hoće li ideja o novoj promjeni opet pokrenuti njenu maštu i konačno je dignuti iz teškog mrtvila. Tri dana su oboje ćutali, i Zvaneje odlučio da ovaj put bude direktan.
– Dobio sam pismo iz Kosovske Mitrovice, od starog prijatelja iz Pule. Radi kod jedne engleske kompanije koja ekspolatiše rude olova i srebra. Ponudio mi je posao. Plate su tamo duplo veće nego na željeznici.
– Gdje je Kosovska Mitovica? Je li to u Jugoslaviji? – Patricija je i dalje bila mrzovoljna, ali oči su joj živnule i na obrazima se javilo blago rumenilo.
– Na istoku Jugoslavije. Putuje se vlakom, preko Beograda. Većina stanovnika su Albanci – rekao je Zvane još uvijek tihim glasom, kao da se i sam premišlja o tome što je predložio. – U Mitrovici je nekoliko naših ljudi iz Istre. Davorin Laginja, koji mi se javio, Talijan je, odnosno polutalijan, majka mu je podrijetlom iz Kalabrije, i bolje govori talijanski nego srpskohrvatski jezik. Ti si htjela na Črnomercu otvoriti ljekarnu, a on kaže da Englezi trebaju nekog školovanog farmaceuta, jer u Mitrovici ima samo jedna mala primitivna apoteka, čiji je vlasnik priučeni ljekarski pomoćnik.
– Kažeš da su većina stanovnika u tom mjestu Albanci. Je li blizu Albanija?
– Gledao sam zemljopisnu kartu. Albanija je s druge strane velike planine… Kao i Crna Gora.
– Onda bismo jednom mogli napraviti izlet do Crne Gore. Trifone me zapitkivao o Crnoj Gori – glas joj je više nije bio bezvoljan, već malo sjetan.
-Naravno.
Patricija se narednih dana polako vraćala u staru formu. Opet je počela razmještati stvari u kućici i Tripka koriti zbog aljkavosti. Ni pokreti joj više nijesu bili usporeni i bezvoljni. Potražila je učitelja Žbana i rekla mu da joj donese prijevod Tvrdice. Patricija je pročitala dramu, i zamolila je učitelja Žbana za još nekoliko dana da uporedi original sa prijevodom, da bi kako je rekla, njih dvoje zajedno, napravili finu ruku. Prije nego je pozvala učitelja rekla je Zvanu, namignuvši mu mangupski, kao u stara vremena u Kazerti, da nikome, pa ni prostodušnom učitelju, ne kaže što su njih dvoje naumili poslije premijere, koju su planirali početkom septembra. Zvane je već sjutradano dgovorio Davorinu Laginji, da su prihvatili njegov poziv, i da će krenuti za Kosovsku Mitrovicu početkom jeseni. Još ga je zamolioda im u septembru iznajmi neki pristojan stan sa dvije spavaće sobe.
*
Tri karte za Beograd na željezničkom kolodvoru kupili su šestog septembra za jutarnji vlak. U vagon druge klase Patricija i Tripko su unijeli iste kufere s kojima su krenuli iz Kazerte za Zagreb prije pet godina. Zvanova garderoba je stala u jedan kartzonski kufer srednje veličine, a Tripko je nosio još i štap za pecanje, jer je na velikoj zemljopisnoj karti, u hodniku osnovne škole Ban Josip Jelačić, vidio da pored Mitrovice, ili kroz sam grad, protiče rijeka Ibar. Familija je u Beogradu iznajmila jednu trokrevetnu sobu u hotelu Putnik, koji je preko puta željezničke stanice, a ujutro su nastavili vozom za Kosovsku Mitrovicu. Zvane i Patricija su cijelo vrijeme pričali, uglavnom nepovezano, anegdote iz djetinjstva i mladosti, ne pominjući vrijeme provedeno u Zagrebu, niti očekivanja u novoj sredini. Patricija je bila euforična. I nestrpljiva da što prije dođu u Mitrovicu. Pohvalila je sebe zbog dobre intuicije, što je prilikom pakovanja stvari u Kazerti odlučila da ipak uzme jedan medicinski leksikon i udžbenike iz farmakologije, farmakognozije i biofarmacije, iako se zauzeli dosta mjesta u kuferu i bili teži od olova. Zvane je takođe izgledao veseo, iako je skrivao zabrinutost od Patricije, jer je u međuvremenu saznao, od rođaka jednog Istranina koji je neko vrijeme bio u Prizrenu, a potom otišao s familijom za Sjevernu Ameriku, da su Kosovo i Metohija, politički nestabilni krajevi, po mnogo čemu neprevidljiviji od Istre, iz koje je pobjegao. Ovaj Istranin je pričao da beogradski režim nije manje brutalan prema Albancima od Musolinijevih postrojbi u odnosu na Istrane, s tim što su domicilni Srbi i Albanci mnogo okrutniji od Istrana i njihovih susjeda Talijana, koji su podržavali fašiste.
Tripko je sjedio pored prozora držeći u krilu masivnu Rimsku istoriju, Teodora Momzena. Nije se mogao koncentrisati na tekst, jer nije toliko dobro znao njemački jezik da bi mogao lako razumjeti visokoparni stil, prožet mnoštvom parabola i analogija čuvenog profesora Berlinskog univerziteta, koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost u konkurenciji s Lavom Tolstojem, bez upotrebe njemačkog rječnika, koji je bio spakovao na dnu svog kufera. Stoga je Tripko više vremena gledao kroz prozor vagona nego što je buljio u knjigu. Voz je prolazio kroz pitome predjele zelenih i uzoranih ravnica i brežuljaka obraslih šumom. I ljudi na njivama, sa sivim duguljastim kapama, razrezanim po sredini, pogrbljeni u ramenima, zagledani u plodove ranojesenje berbe, izgledali su miroljubivo. Kako se put bližio kraju, pored voza su promicali drugi seljaci, s bijelim okruglim kapama, nalik na prepolovljene odbojkaške lopte. Ovi ljudi su u pravcu voza gledali sumnjičavo i neprijateljski.
Davorin Laginja, omaleni ali čvrsti, četvrtasto građeni čovjek, bivši prvak u rvanju Julijske krajine, sačekao je goste na željezničkoj stanici u Kosovskoj Mitrovici, i odvezao ih fijakerom do kuće Jakova Rajvajna, gdje im je iznajmio stan sa dvije velike spavaće sobe, kužinom, blagovaonicom, hodnikom i špajzom. Stan je bio na spratu velike kuće u centru grada, u čijem prizemlju se nalazi bakalska radnja. Vlasnik kuće Jakov Rajvajn, mali usukani čovjek sa crnim šeširom i okruglim naočarima, čiji je otac Moša rođen u Zemunu, ličio je na Jevreje iz karikatura u antisemitskim novinama. On je bio ljubazan i oprezan čovjek, ali nije mogao sakriti zadovoljstvo kada je čuo da je nova stanarka rođena Talijanka, i odmah se pohvalio da je njegov stric, čuveni grudni hirurg, David Rajvajn, koji je operisao albanskog kralja, Ahmeda Zogua, medicinu završio u Padovi. Prosto se rastopio od zadovoljstva kad mu je Patricija kazala da je diplomirala farmaciju u Rimu, jer gazda Jakov, kako su ga zvale kalfe u bakalnici, bio je namjeran da Klaru, svoju kćerku jedinicu, koja će u junu naredne godine završiti maturu, pošalje na studije farmacije u Zagreb. Nije htio biti napadan, ali ni prepustiti stvar slučaju, pa je gazda Jakov sljedeće sedmice rekao Patriciji da je čuo da sadašnji vlasnik male apoteke u gradu, Vlaho Popović, ljekarski pomoćnik rodom iz Konavala, obolio od noga, i pošto više ne podnosi ovdašnju klimu namjerava prodati ljekarnu i vratiti se da starost provede u rodnom kraju.
Tripku se Mitrovica više dopala od Zagreba, koji je u nečemu ličio na talijanske gradove, dok je ova varoš nalik mjestima koje opisuju putopisci koji su u prošlim vjekovima obilazili levantinske krajeve. Iznenadio ga je kad je, poslije cijelu sedmicu, shvatio da – on koji je uvijek zazirao od mnoštva – uživa u čaršijskom neredu neobičnog sazvučja različitih jezika, muzičkih instrumenata kojima nije znao ime, laveža poskitanih pasa, jeke konjskih kopitana kaldrmi i udara kovačkih čekića u nakovanj. Dokoni svijet se naizgled bezglavo muvao čaršijom po isprekidanim i nepravilnim ulicama i mnoštvom sokaka, između zgrade opštine ibazara, istočnjačke pijace. Tripko je lunjajući čaršijom prebrojavao kape na glavama ljudi – neobičnog imena i izgleda – šajkače, keče, fesove. Tu i tamo bi nekad zapazio neki šešir ili kačket, i neobičnu okruglu crvenu kapu s crnim obodom.
Klare Rajvajn mu je rekla da su starci s crvenocrnim kapama natkriljenim na velike uši prošarane modrim kapilarima, s velikim ušiljenim brkovima, te jednako kitnjastim zlatnovezenim prslukom ispod crnih kaputa, rođaci ovdašnjeg šefa policije, koji je stigao na dužnost iz Crne Gore, i sa sobom u Kosovsku Mitrovicu doveo tridesetak čeljadi iz svog plemena. Klara mu je još kazala da su sinovi ovih staraca, uglavnom žandari, ili činovnici u sudu i opštini. Tripko je ubrzo shvatio da su etničke i jezičke grupe u Mitrovici, osim vidljivih etnografskih različitosti bile i esnafski, pa i staleški podijeljene. Tako su Srbi bili žandari, vojnici, kafedžije, učitelji i profesori gimnazije, a Albanci, seljaci, piljari i trgovci stokom. U varoši je bilo još nekoliko jevrejskih porodica, kao i nekoliko Janjevaca, potomaka nekadašnjih Dubrovčana koji su sa Sasima u 15. vijeku došli u rudnik Novo Brdo. U Mitrovici je bila i mala turska zajednica, kao i Goranci, pripadnici minorne muslimanske skupine iz Gore, iznad Prizrena, koja ima albanska imena i govori srpski jezik. Zajednička osobina pripadnika manjina je da su svi bili dobri trgovci, sa određenim tradicijama. Tako su Janjevci od svojih srednjevjekovnih predaka naslijedili zlatarski i kujundžijijski zanat, Turci su bilia badžije i mesari, Jevreji su držali gvožđare, kolonijalne radnje i bavili su se finansijskim poslovima, a Goranci pekare i slastičarne. Cigani koji su govorili sve jezike i niko ih nije priznavao za svoje, izrađivali su potkovice, poljoprivredne alatke i kalajisali bakrene kotlove.
Tripka je kasabska dječurlija posmatrala znatiželjno – zbog njegove uštirkane bijele košulje, ispeglanog kaputića i ukrućenog hoda, stopala razmaknutih u raskrok, u širini kukova, kao da gazi podnu barke na nemirnoj vodi – ali ne zlobno, poput dječaka s Trešnjavke. I u gimnaziji su ga đaci i profesori gledali znatiželjno, i odmah mu dali nadimak. Na prvom času njemačkog jezika prozvali su ga Nemac, jer je profesor Štefan Hedl, folksdojčer iz Malog Iđoša, kazao da je njegov izgovor besprijekoran, kao da je rođeni Nijemac. Nadimak Nemac, premda je njegovo ime i prezime, Tripko Dragišić, zvučalo poznato, i posve obično kao ostalih Srba i Crnogoraca, nije izazvalo zazor i prezir kao što je to bilo s nadimkom Talijan. Jer, za razliku od Talijana, čiji je fašizam bio operetan, čak i za one koji su trunuli u Musolinijevim tamnicama, Treći Rajh je svima, malima i velikima, sljedbenicima i protivnicima, ličio na mračnu neukrotivu aždaju koja će progutati sve što joj se ne pokori. Ovdje su grube šale učenika prvog razreda mitrovačke gimnazije na račun tuđeg jezika, na sličan način na koji su se mangupi iz Mošćeničke ulice, Trnja i Ciglane, sprdali njegovom materinjem jeziku, bile rezervisane za dva Albanca, Bljerima i Hašima, sinove Rustem bega, spahije iz sela Pirča.
Apoteka u Mitrovici imala je neveliki prodajni dio i malu laboratoriju, u kojoj je bio i jedan prastari mikroskop. Stari Vlaho Popović je sȃm spravljao pomade protiv opekotina i hemoroida, koje su neprijatno mirisale. U jednom uglu držao je raznovrsno ljekovito bilje koje je nudio kao lijek za poboljšanje varenja, ublažavaje glavobolje, smirenje živaca, zaustavljanje krvarenja iz nosa i desni, zatim za liječenje upale mokraćnih kanala i reume. Jednom mjesečno su mu iz Dubrovnika, autobusom preko Cetinja, koji je bio centar Zetske banovine – na čija su se dva kraja nalazili grad Svetog Vlaha i Kosovska Mitrovica – u kartonskoj kutiji stizali lijekovi u prahu, klizma, zavoji, jod i morfijum. Patricija je zamolila bivšeg vlasnika, koji je već bio spremio stvari za povratak u svoje konavosko selo, Vitaljinu, da je preporuči svom poznaniku, vlasniku glavne dubrovačke ljekarne, Mihu Vlahutinu. Još mu je predala pismo u kojemu kurtoazno traži od gospara Vlahutina da joj pomogne u stvaranju jedne moderne ljekarne u ovom zabitom kraju, gdje je zdravstvena kultura još na niskom nivou. Na kraju pisma spomenula je da joj je bilo posebno drago kad je čula od signora Popovića da se dubrovački apotekar, kao i ona, školovao načuvenoj rimskoj La Sapienzi.
Jakov Rajvajn je bio ponosan na svoju promućurnost što se sjetio da neobičnoj podstanarki ponudi vođenje apoteke, koja je ionako bila pred gašenjem. Gospođa Bonomi Gorjan je pokazala preduzimljivost i neodoljivi šarm. Neočekivano lako je ubijedila direktora bolnice, doktora Tanasijevića, da njena apoteka snabdijeva bolnicu lijekovima i sanitetskim materijalom. Promet apoteke se u samo pola godine utrostručio i gazda Jakov se pobrinuo za prostraniji lokal u glavnoj ulici, s velikim izlogom, u kojem je doskora bila zlatara, čiji se vlasnik, Janjevac, Lazar Kodić, preselio u Kotor. Glas o lijepoj apotekarici, čiji je muž majstor u radionici za tehničko održavanje rudnika, stigao je i do engleske kolonije koja se bila smjestila u bungalovima na obroncima srpskog srednjevjekovnog grada Zvečana.
Lora Hjuz, žena glavnog inženjera Rodžera Hjuza, koja je bila rodom iz Brajtona, čim je čula da je nova apotekarka Talijanka, rodom iz okoline Napulja, odmah je otrčala u grad da je potraži. Engleskinja je otišla kod Patricije iz znatiželje, a ne zbog medicinske potrebe, jer novi ljekar, Škot Meknil, koji je nedavno stigao iz Aberdina, sa sobom je donio priručnu apoteku. Lora je pozvala Patriciju da u subotu dođe na igranku, koju ona oganizuje subotom u engleskom kampu. Ples za Engleze i odabrane građane Mitrovice, gospodin i gospođa Hjuz su priređivali u velikoj Sali za sastanke, u prizemlju upravne zgrade, koja je služila i za prijeme u povodu proslave britanskih nacionalnih praznika. Brbljiva Engleskinja se obradovala Patriciji koliko i ova njoj, ponajprije što je apotekarka poslije mnogo godina opet sa nekim mogla razgovarati na francuskom jeziku, koji je, činilo joj se, bila počela zaboravljati. Kad joj je Lora kazala da subotom organizuju ples prosto se oduševila, jer je posljednji put plesala s gospodinom Režemom, na zimskom karnevalu u Sali zagrebačke jezuitske gimnazije, prije dvije godine. Novoj poznanici je priznala da uživa u plesu, i da joj najviše smeta kod njenog muža Zvana to što ne voli da pleše. Mislim da ima neki seljački stid od plesa, priznala je novoj poznanici.
Patricija je neumorno plesala s Rodžerom Hjuzom, riđim i pjegavim Škotom, koji je ličio na njenog muža, samo je bio još viši i mršaviji, i njegovim zamjenikom Kevinom Terijem, malim dežmenkastim, ali okretnim čovjekom. Bila je zaboravila na Zvana, koji se nervozno meškoljio u stolici pored gospođe Hjuz, koja je cijelo vrijeme čavrljala s direktorom gimnazije Golubovićem. Zvane se jedva suzdržavao da u pauzi između igara ne pozove Patricijuna stranu i kaže joj da se spremi za polazak ili će on sȃm krenuti prema gradu. Znao je da je to besmisleno, jer su on i Patricija stigli s bračnim parom Golubović, u istom fijakeru. Odustao je od ove namjere i zbog toga što bi se morao objašnjavati s direktorom gimnazije, uobraženim čovjekom, koji je na reveru nosio Albansku spomenicu i crkveni orden Sveti Sava. Tako je Zvane cijelo vrijeme igranke ostao ukipljen i ćutljiv, jer s gospodinom Golubovićem, osim kurtoaznih fraza, nije imao o čemu razgovarati, a s gospođom Hjuz, i da je htio što prosloviti nije to mogao, jer nije znao nijednu riječ engleskog i francuskog jezika.
Tripka je te subotnje večeri probudila svađa Zvana i Patricije: majkin prodorni glas probudio bi mrtvoga a ne njega koji je spavao lako, bez snova. Patricija je prebacivala mužu da se cijelo vrijeme na balu ponašao kao da je progutao varenu nogu. Optužila ga je da je ljubomoran što je od prisutnih, koji su ispisali njeno ime na posebno štampanim tiketima, proglašena za kraljicu večeri. Zvane je ćutao sve dok ga nije optužila za ljubomoru, a onda je neočekivano snažnim glasom rekao da se ona ponaša infantilno, kao da je klinka a ne gospođa koja će uskoro ući u petu deceniju. Uz to, kazao je, previše je popila, i na kraju bala se klatila, što nije baš damski. Ovo je Patriciju potpuno razbjesnilo: sinula je da je to nečuvena laž, da se ona uvijek kontroliše, no i da je popila koju više to se njega ne tiče. Gorjan, ja nisam jedna od ovih provincijalnih kokoški kojoj se može docirati, unijela mu se u lice i onda se demonstrativno okrenula i zalupila vrata spavaće sobe.
Patricija je, jednom sedmično – kasnije svaki treći dan – odlazila na jahanje s gospođom Lorom. Seljaci na njivama su neprijateljski, i s nevjericom, gledali dvije žene u jahaćim kostimima kako u galopu na oznojenim konjima jezde poljima oko ostataka srednjevjekovnog grada Zvečana. Na ovakvu neviđenu žensku drskost i raskalašnost posebno je bio ljut Rustem beg, kome su seljaci još kao u turskom zemanu plaćali desetinu od svega što se rodi na zemlji. Patricija je od gospodina Hjuza kupila engleskog punokrvnog konja čiji je predak bio šampion Brajtona u sprintu. Mladi vranac je bio mirne ćudi, i zbog toga ga je Patricija nazvala Bepe, u spomen na svog blagorodnog ujaka. Konj je uvijek radosno zanjištao kad bi se pojavila Patricija ili Ali Mekuli, omaleni Albanac, čuveni jahač i dreser konja i pasa, iz Rugove, planinske oblasti koja se graniči s Crnom Gorom i Albanijom.
Sve je slutilo na to da je familija Gorjan-Bonomi-Dragišić konačno pronašla sebe u ovoj varoši, na dnu Balkana, koja je, uprkos neprekinutom vjekovnom lancu mijenjanja okupatora, i atavističkog nagona da svaka nova vlast satre sve što je stvoreno u ranijoj epohi, bila jedan tipično vizantinsko-turski hibrid, koji joj je davao neobičnu živopisnost i životnost. Uostalom cijela istorija Levanta je, više nego drugdje, povijest krajnosti i dvojnosti: ovdje je gotovo uvijek bila nevidljiva razlika između žrtve i dželata, jer svaki stradalnik u sljedeém trenutku će se pretvoriti u jednako surovog progonitelja. Pravoslavci i muslimani su se, javno ili mimikrijski, mrzjeli i prezirali – Srbi su Albance zvali šiptarima, a Albanci pravoslavce jednako pogrdo skja – iako su im muzika, kuhinja, sujevjerje, narodne nošnje i mitologija bile sličnije nego što su to htjeli priznati. Još su po jednoj stvari nalikovali jedni na druge: bez predrasuda prihvatali su strance čiji materinji jezik nije srpski ili albanski.
Zvane je postao zamjenik šefa radionice rudnika, jer je Davorin Laginja na mjestu šefa zamijenio Engleza Dž. Mejdžora, koji je bio obolio od artritisa, pa ga je direktor Hjuz postavio za nadzornika velike farme u kojoj su Englezi držali rasne bikove i krave za priplod. Tripko je već treću godinu bio pohvaljen od direktora gimnazije Golubovića za odličan uspjeh. Apoteka se toliko razradila da gazda Jakov nije poslao Klaru na studije u Zagreb, nego je ostavio još godinu-dvije da asistira Patriciji, posebno u nabavci medikamenata i vođenju knjigovodstva. Lukavi Jevrej je shvatio da je Talijanka izvrsan animator, koja zna da ubijedi ljude u ono što hoće, ali da to radi kampanjski, i da joj treba savjestan pomoćnik, koji će svakodnevno kontrolisati zalihe robe i dnevne pazare u apoteci. Jer, Patricija je bila rasuta na više stvari, od učestvovanja u subotnjim igrankama i redovnim seansama jahanja do učlanjenja u Kolo srpskih sestara, humanitarnu organizaciju čija je predsjednica bila žena direktora gimnazije, Jelisaveta Golubović.
Šesnaesti oktobar hiljadu devetsto trideset osme je bio običan jesenji dan, ni topao ni hladan, i nije slutilo na još jedan fatalni susret Patricije Bonomi. Ali Mekuli je iz konjušnice izveo vranca Bepea, tapšući ga po grivi, govoreći mu nešto tiho na albanskom jeziku, s glavom prislonjenom na konjsko uho. Po običaju se ljubazno smješkao Patriciji predajući joj uzde vranca, a onda mu se osmijeh zaledio, gledajući prestravljeno iza Talijankinih leđa. Patriciji se učinilo da je Ali ugledao neku strahovidnu neman, i hitro se okrenula u pravcu konjušareva pogleda. Prizor joj je bio poznat, ali se nije mogla sjetiti otkud dok nije jasno razaznala crte lica jahača, markantnog crnomanjastog čovjeka u vojnoj uniformi. U trenutku joj se činilo da joj tlo izmiče ispod nogu. Ovo je Dunjaš ili njegov brat blizanac, pomislila je Patricija. Doista, oficir je, sjahavši krenuo prema njoj istim onim oholim drvenjastim korakom kao Dunjaš Dragišić. Kad je skinuo rukavice Patricija je primijetila da neznanac ima isto onako lijepe duge prste sa izraženim zglobovima.
– Dozvolte da se predstavim, major Petar Gavrilović. Na usluzi – čovjek je cupnuo petom o petu, kao da salutira. Patricija je to sastavljanje peta prepoznala kao vojnički smisao za humor, ali bila je toliko zbunjena da se zaboravila predstaviti. Major se pravio kao da to nije primijetio, i odmah joj je ispričao da je on komandant garnizona u Mitrovici, da je doskora bio u Gusinju, jednom malom mjestu u Crnoj Gori koje je na samoj granici sa Albanijom, i da eto, njega vojna komanda uvijek šalje tamo gdje su problemi, gdje treba gasiti pobune. Još joj je kazao da on voli izazove i da je na terenu više naučio nego u elitnoj vojnoj akademiji San Sir u Francuskoj. Zbog toga mu nije žao što je po kazni, zbog teškog disciplinskog prestupa, šamaranja i izazivanja na dvoboj pukovnika Karanfilovića, dobio rasporedna granici Albanije umjesto u štabu Druge armijske vojne oblasti u Sarajevu. Major Gavrilović nije imao samo Dunjaševu lakomislenu hvalisavost, kojom je htio, na prvu loptu, da fascinira sagovornika, nego je imao i njegovu boju glasa, samo su mu vokali bili duži a suglasnici manje tvrdi.
– Vi govorite francuski?
Major Petar Gavrilović, koji će joj za neklih pola sata reći da ga u civilstvu zovu Pera, a u porodici samo Bata, važno je klimnuo glavom.
– Svi kulturni ljudi govore francuski jezik… ili italijanski.
Patricija je u momentu pomislila da se možda nijesu slučano sreli ispred konjušnice, jer bilo joj je sumnjivo zašto je major pomenuo njen maternji jezik. Lora joj je jednom, malo pripita, kazala da su u ovim krajevima svi opsjednuti režimskim ili stranim špijunima. Tako da oni koji za svoj ili policijski interes ne uhode nekoga umisle da su i oni meta špijuna i provokatora. Možda je i mene pratio neki lokalni žbir. Ja sam strankinja, koja je preko noći došla u centar pažnje, i mogu me smatrati komunističkim provokatorom ili talijanskim špijunom, pomisli Patricija. Onda malo smeteno pomilova Bepea po sapima, i htjede šapnuti na uho konju, kao što je to radio Ali Mekuli, da je i nju izgleda zahvatio virus ovdašnje paranoje.
Major joj je, dok se uspinjala na leđa vranca, predložio da se pridruži u jahanju, jer bi joj pokazao jednu krasnu stazu kroz brezovu šumu koja vodi do same obale Ibra. Patricija ga je podozrivo, ali i koketno pogledala.
– Je li Vaš konj iz ove konjušnice?
– Vojska u garnizonu ima svoju ergelu – major joj je još objasnio da ga je slučajno nanio put ovamo, jer on uvijek jaše u drugom pravcu, kako bi što bolje upoznao teren mitrovačkog sreza. Onda je Patricija rekla da nema ništa protiv da je prati, tim prije jer je, Lora Hjuz, njena stalna partnerka morala izostati s jutrošnjeg jahanja, zbog priprema za nedjeljni ručak, koji njen suprug organizuje u čast jednog od glavnih dioničara rudnika Zvečane, Vilijama K. Terija. Gospodin Teri ima koncesije u rudnicima zlata u Južnoj Africi, i juče je, prije polaska za Zvečane bio lični gost predsjednika Vlade, Milana Stojadinovića. Patricija je ispod oka posmatrala majora kad je spomenula ime Milana Stojadinovića, znajući koliko oficiri respektuju političke funkcije, koje su sudbonosno povezane sa njihovom vojničkom karijerom.
Major Gavrilović je prilagodio galop svog pastuva s trkom Bepea, tako da je glava njegovog konja stalno bila u ravni sa sapima Patricijinog vranca. Patricija se, s vremena na vrijeme, osvrtala na jahača, čiji dah je osjećala za vratom. Premda je povjetarac bio prohladan, ona je osjetila trnce niz kičmenu moždinu i toplinu između sisa i pod pazuhom. Kad su stigli do rijeke major je predložio da malo predahnu i prošetaju uz obalu. Patricija se dvoumila dok nije shvatila da joj je slabost s leđa prešla na noge, i da bi se vjerovatno u hodu morala osloniti majorovu ruku.
– Više mi prija da me nose konjske noge – kazala je, ipak, prpošno, okrenula je konja i laganim galopom krenula se vraćati istim putem prema Zvačanu. Nije se više nijednom okrenula na oficira, koji je pratio na istoj udaljenosti kao kad su jahali put rijeke. Predala je konja Aliju, i uputila se prema fijakeru koji ju je cijelo vrijeme čekao. Tek kad je sjela na zadnje sjedište fijakera okrenula se prema majoru, kojemu je bilo malo splasnulo samopouzdanje.
– Bili ste ljubazni. Hvala na pratnji. Mogu li Vas ubuduće zvati samo Pera? – major nije bio siguran je li njen glas bio podrugljiv, i prije nego što se snašao da nešto odgovori, ona mu je mahnula rukom i rekla fijakeristi da krene za Mitrovicu. Još u vožnji je osjetila drhtavicu, kao da je dobila groznicu, i čim je stigla kući odmah je skinula jahaći kostim i navukla šlafrok. Krenula je prema hodniku koji je dijelio njihov stan od gazda Jakovovog. Na kraju hodnika bio je hamam, tursko kupatilo, koji je u svojoj kući sagradio njen prvi vlasnik, Ibrahim beg Podrimja. Moćni trgovac koji je 1913. godine ispred srpske vojske pobjegao u Izmir, bio je posebno ponosan zbog kupatila na spratu, što nije imao nijedan drugi trgovac i spahija, od Pljevalja sve do grada Prizrena.
Zima trideset osme na trideset devetu bila je blaga. Božić, katolički i pavoslavni, bili su vedri što gatarama nije slutilo na dobro. Stanovnici kasaba zimi otrome, napune birtije i prepričavaju ljetošnje zgode. Kafanskim pevaljkama, mahom iz južne Srbije, na oskudnom repertoaru glavne su bile patriotske pjesme o srpskom Kosovu, Drini, Krfu. Pri kraju večeri na redu su bile melodije iz okoline Vranja, začinjene trbušnim plesom, lomljenjem čaša i oskudnog kafanskog inventara. Od gostiju su najglasniji bili besposleni Crnogorci i Hercegovci, koji su se povazdan hvalili učešćem u potonjem ratu za Ujedinjenje, i čekali priliku da dobiju ili otmu nešto zemlje ovdašnjih Albanaca, starih turskih izmećara koji su vazda bili protiv Srba. Pred zoru su vranjanske melodije utihnule, i uz pucnje iz pištolja, čule su se pjesme nalik zavijanju vukova. Tripko, koji je po mišljenju učitelja Žbana, imao apsolutni sluh, obično se budio pred zoru, i među tim vučjim horom raspoznavao je jedan glas nalik na medvjeđu riku, koji je svaku terevnku završio sa stihom: Ko ne voli Crnogorca očina mu jebem oca.
Jedino pristojno mjesto u varoši, u kojoj su opštinski i policijski činovnici, oficiri i profesori gimnazije, divanili o svemu i svačemu, od trgovine, vremenske prognoze za predstojeću zimu, korupcije u sudstvu i policiji, nacionalnom pitanju dovanjske politike, bila je kafana hotela Božur. Među stalnim gostima, najglasniji i najrječitiji – vazda malo naćefljen ali nikada pijan – bio je profesor istorije Savo Tomović, bjeloputi uhranjeni pedesetogodišnjak, Pećanac, porijeklom iz sjeverne Crne Gore, koji je tvrdio da Hrvati po nagovoru Njemačke razbijaju Jugoslaviju. Njemačka je, veli, opet toliko osilila da se ne piše dobro nikome, i da se Jugoslavija mora spremati za rat. Stalni gost u hotelu Božur bio je i gazda Jakov Rajvajn, koji se nije uplitao u razgovor o politici. Inače ove zime bio je tiši nego obično, jer mu je žena zanemogla i pala u krevet već šest nedjelja, i nijedan joj lijek još nije pomogao. Uz to, promet u apoteci je pao gotovo upola u odnosu na prošlu godinu. Desile su se dvije stvari koje su uzrokovale smanjenje dnevnih pazara: Klara je otišla na studije u Zagreb, i što je još važnije, Patricija se sve manje zadržavala u apoteci, i za to kratko vrijeme koje je provela za pultom ili u svojoj kancelariji, samo bi se na momente usredsredila na nabavku lijekova i poslovanje ljekarne.
Zvane i Tripko su – prije gazde Jakova – primijetili da su se, poslije trogodišnjeg mirovanja, ponovo probudili Patricijini demoni. Ali, više nije bila razdražljiva, histerična, već naprotiv, hladna i nedostupna. Jednom su u vrijeme zimskog školskog raspusta očuh i pastorak za ručkom razgovarali o tome je li mladiću, koji će u maju maturirati, bolje studirati u Zagrebu ili Beogradu, i gdje je za pristojnog mladog čovjeka bolja perspektiva, u sudstvu ili prosvjeti. Patricija je cijelo vrijeme ćutala, kao da se to nju ne tiče. Njena ćutnja podsjetila je Zvana na vrijeme njene velike depresije poslije Sofijine smrti, ali sad nije bila usporena, nego, naprotiv, nije je mirilo mjesto. Ujutro je izlazila iz stana i često se vraćala tek poslije mraka. I Zvane je ponekad ostajao u radionici od jutra do mraka, ali rijetko je kad Patriciju zatekao u trpezariji. Nije se bila još vratila ili se nalazila u krevetu. Zvana nije previše kopkala Patricijina nemuštost, jer njene nagle promjene raspoloženja često i ranije nijesu imale stvarnog povoda. Jedino mu je bilo sumnjivo što je, u posljednje vrijeme, uveče u krevetu ležala licem okrenutim na drugu stranu od muža. I kad joj se Zvane privukao i zagrlio je preko ramena tijelo bi joj ostalo nepomično i hladno.
Gazda Jakov Rajvajn bio je znatiželjan čovjek, i stari Mitrovčani su govorili da se u njegovoj bakalnici i u brijačnici Goranca Sahtijari Rećita, zna gdje čija kokoška snosi jaja u varoši. Jevrej je u povjerenju rekao ženi Staniji, pošto je prethodno zaključao vrata za sobom – bojeći se da se odnekud ne pojavi sluškinja Persa – kako mu je žandarmerijski narednik Pantelić, već dobro pripit, kazao da je prilikom uobičajenog patroliranja vidio gospođu Patriciju s majorom Gavrilovićem, kako hodaju pored rijeke nepristojno blizu jedno pri drugom, dok su im konji bili privezani za stabla u obližnjem šumarku. Još je rekao da je major Gavrilović bio nervozan kad je vidio narednikovu patrolu, ukorivši ih što se vrzmaju oko rijeke umjesto da paze na šiptare koji pripremaju pobunu protiv državnog poretka. Poslije samo nekoliko dana otkad se narednik Pantelić povjerio o intimnoj sceni na obali Ibra, gospođa Gavrilović, potpredsjednica Kola srpskih sestara, naizgled iz čista mira, napala je Patriciju na sastanku u zbornici gimnazije zbog neaktivnosti, i postavila pitanje smisla njenog učešća u jednom takvom plemenitom udruženju, tim prije što nije Srpkinja, ni pravoslavka. Nakon ovog incidenta, koji je dopro čak i do engleske kolonije u Zvečanu, major Gavrilović je organizovao bal u hotelu Božur, u čast rođendana prijestolonasljednika, njegovog imenjaka princa Petra, i cijelu noć je plesao sa svojom ženom, kćerkom mesara Radenka Milojkovića iz Mrčajevaca, kako bi pokazao zlim jezicima da su njihovi odnosi uzorni, i da je priča o njegovom ljubavnom odnosu sa apotekaricom Talijankom samo kleveta sračunata da oblati jednog visokog oficira kraljevske vojske.
Ostalo je još dva dana do Blagovijesti, i noć je bila prava proljećna, iako se na Kosovu, u aprilu često osjete zadnji damari zime. Gazda Jakov je pio prvu jutarnju kafu i brojio jučerašnji dnevni pazar u bakalnici, kad neko pokuca navrata. Lijeno je ustao pitajući se kakva je to muka da ga neko tako rano uznemirava. Samo žandarmerija i financa se mogu drznuti da u devet zora zakucaju na vrata pristojnom svijetu. Kad ugleda kalfu Stojana, čija je žena Stanija bila sluškinja u familiji Rajvajnovih već trideset godina, doista je pomislio da je u bakalnicu stigla financa, čiji je šef, Ličanin Orešković, bio umislio da Jevrej švercuje duvan i so, monopolsku robu,.
-Šta se dešava? – Pitao je gazda Jakov, i sam blijed u licu.
– Poginula je gospođa Patricija – malo je zastao debeli trgovački pomoćnik, da povrati dah od penjanja uz stepenice i uzbuđenja. Onda je doslovno, od riječi do riječi, ponovio ono što mu je ispričao narednik Pantelić, koji se požalio da nije sinoć ni tren zaspao, jer je morao transportovati mrtvu ženu do bolnice zbog utvrđivanja uzroka smrti, a onda se vratiti da obezbijedi mjesto nesreće, kako ne bi lokalni seljaci – rekao je šiptari – opelješili prevrnuti službeni automobil majora Gavrilovića. Naime, sinoć se nesreća dogodila– sudeći po tome što se major, blatnjav sa otokom na čelu u garnizonu pojavio oko jedanaest sati – oko dva sata prije ponoći. Major i Patricija su se vraćali s partija iz Zvečana koji je, za uže društvo, bila priredila Lora Hjuz. Vjerovatno su bili popili čašicu dvije više: major je rijetko pio i slabo je podnosio alkohol. Bio je i neiskusan vozač – šoferu Antonijeviću je dao slobodan dan – i na jednoj krivini, na samom ulazu u Mitrovicu, prevrnuo se u jarak, koji nije dublji od dva metra. Major je u prevrtanju udario čelom u okvir prednjih vrata, a Patricija je bila bez ijedne ogrebotine. Izgledalo je kao da spava, možda je i spavala u trenutku kad su se kola prevrnula, jer joj je vrat prelomio nadvoje, kao da je grančica, stručno je objasnio narednik Pantelić kalfi Stojanu.
Istarske kuće
Ulomak romana u nastajanju
*
U isti dan kad su se navršila tri mjeseca od bjekstva Zvana Gorjanaiz logora u Kazerti, Patriciji Bonomi su se dogodile stvari koje će ona razumjeti kao sudbinski znak. Franka Materaki joj je donijela pismo od mladog Istranina, i tog jutra je osjetila slabost i mučninu u želudcu, kao prije deset godina kad je zatrudnjela prvi put. Žig na kuverti bio je udaren na tršćanskoj pošti, iako je u pismu Zvane naveo da je emigrirao u Jugoslaviju. Nastanio se u Zagrebu, gdje ima dosta njegovih zemljaka Istriana, koji su se uglavnom zaposlili na željeznici. Pismo je bilo adresirano na Franku Materaki, što je značilo da su drugovi imali veliko povjerenje u gradonačelnikovu kćer, i da njen ilegalni rad policija još nije provalila. Neozbiljnost i brbljivost signorine Materaki, bili su jojjednako dobar štit, koliko i politički autoritet njenog oca, koji je gurao četvrti mandant sindaca Kazerte.
Patricija je, pola u šali, jednom rekla Franki, da je nepravedno što se ona, koja je manje-više apolitična, nalazi pod stalnom policijskom prismotrom, dok je njena prijateljica, komunistikinja, zadobila povjerenje fašističkih glavešina, koji joj se još i povjeravaju o uspjesima u obračunima s antifašistima. Patricija je bila sve uvjerenija da Franku komunizam više privlači kao antipod malograđanskoj tlapnji o ponovnom uspostavljanju rimske imperije kroz karikaturalni špageta fašizam nego što je uistinu pripadala ideologiji koja se bori za internacionalno bratstvo i za prava siromašnih i ugnjetenih. Glavni Patricijin dokaz u prilog tome bio je što Franka nije pokazivala interesovanje za njen rad u Fondaciji. Uzalud ju je nagovarala da joj se pridruži, iako je nekoliko puta slala svoje novčane priloge, uz uslov da je ne stavljaju na spisak donatora. Dok su se njih dvije, obično subotom veče, šetale korzom, Patriciji su prilazili ljudi u siromašnim odijelima, da je nešto pitaju, ili joj zahvale za pomoć. Ona ih je strpljivo slušala, odgovarajući na često nesuvisla pitanja, i na zahtjeve koji nijesu bili ostvarivi. Pokušavala je da utješi nevoljnike, i kad bi završila razgovor pogledom je tražila Franku, koja je – dok je ona razgovarala – prešla na drugu stranu ulice, protestvujući na taj način što je toliko dugo ostavlja samu na šetnici.
Patricija se nije ljutila na Franku: čas joj je izgledala neobuzdano, djetinjasto, kao što je to slučaj s razmaženim jedinicama, čas je bila neočekivano ozbiljna i pronicljiva. Patricija se najbolje uvjerila u to kako se prpošna i lakomislena Franka pretvara u drsku osobu hladnog promišljanja: treći dan Božića dvadeset devete, kad je cijela Kazerta bila opsadirana karabinjerima i Musolinijevim milicijama, gradonačelnikova kćer je mrtva hladna izvela Zvane Gorjana iz Patricijinog stana, i pored mnogih patrola, u službenom autu markiza Materakija, odvezla u pravcu Salerna.
Nakon što je Franka ostavila Istriana u jednoj kućici desetak kilometara izvan Kazerete i vratila auto Bepeu, poslije samo dva sata sindacov vozač joj je dotrčao usplahiren. Mucajući – Bepe je mucao kadgod je bio uzbuđen – rekao je da su Patriciju karabinjeri odveli iz Fondaciije na saslušanje u policiju. Onda je rekao da Patriciju nijesu uhapsili samo karabinjeri, nego da je pretresu kancelarije i odvođenju u kvesturu prisustvovao i jedan agent Ovre u civilu. Franka je, dok je Bepe mlatarao rukama kad bi mufalilo riječi, iz tabakere izvadila cigaretu, i duboko uvukla nikotinski dim u pluća, ne bi li se smirila. Zamolila je vozača da joj, u bilo koje doba noći ili dana javlja sve novosti u vezi Patricije. Još mu je rekla da ukoliko Patriciju puste iz policije u toku noći, neka slobodno pokuca na prozor njene spavaće sobe koja je u prizemlju Vile Materaki. Ja sigurno večeras neću spavati, rekla je. Franka je ipak zaspala pred svitanje, ali na nogama je bila već u osam sati, što je nemalo iznenadilo gospodina Materakija.
– Koje je dobro što je moja mala kćer ustala rano?
– Tata, nije dobro. Sinoć je policija uhapsila Patriciju u fondaciji Citta aperta.
– Patriciju Bonomi? Je li moguće? Zbog čega?
– Humanitarna fondacija u kojoj je Patricija glavni aktivista pomagala je internirane Istriane. Iz toga logora je, prije dva dana, pobjegao jedan internirac. Patriciju saslušavaju zbog sumnji da mu je pomagala u pripremi bjekstva – rekla je Franka držaći oca za ruku, kao u vrijeme dok je još bila klinka. – Uprava logora je primijetila da rad Fondacije pozitivno utiče na zatočenike. Patricija im je svake nedjelje dijelila pomoć. Apsurdno je i pomisliti da bi ona postala dio neke urote. Istina, za ovdašnje nazore ona je malo ekstravagantna, koketa, s neobičnim zahtjevima, ali je potpuno apolitična.
– Ne brini, policija će vidjeti da je ona izvan toga, i sigurno će je pustiti.
– Ali, policiji treba krivac. Ukoliko ne pronađu stvarnog organizatora bjekstva mogli bi nju zadržati, i tako opravdati svoju nesposobnost. Bijesni su što su nasamareni. Neprestano prave racije, čak i u kućama uglednih i lojalnih građana, samo da demonstriraju silu. Pored Patricije uhapsili su još nekoliko, sigurna sam, nevinih ljudi. Molim te, pomozi joj. Ti nju poznaješ gotovo koliko i mene.
– Vidjeću s majorom Bormeom, može li se što učiniti – rekao je zabrinuto markiz Materaki.
Franka se načas ohrabrila, jer major Antonio Borme, koji je sa gradonačelnikom Materakijem išao u lov na patke, bio je šef Ovre za kampanijsku provinciju. No, čim je markiz Materaki zatvorio kućna vrata i sio u službenu limuzinu, Franki je opet bilo hladno oko srca, jer iako je majoru Bormeu, sinu siromašnog obućara iz Salerna, imponovalo društvo starog gradonačelnika, bio je previjani špiclov, koji je u svakome, osim u Dučeu, gledao potencijalnoga protivnika postojećeg poretka. Cijeli dan je Franka ostala kod kuće, pijuckajući konjak i uzalud čekajući pored telefona neće li se Patricija javiti. Da stvari ne slute na dobro ukazivalo je i to što ni od Bepea nije bilo glasa. Konačno se, u prvi mrak, na ulaznim vratima vile pojavio markiz Materaki. Teško je hodao, što je uvijek bio slučaj poslije lova ili kad bi popio konjak-dva više od uobičajene doze: jednu čašu ujutro, našte srca, i dvije pred ručak. Stari se strovalio u fotelju – kao da nema noga – preko puta Franke, i tražio je da i njemu ponudi čašu martela. Franka je netremice posmatrala očevo izborano, nekad lijepo muževno lice, koje je sad ličilo na posmrtnu masku. Gradonačelnik je lijeno prinio piće usnama, i čim je liznuo konjak zakašljao se. Vratio je čašu na niski okrugli sto ispred sebe, i prvi put pažljivo pogledao kćer. Oči su mu odjednom postale žive, kao da su ovlažile. i lice mu se lagano zarumenilo. Obrve i bore na čelu su zaigrale. Franka je zaustavila dah. Toliko je bila usredsređena na neku vijest o Patriciji, da nije primijetila kako je kočoperni markiz, koji je još uvijek uživao u smišljanju erotskih dvosmislica u društvu mlađih gospođa, odjednom postao sentimentalni starčić.
– Vidim da bi htjela što prije nešto saznati o Patriciji. Stvari s njom nisu tako jednostavne kao što sam mislio. Ovra ima saznanja da je ona s tim Istrianom, kadgod bi došla u logor, nešto čavrljala. Više se zadržavala s njim nego s drugim internircima. Major Borme je nepovjerljiv, i perfidan. Čeka svaki, pa i najmanji povod da dokaže svoju lojalnost režimu. On bi bio spreman da i mene poveže s komunistima, pa i istrianskim iredentistima, kad bi procijenio da će to povjerovati u Rimu. U stvari, Borme cijelo vrijeme igra svoju igru. Hoće da istrguje sa mnom namještenje za brata njegove žene, jednog zgubidana. Već me dugo moljaka da ga primim u gradsku upravu. Danas sam mu u mom uredu kazao da bi se poslije Nove godine možda moglo otvoriti mjesto savjetnika za opšte poslove, i on je, gledajući me ispitivački, poslije duge stanke rekao da, ipak, kad se sve uzme u obzir, misli da sam u vezi Patricije možda u pravu, da je ona samo lakomislena. Možda su je čak perfidni komunisti i iskoristili, da ona toga nije svjesna. Rekao je to i lukavo me, kao saučesnički, ispitivački gledao. Onda je nastavio, da ovaj put – to je naglasio – progledaće joj kroz prste, i narediće da je večeras puste iz policijskog pritvora, ali za svaku sličnu glupost više neće imati razumijevanja.
– Hvala tata. Tako si velikodušan. Mogu zamisliti koliko ti je bilo teško tražiti uslugu od tog neprijatnog čovjeka. – Franka je skočila i zagrlila oca.
– Luda djeca – prošaptao je gradonačelnik Materaki.
*
Doktor Đentile, ginekolog koji je pratio i prvu Patricijinu trudnoću, potvrdio je njenu sumnju da je ponovo u drugom stanju. Patricija je izašla iz ordinacije brbljivog ginekologa nesigurna na nogama, s osjećajem da je u bezvazdušnom prostoru: da u sljedećem trenutku može pasti ili polećeti. Od one noći kad je Istriana odvela u svoj krevet milujući njegovu meku sedefastu kožu, koja je više nalik ženskoj, nije nijednom otišla u krevet da ga se nije sjetila. Kad bi se u toku noći razbudila mahinalno je krenula rukom prema dijelu kreveta na kojemu je Zvane spavao. U Zvanovim dlanovima i usnama bilo je, istovremeno, neiskazive nježnosti i silovite strasti. Sjećala se njegovog dugog mršavog, čvrstog, ali savitljivog i podatnog tijela, i ruku i nogu koje su, kao bršljan, obujmile njeno tijelo. Njihova tijela, kao da se oduvijek poznaju, sparivala su se u istom ritmu, bez grča, i istovremeno imala orgazam. Zvanovi prsti su nepogrješivom intuicijom pronalazili ono što je u prethodnom trenu poželjela: milovao je njen kičmeni stub, od atlasa do guzova, lagano je prelazio dlanom preko sisa, stomaka, bedara i koljena do nožnih prstiju, držeći je drugom rukom u naručju. Patriciju bi na trenutak prevario san: ležala je na velikom jedru koje je plovilo dižući se i spuštajući, nošeno blagom nebeskom strujom. Kad je Zvane ujutro ušao u kola – maskiran sa smeđom perikom i šeširom – u kojima su gačekali Franka i Bepe, Patricija se jedva suzdržala da ne potrči za njim. Onda je pogledala kroz prozor. Auto je zamicao iza ugla ulice Via Pulja, i ona je osjetila da joj se usta suše, i da je izdaju noge.
Patriciji se, što je više koračala, bistrilo u glavi, ali, tek kad je ugledala Vilu Materaki, shvatila je da se uputila prema Franki. Gospođica Materaki, po običaju, nije bila kući u prijepodnevnim satima. Patricija je odlučila da je pronađe, iako se u posljednje vrijeme s Frankom nije bilo jednostavno pohvatati. Krenula je prema Pjaci Mateoti, gdje se nalazi i zgrada kazerćanske komune u kojoj stoluje gradonačelnik, neće li možda zazrijeti Bepeovu limuzinu. Jer, gradonačelnikov vozač bio je jedina osoba iz Frankinog porodičnog kruga koja je znala – iako nikad o tome nije s njom razgovarao – da pripada ilegalnoj političkoj organizaciji. Prostodušni Bepe je toliko obožavao gradonačelnikovu kćer da je bez suvišnih pitanja, s vremena na vrijeme, prenosio ilegalnu partijsku poštu. Zbog vrbovanja gradonačelnikova vozača, koji je postao najsigurniji kurir komunističke organizacije, Franka je dobila pohvale od druga Longa, zaduženg za partijsku tehniku i obavještajni rad.
I zaista, na trotoaru opštinske zgrade, ispred parkirane gradonačelnikove limuzine, stojali su Franka i Bepe, blizu jedno drugome, kao da se nešto domunđavaju. Patricija im je mahnula rukom, ali je nijesu primijetili. Onda je glasno izgovorila Frankino ime, i ona se okrenula, ostavila je Bepea, i odmah dotrčala do prijateljice.
– Otkud ti u ovo doba? Što ima novo?
-Treba mi tvoja pomoć.
– Idemo odmah. U Kampaniju? Tamo je najbliže. – Franka se vratila do Bepea, nešto mu je kratko rekla, u pola glasa, i onda s prijateljicom krenula prema kafeteriji.
Franka je znatiželjno gledala Patriciju. Nije mogla iščekati da konobar donese naručeno piće.
– Dakle? Slutim da je nešto u vezi s pismom našeg compagna čudnog slovenskog imena.
-Ostala sam u drugom stanju.
– Nije moguće? Samo ste jednom bili zajedno? To je ludo. Što namjeravaš?
– Treba mi tvoja pomoć – ponovila je Patricija.
-Naći ćemo najboljega ginekologa, u Napulju, ili Rimu, svejedno.
– Ne želim abortirati.
– Molim? To dijete će biti bastardo. Taj biljeg bi nosilo cijeli život. Ovo je ipak provincija. Zatvorila bi i sebi sva vrata. U tom slučaju zaboravi rad u Fondaciji, a i ugled apoteke bi dovela u pitanje.
– Nisam mislila sama odgajati kopile. Treba da mi pomogneš da pronađem Zvana Gorjana.
– Luda si. On je izbjeglica u Jugoslaviji. Tamo se sigurno zlopati, stranac je, i uz to je na oku policije, jer tipovi kao što je on nikad ne odustaju od borbe za svoja politička uvjerenja. Od čega ćete živjeti? On ne može izdržavati trudnu ženu i dječaka, čak i da je tamo našao neki posao.
– Novac neće biti problem. Iznajmiću stan Fondaciji. Dosad su trebali kupiti ili iznajmiti neki stan, kako više ne bi svoje goste smještali u hotel. Napravićemo ugovor o najmu na godinu, tako što će me isplatiti unaprijed.
– Već si sve smislila. Ali, ponavljam, to je velika ludost. Tog čovjeka i ne poznaješ. Nisi se naučila pameti iz prethodnog braka. Što će biti ako te i ovaj ostavi? Kako će Trifone nastaviti školu, bez znanja jezika?
– Neće me ostaviti. Znam to isto kao što sam slutila, od prvog dana, da će Dunjaš čekati prvu priliku da otperja. Što se Trifona tiče, on će se lako snaći: ima fotografsko pamćenje i apsolutni sluh. Već vlada francuskim i njemačkim jezikom. Neće mu trebati puno vremena da nauči i slovenski. Jedino što je naslijedio od mene je lako učenje jezika.
-Što ti mogu pomoćí? – Franka je konačno shvatila da je beskorisno ubjeđivati.
– Treba da Zvanu, tvojim kanalima – da ne dođe do ruku policije – proslijediš jedno moje pismo.
Franka je stisnula Patricijinu poluotvorenu šaku, koja je bila položena na sto, vrteći i dalje glavom. Pokazala je neodobravanje, ali i zavjereničku solidarnost.
Patricija je sjutradan Franki predala pismo, na kome nije bilo adrese niti imena primaoca. Dvadeseti dan joj je gradonačelnikova kćer vratila zapečaćenu kuvertu, koja je, kao i prva, bila s pečatom tršćanske pošte. Patricija je shvatila da je pismo, koje je Zvane počeo s Cara mia, opet išlo iz ruke u ruku, od Zagreba do Trsta, i da je odatle redovnom poštom stiglo u Kazertu. Velikim čitkim slovima, na manje od jedne stranice, napisao je kako se neopisivo raduje što ćemo dobiti bebu, i uskoro biti zajedno. Još je naveo da ih ovaj put više ništa neće razdvojiti, ali da je, ipak, malo zabrinut zbog toga što joj neće moći obezbijediti životni standard kakav ima u Kazerti, iako je dobio preporuku od glavnog inženjera M. Maševića, da sljedeće sedmice počne raditi u radionici željeznice, jer su bivši radnici pulskog arsenala na visokoj cijeni, zbog stručnosti i poluvojnog ustroja u učenju zanata i radu u škveru.
Patricija je kratko odgovorila Zvanu da je već počela pripreme za put, i da je očekuje u Jugoslaviji do kraja aprila. Još je pisala da će krenuti tajno, jer, vjeruje da je policijski agenti drže na oku. Zato je s don Fulvijom počela priču o iznajmljivanju svog stana Fondaciji, ali mu nije kazala da se seli iz Kazerte, već da renovira staru kuću u samom centru grada, koju je otac prije nekoliko godina kupio za bagatelnu cijenu. Njoj je, slagala je Patricija don Fulvija, otac poklonio prizemni dio zgrade, što nije, ipak, bila potpuna laž, jer je dottore Bonomi, zaista, prije nego što je napravio novi testament, tačnije prije nego što se Patricija udala za crnogorskog emigranta, starijoj kćerki bio obećao polovinu kuće u Via Napoli. Taj stan u centru ima jednu sobu više od onog u kojem sad stanuje, i bliži je osnovnoj školi i Fondaciji. Još je starog župskog namjesnika zamolila da prije isplate i potpisivanja ugovora o zakupu ne obavještava ostale članove Uprave fondacije Citta aperta. Starom svećeniku nije bilo sumnjivo Patricijino insistiranje da njihov poslovni aranžman jedno vrijeme ostane tajan, jer vjeroučitelji, više i bolje od ostalih esnafa, poslove s novcem drže skrivene iza devet brava.
Patricija je dvadeset drugog aprila hiljadu devetsto tridesete potpisala ugovor s Fondacijom, i don Fulviju je ostavila rezervne ključeve stana, uzela novac za dvanaest mjeseci, i ukrcala se u večernji voz za Rim. Do stanice je, s četiri velika kufera, dovezla Franka, u Patricijinom fordu, u koji su se jedva nekako sabile njih dvije i Trifone. On je bio prigrlio pod pazuhom polupraznu školsku torbu – bez knjiga, sa gomilom olovki, pernica, penkala, drvenih bojica, gumica, šestara, lenjira, trouglova, te praznom sveskom na linije, blokom za crtanje, i blokom raznobojnog sjajnog kolačarskog papira – i četiri velika kufera. Franka je pustila suzu dok je grlila Patriciju – osjećala je da je to njihov posljednji susret – i rekla joj da se pazi, da je uvijek može pozvati ukoliko se nađe u nevolji. Dok je kondukter u kupe unosio posljednji kufer Franka je još jednom podsjetila Patriciju da će prodati ford što prije i poslati joj novac istom vezom kojom je primala i slala pisma.
Voz iz Rima je pristao na željezničku stanicu u Trstu, tačno dvadeset četiri sata nakon što su Patricija i Trifon napustili Kazertu. Imali su sreću da na presijedanje u Rimu čekaju nepuna dva sata, tako da je putovanje do Venecije, gdje su promijenili lokomotivu, i nastavili prema Trstu, bilo ugodnije nego što je očekivala. U Veneciji je u njihov kupe ušao omaleni mladi čovjek prijatnog lica i glasa. Bio je suzdržljiv, i više je pokušavao da komunicira s Trifonom nego s Patricijom. Kad su stigli na tršćansku stanicu mladić je spremno, bez pitanja hoće li mu dozvoliti, iz kupea voza iznio teške kufere na peron. Čim su izašli iz svog vagona prve klase, Patricija je pozvala nosača s velikim kolicima da utovari kufere i odvede ih do nekog pansiona koji je blizu autobuske stanice, ali mladić, koji se sad prvi put predstavio – rekao je da se zove Pino – viknuo je nosaču da su im rezervisane sobe u pansionu Domjan, koji je u vlasništvu jednog Istrijana. Mladić je još rekao da će i on odsjesti u istom pansionu, i da će ih sjutradan otpratiti do Fiume, tačnije do graničnog prijelaza na Sušaku.
U Fiumu su autobusom stigli u nedjelju oko dva popodne, i s autobuske stanice su uzeli taksi do granice na Sušaku. Kako su prilazili graničnom prijelazu, mostu na Rječini, na kojemu su s jedne strane stojali karabinjeri a na drugoj obali jugoslovenski žandari, gužva je bila sve veća, tako da je taksista morao neprestano trubiti. Na obje obale rijeke tiskalo se mnogo ljudi. Neki su se dozivali, i njihovi glasovi se gubili u vrevi drugih glasova: u pitanjima koji su u drugim slučajevima rutinski ili kurtoazni. Kako si? Dobro. Piši. Pisat ću. Kako su naši. Dobro. Kako su djeca? Dobro… Drugi su samo ćutali, gledali se, i nijemo mahali jedni drugima. Onda bi im se ruke zamorile i nastavili su stojati nepomično i samo gledati, pa bi ponovo mahali rukom onome tamo, s druge strane rijeke.
Mladić, koji se juče predstavio kao Pino – još je, na putu za Fiume, rekao da je iz Rovinja, i da u Trstu radi kao zidar – pošto je doteglio kufere do granične kontrole, izvadio je talijanski pasoš, i kazao graničnom policajcu da će svoju rođaku i njenog sina otpratiti do druge strane mosta, kako bi im pomogao da prenesu prtljag, i onda će se vratiti na talijansku teritoriju.
Patricija je, čim se primakla talijanskoj graničnoj rampi počela pogledivati na drugu stranu obale, neće li pogledom uloviti mršavu izduženu priliku s nemirnom crvenkastom grivom. Bili su na polovini mosta, kad je u gomili ljudi, iza krupnog žandara, koji je kontrolisao prilaz graničnoj rampi, odvajajući one koji čekaju red za prelazak na talijansku stranu od drugih koji samo očekuju najavljene posjete s druge strane mosta, primijetila lik sa riđom, sad podšišanom kosom i plavim očima, koje su je slijedile. Kad je htjela da mu mahne rukom sjetila se da su joj obije zauzete. U jednoj je držala kufer a u drugoj kožnu žensku tašnu. Pino je nosio dva najveća kufera, a treći, najmanji, nosio je – tačnije vukao po pločniku mosta – mali Trifone. Na kraju mosta ih je čekao omanji vitki čovjek u smeđoj uniformi s tankim brčićima. Bon giorno. Benvenuti, rekao je otežući u vokalima, akcentom koji je bliži napuljskom nego venetskom dijalektu. Pogledao im je passaporte, ljubazno se osmjehnuo Patriciji, okrenuo se prema prema cariniku u plavoj uniformi, i rekao mu autoritativnim glasom šefa na hrvatskom jeziku: Propusti ih.
Dok je Patricija prolazila pored carinika, koji se takođe ljubazno smijuljio, Zvane joj je potrčao u susret, jednom rukom zgrabio kufer, a drugom je obujmio oko pasa i stidljivo je poljubio u usta. Onda je došao do dječaka, posavio se da ga poljubi u kosu, uzeo mu je kufer iz ruke i pozvao ga: Tripune, vieni qua.
Tripko alijas Trifone, prvi put je čuo drugu slovensku varijantu svog krštenog imena. Oblik Tripko se u južnoslovenskim jezicima, kod Primoraca i Dalmatinaca, imenuje kao Tripo ili Tripun. Dječak je sio na drvenu klupu pored prozora, gledajući čas u potiljak čovjeka velike glave i crne razbarušene kose, čas pogledujući kroz prozor autobusa. Upoređivao je planinske pejzaže i mala naselja zbijenih kuća sa crvenim krovovima, sa onim krajolicima koji je juče gledao iz kupea vozova između Kazerte i Trsta. Šofer autobusa je najavio polusatnu pauzu u kafani ispred koje je postavljena tabla s natpisom DELNICE. Okolne kuće izgrađene od drveta i kamena, sa neobično kosim krovovima, pored kojih je još bilo gomila snijega, Tripku su izgledale bajkovito. Zamišljao je u njima velike kamine sa ožarenim debelim cjepanicama, jer je iz svih dimnjaka na krovovima kuljao gusti crni dim. U kavani su Zvane i Patricija popili po kriglu crnog piva, a Tripko čašu prirodnog soka od jagode, i pojeli po,sendvič od pršute i sira.
Konobar i mještani koji su sjedjeli u kafani bili su krupni, crvenih lica i crvenih grubih ruku. Tripku su navirala pitanja, na primjer, kako se zovu crne tice koje su se načetile na vrhu telefonskih stubova. Posebno su ga zanimala značenja imena mjesta pored kojih su prolazili, njihova istorija, ko ih je sazdao, koje su se vlasti mijenjale, koliko imaju stanovnika? Činilo mu se da,u krajputaškoj kavani u Delnicama, odnekud prepoznavao ova lica. Onda se sjetio da ih je prelistavajući jednu monografiju o regini Jeleni, zamišljao upravo ovakve, ali ne ovdje nego u doimovini svog oca. One nejasne slike crnih brda iz monografije, koje je pamtio, kad se autobus počeo uspinjati od Sušaka prema Gorskom kotaru odjednom su postale razgovjetne.
Tripku je bio propao plan da tokom dugog puta vozom, između Kazerte i Trsta, Patriciju ispita nešto više o ocu, jer je u stanu u kojem je živio od rođenja bio nekako sapet, kao da je na svakom mjestu osjećao prisustvo tog nevidljivog i zagonetnog čovjeka. Međutim, Patricija, kao da je nešto predosjetila, ili joj nije bilo do priče, iako je ona kad su druge stvari u pitanju iz sina izvlačila riječi, kao kliještima, pa je cijelim putem listala Vocabilario italiano croato o serbo, i zapisivala određene slovenske riječi i fraze u malu teku tvrdih korica. Patricija je u mahovima pokušavala da sina zainteresuje za različite stvari, ali je odgađala priču o njegovom ocu – istina ni Trifone to ranije nije nije tražio – i samo mu je jednom, uoči devetog rođendana, pokazala Dunjaševo pismo iz Argentine. Slova su bila duguljasta, nakrivljena udesno i nejednake veličine, kao da ih je pisala nervozna ruka. Dječak je bio zagledan u pismo čekajući da Patricija počne o Dunjašu Dragišiću. Činilo mu se da se ona upravo priprema da mu nešto ispričao o tome kako je Dunjaš došao u Italiju, gdje su se upoznali, kakva je njegova porodica, i čime se sada bavi u Argentini, i onda je, kao zainat, zazvonio telefon. Patricija je pola sata ćakulala s Frankom Materaki, o novoj ljubavnoj vezi Đankarla Mućija, vlasnika lokalnog lista Campania, s nekom vremešnom balerinom iz Napulja.
– Kako je tata izgledao? – usudio se pitati Trifonec nakon što je Patricija spustila slušalicu.
– Bio je toliki prostak da ni tebi nije ostavio nijednu svoju fotografiju.
Rekla je još, glasom koji je Trifone prepoznavao kao uvod u histeričnu logoreju: da su ona i domestica Fjorela danima pretražile svaki kutak stana, dok se nijesu uvjerile da je Dunjaš sa sobom odnio i zajedničke slike s vjenčanja i prvog rođendana njihovog sina. Jedino što je ostavio – vjerovatno je zaboravio – bila je drama kralja Nikole Prvog Petrovića Njegoša, Balkanska carica, štampana na ćirilici. Patricija se sjeća da joj je Dunjaš, čim su se vjenčali patetičnim glasom, često i ne gledajući u knjigu, govorio stihove čiju je melodičnost prepoznavala, iako nije razumjela njihov smisao.
Franka Materaki je jednom prigovorila Patriciji, da je ona, koja se toliko srčano unosi u tuđe probleme, hladna prema svom djetetu. Franka nije znala –njih dvije nijesu pričale o Trifonu, osim usputno i površno – da se Patricija, prije nego je dječak progovorio, plašila da je možda mentalno zaostao. Jer, Trifone nije reagovao – gledao je ravnodušno – dok ga je majka grlila, pjevala mu dječje pjesme ili ga škakljala po trbuhu i ispod pazuha. U Trifonovoj sobi u jednom uglu su bile nasložene igračke, biciklo, lopte, zmajevi, baloni, na koje se on nije osvrtao. Jedino je tražio od majke da mu kupi ilustrovane bajke i blokove za crtanje. Satima je crtao likove ljudi i životinja, nalik na čudovišta i pregledao ilustracije o nevjerovatnim događajima i natprirodnim bićima.
Tripko, ili Tripo, kako ga je u dnevnik trećeg razreda osnovne škole Ban Josip Jelačić upisao razrednik Maretić, ipak je pokazao jedan rijedak talenat. Za četiri školska mjeseca naučio je standardni hrvatskosrpski jezik, ali je zapamtio i svaku riječ istarskog govora, koju je čuo od očuha ili od djece koja su jurila loptu krpenjaču po poljanama na Trešnjevci. Kad nije bio siguran u značenje neke riječi na čakavštini, pitao je Zvana – čiji su odgovori bili jednostavni i jasni – kojega nikad nije zvao tata, ni gospodine, već samo njegovim krštenim imenom. Još na graničnom prijelazu na Sušaku, kad mu je na talijanskom viknuo, Trifone, dođi ovamo, prepoznao je njegov glas, koji je osluškivao iz svoje sobe one večeri uoči prošle Nove godine.
*
Patricija je, otkad je primila Zvanovo pismo, zamišljala njihov zajednički život koji će biti lišen svih stega i predrasuda: kako će se držati za ruke u dugim šetnjama u prirodi, prilikom odlaska na tržnicu, u kino i na pozorišne predstave. Htjela je nadoknaditi ona propuštena mala zadovoljstva – na primjer prvu jutarnju kavu u krevetu – za koje njen prvi muž nije imao smisla. Onda je sebi prebacivala kako nije više toliko mlada, i da treba pretpostaviti njihovu različitost u odgoju i mentalitetu, probleme u jezičkoj komunikaciji, pa i materijalnu oskudicu jednog političkog emigranta.
Patricija se, ipak, nije plašila siromaštva. Upoznala je mnogo sirotinje radeći u Fondaciji, koje je imala sadržajniji život od njenih poznanika iz trgovačkog esnafa i lokalnog plemstva. Siromaštvo, onima koji su parazitirali ili živjeli na račun tuđeg rada izgleda strašno, ali materijalna oskudica i neizvjesnost jača odbrambene instinkte i osjećaj za pravednost. Istrani na Trešnjevci su bili jednostavni ljudi, srdačni i duhoviti. Zato o odgoju malog Tripka u novoj sredini nije se mnogo brinula, jer je i dječak bio, čak i previše, skroman i jednostavan. Stigao je do školskog uzrasta, i promijenio dvije različite jezičke i kulturne sredine, ali njegov karakter je ostao isti: nije imao želju za isticanjem, nije joj protivrječio niti je pokazivao ljubomoru prema drugim muškarcima. Kad mu je rekla da se sele u drugu državu, Jugoslaviju, i da će tamo živjeti zajedno s njenim novim čovjekom, koji će biti njegov patrigno – dječak ranije nije čuo riječ očuh – Trifone je samo slegnuo ramenima, iako se Patriciji učinilo da je u njegovim očima vidjela strah.
Mali Tripko se nije opirao Patriciji, čak i kad ga je tjerala da trči na jednoj poljani na Trešnjevci, i da šutira kožni fudbal, koji je ostaloj djeci – što su bosonogi jurili krpenjače ili loptu od gume -izgledao kao neka relikvija. Zvane je pokušao objasniti Patriciji da radi uzaludan posao, i da samo maltletira Tripka, jer dječak je, onako nezgrapan, dugačak, uskih ramena i velikih stopala, bio netalentovan za svaki sport.
Nije toliko Tripkova fizička neskladnost upadala u oči mangupima iz Mošćeničke ulice na Trešnjevci, koliko Patricijina opsesivna potreba da joj sin uvijek nosi čiste bijele košulje, elegantne kaputiće i izglancane cipele. Isti dan kada se Tripko, onako uparađen pojavio ispred kućice u kojoj je doskora živio daljnji Zvanov rođak, Miro Vozila, koji se s familijom iselio u Belgiju, dobio je zloćudni nadimak, Talijan. Tripku se isprva dopao nadimak, dok nije shvatio da su za djecu istarskih emigranata, koji su morali pobjeći od Musolinijevih fašista, Talijani predstavljali crne vragove. Dječaci su, čim ga ugledaju, u Tripku prepoznali pripadnika naroda koji je hapsio i protjerao njihove roditelje. Na putu prema školi, između školskih časova i na velikom odmoru, sinovi željezničara, drski fakini, nijesu Tripku davali mira. Iako im se on nije odupirao: krali su mu olovke, ismijavali njegov izgovor hrvatskih riječi, na času fizičkog saplitali ga da bi zgužvao i isprljao svoju ispeglanu i čistu odjeću. Najzločestiji prema Tripu Talijanu, kako su ga prozivali, ne samo đaci nego i nastavnici, bio je izrasli klipan crne kovrčave kose, Velimir Haski, čija je majka takođe bila Talijanka, iz Fiume. Njemu je stalno začikavanje Tripka postala duševna hrana, i nasrtaji su mu bili sve bezobzirniji, dok se jednog dana u dvorištu iza škole – u vrijeme časa geografije – nije odnekud pojavio Zvane, i uhvatio Haskijaza velike klempave uši. Klipan je od bola nakrivio glavu u desnu stranu, i Zvane mu je sve više zavrtao uši, dok ga besprizornik nije plačnim glasom pitao zašto ga muči. Haski je naravno, kao i svi dječaci iz Mošćeničke ulice, znao da je Zvane Gorjan Tripkov očuh, i pošto je bol u uvetu postala toliko snažna da je mislio da će iskrvariti, kazao je: Oprosti, neću ga više gnjaviti.
Surovo uvrtanje uva Haskiju munjevito se pročulo, i Tripka više nijedan željezničarski sin nije pogledao poprijeko. Iako su ga i dalje zvali Talijan, kako bi mu pokazali da nikad neće biti dio njihove škvadre, mangupi nijesu više nasrtali na došljaka. Ipak, Tripkove muke nijesu prestale, jer Patricija nije odustajala od nauma da sina upiše u pionirku ekipu fudbalskog kluba Željezničar, pa u biciklističku i muzičku sekciju, konačno i u Trešnjevačku kazališnu omladinu. Tripko se još dugo morao sklanjati pred majkinim silovitim naletima bijesa, koji su dolazili iznenada kao vjetar – i isto tako su odjednom prestajali – i kad bi se smirila među njima se ponovo stvarala uzdržana obzirnost, i brižnost, ali bez pokazivanja emocija. Tripko je jednom iz kuhinje prisluškivao dok su Zvane i Patricija sjedjeli u maloj bašti, koja je, u odnosu na druge okućnice sa maslačkom u Mošćeničkoj, bila urešena redovima hrizantema. Patriciju je brinuo mentalni i fizički razvoj dječaka, a Zvane je poslije njenog dugog monologa rekao da je dječak inteligentan, samo je suviše suviše svoj. On je neobično pronicljiv, i ima slonovsko pamćenje. Ono što sad izgleda kao njegova mana sutra može postati prednost. Hrvatski je za samo nekoliko mjeseci naučio bolje nego većina njegovih vršnjaka emigranata, koji godinama stanuju u Zagrebu.
Zvane je iznenadno, i naizgled slučajno, otkrio jednu Tripkovu strast. Od božićnice, koja je bila neka vrsta trinaeste plate željezničkim radnicima, iako upola manja od svakomjesečnih primanja, on je Patriciji kupio kupio crni šešir s širokim obodom, isti onakav kakav je nosila žena inženjera Marka Maševića, upravnika sektora tehničkog održavanja, a sebi i Tripku dva pribora za ribolov. Zvane je bio iskusni ribolovac, koji je od malih nogu, prije nego je postao šegrt u pulskom arsenalu, svake sedmice za familiju lovio barem dva obroka ribe, sve dok ga je internirala Musolinijeva milicija, fasci di combattimento. Ali, poslije bjekstva iz logora nijednom nije pošao u ribičiju. Većina Istrana nastanjenih na Trešnjevci i u Trnju ljeti su vodili svoju djecu na Savu, da proplivaju, ali ih nijesu učili pecati, jer ribolovci s mora preziru riječnu ribu. Zvane je vidio da Tripko ima urođenu ribarsku špuriju. Onako nespretan i nesmajan, poslije samo nekoliko odlazaka na Savu, poput starih ribara je zabacivao štap, kopao gliste i crve za mamac, čekajući da riba zagrize. Tako je Tripko svake subote, sȃm ili s očuhom, išao na rijeku, iako ulov nije donosio kući, jer Patricija i Zvane nijesu voljeli riječnu ribu. Ulov je ostavljao pred vratima susjeda Dobrile, koji je imao velikog crnog mačka Tonija.
Patricija se porodila u Petrovoj bolnici, sat prije ponoći, dvadeset šestog septembra tridesete godine. Zvane je, čim mu je žena dobila trudove, oko tri sata poslijepodne, izračunao da je, dan u dan, prošlo devet mjeseci otkad su mu drugovi komunisti organizovali bjekstvo iz logora, i sklonili ga u stan lijepe apotekarove kćerke. Glavna sestra Ana Marija Nemčić, koja je prva okupala bebu, rekla je da u više od trideset godina službe na ginekologiji nije vidjela tako lijepo novorođenče, kao što je bila ova curica od majke Talijanke i oca Pulježanina, političkog emigranta. Djevojčici su i prije nego što se rodila bili namijenili ime Sofija, koje se na oba jezika roditelja doima otmjeno, ali kad im je babica donijela malo biće – koje je umotano u povoje bilo malo veće od struca hljeba – Zvane je predložio da joj daju ime Anđela, jer ga je sa svojim zlatnožutim perčinom šestomjesečne bebe i velikim plavim očima podsjetila na nebeske heruvime iz biblijskih priča. Patricija je ipak ostala pri prvoj namjeri, jer je ona bebu – dva mjeseca prije nego što će se roditi – upravo tako zamišljala, sa plavom valovitom kosom i plavim očima. Onda je predložila Zvanu da djevojčica nosi dva imena, pa je u knjigu rođenih upisana kao Sofija Anđela Bonomi Gorjan.
Poslije izlaska iz bolnice Patricija se opet preporodila. Bila je neumorna i puna planova koji su se mijenjali iz dana u dan. Naredila je Zvanu – da prije nego što s bebom izađe iz bolnice – okreči stan, pozove susjedovu ženu Magdalenu i da joj plati za detaljno čišćenje podova i posuđa, pranje i luftiranje posteljine, i da nakon svega u orman stavi lavandu. Nakon povratka iz porodilišta, Patricija je bdjela nad djevojčicom, upisujući u mali blok, što je pojela, koliko je spavala, kakve je promjene zapazila, kad je dobila temperaturu, a dok je Sofija spavala neprestano je prala i peglala njeno rublje. Nije se žalila što više nema bedintericu, kao u Kazerti. Zvanu se činilo da ona, na nervnoj bazi, još i izmišlja nepotrebne poslove: osim što je opsesivno čistila prašinu s namještaja i prala podove, prozorska stakla i zavjese, svako malo pravila je razmještaj u dnevnom boravku, koji je ujedno bio kuhinja i trpezarija. Barem jednom sedmično je šetala kanabe, na kojem je Tripko spavao, kao i mali trpezarijski sto, jer joj se činilo da će dobiti više prostora.
Kuće istarskih iseljenika na Trešnjavci, čiju je gradnju djelimično kreditirala željeznica, tipski su građene, s kuhinjom i jednom spavaćom sobom. Patricija je nekako podnosila skučenost prostora, ali se nije mogla priviknuti na to što nema kupatilo i što se pumpa za vodu i nužnik sa septičkom jamom, koji je ljeti zaudarao, nalaze u dvorištu. Zato je Franki Materaki poslala punomoć da proda njen stan u ulici Via Pulja, koji je prethodno bila iznajmila fondaciji Citta aperta, kako bi u Zagrebu kupila nekretninu u kojoj mogu stanovati osobe građanskog odgoja u dvadesetom vijeku. U međuvremenu je bila nameračila jedan stan u centru grada, u dvorišnom dijelu trospratnice na Britanskom trgu, iako je manji od onoga u Kazerti. Cijena stana na Britancu je bila neobično povoljna, jer je njegov nasljednik, urar M. Tkalčec, bio zapao u finansijske probleme, pa je Patricija planirala da ostatak novca koji pretekne utroši za otvaranje jedne male apoteke na Černomercu, gdje nije bilo ljekarni. No, ubrzo je od Franke dobila pismo u kojoj je obavještava da je njena majka, gospođa Marija Pia Bonomi, na sudu osporila Patriciji nasljedstvo tvrdeći da njena sestra Bernarda Derida nije bila pri čistoj svijesti dok je pisala testament, uz pismeno svjedočenje sestrine služavke i njezine prve susjede. Franka je u pismu tješila Patriciju da joj njena majka ne misli oduzeti stan, nego da je potegla sudsku parnicu oko nasljedstva samo da bi spriječila prodaju, jer je slutila da je Patricijin drugi muž, koji je izbjeglica i politički prestupnik materijano iskorišćava. Patricija nije odgovorila Franki na pismo, već je javila ocu Fulviju da će Fondaciji iznajmiti stan na još jednu godinu.
Još prije nego što je mala Sofija progovorila i prohodala, Patricija je redovno odlazila na sastanke istrarskih emigranata, koji su se održavali u gostionicama Korčula i Blato, čiji su vlasnici bili Dalmatinci. Patricija je na sastancima sjedjela pored Zvana, i bila je jedino žensko među muškarcima koji su poslije razmatranja životnih problema izbjeglica i političkih predavanja o Istarskom pitanju i položaju radnika u Jugoslaviji, pjevali zavičajne pjesme, kartali briškule i trešete, uz čašicu pošipa koji im slični istarskoj malvaziji. Mladi emigranti su u Patricijinom društvu, za kafanskim stolom bili uviđavniji nego obično: govorili su talijanski, a učitelj Žmak, jedini školarac među zanatlijama iz željezničke radionice, isticao je talenat za jezike malog Tripa. Učtivo je pohvalio i Patricijin besprijekoran sluh. Kazao je da ona, bez ijedne greške u akcentu, izgovara hrvatske riječi, i da je mali Tripo talenat naslijedio od majke. Patricija nije rekla ništa na učiteljovu opasku, kao da se iznenadila da je neki izvanjac primijetio da između nje i sina, ipak, postoji neka sličnost.
Učitelj Žmak je predložio Patriciji da se uključi u pjevački zbor, koji je zajedno s folklorom djelovao u okviru Prosvjetnog društva Istra. Da bi je ohrabrio rekao je još da u umjetničkim društvima, za razliku od debatnih klubova u gostionicama, gotovo je polovina žena. Patricija se sljedeće subote priključila pjevačkom zboru, koji je imao nekoliko izvrsnih vokala i voditelja, priučenog dirigenta, za koga joj je Zvane rekao da je uticajni član ilegalne komunističke stranke. Pjevački zbor ju je podsjetio na crkveni hor u Kazerti, jer su oba voditelja, kapelan i komunistički ilegalac, bili jednako posvećeni radu s amaterima. Patricija se posebno veselila zbog formiranja recitatorsko-glumačke sekcije, koju su priključili pjevačkom zboru. Nije se usudila, zbog nesigurnosti u izgovoru, recitovati pjesme istarskih revolucionarnih pjesnika, ali nije preskakala nijednu njihovu probu. Čak i onda kad njena pjevačka tačka nije bila dio mješovitog poetsko-muzičkog programa.
Patricija je samoinicijativno podučavala recitatore scenskim pokretima i izražajnosti u govorenju refleksivne, revolucionarne i ljubavne poezije. Muzički voditelj Beker i scenarista poetsko-muzičkog programa Žmak bili su iznenađeni Patricijinim znanjem i strpljenjem u pokazivanju mladim izvođačima – koji su se pripremali za prvi javni nastup – kako da se kreću na sceni, kad će napraviti dramsku pauzu, i kako se forme u govoru i moduliranje glasa mijenjaju zavisno od tematike i emocionalnog doživljaja teksta. Gdje si to naučila, pitao je učitelj Žban. Patricija se glasno nasmijala, i rekla da su joj u pionirskom pozorištu predviđali veliku karijeru. Maštala je da će postati slavna glumica, ali je umjesto glumačke škole upisala farmaciju, kako ne bi ražalostila oca. Onda je malo poćutala, i polušaljivo dodala: To mi je životna greška, koju sam potpuno shvatila tek nakon što sam se sa studija iz Rima vratila u Kazertu. Konačno, i tata bi danas više volio da sam glumica nego žena političkog emigranta.
Učitelj Žmak je rekao da Trešnjevačkoj kazališnoj omladini, poznatijoj kao TKO, nedostaju glumci, i pogotovo je bio problem reditelja, poslije odlaska S. Zlatića, koji je dirigovao i režirao, na studije u Prag. Još je kazao da bi se ona mogla oprobati kao reditelj, jer je zapazio njenu umješnost i strpljenje u podučavanju recitatora, u razlikovanju pripovjedačkog, refleksivnog i lirskog govora. Patricija je, da bi lakše preboljela svoje iznevjerene mladalačke snove, pošto je upisala farmaciju, prestala odlaziti u pozorište, ali i dok je maštala o svojoj glumačkoj karijeri nikad joj nije palo na pamet da bi mogla režirati neki komad. Ona je osjećala da se najbolje može ostvariti u glumi, uživajući u igri i neograničenoj mogućnosti transformacije likova i karaktera. Ali, čim joj je učitelj Žban natuknuo da bi mogla, na svoj način, osmisliti neki pozorišni komad, priznala je da ovaj mladi entuzijasta, koji je sam pokrenuo izgradnju i jedne pučke škole za male emigrante, ima dobru intuiciju. Prisjetila se da je u fondaciji Citta aperta stekla iskustvo i samopouzdanje u radu s grupama. Prije nego što je učitelju potvrdno odgovorila znala je koju će predstavu postaviti na scenu. U sekundi joj je ukresalo da režira Ribarske svađe, Karla Goldonija, gdje je inače igrala glavnu ulogu u pionirskom pozorištu u Kazerti.
Goldonijeva komedija će se, bila je sigurna Patricija, dopasti Istranima, koji su na tipičan mediteranski način prepoznavali, za ostale često neuhvatljivu razliku između smiješnog i ozbiljnog, odnosno prelazak iz smiješnog u ozbiljno i obratno. Strast, spontanost i smisao za neobičavanje stvarnosti zajednička su osobina mediteranskih regija, bez obzira na njihov jezik i lokalnu tradiciju. Tako se Patriciji naknadno pričinilo – dok je razmišljala o Ribarskim svađama – da je upravo Goldoni mogao režirati pučku igru Istrana, šaljiva pošta i šaljivi zatvor, koje su izvođene za Silvestrovo i u vrijeme zimskog karnevala. Igru su počinjale mlade cure koje bi prodavale, u zatvorenim omotnicama, brojeve tombola za šaljivu poštu, sa imenom nekog učesnika, koga su onda mladići, tobožnji karabinjeri, odvodili u zatvor. Za oslobađanje iz zatvora morala se uplatiti određena suma od strane njegovih prijatelja. Uhapšeni nije mogao otkupiti samog sebe, niti to učiniti njegova familija. Uz to, zatvorenik nije smio doznati ko je napisao njegovo ime u omotnici šaljive pošte. Šale su se katkad pretvarale u svađe sukobljenih klanova ili političkih grupacija, koje su na silu htjele osloboditi zatvorenika, tvrdeći da mu je hapšenje namješteno od protivničke grupe. U šaljivo-ozbiljnim prepucavanjima najčešće su se sporili radnici i predstavnici mlade buržoazije. Po pravilu zatvorenici, i oni koji su ih otkupljivali u igri šaljive pošte i šaljivog zatvora, uglavnom su bili iz malobrojne klase novopečenih istarskih kapitalista, koji su svoje bogatstvo stekli zbog odanosti jugoslovenskom režimu.
Glumci grupe TKO bili su naturščici i osim dvojice srednjovječnih amatera koji su statirali u Pulskom kazalištu, još u vrijeme Austro-Ugarske, svi su bili omladinci, između petnaest i dvadeset godina. S nestrpljenjem su čekali početak pripreme za novu predstavu, jer se odnekud pronio glas da je reditaljka Talijanka već imala iskustva u radu s glumcima u profesionalnim pozorišnim kućama. Patricijina pojava i lakoća traženja rješenja u adaptaciji teksta, osmišljavanju scenskog dekora, kostima i rada s glumcima, čije je uloge odabrala poslije nekoliko zajedničkih čitanja Goldonijeve drame, uvjerili su mlade amatere da je otmjena Talijanka zaista imala profesionalno iskustvo u pozorištu. Samu Patriciju je iznenadio neobični zanos i polet glumaca, kao i njihova sposobnost da realizuju rediteljske zamisli. Patricija je cijeli mjesec i po bila kao u nekom transu, u pola noći bi se razbudila, iako je prije samo jedan sat zaspala čvrstim snom i do pred zoru mislila o svakoj sitnici vezanoj za predstavu: od ličnih problema glumaca, odabiranja scenografije, kostima, šminke, do iznajmljivanja reflektora i podučavanja majstora svijetla, jednog uvijek pripitog električara koji nikako nije mogao zapamtiti u kojim scenama se svijetlo pali i gasi. Premijera pozorišne trupe s Trešnjevke bila je velikoj gimnastičarskoj sali gimnazije, preko puta Hrvatskog narodnog kazališta. Ovaj privilegovani prostor isposlovao je predjsednik društva Istra, Ivo Režem, koji je svoj autoritet više gradio na činjenici što je zet bivšeg hrvatskog bana, Matka Laginje, nego na svojim sposobnostima.
Predstava je doživjele ovacije na premijeri, a zahvaljujući gospodinu Režemu, za koga se pričalo da je jedan od manjinskih vlasnika lista Obzor, u novinama se pojavila notica u kojoj se hvale glumačka umijeća istarskih amatera, posebno ističući inovativnu postavku Goldonijeve drame rediteljke Patricije Bonomi Gorjan. Uspjeh predstave koja je sljedeći mjesec ponovljena u Igrišu, u Hrvatskom zagorju, gdje je učitelj Žman pokrenuo građenje nove škole za male emigrante, podstaknuo je Patriciju da stalno zuji između pjevačkog zbora, recitatorske sekcije i Trešnjevačke kazališne omladine, pa se nekome moglo učiniti da se na svim ovim mjestima nalazi istovremeno. Na većini proba sa sobom je, u ručno napravljenoj nosiljci, držala na prsima malu Sofiju. Zlatokosa djevojčica je, dok joj je majka probala u zboru ili je radila s recitatorima i glumcima, prelazila iz ruke u ruku organizatora, domara, ispicenata, kafe kuvarica, novih članova koji su čekali svoju rolu. Djevojčica se uvijek smijala, pružala je svima ruke s povjerenjem, pa su se prosto grabili ko će je prvi uzeti u naručje. Sofija je po pravilu spavala na prsima majke dok se Patricija poslije proba vraćala kući. Uz put joj je tiho, na uvo pjevala napolitanske uspavanke. Patricija je imala običaj da u kući s mužem i sinom govori hrvatski jezik, a sa kćerkom talijanski, tako da je djevojčica sa dvije godine razumjela i počela istovremeno govoriti oba jezika.
Nakon Sofijinog rođenja reklo bi se da je Patricija prema Tripku bila blaža, a u stvari ga je zanemarila. Sad mu je rijetko prigovarala osobenjaštvo i nepokazivanje osjećaja za druge, i nije ga toliko propitivala o novostima iz škole, pripremi za takmičenje u istoriji, napredovanju u učenju hrvatskog i njemačkog jezika. Najveći dio vremena koji je provodila kući posvećivala je Sofiji. U dnevnik je upisivala datume kad joj se pojavio prvi zub, kad je prvi put rekla mama, kad je stala na svoje noge u dubak, kad je prohodala. Onda je Patricija crtala skice za haljinice koje je nosila Luci, krojačici kostima za pjevački zbor, i sama smišljala uspavanke u stihovima… Patricija je haljinice kreirala prema sjećanju na modele koje su u djetinjstvu nosile ona i Izabela, ali materijali za Sofijinu odjeću morali su biti prostiji i jednostavniji u kroju, jer je krojačica Luce svoje vještine stekla u radničkoj koloniji, a ne u nekom salonu koji posjećuju žene činovnika, fabrikanata, viših oficira. Premda je Patricija prezirala lakomislenost i nadmenost trgovaca i lihvara, ipak je obožavala elegantne cipele i haljine. Jednom je Zvane, više u šali, pitao nije li protivrječno njeno ignorisanje bogatstva, i žudnja za elegantnim, skupim krpicama. Nije, jer potiče iz estetskih a ne lukrativnih razloga, uvrijeđeno mu je kazala Patricija.
Tripko je zamišljao, dok je Patricija bila u drugom stanju, da će buduće malo stvorenje ugroziti njegove navike -još više će ga sabiti u jedan ćošak kužine gdje su mu bile školske knjige, rječnici i ribarski pribor – jer kuća sa samo dvije prostorije tijesna je bila i za njih troje. On je spavao na ležaju u kuhinji, s kojeg je svako veče i jutro morao prostirati i ponovo raspremati posteljinu. Istina, skučeni prostor mu je bio samo izgovor, jer nije sȃm sebi htio priznati pravi razlog. Naime, iz većine jednobraznih kuća istarskih iseljenika čuli su se dječiji glasovi – bilo je familija i sa petoro djece – ali Tripko, ni u predškolskim danima, nije imao smisla za dječje igre, i Patricija je njegove igračke, koje su blistale kao da su juče kupljene u radnji, preko Fondacije poklanjala siromašnoj kazerćanskoj djeci.
Ipak, Sofija je, za razliku od druge djece, plakala jedino kad je bila gladna ili se uneredila, i još prije nego što je progovorila i dohvatila se noga, osmjehivala se i širila ruke kad god bi Tripkoprošao pored drvenog krevetića. Ponekad bi je uzeo u naručje, i ona ga je gledala dugo, s izrazom čuđenja. Vjerovatno joj neobično izgledam, pomislio je Tripko. Njene plave zjenice nijesu kao kod drugih beba igrale tamo ovamo, nego su bile upravljene u jednu tačku, poput odraslih osoba, skoncetrisanih na nešto važno. I kad je već bila počela da trčkara po đardinu, noseći plavooku lutku koja je neobično ličila na nju, bratu je prilazila oprezno, da vidi kakve je volje, mjerkajući hoće li joj se obradovati i primiti je u krilo. Nerijetko su, dok je Patricija bila na nekoj predstavi a Zvane radio u drugoj poslijepodnevnoj smjeni u željezničkoj radionici, njih dvoje ostajali sami u kući. Tripko je sestru presvlačio i hranio, čitao joj bajke pred spavanje, ali dešavalo se da se Sofija satima zavuče u spavaću sobu igrajući se s lutkom tako da bi on, prelistavajući rječnike i istorijske knjige, na nju zaboravio. Jednom je Patricija eksplodirala od bijesa kad je malu kćer zatekla da spava na podu dok je sin nešto zapisivao u svesci.
Sofiju su, kao i Tripka, u prvim godinama života zaobilazile dječje bolesti, ali za razliku od bratovog, djevojčicino tijelo bilo je čvrsto i okretno. Patricija je ponosno gledala svoje slike iz vremena kad je bila Sofijinog uzrasta, i mužu je govorila kako joj kćer nevjerovatno liči: s očeva strane naslijedila je samo oči, dok je Sofijina plava kosa bila neki hibrid smeđe i riđe dlake, to jest ukrštanja gena dva porodična stabla čiji najraniji pomen seže u doba Veneta i Langobarda.
Sofija je za sedam dana trebala napuniti pet godina, i uveče je legla u običajeno vrijeme za spavanje, zdrava kao i uvijek, samo malo potištena, kao da je bila nešto odsutna. Zvane je, koji je za razliku od Patricije imao lak san, pred zoru čuo kako djevojčica teško diše i meškolji se u krevetu. Čim je ugledao crveni osip na Sofijinom licu i rukama usplahireno je uhvatio Patriciju za rame prodrmao je.
– Što je – pitala je bunovno.
– Sofija. Nije dobro. Dobila je osip.
– Osip? – skočila je na noge, zateturala se i zamalo pala pored kreveta. – Ovo liči na šarlah. Moramo odmah u bolnicu.
Čim je Patricija dotaknula male Sofijine ruke shvatila je da djevojčica gori u živoj vatri. Pitala je Sofiju boli li je nešto. Mala je odmahnula glavom ne otvarajući oči, i prošaptala.
– Acqua.
Patricija joj je dala dvije kašike vode, i čim je podigla Sofiju da je presvuče, djevojčica je povratila sve što joj je bilo ostalo u želudcu od sinoćne večere. Tek se razdanjivalo kad su Zvane, u naručju sa Sofijom, i Patricija, krenuli prema bolnici Sveti duh, na Črnomercu. Zvane je više trčao nego što je hodao, i Patricija ga je jedva stizala. Još više ga je ubrzavala vrelina koju je osjećao na vratu od naslonjene Sofijine glave. Dežurni ljekar je bio sanjiv i neljubazan, dok ga Patricija nije panično uhvatila za ruku.
– Molim vas. Pomozite.
Ćelavi crnpurasti doktor male glave, koji je ličio na Arapa, živnuo je, pošto je prvi put otkad su se roditelji s malom bolesnicom pojavili u dežurnoj ordinaciji, osmotrio lijepo i usplahireno lice žene. Djelovala mu je otmjeno, poput neke osiromašene plemkinje.
Doktor je zabrinuto vrtio glavom dok je pregledao Sofijino grlo i preslušao pluća. Pozvao je dežurnu časnu sestru i rekao da djevojčicu smjesti na infektivno odjeljenje. Patriciji nije dozvolio da bude pored kćerke u višekrevetnoj bolničkoj sobi, jer se šarlah prenosi i na starije osobe koje ga nijesu prebolovale u djetinjstvu. Uz to, dječje odjeljenje je skučeno i neuslovno. Patricija se nekoliko minuta nije mogla odvojiti od Sofije, milujući je po vlažnoj kosi i šapućući joj na uho: Budi hrabra. Sve će biti dobro. Mlada sestra je djevojčicu odnijela prema dugačkom hodniku, i Patricija je pogledala ljekara sa strepnjom, kao da od njegove volje zavisi sudbina djeteta. Vižljati doktor se, kao i mnogo puta ranije kad bi vidio taj bolećivi pogled, ušeprtljio, nervozno stavio slušalice u džep, i krenuo prema lavabou da opere ruke. Dok je prolazio pored Patricije rekao je glasom koji nije odavao emocije: Vi ste obrazovana žena, i trebate znati da za ovakve infekcije medicina još nema lijek. Organizam se mora sam izboriti.
Patricija i Zvane su se oteturali do predvorja bolnice i sjeli na klupu preko puta ulaznih vrata. Pribili su se jedno uz drugo, nepomični, kao dva mramora: žena se naslonila na muževo rame, bezglasno plačući, tako da joj je suza suzu stizala. Najednom je maramicom obrisala lice, ustala i zamolila portira za čašu vode. Vratila se i ponovo je sjelapored Zvana, ali sad uspravna u leđima i razgovorljiva. Odlučila je da misli na pozitivne stvari kako bi odagnala Sofijinu bolest: rekla je Zvanu, koji je iznenađeno pogledao, da će se ponovo okušati kao reditelj.
Prošle sedmice – govorila je Patricija toliko brzo kao da se plaši da će joj pobjeći misao – pisala je Franki da joj pošalje Goldonijeve izabrane drame, jer namjerava da s učiteljem Žbanom s talijanskog na hrvatski jezik prevede Tvrdicu. U pismu je natuknula da joj, ukoliko u lokalnim knjižarama ne nađe Goldonija, posudi knjigu iz njene biblioteke, koju joj je u Rimu kupio signor Materaki, u vrijeme dok je Franka, uz Patriciju, bila glavna zvijezda dječijeg pozorišta. Patricija je Zvanu još kazala kako je nestrpljiva zbog knjige, jer je na osnovu sjećanja već podijelila glavne uloge ovdašnjim glumcima, koje je upoznala u postavljanju Ribarskih svađa. Onda je nastavila kako joj je Franka ljetos pisala da je srela njenog oca, dottora Bonomia, koji je bio sentimentalan, i raspitivao se o Patriciji. Prije nego što je krenuo u prema apoteci, malo su mu ovlažile oči i gotovo je plačnim glasom prošaputao da nije bio pravedan prema starijoj kćeri, i da će u novom testamentu, koji će još tekuće godine sastaviti, Patriciji prepisati njihov porodični stan u Rimu.
Patricija je nastavila govoriti, kao da priča sama sa sobom, da će čim dobije nasljedstvo od oca prodati stan u Via Barberini, u kome je živjela u vrijeme studija, i kupiti stan u Zagrebu, sa kupatilom, jer da su imali bolje higijenske uslove Sofija se sigurno ne bi razboljela. Nije prestajala da priča, o tome kako će urediti stan, u kojem će svako od njih imati svoju sobu. Opisivala je namještaju u svakoj sobi, i spomenula da će iz Kazerte transportovati svoju garnituru iz dnevnog boravka koja je u bidermajer stilu, i sve tako se rasplinjavala u digresijama dok joj oko podne nijesu pomodrele usne. Zvane joj je predložio da se odmori, jer bi mogla kolabirati. Ona se malo nećkala, i onda je pristala da ide kući uz uslov da se vrati poslije šest sati, i zamijeni ga na klupi u predvorju bolnice.
Patricija i Zvane su se mijenjali sljedeća dva dana: on je dežurao osam sati a ona šest, sve do treće noći, tačno uru prije ponoći, onaj isti sitni crnpurasti doktor – koji je Sofiju primio na odjeljenje – rekao je dežurnoj časnoj sestri da kaže ocu djevojčice, kojega je vidio u predvorju, da je dijete umrlo, to jest ugušilo se od gnojnog procesa koji je bio zahvatio bronhije. Doktor je, kadgod je mogao, slao sestre da saopšte vijest o smrti, jer mu je rodbina umrlih postavljala besmislena, ponekad i optužujuća pitanja.
Patricija nije mogla zaspati, iako je bila malaksala. Od umora i napetosti boljela je svaka kost u tijelu. Odlučila je da popuši još jednu cigaretu, i taman kad je bila odlučila da ustane i opere zube prije odlaska u krevet, na vratima se pojavio Zvane. Vidjela je samo njegovu siluetu, i onesvijestila se. Jer. prije samo dva sata Zvane je ostao u predvorju bolnice, i rekao joj je da ne brine, neka se opusti, i konačno prespava jednu noć. Vidjećemo se ujutro. Ja ću te probuditi, nakon što skuham kavu. Ne moramo non stop dežurati. Za uru vremena neće se ništa desit.
U složnoj familiji, čiji su članovi srodnih karaktera i privrženi jedni drugima, smrt nekog od njih će ih učiniti još složnijim. Ali, ukoliko su im prirode i očekivanja od života različita onda odlazak svakog člana porodice produbljuje napetost i stvara još veću neslogu. Patricija je poslije Sofijine smrti svake subote odlazila na Mirogoj, u obilazak kćerkinog groba. Nakon trećeg zajedničkog odlaska na groblje zamolila je Zvana da joj sljedeći put dozvoli da sama posjećuje svježu humku sa drvenim krstom na kojemu je pisalo, Sofija Bonomi Gorjan 1930-1935. Zvanu nije bilo pravo, htio joj je prigovoriti, ali je vidio da ga Patricija ne sluša, i onda je on sȃm nedjeljom ujutro odlazio na grob, koji se nalazio na parceli gdje se sahranjuju emigranti iz Istre. Zvanovci prijatelji iz radionice, koji su bili formirali Posmrtnu zadrugu željezničara, odlučili su da djevojčici naprave nadgrobni spomenik, od bijelog bračkog kamena, na kojenu će biti isklesan anđeo sa Sofijinim likom.
Patriciju je kćerkina smrt toliko promijenila da je ni Tripko – koji je još od malih nogu upoznao sve faze njene ćudljivosti – nije mogao prepoznati. Satima je sjedjela na kanabeu u kuhinji gledajući kroz prozor, i onda bi, bez vidljivog razloga, dobila napad histerije. Vikala je iz sveg glasa, čas na hrvatskom čas na talijanskom, kako je upropastila svoj život, da je niko ne razumije, da su svi koristili njenu naivnost, i da je to životom platila njena mala kćer koja je umrla od infekcije koja je posljedica primitivizma, elementarnih neuslova za pristojan život. Nastavila je kako je njen usud što je uvijek bila okružena sebičnim ljudima, kojima je ona uvijek na posljednjem mjestu, i što je najgore, njen je sin jedan nezahvalnik, mali monstrum lišen strasti i emocija.
Zvane i Tripko su ćutke, pogledujući jedan drugoga, čekali da Patricijin bijes protutnji i ponovo se smiri. Ali, njena duga šutnja ponekad je bila teža od vriske i suludih optužbi. Patricijini prijatelji iz pjevačkog zbora i kazališne družine uzaludno su je nagovorali da se vrati probama za javna nastupanja. Pogotovo je bio uporan učitelj Žban koji joj je donio grubo prevedeni tekst Goldonijevog Tvrdice, da se s njom konsultuje oko nekih finesa napisanih u dijalektu, pritom joj laskajući kako je patnja produhovila i proljepšala. Zaista, Patricija se i u liku bila promijenila. Ponovo je došla na težinu koju je imala na maturi, ali joj je koža na licu ostala zategnuta, i pobijelila: samo su joj je koža između kažiprsta i srednjeg prsta ostala žuta od duvana. Gotovo je uvijek u ustima imala dravu, koju su pušili željezničari – u trenutku pribranosti rekla da puši jeftini duvan kao napolitanska puttana – ali Zvane je osjetio da joj zadah vonja i na alkohol. Otvorio je kredencu u kojoj su držali posuđe, začine, sireve, suvo meso i piće, i vidio je jednu praznu i drugu do pola ispijenu bocu biske, istarske rakije. Bisku je dobijao na poklon, od prijatelja, koji su dolazili iz Istre. Flaše su cijelo vrijeme bile neraspečaćene, jer su Zvane i Patricija kući pili samo poslije ručka, po čašu pošipa, bijelog korčulanskog vina, a u svečanim prilikama, za Božić, Novu godinu i karneval koji se održavao za Svetog Valentina, nazdravljali su s brendijem vechia romagna.
Prošlo je pola godine od Sofijine smrti, a Patricija je i dalje bila bezvoljna, i na momente histerična. Zvane je otišao kod doktora Lukšića, starog ljekara opšte prakse koji je ordinirao u bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici. Stari Istranin koji je još u vrijeme Franja Josifa medicinu završio u Gracu, bio je sirotinjska majka za emigrante. Pomagao je nevoljnicima, i kad im medicina nije mogla pomoći, riječima koje nijesu davale lažnu nadu: za gradsku sirotinju, te kumice i kumeke, bile su posebno ljekovite jer ih je izgovarao jedan tako ugledni gospodin, s njegovanom bradom i perčinom koji je ličio na lavlju grivu. Zvane je kod doktora Lukšića došao na preporuku njegovog sina Ivana, vječitog studenta prava koji se družio s Istranima, i pokušavao čak da oponaša njihov govor, iako je bio rođen u Zagrebu. Ivan je govorio nekom čudnom mješavinom purgerskog i čakavskog dijalekta s njemačkim naglaskom. Jer, žena doktora Lukšića, Elza, bila je Austrijanka, ali mali doktorov sin je purgerski sleng primio od bedinterice Tereze, čija se obitelj bila iz malog češkog gradića Bromova, koji se nalazi na samoj granici s Poljskom, prije više od sto godina doselila u Podsused.
Zvane se iznenadio korpulencijom doktora Lukšića, jer Ivan je bio gimnastičar, kočoperan i malog rasta, na majku. Doktor Lukšić je Zvana ostavio posljednjeg u čekaonici da bi imao više vremena da razgovara s njim, jer ga je Ivan juče najavio ocu, objasnivši mu da njegov prijatelj traži pomoć za svoju ženu koja ima psihičke probleme poslije smrti male kćerke. Zvane je izabrao doktora Lukšića, ne samo zbog toga što je porijeklom Istranin, i što je važio za izvrsnog dijagnostičara, već i zbog toga što mu je Ivan kazao da njegov otac zastupa teoriju da je većina bolesti psihosomatskog karaktera, i da već trideset godina prikuplja građu kojom bi potkrijepio svoju tezu, kako se ljudi smrtno razbolijevaju onda kad izgube smisao življenja. Doista, doktor je Lukšić pitao, ali i zapisivao, Zvanova zapažanja o Patricijinim promjenama ponašanja. Zvane je detaljno opisivao Patricijin karakter, njenu srčanost i plahovitost, prezir prema malograđanskim nazorima, nestalnost u mišljenju, trenutnu euforičnost i isto tako iznenadnu nezainteresovanost. Zatekla su ga pitanja doktora Lukšića, o detaljima promjena u Patricijinom ponašanju, koja je bio zaboravio da ispriča: o ambivalentnim gledanjima na novu sredinu, nostalgičnim sjećanjima na svoje djetinjstvo, i o tome da li ga optužuje za smrt male Sofije.
Zvane je u momentu posumnjao da je doktor prethodno razgovarao s Patricijom, ali odmah je shvatio da je to nemoguće, jer je ona Ivana Lukšića jedva poznavala, a ionako u posljednjih šest mjeseci, izuzev subotnjeg odlaska na Mirogoj, nigdje nije mrdala izvan Mošćeničke ulice. Onda je Zvane počeo vrlo detaljno opisivati Patricijine besmislene optužbe, koje su ga najteže pogađale, u vezi s uzrocima smrti djevojčice. Jer, nastavljao je Zvane, optužbe da je njegovo siromaštvo uzrokovalo Sofijinu smrt neprilične su, čak i da su tačne, jer on je Patriciji u pismu koje joj je poslao prije nego što je ona krenula iz Kazerte bez uvijanja predočio nezavidan položaj jednog političkog emigranta. Zvane je na kraju pitao doktora jesu li Patricijine optužbe uzrokovane samo nervnim rastrojstvom ili i lošim karakterom. Doktor Lukšić se osmjehnuo na Zvanovo pitanje, slegnuo ramenima i zamišljeno mu odgovorio: Mladiću, kad je u pitanju ljudska duša na neka pitanja i pametniji od mene nemaju decidne odgovore. Uzroci svakog nervnog sloma su mnogostruki. Mi znamo ili naslućujemo okidače koji su neposredno uzrokovali neki dublji duševni poremećaj, ali smo često nemoćni da spoznamo nasljedne i stečene faktore koji su stvorili duboke pukotine u nečijoj psihi i pripremili je za potpuni slom. Tvoja žena, mladiću doživjela je teži nervni slom, i njene psihičke i karakterne promjene tipične su za osobe u posttraumaskom stanju. Zaključio je da je u ovakvim slučajevima važno strpljenje, da je potrebna podrška porodice, i da je za oporavak potrebna strpljivost. Zvane se zahvalio doktoru Lukšiću i krenuo prema vratima ordinacije. Kad je dohvatio kvaku od vrata čuo je glas staroga doktora, koji je bio skinuo bijeli mantil sa slušalicama, i prebacio ga preko naslona stolice. Gospon Gorjan, dobro bi bilo, da promijenite sadašnji stan, a ako je moguće i mjesto življenja.
*
Sjutradan je Zvane dobio pismo od Davorina Laginje, svog kompanjona iz pulskog arsenala, koji je izbjegao hapšenje i internaciju, jer ono subotnje septembarsko veče dvadeset šeste godine, kad su karabinjeri sproveli raciju i uhapsili osam namještenika škvera, među kojima je bio Zvane Gorjan, on nije spavao u iznajmljenoj sobici blizu Arene, već ga je u svoj stančić odvela Loreta, konobarica iz kavane Učka. Davorin Laginja je sjutra veče pobjegao u Jugoslaviju, i poslije samo dva mjeseca boravka u Zagrebu, imigracioni odjel policije ga je, s grupom istarskih emigranata, kojima su odredili boravišta u raznim mjestima na Kosovu i Makedoniji, poslao u Kosovsku Mitrovicu. Davorin Laginja se pohvalio Zvanu da je imao više sreće od drugih emigranata, jer je, kao vrstan alatničar dobio posao u engleskoj kompaniji Silver Mines Ltd., koja je dobila koncesiju za eksploataciju rude olova i srebra. Još je istakao da je dobio jednu kuću na korišćenje i platu koja je duplo veća nego njegovim kolegama u Zagrebu. Ubrzo je, veli, unaprijeđen u zamjenika šefa radionice za izradu i popravku alata. Samo ga muči samoća, jer domaći ljudi su prostodušni, ali drugačijih navika, a s Englezima se ne druži, jer, iako se oni trude da izgledaju ljubazno malo s visine gledaju na domaće ljude. U sljedećoj rečenici je napisao da mu se možda to samo čini zato što sa svojim šefovima komunicira preko tumača. Nudili su mu da upiše elementarni tečaj za učenje engleskog jezika, ali on je to odbio, jer, kaže, da je jedva naučio srpskohrvatski. Dalje je nastavio da bi Zvanu bilo pametno da se doseli nekoliko godina na Kosovo, jer bi Englezi njegove ruke zlatom platili, tako da bi on i žena, za koju je čuo da je apotekarka, za relativno kratko vrijeme mogli dovoljno uštedjeti da prebrinu materijalne probleme koji muče većinu emigranata.
Zvane je kuvertu s adresom Davorina Laginje stavio u natkasnu pored kreveta, i nakon ručka rekao Patriciji, više neodređeno – kao da mu je u tom času palo na pamet – da bi možda bilo dobro da promijene sredinu, odsele se negdje daleko: Mislim da bi nam prijala promjena. Nije kazao, da bi tebi prijala promjena, iz straha se da će je rasrditi, i da će opet početi histerisati i optuživati ga da hoće da je predstavi kao duševnog bolesnika. Patricija ga je samo blijedo pogledala i ponovo okrenula glavu prema prozoru. Ćutala je još petnaest minuta, i onda gledajući i dalje u krošnju jedinog drveta u bašti, mlade višnje koja je bila u cvatu, jedva izustila: Gdje?
Zvane nije ništa odgovorio misleći da je pametno pustiti Patriciju neko vrijeme, da vidi kopka li je neki crv ili je potpuno potonula u beznađe: hoće li ideja o novoj promjeni opet pokrenuti njenu maštu i konačno je dignuti iz teškog mrtvila. Tri dana su oboje ćutali, i Zvaneje odlučio da ovaj put bude direktan.
– Dobio sam pismo iz Kosovske Mitrovice, od starog prijatelja iz Pule. Radi kod jedne engleske kompanije koja ekspolatiše rude olova i srebra. Ponudio mi je posao. Plate su tamo duplo veće nego na željeznici.
– Gdje je Kosovska Mitovica? Je li to u Jugoslaviji? – Patricija je i dalje bila mrzovoljna, ali oči su joj živnule i na obrazima se javilo blago rumenilo.
– Na istoku Jugoslavije. Putuje se vlakom, preko Beograda. Većina stanovnika su Albanci – rekao je Zvane još uvijek tihim glasom, kao da se i sam premišlja o tome što je predložio. – U Mitrovici je nekoliko naših ljudi iz Istre. Davorin Laginja, koji mi se javio, Talijan je, odnosno polutalijan, majka mu je podrijetlom iz Kalabrije, i bolje govori talijanski nego srpskohrvatski jezik. Ti si htjela na Črnomercu otvoriti ljekarnu, a on kaže da Englezi trebaju nekog školovanog farmaceuta, jer u Mitrovici ima samo jedna mala primitivna apoteka, čiji je vlasnik priučeni ljekarski pomoćnik.
– Kažeš da su većina stanovnika u tom mjestu Albanci. Je li blizu Albanija?
– Gledao sam zemljopisnu kartu. Albanija je s druge strane velike planine… Kao i Crna Gora.
– Onda bismo jednom mogli napraviti izlet do Crne Gore. Trifone me zapitkivao o Crnoj Gori – glas joj je više nije bio bezvoljan, već malo sjetan.
-Naravno.
Patricija se narednih dana polako vraćala u staru formu. Opet je počela razmještati stvari u kućici i Tripka koriti zbog aljkavosti. Ni pokreti joj više nijesu bili usporeni i bezvoljni. Potražila je učitelja Žbana i rekla mu da joj donese prijevod Tvrdice. Patricija je pročitala dramu, i zamolila je učitelja Žbana za još nekoliko dana da uporedi original sa prijevodom, da bi kako je rekla, njih dvoje zajedno, napravili finu ruku. Prije nego je pozvala učitelja rekla je Zvanu, namignuvši mu mangupski, kao u stara vremena u Kazerti, da nikome, pa ni prostodušnom učitelju, ne kaže što su njih dvoje naumili poslije premijere, koju su planirali početkom septembra. Zvane je već sjutradano dgovorio Davorinu Laginji, da su prihvatili njegov poziv, i da će krenuti za Kosovsku Mitrovicu početkom jeseni. Još ga je zamolioda im u septembru iznajmi neki pristojan stan sa dvije spavaće sobe.
*
Tri karte za Beograd na željezničkom kolodvoru kupili su šestog septembra za jutarnji vlak. U vagon druge klase Patricija i Tripko su unijeli iste kufere s kojima su krenuli iz Kazerte za Zagreb prije pet godina. Zvanova garderoba je stala u jedan kartzonski kufer srednje veličine, a Tripko je nosio još i štap za pecanje, jer je na velikoj zemljopisnoj karti, u hodniku osnovne škole Ban Josip Jelačić, vidio da pored Mitrovice, ili kroz sam grad, protiče rijeka Ibar. Familija je u Beogradu iznajmila jednu trokrevetnu sobu u hotelu Putnik, koji je preko puta željezničke stanice, a ujutro su nastavili vozom za Kosovsku Mitrovicu. Zvane i Patricija su cijelo vrijeme pričali, uglavnom nepovezano, anegdote iz djetinjstva i mladosti, ne pominjući vrijeme provedeno u Zagrebu, niti očekivanja u novoj sredini. Patricija je bila euforična. I nestrpljiva da što prije dođu u Mitrovicu. Pohvalila je sebe zbog dobre intuicije, što je prilikom pakovanja stvari u Kazerti odlučila da ipak uzme jedan medicinski leksikon i udžbenike iz farmakologije, farmakognozije i biofarmacije, iako se zauzeli dosta mjesta u kuferu i bili teži od olova. Zvane je takođe izgledao veseo, iako je skrivao zabrinutost od Patricije, jer je u međuvremenu saznao, od rođaka jednog Istranina koji je neko vrijeme bio u Prizrenu, a potom otišao s familijom za Sjevernu Ameriku, da su Kosovo i Metohija, politički nestabilni krajevi, po mnogo čemu neprevidljiviji od Istre, iz koje je pobjegao. Ovaj Istranin je pričao da beogradski režim nije manje brutalan prema Albancima od Musolinijevih postrojbi u odnosu na Istrane, s tim što su domicilni Srbi i Albanci mnogo okrutniji od Istrana i njihovih susjeda Talijana, koji su podržavali fašiste.
Tripko je sjedio pored prozora držeći u krilu masivnu Rimsku istoriju, Teodora Momzena. Nije se mogao koncentrisati na tekst, jer nije toliko dobro znao njemački jezik da bi mogao lako razumjeti visokoparni stil, prožet mnoštvom parabola i analogija čuvenog profesora Berlinskog univerziteta, koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost u konkurenciji s Lavom Tolstojem, bez upotrebe njemačkog rječnika, koji je bio spakovao na dnu svog kufera. Stoga je Tripko više vremena gledao kroz prozor vagona nego što je buljio u knjigu. Voz je prolazio kroz pitome predjele zelenih i uzoranih ravnica i brežuljaka obraslih šumom. I ljudi na njivama, sa sivim duguljastim kapama, razrezanim po sredini, pogrbljeni u ramenima, zagledani u plodove ranojesenje berbe, izgledali su miroljubivo. Kako se put bližio kraju, pored voza su promicali drugi seljaci, s bijelim okruglim kapama, nalik na prepolovljene odbojkaške lopte. Ovi ljudi su u pravcu voza gledali sumnjičavo i neprijateljski.
Davorin Laginja, omaleni ali čvrsti, četvrtasto građeni čovjek, bivši prvak u rvanju Julijske krajine, sačekao je goste na željezničkoj stanici u Kosovskoj Mitrovici, i odvezao ih fijakerom do kuće Jakova Rajvajna, gdje im je iznajmio stan sa dvije velike spavaće sobe, kužinom, blagovaonicom, hodnikom i špajzom. Stan je bio na spratu velike kuće u centru grada, u čijem prizemlju se nalazi bakalska radnja. Vlasnik kuće Jakov Rajvajn, mali usukani čovjek sa crnim šeširom i okruglim naočarima, čiji je otac Moša rođen u Zemunu, ličio je na Jevreje iz karikatura u antisemitskim novinama. On je bio ljubazan i oprezan čovjek, ali nije mogao sakriti zadovoljstvo kada je čuo da je nova stanarka rođena Talijanka, i odmah se pohvalio da je njegov stric, čuveni grudni hirurg, David Rajvajn, koji je operisao albanskog kralja, Ahmeda Zogua, medicinu završio u Padovi. Prosto se rastopio od zadovoljstva kad mu je Patricija kazala da je diplomirala farmaciju u Rimu, jer gazda Jakov, kako su ga zvale kalfe u bakalnici, bio je namjeran da Klaru, svoju kćerku jedinicu, koja će u junu naredne godine završiti maturu, pošalje na studije farmacije u Zagreb. Nije htio biti napadan, ali ni prepustiti stvar slučaju, pa je gazda Jakov sljedeće sedmice rekao Patriciji da je čuo da sadašnji vlasnik male apoteke u gradu, Vlaho Popović, ljekarski pomoćnik rodom iz Konavala, obolio od noga, i pošto više ne podnosi ovdašnju klimu namjerava prodati ljekarnu i vratiti se da starost provede u rodnom kraju.
Tripku se Mitrovica više dopala od Zagreba, koji je u nečemu ličio na talijanske gradove, dok je ova varoš nalik mjestima koje opisuju putopisci koji su u prošlim vjekovima obilazili levantinske krajeve. Iznenadio ga je kad je, poslije cijelu sedmicu, shvatio da – on koji je uvijek zazirao od mnoštva – uživa u čaršijskom neredu neobičnog sazvučja različitih jezika, muzičkih instrumenata kojima nije znao ime, laveža poskitanih pasa, jeke konjskih kopitana kaldrmi i udara kovačkih čekića u nakovanj. Dokoni svijet se naizgled bezglavo muvao čaršijom po isprekidanim i nepravilnim ulicama i mnoštvom sokaka, između zgrade opštine ibazara, istočnjačke pijace. Tripko je lunjajući čaršijom prebrojavao kape na glavama ljudi – neobičnog imena i izgleda – šajkače, keče, fesove. Tu i tamo bi nekad zapazio neki šešir ili kačket, i neobičnu okruglu crvenu kapu s crnim obodom.
Klare Rajvajn mu je rekla da su starci s crvenocrnim kapama natkriljenim na velike uši prošarane modrim kapilarima, s velikim ušiljenim brkovima, te jednako kitnjastim zlatnovezenim prslukom ispod crnih kaputa, rođaci ovdašnjeg šefa policije, koji je stigao na dužnost iz Crne Gore, i sa sobom u Kosovsku Mitrovicu doveo tridesetak čeljadi iz svog plemena. Klara mu je još kazala da su sinovi ovih staraca, uglavnom žandari, ili činovnici u sudu i opštini. Tripko je ubrzo shvatio da su etničke i jezičke grupe u Mitrovici, osim vidljivih etnografskih različitosti bile i esnafski, pa i staleški podijeljene. Tako su Srbi bili žandari, vojnici, kafedžije, učitelji i profesori gimnazije, a Albanci, seljaci, piljari i trgovci stokom. U varoši je bilo još nekoliko jevrejskih porodica, kao i nekoliko Janjevaca, potomaka nekadašnjih Dubrovčana koji su sa Sasima u 15. vijeku došli u rudnik Novo Brdo. U Mitrovici je bila i mala turska zajednica, kao i Goranci, pripadnici minorne muslimanske skupine iz Gore, iznad Prizrena, koja ima albanska imena i govori srpski jezik. Zajednička osobina pripadnika manjina je da su svi bili dobri trgovci, sa određenim tradicijama. Tako su Janjevci od svojih srednjevjekovnih predaka naslijedili zlatarski i kujundžijijski zanat, Turci su bilia badžije i mesari, Jevreji su držali gvožđare, kolonijalne radnje i bavili su se finansijskim poslovima, a Goranci pekare i slastičarne. Cigani koji su govorili sve jezike i niko ih nije priznavao za svoje, izrađivali su potkovice, poljoprivredne alatke i kalajisali bakrene kotlove.
Tripka je kasabska dječurlija posmatrala znatiželjno – zbog njegove uštirkane bijele košulje, ispeglanog kaputića i ukrućenog hoda, stopala razmaknutih u raskrok, u širini kukova, kao da gazi podnu barke na nemirnoj vodi – ali ne zlobno, poput dječaka s Trešnjavke. I u gimnaziji su ga đaci i profesori gledali znatiželjno, i odmah mu dali nadimak. Na prvom času njemačkog jezika prozvali su ga Nemac, jer je profesor Štefan Hedl, folksdojčer iz Malog Iđoša, kazao da je njegov izgovor besprijekoran, kao da je rođeni Nijemac. Nadimak Nemac, premda je njegovo ime i prezime, Tripko Dragišić, zvučalo poznato, i posve obično kao ostalih Srba i Crnogoraca, nije izazvalo zazor i prezir kao što je to bilo s nadimkom Talijan. Jer, za razliku od Talijana, čiji je fašizam bio operetan, čak i za one koji su trunuli u Musolinijevim tamnicama, Treći Rajh je svima, malima i velikima, sljedbenicima i protivnicima, ličio na mračnu neukrotivu aždaju koja će progutati sve što joj se ne pokori. Ovdje su grube šale učenika prvog razreda mitrovačke gimnazije na račun tuđeg jezika, na sličan način na koji su se mangupi iz Mošćeničke ulice, Trnja i Ciglane, sprdali njegovom materinjem jeziku, bile rezervisane za dva Albanca, Bljerima i Hašima, sinove Rustem bega, spahije iz sela Pirča.
Apoteka u Mitrovici imala je neveliki prodajni dio i malu laboratoriju, u kojoj je bio i jedan prastari mikroskop. Stari Vlaho Popović je sȃm spravljao pomade protiv opekotina i hemoroida, koje su neprijatno mirisale. U jednom uglu držao je raznovrsno ljekovito bilje koje je nudio kao lijek za poboljšanje varenja, ublažavaje glavobolje, smirenje živaca, zaustavljanje krvarenja iz nosa i desni, zatim za liječenje upale mokraćnih kanala i reume. Jednom mjesečno su mu iz Dubrovnika, autobusom preko Cetinja, koji je bio centar Zetske banovine – na čija su se dva kraja nalazili grad Svetog Vlaha i Kosovska Mitrovica – u kartonskoj kutiji stizali lijekovi u prahu, klizma, zavoji, jod i morfijum. Patricija je zamolila bivšeg vlasnika, koji je već bio spremio stvari za povratak u svoje konavosko selo, Vitaljinu, da je preporuči svom poznaniku, vlasniku glavne dubrovačke ljekarne, Mihu Vlahutinu. Još mu je predala pismo u kojemu kurtoazno traži od gospara Vlahutina da joj pomogne u stvaranju jedne moderne ljekarne u ovom zabitom kraju, gdje je zdravstvena kultura još na niskom nivou. Na kraju pisma spomenula je da joj je bilo posebno drago kad je čula od signora Popovića da se dubrovački apotekar, kao i ona, školovao načuvenoj rimskoj La Sapienzi.
Jakov Rajvajn je bio ponosan na svoju promućurnost što se sjetio da neobičnoj podstanarki ponudi vođenje apoteke, koja je ionako bila pred gašenjem. Gospođa Bonomi Gorjan je pokazala preduzimljivost i neodoljivi šarm. Neočekivano lako je ubijedila direktora bolnice, doktora Tanasijevića, da njena apoteka snabdijeva bolnicu lijekovima i sanitetskim materijalom. Promet apoteke se u samo pola godine utrostručio i gazda Jakov se pobrinuo za prostraniji lokal u glavnoj ulici, s velikim izlogom, u kojem je doskora bila zlatara, čiji se vlasnik, Janjevac, Lazar Kodić, preselio u Kotor. Glas o lijepoj apotekarici, čiji je muž majstor u radionici za tehničko održavanje rudnika, stigao je i do engleske kolonije koja se bila smjestila u bungalovima na obroncima srpskog srednjevjekovnog grada Zvečana.
Lora Hjuz, žena glavnog inženjera Rodžera Hjuza, koja je bila rodom iz Brajtona, čim je čula da je nova apotekarka Talijanka, rodom iz okoline Napulja, odmah je otrčala u grad da je potraži. Engleskinja je otišla kod Patricije iz znatiželje, a ne zbog medicinske potrebe, jer novi ljekar, Škot Meknil, koji je nedavno stigao iz Aberdina, sa sobom je donio priručnu apoteku. Lora je pozvala Patriciju da u subotu dođe na igranku, koju ona oganizuje subotom u engleskom kampu. Ples za Engleze i odabrane građane Mitrovice, gospodin i gospođa Hjuz su priređivali u velikoj Sali za sastanke, u prizemlju upravne zgrade, koja je služila i za prijeme u povodu proslave britanskih nacionalnih praznika. Brbljiva Engleskinja se obradovala Patriciji koliko i ova njoj, ponajprije što je apotekarka poslije mnogo godina opet sa nekim mogla razgovarati na francuskom jeziku, koji je, činilo joj se, bila počela zaboravljati. Kad joj je Lora kazala da subotom organizuju ples prosto se oduševila, jer je posljednji put plesala s gospodinom Režemom, na zimskom karnevalu u Sali zagrebačke jezuitske gimnazije, prije dvije godine. Novoj poznanici je priznala da uživa u plesu, i da joj najviše smeta kod njenog muža Zvana to što ne voli da pleše. Mislim da ima neki seljački stid od plesa, priznala je novoj poznanici.
Patricija je neumorno plesala s Rodžerom Hjuzom, riđim i pjegavim Škotom, koji je ličio na njenog muža, samo je bio još viši i mršaviji, i njegovim zamjenikom Kevinom Terijem, malim dežmenkastim, ali okretnim čovjekom. Bila je zaboravila na Zvana, koji se nervozno meškoljio u stolici pored gospođe Hjuz, koja je cijelo vrijeme čavrljala s direktorom gimnazije Golubovićem. Zvane se jedva suzdržavao da u pauzi između igara ne pozove Patricijuna stranu i kaže joj da se spremi za polazak ili će on sȃm krenuti prema gradu. Znao je da je to besmisleno, jer su on i Patricija stigli s bračnim parom Golubović, u istom fijakeru. Odustao je od ove namjere i zbog toga što bi se morao objašnjavati s direktorom gimnazije, uobraženim čovjekom, koji je na reveru nosio Albansku spomenicu i crkveni orden Sveti Sava. Tako je Zvane cijelo vrijeme igranke ostao ukipljen i ćutljiv, jer s gospodinom Golubovićem, osim kurtoaznih fraza, nije imao o čemu razgovarati, a s gospođom Hjuz, i da je htio što prosloviti nije to mogao, jer nije znao nijednu riječ engleskog i francuskog jezika.
Tripka je te subotnje večeri probudila svađa Zvana i Patricije: majkin prodorni glas probudio bi mrtvoga a ne njega koji je spavao lako, bez snova. Patricija je prebacivala mužu da se cijelo vrijeme na balu ponašao kao da je progutao varenu nogu. Optužila ga je da je ljubomoran što je od prisutnih, koji su ispisali njeno ime na posebno štampanim tiketima, proglašena za kraljicu večeri. Zvane je ćutao sve dok ga nije optužila za ljubomoru, a onda je neočekivano snažnim glasom rekao da se ona ponaša infantilno, kao da je klinka a ne gospođa koja će uskoro ući u petu deceniju. Uz to, kazao je, previše je popila, i na kraju bala se klatila, što nije baš damski. Ovo je Patriciju potpuno razbjesnilo: sinula je da je to nečuvena laž, da se ona uvijek kontroliše, no i da je popila koju više to se njega ne tiče. Gorjan, ja nisam jedna od ovih provincijalnih kokoški kojoj se može docirati, unijela mu se u lice i onda se demonstrativno okrenula i zalupila vrata spavaće sobe.
Patricija je, jednom sedmično – kasnije svaki treći dan – odlazila na jahanje s gospođom Lorom. Seljaci na njivama su neprijateljski, i s nevjericom, gledali dvije žene u jahaćim kostimima kako u galopu na oznojenim konjima jezde poljima oko ostataka srednjevjekovnog grada Zvečana. Na ovakvu neviđenu žensku drskost i raskalašnost posebno je bio ljut Rustem beg, kome su seljaci još kao u turskom zemanu plaćali desetinu od svega što se rodi na zemlji. Patricija je od gospodina Hjuza kupila engleskog punokrvnog konja čiji je predak bio šampion Brajtona u sprintu. Mladi vranac je bio mirne ćudi, i zbog toga ga je Patricija nazvala Bepe, u spomen na svog blagorodnog ujaka. Konj je uvijek radosno zanjištao kad bi se pojavila Patricija ili Ali Mekuli, omaleni Albanac, čuveni jahač i dreser konja i pasa, iz Rugove, planinske oblasti koja se graniči s Crnom Gorom i Albanijom.
Sve je slutilo na to da je familija Gorjan-Bonomi-Dragišić konačno pronašla sebe u ovoj varoši, na dnu Balkana, koja je, uprkos neprekinutom vjekovnom lancu mijenjanja okupatora, i atavističkog nagona da svaka nova vlast satre sve što je stvoreno u ranijoj epohi, bila jedan tipično vizantinsko-turski hibrid, koji joj je davao neobičnu živopisnost i životnost. Uostalom cijela istorija Levanta je, više nego drugdje, povijest krajnosti i dvojnosti: ovdje je gotovo uvijek bila nevidljiva razlika između žrtve i dželata, jer svaki stradalnik u sljedeém trenutku će se pretvoriti u jednako surovog progonitelja. Pravoslavci i muslimani su se, javno ili mimikrijski, mrzjeli i prezirali – Srbi su Albance zvali šiptarima, a Albanci pravoslavce jednako pogrdo skja – iako su im muzika, kuhinja, sujevjerje, narodne nošnje i mitologija bile sličnije nego što su to htjeli priznati. Još su po jednoj stvari nalikovali jedni na druge: bez predrasuda prihvatali su strance čiji materinji jezik nije srpski ili albanski.
Zvane je postao zamjenik šefa radionice rudnika, jer je Davorin Laginja na mjestu šefa zamijenio Engleza Dž. Mejdžora, koji je bio obolio od artritisa, pa ga je direktor Hjuz postavio za nadzornika velike farme u kojoj su Englezi držali rasne bikove i krave za priplod. Tripko je već treću godinu bio pohvaljen od direktora gimnazije Golubovića za odličan uspjeh. Apoteka se toliko razradila da gazda Jakov nije poslao Klaru na studije u Zagreb, nego je ostavio još godinu-dvije da asistira Patriciji, posebno u nabavci medikamenata i vođenju knjigovodstva. Lukavi Jevrej je shvatio da je Talijanka izvrsan animator, koja zna da ubijedi ljude u ono što hoće, ali da to radi kampanjski, i da joj treba savjestan pomoćnik, koji će svakodnevno kontrolisati zalihe robe i dnevne pazare u apoteci. Jer, Patricija je bila rasuta na više stvari, od učestvovanja u subotnjim igrankama i redovnim seansama jahanja do učlanjenja u Kolo srpskih sestara, humanitarnu organizaciju čija je predsjednica bila žena direktora gimnazije, Jelisaveta Golubović.
Šesnaesti oktobar hiljadu devetsto trideset osme je bio običan jesenji dan, ni topao ni hladan, i nije slutilo na još jedan fatalni susret Patricije Bonomi. Ali Mekuli je iz konjušnice izveo vranca Bepea, tapšući ga po grivi, govoreći mu nešto tiho na albanskom jeziku, s glavom prislonjenom na konjsko uho. Po običaju se ljubazno smješkao Patriciji predajući joj uzde vranca, a onda mu se osmijeh zaledio, gledajući prestravljeno iza Talijankinih leđa. Patriciji se učinilo da je Ali ugledao neku strahovidnu neman, i hitro se okrenula u pravcu konjušareva pogleda. Prizor joj je bio poznat, ali se nije mogla sjetiti otkud dok nije jasno razaznala crte lica jahača, markantnog crnomanjastog čovjeka u vojnoj uniformi. U trenutku joj se činilo da joj tlo izmiče ispod nogu. Ovo je Dunjaš ili njegov brat blizanac, pomislila je Patricija. Doista, oficir je, sjahavši krenuo prema njoj istim onim oholim drvenjastim korakom kao Dunjaš Dragišić. Kad je skinuo rukavice Patricija je primijetila da neznanac ima isto onako lijepe duge prste sa izraženim zglobovima.
– Dozvolte da se predstavim, major Petar Gavrilović. Na usluzi – čovjek je cupnuo petom o petu, kao da salutira. Patricija je to sastavljanje peta prepoznala kao vojnički smisao za humor, ali bila je toliko zbunjena da se zaboravila predstaviti. Major se pravio kao da to nije primijetio, i odmah joj je ispričao da je on komandant garnizona u Mitrovici, da je doskora bio u Gusinju, jednom malom mjestu u Crnoj Gori koje je na samoj granici sa Albanijom, i da eto, njega vojna komanda uvijek šalje tamo gdje su problemi, gdje treba gasiti pobune. Još joj je kazao da on voli izazove i da je na terenu više naučio nego u elitnoj vojnoj akademiji San Sir u Francuskoj. Zbog toga mu nije žao što je po kazni, zbog teškog disciplinskog prestupa, šamaranja i izazivanja na dvoboj pukovnika Karanfilovića, dobio rasporedna granici Albanije umjesto u štabu Druge armijske vojne oblasti u Sarajevu. Major Gavrilović nije imao samo Dunjaševu lakomislenu hvalisavost, kojom je htio, na prvu loptu, da fascinira sagovornika, nego je imao i njegovu boju glasa, samo su mu vokali bili duži a suglasnici manje tvrdi.
– Vi govorite francuski?
Major Petar Gavrilović, koji će joj za neklih pola sata reći da ga u civilstvu zovu Pera, a u porodici samo Bata, važno je klimnuo glavom.
– Svi kulturni ljudi govore francuski jezik… ili italijanski.
Patricija je u momentu pomislila da se možda nijesu slučano sreli ispred konjušnice, jer bilo joj je sumnjivo zašto je major pomenuo njen maternji jezik. Lora joj je jednom, malo pripita, kazala da su u ovim krajevima svi opsjednuti režimskim ili stranim špijunima. Tako da oni koji za svoj ili policijski interes ne uhode nekoga umisle da su i oni meta špijuna i provokatora. Možda je i mene pratio neki lokalni žbir. Ja sam strankinja, koja je preko noći došla u centar pažnje, i mogu me smatrati komunističkim provokatorom ili talijanskim špijunom, pomisli Patricija. Onda malo smeteno pomilova Bepea po sapima, i htjede šapnuti na uho konju, kao što je to radio Ali Mekuli, da je i nju izgleda zahvatio virus ovdašnje paranoje.
Major joj je, dok se uspinjala na leđa vranca, predložio da se pridruži u jahanju, jer bi joj pokazao jednu krasnu stazu kroz brezovu šumu koja vodi do same obale Ibra. Patricija ga je podozrivo, ali i koketno pogledala.
– Je li Vaš konj iz ove konjušnice?
– Vojska u garnizonu ima svoju ergelu – major joj je još objasnio da ga je slučajno nanio put ovamo, jer on uvijek jaše u drugom pravcu, kako bi što bolje upoznao teren mitrovačkog sreza. Onda je Patricija rekla da nema ništa protiv da je prati, tim prije jer je, Lora Hjuz, njena stalna partnerka morala izostati s jutrošnjeg jahanja, zbog priprema za nedjeljni ručak, koji njen suprug organizuje u čast jednog od glavnih dioničara rudnika Zvečane, Vilijama K. Terija. Gospodin Teri ima koncesije u rudnicima zlata u Južnoj Africi, i juče je, prije polaska za Zvečane bio lični gost predsjednika Vlade, Milana Stojadinovića. Patricija je ispod oka posmatrala majora kad je spomenula ime Milana Stojadinovića, znajući koliko oficiri respektuju političke funkcije, koje su sudbonosno povezane sa njihovom vojničkom karijerom.
Major Gavrilović je prilagodio galop svog pastuva s trkom Bepea, tako da je glava njegovog konja stalno bila u ravni sa sapima Patricijinog vranca. Patricija se, s vremena na vrijeme, osvrtala na jahača, čiji dah je osjećala za vratom. Premda je povjetarac bio prohladan, ona je osjetila trnce niz kičmenu moždinu i toplinu između sisa i pod pazuhom. Kad su stigli do rijeke major je predložio da malo predahnu i prošetaju uz obalu. Patricija se dvoumila dok nije shvatila da joj je slabost s leđa prešla na noge, i da bi se vjerovatno u hodu morala osloniti majorovu ruku.
– Više mi prija da me nose konjske noge – kazala je, ipak, prpošno, okrenula je konja i laganim galopom krenula se vraćati istim putem prema Zvačanu. Nije se više nijednom okrenula na oficira, koji je pratio na istoj udaljenosti kao kad su jahali put rijeke. Predala je konja Aliju, i uputila se prema fijakeru koji ju je cijelo vrijeme čekao. Tek kad je sjela na zadnje sjedište fijakera okrenula se prema majoru, kojemu je bilo malo splasnulo samopouzdanje.
– Bili ste ljubazni. Hvala na pratnji. Mogu li Vas ubuduće zvati samo Pera? – major nije bio siguran je li njen glas bio podrugljiv, i prije nego što se snašao da nešto odgovori, ona mu je mahnula rukom i rekla fijakeristi da krene za Mitrovicu. Još u vožnji je osjetila drhtavicu, kao da je dobila groznicu, i čim je stigla kući odmah je skinula jahaći kostim i navukla šlafrok. Krenula je prema hodniku koji je dijelio njihov stan od gazda Jakovovog. Na kraju hodnika bio je hamam, tursko kupatilo, koji je u svojoj kući sagradio njen prvi vlasnik, Ibrahim beg Podrimja. Moćni trgovac koji je 1913. godine ispred srpske vojske pobjegao u Izmir, bio je posebno ponosan zbog kupatila na spratu, što nije imao nijedan drugi trgovac i spahija, od Pljevalja sve do grada Prizrena.
Zima trideset osme na trideset devetu bila je blaga. Božić, katolički i pavoslavni, bili su vedri što gatarama nije slutilo na dobro. Stanovnici kasaba zimi otrome, napune birtije i prepričavaju ljetošnje zgode. Kafanskim pevaljkama, mahom iz južne Srbije, na oskudnom repertoaru glavne su bile patriotske pjesme o srpskom Kosovu, Drini, Krfu. Pri kraju večeri na redu su bile melodije iz okoline Vranja, začinjene trbušnim plesom, lomljenjem čaša i oskudnog kafanskog inventara. Od gostiju su najglasniji bili besposleni Crnogorci i Hercegovci, koji su se povazdan hvalili učešćem u potonjem ratu za Ujedinjenje, i čekali priliku da dobiju ili otmu nešto zemlje ovdašnjih Albanaca, starih turskih izmećara koji su vazda bili protiv Srba. Pred zoru su vranjanske melodije utihnule, i uz pucnje iz pištolja, čule su se pjesme nalik zavijanju vukova. Tripko, koji je po mišljenju učitelja Žbana, imao apsolutni sluh, obično se budio pred zoru, i među tim vučjim horom raspoznavao je jedan glas nalik na medvjeđu riku, koji je svaku terevnku završio sa stihom: Ko ne voli Crnogorca očina mu jebem oca.
Jedino pristojno mjesto u varoši, u kojoj su opštinski i policijski činovnici, oficiri i profesori gimnazije, divanili o svemu i svačemu, od trgovine, vremenske prognoze za predstojeću zimu, korupcije u sudstvu i policiji, nacionalnom pitanju dovanjske politike, bila je kafana hotela Božur. Među stalnim gostima, najglasniji i najrječitiji – vazda malo naćefljen ali nikada pijan – bio je profesor istorije Savo Tomović, bjeloputi uhranjeni pedesetogodišnjak, Pećanac, porijeklom iz sjeverne Crne Gore, koji je tvrdio da Hrvati po nagovoru Njemačke razbijaju Jugoslaviju. Njemačka je, veli, opet toliko osilila da se ne piše dobro nikome, i da se Jugoslavija mora spremati za rat. Stalni gost u hotelu Božur bio je i gazda Jakov Rajvajn, koji se nije uplitao u razgovor o politici. Inače ove zime bio je tiši nego obično, jer mu je žena zanemogla i pala u krevet već šest nedjelja, i nijedan joj lijek još nije pomogao. Uz to, promet u apoteci je pao gotovo upola u odnosu na prošlu godinu. Desile su se dvije stvari koje su uzrokovale smanjenje dnevnih pazara: Klara je otišla na studije u Zagreb, i što je još važnije, Patricija se sve manje zadržavala u apoteci, i za to kratko vrijeme koje je provela za pultom ili u svojoj kancelariji, samo bi se na momente usredsredila na nabavku lijekova i poslovanje ljekarne.
Zvane i Tripko su – prije gazde Jakova – primijetili da su se, poslije trogodišnjeg mirovanja, ponovo probudili Patricijini demoni. Ali, više nije bila razdražljiva, histerična, već naprotiv, hladna i nedostupna. Jednom su u vrijeme zimskog školskog raspusta očuh i pastorak za ručkom razgovarali o tome je li mladiću, koji će u maju maturirati, bolje studirati u Zagrebu ili Beogradu, i gdje je za pristojnog mladog čovjeka bolja perspektiva, u sudstvu ili prosvjeti. Patricija je cijelo vrijeme ćutala, kao da se to nju ne tiče. Njena ćutnja podsjetila je Zvana na vrijeme njene velike depresije poslije Sofijine smrti, ali sad nije bila usporena, nego, naprotiv, nije je mirilo mjesto. Ujutro je izlazila iz stana i često se vraćala tek poslije mraka. I Zvane je ponekad ostajao u radionici od jutra do mraka, ali rijetko je kad Patriciju zatekao u trpezariji. Nije se bila još vratila ili se nalazila u krevetu. Zvana nije previše kopkala Patricijina nemuštost, jer njene nagle promjene raspoloženja često i ranije nijesu imale stvarnog povoda. Jedino mu je bilo sumnjivo što je, u posljednje vrijeme, uveče u krevetu ležala licem okrenutim na drugu stranu od muža. I kad joj se Zvane privukao i zagrlio je preko ramena tijelo bi joj ostalo nepomično i hladno.
Gazda Jakov Rajvajn bio je znatiželjan čovjek, i stari Mitrovčani su govorili da se u njegovoj bakalnici i u brijačnici Goranca Sahtijari Rećita, zna gdje čija kokoška snosi jaja u varoši. Jevrej je u povjerenju rekao ženi Staniji, pošto je prethodno zaključao vrata za sobom – bojeći se da se odnekud ne pojavi sluškinja Persa – kako mu je žandarmerijski narednik Pantelić, već dobro pripit, kazao da je prilikom uobičajenog patroliranja vidio gospođu Patriciju s majorom Gavrilovićem, kako hodaju pored rijeke nepristojno blizu jedno pri drugom, dok su im konji bili privezani za stabla u obližnjem šumarku. Još je rekao da je major Gavrilović bio nervozan kad je vidio narednikovu patrolu, ukorivši ih što se vrzmaju oko rijeke umjesto da paze na šiptare koji pripremaju pobunu protiv državnog poretka. Poslije samo nekoliko dana otkad se narednik Pantelić povjerio o intimnoj sceni na obali Ibra, gospođa Gavrilović, potpredsjednica Kola srpskih sestara, naizgled iz čista mira, napala je Patriciju na sastanku u zbornici gimnazije zbog neaktivnosti, i postavila pitanje smisla njenog učešća u jednom takvom plemenitom udruženju, tim prije što nije Srpkinja, ni pravoslavka. Nakon ovog incidenta, koji je dopro čak i do engleske kolonije u Zvečanu, major Gavrilović je organizovao bal u hotelu Božur, u čast rođendana prijestolonasljednika, njegovog imenjaka princa Petra, i cijelu noć je plesao sa svojom ženom, kćerkom mesara Radenka Milojkovića iz Mrčajevaca, kako bi pokazao zlim jezicima da su njihovi odnosi uzorni, i da je priča o njegovom ljubavnom odnosu sa apotekaricom Talijankom samo kleveta sračunata da oblati jednog visokog oficira kraljevske vojske.
Ostalo je još dva dana do Blagovijesti, i noć je bila prava proljećna, iako se na Kosovu, u aprilu često osjete zadnji damari zime. Gazda Jakov je pio prvu jutarnju kafu i brojio jučerašnji dnevni pazar u bakalnici, kad neko pokuca navrata. Lijeno je ustao pitajući se kakva je to muka da ga neko tako rano uznemirava. Samo žandarmerija i financa se mogu drznuti da u devet zora zakucaju na vrata pristojnom svijetu. Kad ugleda kalfu Stojana, čija je žena Stanija bila sluškinja u familiji Rajvajnovih već trideset godina, doista je pomislio da je u bakalnicu stigla financa, čiji je šef, Ličanin Orešković, bio umislio da Jevrej švercuje duvan i so, monopolsku robu,.
-Šta se dešava? – Pitao je gazda Jakov, i sam blijed u licu.
– Poginula je gospođa Patricija – malo je zastao debeli trgovački pomoćnik, da povrati dah od penjanja uz stepenice i uzbuđenja. Onda je doslovno, od riječi do riječi, ponovio ono što mu je ispričao narednik Pantelić, koji se požalio da nije sinoć ni tren zaspao, jer je morao transportovati mrtvu ženu do bolnice zbog utvrđivanja uzroka smrti, a onda se vratiti da obezbijedi mjesto nesreće, kako ne bi lokalni seljaci – rekao je šiptari – opelješili prevrnuti službeni automobil majora Gavrilovića. Naime, sinoć se nesreća dogodila– sudeći po tome što se major, blatnjav sa otokom na čelu u garnizonu pojavio oko jedanaest sati – oko dva sata prije ponoći. Major i Patricija su se vraćali s partija iz Zvečana koji je, za uže društvo, bila priredila Lora Hjuz. Vjerovatno su bili popili čašicu dvije više: major je rijetko pio i slabo je podnosio alkohol. Bio je i neiskusan vozač – šoferu Antonijeviću je dao slobodan dan – i na jednoj krivini, na samom ulazu u Mitrovicu, prevrnuo se u jarak, koji nije dublji od dva metra. Major je u prevrtanju udario čelom u okvir prednjih vrata, a Patricija je bila bez ijedne ogrebotine. Izgledalo je kao da spava, možda je i spavala u trenutku kad su se kola prevrnula, jer joj je vrat prelomio nadvoje, kao da je grančica, stručno je objasnio narednik Pantelić kalfi Stojanu.