Od onog vremena kad je moj striko Anto primijetio da sam mogla biti lijepa ko onaj čiča s unutarnje strane korica knjiga “Lastavica” samo da sam imala petokraku na pionirskoj kapi, ja sam se rapidno proljepšavala a da nisam ni primijetila.
Prva je ovo proljepšavanje primijetila Dijana J. na prvoj godini studija i tvrdila da sam ko glumica. Ja sam joj, naravno, vjerovala i dvije-tri godine sam se osjećala stvarno kao glumica. I to ne bilo koja nego ko Maria Schneider. Tako je rekla Dijana, a njoj se moglo vjerovati.
Tih godina se, uostalom, nitko od studenata na sarajevskom univerzitetu nije niti opijao a kamoli drogirao. Zvanično smo bili svi sretni i zadovoljni i bez eksperimentiranja stanjima promijenjene svijesti te sam ja odlučila da čvrsto vjerujem u službene stavove i potpuno zanemarim Dijanine periode haluciniranja. Osim toga, nisam sjela pisati o nepostojećim ovisnostima nego o mojoj osobnoj, postojećoj ljepoti.
Posljednji tango u Parizu nije više ni bio tako aktualan, ali to mi nije predstavljalo neki identifikacijski problem. Marija je bila Marija i dalje je imala pune usne za kojima je Marlon Brando, doduše pod stare dane, izgubio pamet. Tako sam ja sebe fino uvjerila da ja sličim njoj zbog njenih usta koja su senzibilna i puna a malena – “ko paricom prorezana”- rekao bi zaneseno moj muž. Za moja je usta, doduše, prije trebao CD nego parica, ali su zato, kad izvedem konture oko pola centa udaljene od moje prave usne s gornje i pola s donje strane, ove usne zaista uz malo mašte mogle djelovati senzualno.
Kad je moj minival a la Maria Schneider nakon dvije godine potpuno izrastao i došlo vrijeme šišanja otkrila sam jednu svoju drugu prominentnu sličnost.
Na Titovoj u Sarajevu je bio jedan frizerski salon s crnim staklima na kojima sam se ja svaki dan ogledala na putu ka i od fakulteta. Dakle četiri puta dnevno, kad sam imala i večernje vježbe. Kad sam jednom imala u džepu tek podignuti studentski kredit, a kosa mi se petljala oko nogu, ostvarila sam svoju davnu odluku i ušla.
Moja nova frizura trebala je podvući moju glumačku ljepotu i podvući punu ljepotu mojih usana. Pokazivala sam ja sliku i objašnjavala što hoću, a frizerka uporno nije gledala ni mene ni sliku, nego je uzela škare i rezala. Rezala sve dok ispod škara nije izvirila moja osoba u vidu Nede Ukraden. Na moj žestoki prosvjed frizerka je sva sretna otkrila ovu sličnost u meni te skakutala sretna i presretna oko mene sve dok je ja nisam nokautirala. Nisam ja imala ništa protiv ovog mog novog imidža, ali sam znala da žestoki rokeri u mojoj kući Nedu i njene pjesmice ne mogu smisliti te da neće biti nimalo impresionirani mojom novom frizurom. Naravno da sam i ja htjela biti moderna i muzikalna intelektualka i obožavati Pink Floyd i Doorse, a ne neku našu što se skačući s kamena na kamen našla na top listama. Ova sličnost je (i dan-danas kad pričam sa svojim sestrama kažem ko fol “na sreću”) brzo prošla. Došla je jedna nova, koja je pokazivala kako se rapidno obrušava moja zanosna ljepota i mladost.
Fojnički mesar Jozo vozario je s Gromiljaka a imao je krupnu pojavu i ženski glas. I po najvećoj nestašici mesa ja sam dobivala odličan steak, koji bi on namigujući izvadio iza nekih kartona u frižideru. Ovu je igru nastavljao i kasnije kad je saznao da sam udata i to za Borinog sina, a meni nije nikako bilo jasno čemu to imam zahvaliti. Sve do jednom.
U mesari je oduvijek s lijeve strane bio ogroman poster neke pjevačice narodnih pjesama kojoj ja nisam znala ime, obzirom da sam zadnjih godina slušala samo rok i klasiku. U mesari je osim mene bio ovaj put i moj svekar, a Jozo mu se svojim tankim glasićem obraćao: “Ma nisam ja znao da ti je ovo nevjesta. A ljepa ti nevjesta. Ljepa brate. Ista Šemsa Suljaković”, i pri tome je zaneseno i sa sjajem u očima gledao onu sredovječnu ženu na posteru iza vrata.
Prvi šok je prošao, a ja ni po najvećoj nestašici nisam išla kod Joze u mesnicu i dugo mu nisam oprostila ovu usporedbu. Čuj, Mariju Schneider i Šemsu Suljaković u isti koš?!
Od tada su prošle godine i godine bez ovakvih i sličnih incidenata.
Ja bih već bila i zaboravila da sam ikad ičemu sličila da me neku večer nije na to podsjetio moj dragi muž. Bosanac.
Prvih godina braka jedna prosječno normalna supruga udata za natprosječno normalnog Bosanca neće dobiti ni jedan kompliment jer se, zaboga, valjda podrazumijeva da ju je njen natprosječno normalan muž oženio baš zbog njenih zuba koji su “ko biseri, usta ko paricom prorezana, ruse kose, vitkih, do pod pazuh nogu, grudi čvrstih, bujnih” itd.
Kad dođe do prvih svađa i slijeganja prvih strasti (ovdje početak već varira od jutra poslije prve bračne noći do druge-treće godišnjice, u iznimnim slučajevima i to kod bračnih parova koji se ne vole svađati pa se i po nekoliko godina prave da se vole – eto baš ko prvih dana) onda ovakvi komplimenti više stvarno ne bi ni bili baš na mjestu i izgovaraju se jedino u krajnjoj nuždi, sa zadatkom da se prosječno normalna supruga napokon umiri i iznese večeru.
Ja nisam jedna prosječna supruga. A još manje normalna. Moj muž mene naprosto obožava i poslije svih ovih sedamnaest godina braka. S razlogom. Moji su zubi zaista ko biseri. Barem ovi što su mi još ostali. Noge ne baš duge, ali zato široke. I to najšire taman malo ispred prstiju. Ovo imam zahvaliti mome halluxu valgusu, naslijeđenom od predaka.
Kad smo bili na medenom mjesecu, muž mi je doslovce stopala ljubio i usred ovog očitovanja odanosti spomenuo kao usput – “ovu sam kost kod žena prije uvijek mrzio”. Dalje se nije izjašnjavao, a ni ja nisam pitala uvjerena da se ta netrpeljivost pretvorila u slijepo obožavanje.
Jedini dio tijela kojem ja, i to kad sam dobro samokritički raspoložena, mogu naći manu, jesu moje uši. Ukoliko je, doduše, ogledalo malo veće i na njemu se može vidjeti i nešto više od moje glave, mogu ja naći još ponešto, ali nećemo sad o tome.
Vratimo se, dakle, mojim ušima. Njima zapravo ništa ne fali. Da im je onaj donji dio ispod vijuga brzo završen i priljubljen onda uz kožu lica, bile bi baš slatke. Za moje bi pojmove tu ispod 6 cm kvadratnih sve bilo idealno. Moja slobodna površina ovog dijela ušiju iznosi, međutim, 20 kvadrata – mislim naravno u centimetrima. Uz to mi je rupe na tom dijelu probušila moja mama Marica, pretpostavljam u trenutku kad joj je postalo jasno da sam stvarno curica i da se neću čarolijom ipak pretvoriti u muško, i to poslije dva-tri sata moje dreke, a “kad se već derem tek nek’ imam zašto”. I zaista se već na prvi pogled na moje naušnice može prepoznati da moje uši nisu probušene da bih ja bila lijepa nego da se imam zašto derati.
Posljedica mojih velikih ušiju prije je bila moja duga kosa, kojom sam ne samo postigla svoju sličnost s Marijom početkom osamdesetih nego i ubijala dvije muhe odjednom: pokrivala uši u cjelini i usta po deset cenata sa svake strane tako da su na kraju uvijek, sve do moje prve bračne noći, izgledale stvarno ko paricom a ne CD-om prorezane.
Sad radim takav posao da kosu moram uvijek svezati u rep. Gornjih 30 cm mojih ušiju uspijem na poslu prekriti kapom. Problem nastane kad završim s poslom. Moram se pomiriti ili s ružnom frizurom jer mi se uslika guma za kosu ili s velikim ušima. U početku sam se trudila i pokušavala sakrivati jedno ili drugo, ali sam se s vremenom prestala truditi i zadnjih nekoliko mjeseci provodim svoje slobodno vrijeme s kosom svezanom u rep i mašući ušima po stanu.
Moj muž se, naravno, pravi da ništa ne primjećuje i sve bi bilo u redu da jednu večer prošle nedjelje nismo gledali televiziju.
U kući je bilo toplo i prijatno. Moj dragi natprosječni muž je legao i ispružio noge dužom stranom naše ugaone garniture, ja sam se prislonila uz njega, naslonila glavu sa svezanom kosom njemu na rame, zabacila uši i zadivljeno pogledala gošću u studiju. Imala je predivan tamni kostim i svijetlu košulju, sjajnu figuru, kosu podignutu, a najljepše od svega su joj bile uši. Gledala sam je sa zavišću i mislila “da su mi bar onakve”. Bile su, naime, sigurno upola manje od mojih. Dok sam ja zadivljeno uzdisala, moj se dragi natprosječni muž promeškoljio, nakrivio glavu pa će podrugljivo – “Mogla ih je bar sakrit. Da ja imam ‘nolke uši, nikad ne bi dizo kosu”.
U kasnijem živom razgovoru, koji je sličio na razgovore sasvim prosječnih supružnika, saznala sam da ne bi ni rep svezo. Pomirili smo se kad mi je dao svoju zadnju plaću i božićnicu, ali je sinoć opet sve pokvario kad je našao poster u nekom našem časopisu:
Ista Šemsa
Od onog vremena kad je moj striko Anto primijetio da sam mogla biti lijepa ko onaj čiča s unutarnje strane korica knjiga “Lastavica” samo da sam imala petokraku na pionirskoj kapi, ja sam se rapidno proljepšavala a da nisam ni primijetila.
Prva je ovo proljepšavanje primijetila Dijana J. na prvoj godini studija i tvrdila da sam ko glumica. Ja sam joj, naravno, vjerovala i dvije-tri godine sam se osjećala stvarno kao glumica. I to ne bilo koja nego ko Maria Schneider. Tako je rekla Dijana, a njoj se moglo vjerovati.
Tih godina se, uostalom, nitko od studenata na sarajevskom univerzitetu nije niti opijao a kamoli drogirao. Zvanično smo bili svi sretni i zadovoljni i bez eksperimentiranja stanjima promijenjene svijesti te sam ja odlučila da čvrsto vjerujem u službene stavove i potpuno zanemarim Dijanine periode haluciniranja. Osim toga, nisam sjela pisati o nepostojećim ovisnostima nego o mojoj osobnoj, postojećoj ljepoti.
Posljednji tango u Parizu nije više ni bio tako aktualan, ali to mi nije predstavljalo neki identifikacijski problem. Marija je bila Marija i dalje je imala pune usne za kojima je Marlon Brando, doduše pod stare dane, izgubio pamet. Tako sam ja sebe fino uvjerila da ja sličim njoj zbog njenih usta koja su senzibilna i puna a malena – “ko paricom prorezana”- rekao bi zaneseno moj muž. Za moja je usta, doduše, prije trebao CD nego parica, ali su zato, kad izvedem konture oko pola centa udaljene od moje prave usne s gornje i pola s donje strane, ove usne zaista uz malo mašte mogle djelovati senzualno.
Kad je moj minival a la Maria Schneider nakon dvije godine potpuno izrastao i došlo vrijeme šišanja otkrila sam jednu svoju drugu prominentnu sličnost.
Na Titovoj u Sarajevu je bio jedan frizerski salon s crnim staklima na kojima sam se ja svaki dan ogledala na putu ka i od fakulteta. Dakle četiri puta dnevno, kad sam imala i večernje vježbe. Kad sam jednom imala u džepu tek podignuti studentski kredit, a kosa mi se petljala oko nogu, ostvarila sam svoju davnu odluku i ušla.
Moja nova frizura trebala je podvući moju glumačku ljepotu i podvući punu ljepotu mojih usana. Pokazivala sam ja sliku i objašnjavala što hoću, a frizerka uporno nije gledala ni mene ni sliku, nego je uzela škare i rezala. Rezala sve dok ispod škara nije izvirila moja osoba u vidu Nede Ukraden. Na moj žestoki prosvjed frizerka je sva sretna otkrila ovu sličnost u meni te skakutala sretna i presretna oko mene sve dok je ja nisam nokautirala. Nisam ja imala ništa protiv ovog mog novog imidža, ali sam znala da žestoki rokeri u mojoj kući Nedu i njene pjesmice ne mogu smisliti te da neće biti nimalo impresionirani mojom novom frizurom. Naravno da sam i ja htjela biti moderna i muzikalna intelektualka i obožavati Pink Floyd i Doorse, a ne neku našu što se skačući s kamena na kamen našla na top listama. Ova sličnost je (i dan-danas kad pričam sa svojim sestrama kažem ko fol “na sreću”) brzo prošla. Došla je jedna nova, koja je pokazivala kako se rapidno obrušava moja zanosna ljepota i mladost.
Fojnički mesar Jozo vozario je s Gromiljaka a imao je krupnu pojavu i ženski glas. I po najvećoj nestašici mesa ja sam dobivala odličan steak, koji bi on namigujući izvadio iza nekih kartona u frižideru. Ovu je igru nastavljao i kasnije kad je saznao da sam udata i to za Borinog sina, a meni nije nikako bilo jasno čemu to imam zahvaliti. Sve do jednom.
U mesari je oduvijek s lijeve strane bio ogroman poster neke pjevačice narodnih pjesama kojoj ja nisam znala ime, obzirom da sam zadnjih godina slušala samo rok i klasiku. U mesari je osim mene bio ovaj put i moj svekar, a Jozo mu se svojim tankim glasićem obraćao: “Ma nisam ja znao da ti je ovo nevjesta. A ljepa ti nevjesta. Ljepa brate. Ista Šemsa Suljaković”, i pri tome je zaneseno i sa sjajem u očima gledao onu sredovječnu ženu na posteru iza vrata.
Prvi šok je prošao, a ja ni po najvećoj nestašici nisam išla kod Joze u mesnicu i dugo mu nisam oprostila ovu usporedbu. Čuj, Mariju Schneider i Šemsu Suljaković u isti koš?!
Od tada su prošle godine i godine bez ovakvih i sličnih incidenata.
Ja bih već bila i zaboravila da sam ikad ičemu sličila da me neku večer nije na to podsjetio moj dragi muž. Bosanac.
Prvih godina braka jedna prosječno normalna supruga udata za natprosječno normalnog Bosanca neće dobiti ni jedan kompliment jer se, zaboga, valjda podrazumijeva da ju je njen natprosječno normalan muž oženio baš zbog njenih zuba koji su “ko biseri, usta ko paricom prorezana, ruse kose, vitkih, do pod pazuh nogu, grudi čvrstih, bujnih” itd.
Kad dođe do prvih svađa i slijeganja prvih strasti (ovdje početak već varira od jutra poslije prve bračne noći do druge-treće godišnjice, u iznimnim slučajevima i to kod bračnih parova koji se ne vole svađati pa se i po nekoliko godina prave da se vole – eto baš ko prvih dana) onda ovakvi komplimenti više stvarno ne bi ni bili baš na mjestu i izgovaraju se jedino u krajnjoj nuždi, sa zadatkom da se prosječno normalna supruga napokon umiri i iznese večeru.
Ja nisam jedna prosječna supruga. A još manje normalna. Moj muž mene naprosto obožava i poslije svih ovih sedamnaest godina braka. S razlogom. Moji su zubi zaista ko biseri. Barem ovi što su mi još ostali. Noge ne baš duge, ali zato široke. I to najšire taman malo ispred prstiju. Ovo imam zahvaliti mome halluxu valgusu, naslijeđenom od predaka.
Kad smo bili na medenom mjesecu, muž mi je doslovce stopala ljubio i usred ovog očitovanja odanosti spomenuo kao usput – “ovu sam kost kod žena prije uvijek mrzio”. Dalje se nije izjašnjavao, a ni ja nisam pitala uvjerena da se ta netrpeljivost pretvorila u slijepo obožavanje.
Jedini dio tijela kojem ja, i to kad sam dobro samokritički raspoložena, mogu naći manu, jesu moje uši. Ukoliko je, doduše, ogledalo malo veće i na njemu se može vidjeti i nešto više od moje glave, mogu ja naći još ponešto, ali nećemo sad o tome.
Vratimo se, dakle, mojim ušima. Njima zapravo ništa ne fali. Da im je onaj donji dio ispod vijuga brzo završen i priljubljen onda uz kožu lica, bile bi baš slatke. Za moje bi pojmove tu ispod 6 cm kvadratnih sve bilo idealno. Moja slobodna površina ovog dijela ušiju iznosi, međutim, 20 kvadrata – mislim naravno u centimetrima. Uz to mi je rupe na tom dijelu probušila moja mama Marica, pretpostavljam u trenutku kad joj je postalo jasno da sam stvarno curica i da se neću čarolijom ipak pretvoriti u muško, i to poslije dva-tri sata moje dreke, a “kad se već derem tek nek’ imam zašto”. I zaista se već na prvi pogled na moje naušnice može prepoznati da moje uši nisu probušene da bih ja bila lijepa nego da se imam zašto derati.
Posljedica mojih velikih ušiju prije je bila moja duga kosa, kojom sam ne samo postigla svoju sličnost s Marijom početkom osamdesetih nego i ubijala dvije muhe odjednom: pokrivala uši u cjelini i usta po deset cenata sa svake strane tako da su na kraju uvijek, sve do moje prve bračne noći, izgledale stvarno ko paricom a ne CD-om prorezane.
Sad radim takav posao da kosu moram uvijek svezati u rep. Gornjih 30 cm mojih ušiju uspijem na poslu prekriti kapom. Problem nastane kad završim s poslom. Moram se pomiriti ili s ružnom frizurom jer mi se uslika guma za kosu ili s velikim ušima. U početku sam se trudila i pokušavala sakrivati jedno ili drugo, ali sam se s vremenom prestala truditi i zadnjih nekoliko mjeseci provodim svoje slobodno vrijeme s kosom svezanom u rep i mašući ušima po stanu.
Moj muž se, naravno, pravi da ništa ne primjećuje i sve bi bilo u redu da jednu večer prošle nedjelje nismo gledali televiziju.
U kući je bilo toplo i prijatno. Moj dragi natprosječni muž je legao i ispružio noge dužom stranom naše ugaone garniture, ja sam se prislonila uz njega, naslonila glavu sa svezanom kosom njemu na rame, zabacila uši i zadivljeno pogledala gošću u studiju. Imala je predivan tamni kostim i svijetlu košulju, sjajnu figuru, kosu podignutu, a najljepše od svega su joj bile uši. Gledala sam je sa zavišću i mislila “da su mi bar onakve”. Bile su, naime, sigurno upola manje od mojih. Dok sam ja zadivljeno uzdisala, moj se dragi natprosječni muž promeškoljio, nakrivio glavu pa će podrugljivo – “Mogla ih je bar sakrit. Da ja imam ‘nolke uši, nikad ne bi dizo kosu”.
U kasnijem živom razgovoru, koji je sličio na razgovore sasvim prosječnih supružnika, saznala sam da ne bi ni rep svezo. Pomirili smo se kad mi je dao svoju zadnju plaću i božićnicu, ali je sinoć opet sve pokvario kad je našao poster u nekom našem časopisu:
“Gledaj Šemse. Ljepša već na Jozinom posteru”!