Od 2009. godine, kada sam roman Dom blaženog djeteta imao u prvoj gruboj verziji, pa do ožujka 2016. godine, stalno sam se njegovom tekstu vraćao i stalno sam u njemu nešto brisao, dodavao, prerađivao. U toj njegovoj prvoj verziji već sam imao donekle profiliranoga glavnog junaka, dječačića Krešimira Juristića, s infantilnom prijetnjom smrću ako se ne zaustavi rat i njegov progon iz zavičaja, sve ono što njegovom uzrastu i nije pripadalo, ali jest vremenu u kojemu je životu prijetila smrt na svakome koraku. Tada, međutim, još nisam znao cjelinu priče o njemu niti što je to njezina glavna ideja.
Na samožrtvovanje dječačića Krešimira Juristića u korist mira na zemlji među svim ljudima uputio me je jedan osobni razgovor iz daleke prošlosti sa šomartskim župnikom o blaženim i svetim, o nevinim koji nemoćni stradaju i svetim koji su moćni da zaustave i ratove, za što je vrijedno dati i vlastiti život. Prisjetio sam ga se u podrumu svog nebodera nakon granatiranja gdje je nečije dijete plačnim glasom stalno ponavljalo da će se ubiti ako rat ne prestane odmah što je neke susjede istjerane u sklonište zasmijavalo, većinu zbijalo jedne uz druge. Lice djeteta nisam vidio, samo sam čuo njegovu vrisku iz koje se cijedila ta zastrašujuća prijetnja. Ona me je preselila u daleku prošlost, u moj razgovor sa šomartskim župnikom fra Andrijom kada sam imao pet godina. U romanu moj glavni junak sličan razgovor obnavlja, u njegov smisao fanatično je uvjeren, iako je pomalo samim činom umiranja i prestrašen, idejom samožrtvovanja za mir fanatično je opsjednut. Taj moj kratki izlet u djetinjstvo u kojemu sam se u vrijeme Drugog svjetskog rata svom izbjegličkom životu žestoko opirao plačem zato što sam s majkom stalno bio u pokretu i u različitim mjestima, u svakome nesiguran i stalno suočen s različitim pričama stradanja, pomogao mi je, poslije, da do tančina profiliram ličnost svog dječačića Krešimira Juristića trudeći se da ona u romanu bude što vjerodostojnija. Vratio sam se s tog izleta iz vrtloga prohujalog vremena svoga djetinjstva i Drugog svjetskog rata i duboko zaronio u vrijeme u kojemu je Krešimirova priča nastajala, preselio sam je, dakle, iz vlastite prošlosti u sadašnjost tog svog glavnog junaka koji je u gruboj verziji romana, kao i onaj nevidljivi i uplakani dječačić u podrumu, već prijetio da će se ubiti ako rat ne prestane odmah. I što sam u njegovom vremenu zatekao, što je izravno prijetilo njegovom životu? Djeca su svakodnevno u minulom ratu u BiH i Hrvatskoj stradala, i u mnogim ratovima u svijetu bila su najveći gubitnici s najbolnijim i najdubljim ranama. Je li to ono na što se samo smrću nevinog može ozbiljno upozoriti, zaustaviti se sigurno ne može? Što sam više nastojao da dječačića udaljim od smrti, to mi se on kao glavni lik romana tome sve jače protivio, nije smrt želio izbjeći nikako. Nije želio ostati u svijetu koji svakodnevno uništava mlade živote, ne dozvoljavajući im miran i siguran razvoj. Želio je zadržati taj svoj fantastični status isključivo s takvim otporom zlu rata.
Ta vrlo neobična priča, dakle, nije se nikako smjela vratiti običnome, morala je ostati i provokativna i u sadržajnom i u smislu obrade sadržaja. Morala je kazati nešto što nikad nitko nije kazao prije otkako se uopće priča. Dječačić Krešimir Juristić morao je kroz nju proći krivudavo, nikako pravolinijski, kroz sva vremena u kojima smo živjeli na prostoru BiH i Hrvatske s plačem djece kao stradalnicima. Njegov stvoritelj, stric, o svojim mukama vjerodostojnog kazivanja takve priče morao je progovoriti punim glasom. Htio sam, dakle, priču s dosta otvorenih pitanja na koja ona ne želi dati i gotove odgovore. Priču u kojoj su i pitanja i odgovori istovremeno vrlo diskutabilni, razine značenja višebrojne.
U toj priči, kad god sam joj se vraćao, valjalo se nešto veliko, a nikako nisam mogao odrediti što je to. To nešto neodređeno, međutim, tjeralo me je da je ne napuštam.
Nisam, dakle, imao nikakav unaprijed razrađen sinopsis za ovaj roman. Bilo je tek nekoliko grubih naznaka što bi on u svome sadržaju trebao imati. Nije pisan prema uputama dobro naučenim u nekoj od škola kreativnog pisanja i uzorno primijenjenih na tekst romana. Razvijao ga je sam dječačić Krešimir Juristić, taj njegov glavni junak. Razvijala ga je avantura pisanja. Bez nje je sve najobičnije činovništvo. Samo pisanje je otkrivanje svijeta čije nam je postojanje nepoznato. Pisanjem taj svijet upoznajemo i otkrivamo koliko za sebe toliko i za drugog kao nešto novo, nesvakidašnje. Stvarnost ne postoji. U svom djelu pisac je gradi prema kriterijima vlastite poetike i prema kriterijima koje avantura pisanja stvarnost uspijeva inaugurirati vjerodostojnom.
Od 2009. do 2016. godine svjedok nastajanja ovoga romana bio je sveučilišni profesor povijesti hrvatske književnosti akademik Krešimir Nemec (jedini je čitao već spomenutu prvu radnu i posljednju verziju romana, dvije tri njegove verzije slao sam još jednom prijatelju, ali, nažalost, on nikada nije pročitao niti jednu). Posljednju je uz akademika Krešimira Nemeca pročitao samo Seid Serdarević, njegov bivši student. Nudio sam roman, potom, na šest mail adresa zagrebačkih izdavača, nitko mi nikad nije odgovorio, osim Serdarevićeve Frakture. Nakon Frakture, kad sam Serdareviću već bio roman „obećao“, javio se i vlasnik Naklade Pavličić s pitanjem je li roman još uvijek „slobodan“.
Moram posebno istaknuti ulogu akademika Nemeca u izboru mog budućeg izdavača. Koncem siječnja 2014. konačno je pročitao moj roman, napisao mi je u mail poruci ovo:
Poštovani gospodine Marjanoviću,
pročitao sam (konačno) Vaš roman. Sram me je kad vidim da ste mi ga poslali prije više od pet mjeseci, ali prije jednostavno nisam stigao. Bio sam u povjerenstvu za nagradu V. Nazor, a to je značilo čitanje petnaestak romana, među njima i „Umjetne suze“ M. Valenta –inače dobitnika godišnje nagrade – koji ima 1400 stranica!
Dakle: impresioniran sam onim što ste napisali. U prvom dijelu romana dominira vizura tzv. infantilnog pripovjedača, za pisca vrlo teška i riskantna, ali mislim da ste probleme znalački riješili. Sama priča je moćna, topla i humana. Zadire duboko u naše osobne i kolektivne memorije. Ne bih htio sada pisati recenziju, ali – riječju – uživao sam u čitanju.
Nadam se da ste dobro. Kod mene ništa nova. Andrić napreduje: za tisak sam priredio još pet svezaka Djela I. A.; monografija raste, ali kraj se još ne nazire.
Koristim ovu priliku da Vam od srca zaželim puno sreće i zdravlja za skori rođendan.
Srdačan pozdrav,
K. Nemec
U časopisu HAZU „Forum“, čiji je glavni i odgovorni urednik, akademik Nemec objavio je dva podulja ulomka iz romana. Vratio mi je vjeru u taj rukopis koju sam već bio izgubio. Razmišljao sam da ga bacim u koš i da započnem nešto posve drugo. Ponekad mi se činilo da sam ostvario nešto veliko, ponekad da je to – nula, nedostojno tolikog truda! U radu me je držala konačno iskristalizirana ideja tog romana, žrtva dječačića da u ime mira svog naraštaja umre. Činilo mi se da sam s tim rukopisom s onu stranu života, nisam imao snage da u život zaronim nešto bukvalnije. Otkad pišem, to mi se gadilo. Bukvalno u književnosti, umjetnosti uopće, nije ekvivalent stvarnosti, stvarnost čije sam djeliće ugrađivao u svoju književnost bila je u njoj nešto posve drugo. Samo moje. Ništa doslovno tradicionalno nisam podnosio ni u čemu, najmanje u umjetnosti. Neki moji kritičari to su i prije ovoga romana posebno isticali: bijeg od tradicionalnog posebno im se dopadao. Na svojoj web stranici i Miljenko Jergović je objavio dva ulomka romana i tako ga je, uz akademika Nemeca, podržao i on.
Želio sam postaviti u toj priči o dječačiću Krešimiru Juristiću sve tako da se uvijek može čitati i tumačiti na različite načine. I kao najgrublja stvarnost i kao alegorija i kao metafora i kao poseban tip fantastike. Želio sam takvu njezinu vjerodostojnost u svemu tome s dosta upitnika, želio sam da je samo pripovijedanje iskristalizira i pri tome sam se stalno sjećao Gabríela Márqueza i jedne njegove rečenice iz teksta Živjeti da bi se pripovijedalo: „Život nije ono što smo preživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.“ Sjećao sam se i jedne Jergovićeve rečenice kao vodilje u pripovijedanju te svoje neobične priče koja se sastojala od njih više iz njegova teksta Obećana zemlja posvećena Laszlu Vegelu. Glasila je: „Književnost polazi od izmišljene priče koja će dovesti do istine“.
Konačno, ta temeljna ideja priče, tek kad je pred sobom sama uspjela prokrčiti vlastiti put, mnogo kasnije je došla i do ovakvoga sinopsisa: Milijunima djece širom svijeta ratovi su donijeli patnju i bol. I u ovome romanu nedavni je rat na prostorima BiH i Hrvatske jednome dječačiću podario i jedno i drugo. Ime mu je Krešimir Juristić, taj dječačić je čudo od djeteta. U ovome romanu on pati i boluje u ime sve djece rođene u vremenu apsurda i nečovječnosti. Sin je odvjetnika Bartola Juristića, brata pisca Zvonimira Juristića, zatočenog u Sarajevu sa suprugom Klelijom, koji ga je već u trećoj godini, prije progona iz Šomarta u Bosanskoj Posavini u zagrebačku Dubravu, naučio pisati i čitati. Kao jedan od dva pripovjedača romana, dječačić je u romanu Dom blaženog djeteta alter ego pripovjedača Zvonimira Juristića, svoga strica, koji kao drugi na temelju višegodišnjih zapisā svog umrlog bratića, uvezujući ih u cjelinu, određuje konačni smisao i sadržaj romana. Dječačić odraslima postavlja preozbiljna pitanja o ratu u Bosni, njezinoj povijesti koju proučava i u čiju je literaturu prerano gurnut kao usamljenik i patnik, na koja odrasli, upravo zato, i izbjegavaju odgovore. Iz jedne stare knjige svog pretka, franjevca, upoznaje svoje obiteljsko stablo na čijim su se granama mnogi njegovi članovi, od vremena turske i austrougarske vladavine, prve i druge Jugoslavije, različitih vjera i nacionalnosti, stalno rodbinski miješali s drugim i drugačijim, u čemu prepoznaje i pravo lice svoje zemlje Bosne i Hercegovine, pa pita svoje najbližnje zašto u njoj ratuju različiti a isti, ali mu nitko na to ne daje prave odgovore. Zato je usamljen, samoće se oslobađa čitajući sve što u očevom odvjetničkom uredu u Dubravi može pročitati. Druži se s vrapčićima, golubovima i Ivanom, prognanom zemljakinjom iz okolice susjednog Polja. Prateći preko televizije ratna zbivanja u Sarajevu i Bosni s djedovima i bakama, koji ga i u Dubravi kao i u Šomartu, dok su otac i majka na poslu, odgajaju, on jedini istinski suosjeća patnju svoga strica u Sarajevu, čiji dolazak u Zagreb očekuje. Dok odrasta u svijetu u kojemu rat ne prestaje, čija je okrutna stvarnost, nažalost, njegov jedini dom, prijeti da će umrijeti od žalosti, samoće i srama što stariji ratuju i što se ratu jače ne opiru ni mladi. Vođen Glasom neba iz jednoga sna kojemu se zakleo da s takvom prijetnjom, ni po cijenu smrti, pred starijim neće nikad stati, u stvari, on svoje bližnje, ne bi li mu posvetili što veću pažnju, tako i plaši i zabavlja, tu njegovu igru, iznenada, i prekida smrt. Nije na nju mislio ozbiljno, priznaje sestri dok umire u osmoj godini života, nakon dolaska strica sa suprugom u zagrebačku Dubravu pred potpisivanje u Parizu Daytonskog sporazuma o miru u BiH. Stričev mu ratni dnevnik, koji po dolasku pretipkava i objavljuje u nastavcima u jednome zagrebačkom tjedniku, otkriva pravo lice rata i stradanja ljudi u njemu, od toga sve ozbiljnije pobolijeva, iz bolnice, koju stalno odbija, nakon više detaljnih ispitivanja, međutim, otpušten je kao posve zdrav. Umire kad su svi bili uvjereni da se prijetnjama sa svima uistinu samo poigrava, sahranjuju ga u Mirogoju koncem siječnja 1996. godine.
U Šomart se nekoliko godina poslije, s djedovima i bakama, koji ondje misteriozno ginu, vraćaju još tri člana ove velike obitelji, među kojima je i Krešimirova sestra Gabrijela, slikarica. Ona ga je i u Šomartu i u Dubravi, sve do pred njegovu iznenadnu smrt, stalno izbjegavala, ne mireći se s pameću odraslog u tijelu dječačića. Iz kuće u Dubravi, u Kanadu, sa suprugom Azrom i kćerkom Danijelom, odlazi i Josip Dubravić, član te obitelji, a Zvonimir i Klelija Juristić vraćaju se u svoje Sarajevo. Tako u kući u Dubravi, kupljenoj pred rat, ostaju samo odvjetnik Bartol Juristić sa suprugom Sofijom i duh maloga Krešimira, patnika i stradalnika, duh djeteta, ali i njegova naraštaja, koje je i na koncu dvadesetog i na početku dvadeset i prvog stoljeća bilo istinska žrtva bezdušnih i nehumanih, i koje je ratovima kod nas i u svijetu, doslovno kazano, bilo razapeto na križ i zaustavljeno u svom normalnom razvoju. Njemu se i blaženstvo i svetost na zemlji, i danas, nažalost, brutalno uskraćuju i gaze.
Uza sve rečeno, ovaj roman, međutim, ne propituje samo navedene probleme djece i odraslih u ratu, već i problem identiteta starijih, problem drugog kao nositelja sjećanja na djelo drugoga u presudnim trenucima njegova života i života onih s kojima ga dijeli. Je li taj drugi onakav kakvog smo ga već upoznali i zavoljeli u vremenu prije minulog rata ili nam njegovo pravo lice otkriva dugo skrivano zlo iz dalekog Drugoga svjetskog rata kojega se moramo stidjeti makar smo s njim na istoj grani obiteljskog stabla?
Struktura ovoga romana u romanu je dosta neobična, njegove pripovjedačke dionice su povremeno i esejistički intonirane. Povremeno su i roman-esej i roman-rasprava. Roman je antiratni sa svim svojim porukama. Strahote rata i bijedu i nesigurnost mira opisuje bez optužbi onih koji su rat pokrenuli i koji ga vode.
Tekst je romana i u tipološkom smislu nestandardan. On nema linearni pripovijedni tok i ne oslanja se na tradicionalne narativne klišeje. U tom smislu preferira fragmentarnost i razlomljenost, sagledavanje problema koje oblikuje iz više smjerova, s različitih mjesta, iz različitih vremena. Riječju, ovaj je roman sličan magnetnom polju: u svoje središte uvlači s raznih strana sve što je bitno za život, za dom različitosti, zapravo. Koliko god govori o jednoj velikoj obitelji kroz stoljeća, vjerski i nacionalno izmiješanoj, toliko govori i o zemlji u kojoj je ona živjela i živi. O jednome ogledalu s dva gotovo identična lica.
Da ponovim: temeljna priča romana Dom blaženog djeteta govori o nekoliko naraštaja obitelji Juristić i sastoji se od više različitih priča čije se teme neprestano prepliću i dopunjuju. Sve govore o minulom ratu i poraću u bosanskoposavskom mjestu Šomart i zagrebačkoj Dubravi, ali i o vremenima koja su im prethodila. O stradanju djece u ratu one govore toplo, suptilnim poetskim jezikom, a o oholosti i bešćutnosti vođa posljednjeg rata i svih drugih ratova to čine jezikom upozorenja i opomena. Jedna od tih priča ispituje i ulogu djeda Martina, najstarijeg člana velike obitelji Juristić, u Drugom svjetskom ratu, vješto prešućivanoj sve do minulog rata u BiH i Hrvatskoj, ali ta uloga, i nakon ispitivanja, ostaje i dalje mutna i nerasvijetljena i za njegova dva sina, pravnika i pisca. Njezin najmlađi član, Krešimir, iz jedne stare knjige svog pretka, franjevca, upoznaje svoje obiteljsko stablo na čijim su se granama mnogi njegovi članovi, od vremena turske i austrougarske vladavine, prve i druge Jugoslavije, različitih vjera i nacionalnosti, stalno rodbinski miješali s drugim i drugačijim, u čemu prepoznaje i pravo lice svoje zemlje Bosne i Hercegovine, pa pita svoje najbližnje zašto u njoj ratuju različiti a isti, ali mu nitko na to ne daje prave odgovore. Na vrlo originalan i nadahnut način ovaj roman ispituje i odnos književnog djela i života, stvarnosti i fikcije. Već prve njegove rečenice čitatelju skreću pozornost i na načine umjetničke obrade njegove temeljne teme i svih priča i sadržaja u njemu. One glase: „Nije ovo samo jedna, a nije ni obična priča, jer, ovdje se ništa ne dešava prema poznatom i ustaljenom. Veliko je pitanje, zapravo, ima li ovdje priče na kakvu je čitatelj naviknut od davnina, iako je i ono, ovdje, neobično i sudbonosno, kao i sve drugo…“
Dječakovu smrt nešto je nadnaravno snažno moralo odrediti. To nadnaravno se spominje samo tri ili četiri puta u romanu s jednom ili dvije rečenice, a priča o misterioznom Glasu neba iz sna, koja tu smrt određuje, iskazana je na kartici teksta uglavnom kroz dijalog. Nije se smjela ponavljati, morala je svoju snagu nastaviti zračiti bez spominjanja. Tek u času Krešimirove smrti saznajemo da je Glas neba, u stvari, glas njegova strica koji priči svog bratića na temelju njegovih zapisa daje posljednji oblik i smisao.
Krešimira kao ličnost stvorila je naša ratna i poratna poremećena stvarnost. Tko je o toj stvarnosti imao najviše prava da govori? Onaj tko je u njoj najviše patio. Dijete. U toj stvarnosti djetetu je bilo najteže. Svoje emotivne tragove o njoj ostavlja u svojim zapisima koji jesu infantilni, ali oni drukčiji i ne mogu biti. Na temelju zapisa i priča djeteta, roman ispisuje pisac koji je u ratu i poraću preživio moždani i srčani udar. Njegova je memorija oštećena, a dovodi u red ono što je od djeteta čuo i što mu je dijete zapisalo. Konačni oblik svega toga određuje njegovo kompletno ranjeno tijelo.
Suluda je i sama pomisao da se pisac upušta u oponašanje stvarnosti. Ni fotografski aparat ne oponaša stvarnost doslovno: njezino je u njegovom okularu samo ono što mu je pokazala svjetlost, ostatak je u sjeni, i njemu nepoznato. Pisac gradi novu stvarnost. Svoju. U kojoj se ona mjeri sa svim svojim elementima uklapa u stvarnost u kojoj on to čini, to je nebitno. Bitno je da li nam je jezik njegove stvarnosti uvjerljiv, budi li u nama nešto što je supstanca života otkrivenog tim jezikom. Književnost, umjetnost uopće, ne može računati samo na ono što je spoznato, ona mora ići dalje od spoznatog. I njezin je zadatak da spoznaje. Kad bi se ona zasnivala samo na onome što je čovjek u stvarnosti spoznao, njezino bi područje istraživanja bilo vrlo malo. Kad bi u umjetnosti postajala samo jedna mogućnost, umjetnost bi bila mrtva, bez šanse da sama otkriva, da i sama stvara stvarnost i sudjeluje u njezinom obogaćivanju.
Tin Ujević veli: „Samo je san stvarnost“. Da u takvom snu, u takvoj stvarnosti, „nema ni jučer, ni danas, ni sutra…“ „Preostaje samo nada i očekivanje“. Moja priča o dječaku Krešimiru Juristiću možda pripada upravo takvoj stvarnosti. Onome što je on učinio svojom odlukom da svijetu osigura stvarnost bez rata „preostaje samo nada i očekivanje“. Dao je svoj život za to. Svjesno i dragovoljno. Ako je umjetnički vjerodostojno, onda je i ono što nazivamo nemogućim – umjetničko!
Kompoziciju i strukturu prvog dijela romana odredili su zapisi Krešimira Juristića prema kojima je taj dio oblikovao njegov stric Zvonimir.
Glas neba – daje mističnost Krešimirovim prijetnjama da će umrijeti od žalosti, samoće i srama što mora biti realizirano i mimo njegove volje. Za Glas neba ne smije nitko znati ali on se mora poštovati i zakletva njemu ne smije se iznevjeriti. Zakletva stricu čiji je taj Glas neba, glas je onoga koji stvarnosti daje posve novi oblik.
Ne znam pisati konvencionalno. Ne poštujem pravila konvencionalnog. Pišući tražim, pronalazim i utvrđujem vlastita pravila. Tek je povremeno ovo i klasični narativni roman čija se priča odvija u kontinuitetu.
U ovom tekstu ne treba zanemariti i same naslove pojedinih poglavlja romana. Ima ih šest. U svakome je glavna riječ dom. Što ta riječ danas pokriva? U prvom poglavlju Dom blaženog djeteta ona je krov nevinosti stradalnika ratova, djece. Njih predstavlja Krešimir koji se stradanju protivi, on na obranu nevinih polaže svoj život. U kakvom on to svijetu živi? Drugo poglavlje u kojemu je također glavna riječ dom na to pitanje pokušava odgovoriti na relaciji umjetnost i život… Svjestan harakirija jednog dječaka čijim je vršnjacima u BiH i Hrvatskoj, ali i u svijetu, ukaljana čast i nanijeta sramota, u hrvatskoj književnosti ovo je prva takva obrana takve časti.
U biti, Krešimir je u toj ratnoj zbilji postavio sebi shakespeareovsko pitanje: Biti ili ne biti – pitanje je sad. Nije znao koji će odgovor uslijediti nakon takvog pitanja. Smrt je kao rješenje došla neočekivano, i to ona smrt kojoj se daruje djelo od kojega se nastavlja živjeti i nakon smrti. To je djelo u Krešimirovom slučaju sam taj čin, spremnost da joj se mladi život daruje kao nešto što je najdragocjenije i najskuplje ne darovatelju nego darovanom. Krešimir je, u stvari, metafora. Infantilnost njegove priče je sukladna toj metafori, ali i tipu fantastike.
Na kraju, postavljam i sebi i drugima i ovakvo pitanje: Je li moguće da dječačić u tim godinama razmišlja o životu i ljudima u stvarnosti koju žive na Krešimirov način? Jest. Evo i jednog primjera koji to potvrđuje. Pripada autorici Harry Pottera i Kamena Mudraca (1997.), slavnoj Joanne “Jo” Rowling, koja je kao dijete često pisala priče i zatim ih čitala svojoj sestri. “Još se mogu sjetiti da sam joj pričala priču u kojoj je upala u zečju rupu te ju je obitelj zečeva u njoj hranila jagodama. Sigurno prva priča koju sam napisala (kad sam imala pet ili šest godina) bila je o zecu koji se zvao Zec. Dobio je ospice te su ga posjećivali prijatelji, uključujući i divovsku pčelu koja se zvala Gospođica Pčela”.
Ovu strašnu priču u prvom dijelu romana pripovijeda dijete, u drugom odrasla osoba, stric toga djeteta. Zašto je tako veliki teret povjeren djetetu? Zato da bi ta priča bolnije odjeknula u svijetu odraslih koji djecu ne shvaćaju ozbiljno, koji djeci proizvode zlo i ne pitajući se koliko će ih ono zaboljeti i unazaditi. Da tako čitatelja brže natopi emocijama s kojima bi se mogao bar zapitati: Pa, stvarno, u kakvom to mi svijetu živimo? Zašto ništa ne poduzimamo da čovječanstvo spasimo od zla? Dodjela takve uloge djetetu je lukava i cinična, računa na probojnost prema odraslom i odgovornom, posramljuje odraslog i neodgovornog.
Ukratko: što je ovaj moj roman? Ovaj je moj roman ona uplakana djevojčica Željka Jurić iz Vukovara, ovaj je moj roman i tragedija djece Sarajeva. Ovaj je moj roman onaj petogodišnji dječačić Omran Daqneesh iz Alepa, onaj trogodišnji dječačić Aylan al Kurdi, s pijeska plaže na obali turskog Bodruma… Sličnih stradalnika pun je naš okrutni svijet. Okrutan je posebno prema djeci. Njihov vršnjak Krešimir se ubija da bi nas na to i on opomenuo, nažalost, vjerojatno beskorisno.
Nakon što je dan prije u turskom Gaziantepu ubijen 51 gost, a ranjeno ih još 90, dok su plesali na svadbi, iračka je policija uklonila samoubilački pojas s izbezumljenog dječaka koji se namjeravao raznijeti u Kirkuku u nedjelju navečer 21.VIII.2016. Imao je između 12 i 14 godina. I to je moj roman Dom blaženog djeteta (u riječi dom je stvarnost koju danas živimo svi s raznim ranama na svojim dušama!). Bijeg od faktografske i fotografske kopije stvarnosti u posve novu, autorsku stvarnost, u jezik fikcije. Summa summarum, sve ono što sam svojim ukupnim književnim opusom želio ostvariti i označiti samo svojim i ničijim drugo, to iskazuje i ovaj moj roman.
Živimo u svijetu koji je sličan srušenom domu iznad kojeg se nikako ne gase oblaci puni smrada od streljiva raznoraznog oruđa i oružja i proba nuklearnih bombi. Ni djeca ni starci ne mogu biti sretni u takvome domu, a ne mogu reći da nije i njihov. I to je moj roman.
Samo je knjiga naša spasiteljica od zla kojim je čovječanstvo danas devalvirano i označeno kao vrlo jadan i sramotan ljudski dom.
Ispričati nešto što nije nikad nitko ispričao otkada se priča
O NASTAJANJU ROMANA DOM BLAŽENOG DJETETA (1)
Od 2009. godine, kada sam roman Dom blaženog djeteta imao u prvoj gruboj verziji, pa do ožujka 2016. godine, stalno sam se njegovom tekstu vraćao i stalno sam u njemu nešto brisao, dodavao, prerađivao. U toj njegovoj prvoj verziji već sam imao donekle profiliranoga glavnog junaka, dječačića Krešimira Juristića, s infantilnom prijetnjom smrću ako se ne zaustavi rat i njegov progon iz zavičaja, sve ono što njegovom uzrastu i nije pripadalo, ali jest vremenu u kojemu je životu prijetila smrt na svakome koraku. Tada, međutim, još nisam znao cjelinu priče o njemu niti što je to njezina glavna ideja.
Na samožrtvovanje dječačića Krešimira Juristića u korist mira na zemlji među svim ljudima uputio me je jedan osobni razgovor iz daleke prošlosti sa šomartskim župnikom o blaženim i svetim, o nevinim koji nemoćni stradaju i svetim koji su moćni da zaustave i ratove, za što je vrijedno dati i vlastiti život. Prisjetio sam ga se u podrumu svog nebodera nakon granatiranja gdje je nečije dijete plačnim glasom stalno ponavljalo da će se ubiti ako rat ne prestane odmah što je neke susjede istjerane u sklonište zasmijavalo, većinu zbijalo jedne uz druge. Lice djeteta nisam vidio, samo sam čuo njegovu vrisku iz koje se cijedila ta zastrašujuća prijetnja. Ona me je preselila u daleku prošlost, u moj razgovor sa šomartskim župnikom fra Andrijom kada sam imao pet godina. U romanu moj glavni junak sličan razgovor obnavlja, u njegov smisao fanatično je uvjeren, iako je pomalo samim činom umiranja i prestrašen, idejom samožrtvovanja za mir fanatično je opsjednut. Taj moj kratki izlet u djetinjstvo u kojemu sam se u vrijeme Drugog svjetskog rata svom izbjegličkom životu žestoko opirao plačem zato što sam s majkom stalno bio u pokretu i u različitim mjestima, u svakome nesiguran i stalno suočen s različitim pričama stradanja, pomogao mi je, poslije, da do tančina profiliram ličnost svog dječačića Krešimira Juristića trudeći se da ona u romanu bude što vjerodostojnija. Vratio sam se s tog izleta iz vrtloga prohujalog vremena svoga djetinjstva i Drugog svjetskog rata i duboko zaronio u vrijeme u kojemu je Krešimirova priča nastajala, preselio sam je, dakle, iz vlastite prošlosti u sadašnjost tog svog glavnog junaka koji je u gruboj verziji romana, kao i onaj nevidljivi i uplakani dječačić u podrumu, već prijetio da će se ubiti ako rat ne prestane odmah. I što sam u njegovom vremenu zatekao, što je izravno prijetilo njegovom životu? Djeca su svakodnevno u minulom ratu u BiH i Hrvatskoj stradala, i u mnogim ratovima u svijetu bila su najveći gubitnici s najbolnijim i najdubljim ranama. Je li to ono na što se samo smrću nevinog može ozbiljno upozoriti, zaustaviti se sigurno ne može? Što sam više nastojao da dječačića udaljim od smrti, to mi se on kao glavni lik romana tome sve jače protivio, nije smrt želio izbjeći nikako. Nije želio ostati u svijetu koji svakodnevno uništava mlade živote, ne dozvoljavajući im miran i siguran razvoj. Želio je zadržati taj svoj fantastični status isključivo s takvim otporom zlu rata.
Ta vrlo neobična priča, dakle, nije se nikako smjela vratiti običnome, morala je ostati i provokativna i u sadržajnom i u smislu obrade sadržaja. Morala je kazati nešto što nikad nitko nije kazao prije otkako se uopće priča. Dječačić Krešimir Juristić morao je kroz nju proći krivudavo, nikako pravolinijski, kroz sva vremena u kojima smo živjeli na prostoru BiH i Hrvatske s plačem djece kao stradalnicima. Njegov stvoritelj, stric, o svojim mukama vjerodostojnog kazivanja takve priče morao je progovoriti punim glasom. Htio sam, dakle, priču s dosta otvorenih pitanja na koja ona ne želi dati i gotove odgovore. Priču u kojoj su i pitanja i odgovori istovremeno vrlo diskutabilni, razine značenja višebrojne.
U toj priči, kad god sam joj se vraćao, valjalo se nešto veliko, a nikako nisam mogao odrediti što je to. To nešto neodređeno, međutim, tjeralo me je da je ne napuštam.
Nisam, dakle, imao nikakav unaprijed razrađen sinopsis za ovaj roman. Bilo je tek nekoliko grubih naznaka što bi on u svome sadržaju trebao imati. Nije pisan prema uputama dobro naučenim u nekoj od škola kreativnog pisanja i uzorno primijenjenih na tekst romana. Razvijao ga je sam dječačić Krešimir Juristić, taj njegov glavni junak. Razvijala ga je avantura pisanja. Bez nje je sve najobičnije činovništvo. Samo pisanje je otkrivanje svijeta čije nam je postojanje nepoznato. Pisanjem taj svijet upoznajemo i otkrivamo koliko za sebe toliko i za drugog kao nešto novo, nesvakidašnje. Stvarnost ne postoji. U svom djelu pisac je gradi prema kriterijima vlastite poetike i prema kriterijima koje avantura pisanja stvarnost uspijeva inaugurirati vjerodostojnom.
Od 2009. do 2016. godine svjedok nastajanja ovoga romana bio je sveučilišni profesor povijesti hrvatske književnosti akademik Krešimir Nemec (jedini je čitao već spomenutu prvu radnu i posljednju verziju romana, dvije tri njegove verzije slao sam još jednom prijatelju, ali, nažalost, on nikada nije pročitao niti jednu). Posljednju je uz akademika Krešimira Nemeca pročitao samo Seid Serdarević, njegov bivši student. Nudio sam roman, potom, na šest mail adresa zagrebačkih izdavača, nitko mi nikad nije odgovorio, osim Serdarevićeve Frakture. Nakon Frakture, kad sam Serdareviću već bio roman „obećao“, javio se i vlasnik Naklade Pavličić s pitanjem je li roman još uvijek „slobodan“.
Moram posebno istaknuti ulogu akademika Nemeca u izboru mog budućeg izdavača. Koncem siječnja 2014. konačno je pročitao moj roman, napisao mi je u mail poruci ovo:
Poštovani gospodine Marjanoviću,
pročitao sam (konačno) Vaš roman. Sram me je kad vidim da ste mi ga poslali prije više od pet mjeseci, ali prije jednostavno nisam stigao. Bio sam u povjerenstvu za nagradu V. Nazor, a to je značilo čitanje petnaestak romana, među njima i „Umjetne suze“ M. Valenta –inače dobitnika godišnje nagrade – koji ima 1400 stranica!
Dakle: impresioniran sam onim što ste napisali. U prvom dijelu romana dominira vizura tzv. infantilnog pripovjedača, za pisca vrlo teška i riskantna, ali mislim da ste probleme znalački riješili. Sama priča je moćna, topla i humana. Zadire duboko u naše osobne i kolektivne memorije. Ne bih htio sada pisati recenziju, ali – riječju – uživao sam u čitanju.
Nadam se da ste dobro. Kod mene ništa nova. Andrić napreduje: za tisak sam priredio još pet svezaka Djela I. A.; monografija raste, ali kraj se još ne nazire.
Koristim ovu priliku da Vam od srca zaželim puno sreće i zdravlja za skori rođendan.
Srdačan pozdrav,
K. Nemec
U časopisu HAZU „Forum“, čiji je glavni i odgovorni urednik, akademik Nemec objavio je dva podulja ulomka iz romana. Vratio mi je vjeru u taj rukopis koju sam već bio izgubio. Razmišljao sam da ga bacim u koš i da započnem nešto posve drugo. Ponekad mi se činilo da sam ostvario nešto veliko, ponekad da je to – nula, nedostojno tolikog truda! U radu me je držala konačno iskristalizirana ideja tog romana, žrtva dječačića da u ime mira svog naraštaja umre. Činilo mi se da sam s tim rukopisom s onu stranu života, nisam imao snage da u život zaronim nešto bukvalnije. Otkad pišem, to mi se gadilo. Bukvalno u književnosti, umjetnosti uopće, nije ekvivalent stvarnosti, stvarnost čije sam djeliće ugrađivao u svoju književnost bila je u njoj nešto posve drugo. Samo moje. Ništa doslovno tradicionalno nisam podnosio ni u čemu, najmanje u umjetnosti. Neki moji kritičari to su i prije ovoga romana posebno isticali: bijeg od tradicionalnog posebno im se dopadao. Na svojoj web stranici i Miljenko Jergović je objavio dva ulomka romana i tako ga je, uz akademika Nemeca, podržao i on.
Želio sam postaviti u toj priči o dječačiću Krešimiru Juristiću sve tako da se uvijek može čitati i tumačiti na različite načine. I kao najgrublja stvarnost i kao alegorija i kao metafora i kao poseban tip fantastike. Želio sam takvu njezinu vjerodostojnost u svemu tome s dosta upitnika, želio sam da je samo pripovijedanje iskristalizira i pri tome sam se stalno sjećao Gabríela Márqueza i jedne njegove rečenice iz teksta Živjeti da bi se pripovijedalo: „Život nije ono što smo preživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.“ Sjećao sam se i jedne Jergovićeve rečenice kao vodilje u pripovijedanju te svoje neobične priče koja se sastojala od njih više iz njegova teksta Obećana zemlja posvećena Laszlu Vegelu. Glasila je: „Književnost polazi od izmišljene priče koja će dovesti do istine“.
Konačno, ta temeljna ideja priče, tek kad je pred sobom sama uspjela prokrčiti vlastiti put, mnogo kasnije je došla i do ovakvoga sinopsisa: Milijunima djece širom svijeta ratovi su donijeli patnju i bol. I u ovome romanu nedavni je rat na prostorima BiH i Hrvatske jednome dječačiću podario i jedno i drugo. Ime mu je Krešimir Juristić, taj dječačić je čudo od djeteta. U ovome romanu on pati i boluje u ime sve djece rođene u vremenu apsurda i nečovječnosti. Sin je odvjetnika Bartola Juristića, brata pisca Zvonimira Juristića, zatočenog u Sarajevu sa suprugom Klelijom, koji ga je već u trećoj godini, prije progona iz Šomarta u Bosanskoj Posavini u zagrebačku Dubravu, naučio pisati i čitati. Kao jedan od dva pripovjedača romana, dječačić je u romanu Dom blaženog djeteta alter ego pripovjedača Zvonimira Juristića, svoga strica, koji kao drugi na temelju višegodišnjih zapisā svog umrlog bratića, uvezujući ih u cjelinu, određuje konačni smisao i sadržaj romana. Dječačić odraslima postavlja preozbiljna pitanja o ratu u Bosni, njezinoj povijesti koju proučava i u čiju je literaturu prerano gurnut kao usamljenik i patnik, na koja odrasli, upravo zato, i izbjegavaju odgovore. Iz jedne stare knjige svog pretka, franjevca, upoznaje svoje obiteljsko stablo na čijim su se granama mnogi njegovi članovi, od vremena turske i austrougarske vladavine, prve i druge Jugoslavije, različitih vjera i nacionalnosti, stalno rodbinski miješali s drugim i drugačijim, u čemu prepoznaje i pravo lice svoje zemlje Bosne i Hercegovine, pa pita svoje najbližnje zašto u njoj ratuju različiti a isti, ali mu nitko na to ne daje prave odgovore. Zato je usamljen, samoće se oslobađa čitajući sve što u očevom odvjetničkom uredu u Dubravi može pročitati. Druži se s vrapčićima, golubovima i Ivanom, prognanom zemljakinjom iz okolice susjednog Polja. Prateći preko televizije ratna zbivanja u Sarajevu i Bosni s djedovima i bakama, koji ga i u Dubravi kao i u Šomartu, dok su otac i majka na poslu, odgajaju, on jedini istinski suosjeća patnju svoga strica u Sarajevu, čiji dolazak u Zagreb očekuje. Dok odrasta u svijetu u kojemu rat ne prestaje, čija je okrutna stvarnost, nažalost, njegov jedini dom, prijeti da će umrijeti od žalosti, samoće i srama što stariji ratuju i što se ratu jače ne opiru ni mladi. Vođen Glasom neba iz jednoga sna kojemu se zakleo da s takvom prijetnjom, ni po cijenu smrti, pred starijim neće nikad stati, u stvari, on svoje bližnje, ne bi li mu posvetili što veću pažnju, tako i plaši i zabavlja, tu njegovu igru, iznenada, i prekida smrt. Nije na nju mislio ozbiljno, priznaje sestri dok umire u osmoj godini života, nakon dolaska strica sa suprugom u zagrebačku Dubravu pred potpisivanje u Parizu Daytonskog sporazuma o miru u BiH. Stričev mu ratni dnevnik, koji po dolasku pretipkava i objavljuje u nastavcima u jednome zagrebačkom tjedniku, otkriva pravo lice rata i stradanja ljudi u njemu, od toga sve ozbiljnije pobolijeva, iz bolnice, koju stalno odbija, nakon više detaljnih ispitivanja, međutim, otpušten je kao posve zdrav. Umire kad su svi bili uvjereni da se prijetnjama sa svima uistinu samo poigrava, sahranjuju ga u Mirogoju koncem siječnja 1996. godine.
U Šomart se nekoliko godina poslije, s djedovima i bakama, koji ondje misteriozno ginu, vraćaju još tri člana ove velike obitelji, među kojima je i Krešimirova sestra Gabrijela, slikarica. Ona ga je i u Šomartu i u Dubravi, sve do pred njegovu iznenadnu smrt, stalno izbjegavala, ne mireći se s pameću odraslog u tijelu dječačića. Iz kuće u Dubravi, u Kanadu, sa suprugom Azrom i kćerkom Danijelom, odlazi i Josip Dubravić, član te obitelji, a Zvonimir i Klelija Juristić vraćaju se u svoje Sarajevo. Tako u kući u Dubravi, kupljenoj pred rat, ostaju samo odvjetnik Bartol Juristić sa suprugom Sofijom i duh maloga Krešimira, patnika i stradalnika, duh djeteta, ali i njegova naraštaja, koje je i na koncu dvadesetog i na početku dvadeset i prvog stoljeća bilo istinska žrtva bezdušnih i nehumanih, i koje je ratovima kod nas i u svijetu, doslovno kazano, bilo razapeto na križ i zaustavljeno u svom normalnom razvoju. Njemu se i blaženstvo i svetost na zemlji, i danas, nažalost, brutalno uskraćuju i gaze.
Uza sve rečeno, ovaj roman, međutim, ne propituje samo navedene probleme djece i odraslih u ratu, već i problem identiteta starijih, problem drugog kao nositelja sjećanja na djelo drugoga u presudnim trenucima njegova života i života onih s kojima ga dijeli. Je li taj drugi onakav kakvog smo ga već upoznali i zavoljeli u vremenu prije minulog rata ili nam njegovo pravo lice otkriva dugo skrivano zlo iz dalekog Drugoga svjetskog rata kojega se moramo stidjeti makar smo s njim na istoj grani obiteljskog stabla?
Struktura ovoga romana u romanu je dosta neobična, njegove pripovjedačke dionice su povremeno i esejistički intonirane. Povremeno su i roman-esej i roman-rasprava. Roman je antiratni sa svim svojim porukama. Strahote rata i bijedu i nesigurnost mira opisuje bez optužbi onih koji su rat pokrenuli i koji ga vode.
Tekst je romana i u tipološkom smislu nestandardan. On nema linearni pripovijedni tok i ne oslanja se na tradicionalne narativne klišeje. U tom smislu preferira fragmentarnost i razlomljenost, sagledavanje problema koje oblikuje iz više smjerova, s različitih mjesta, iz različitih vremena. Riječju, ovaj je roman sličan magnetnom polju: u svoje središte uvlači s raznih strana sve što je bitno za život, za dom različitosti, zapravo. Koliko god govori o jednoj velikoj obitelji kroz stoljeća, vjerski i nacionalno izmiješanoj, toliko govori i o zemlji u kojoj je ona živjela i živi. O jednome ogledalu s dva gotovo identična lica.
Da ponovim: temeljna priča romana Dom blaženog djeteta govori o nekoliko naraštaja obitelji Juristić i sastoji se od više različitih priča čije se teme neprestano prepliću i dopunjuju. Sve govore o minulom ratu i poraću u bosanskoposavskom mjestu Šomart i zagrebačkoj Dubravi, ali i o vremenima koja su im prethodila. O stradanju djece u ratu one govore toplo, suptilnim poetskim jezikom, a o oholosti i bešćutnosti vođa posljednjeg rata i svih drugih ratova to čine jezikom upozorenja i opomena. Jedna od tih priča ispituje i ulogu djeda Martina, najstarijeg člana velike obitelji Juristić, u Drugom svjetskom ratu, vješto prešućivanoj sve do minulog rata u BiH i Hrvatskoj, ali ta uloga, i nakon ispitivanja, ostaje i dalje mutna i nerasvijetljena i za njegova dva sina, pravnika i pisca. Njezin najmlađi član, Krešimir, iz jedne stare knjige svog pretka, franjevca, upoznaje svoje obiteljsko stablo na čijim su se granama mnogi njegovi članovi, od vremena turske i austrougarske vladavine, prve i druge Jugoslavije, različitih vjera i nacionalnosti, stalno rodbinski miješali s drugim i drugačijim, u čemu prepoznaje i pravo lice svoje zemlje Bosne i Hercegovine, pa pita svoje najbližnje zašto u njoj ratuju različiti a isti, ali mu nitko na to ne daje prave odgovore. Na vrlo originalan i nadahnut način ovaj roman ispituje i odnos književnog djela i života, stvarnosti i fikcije. Već prve njegove rečenice čitatelju skreću pozornost i na načine umjetničke obrade njegove temeljne teme i svih priča i sadržaja u njemu. One glase: „Nije ovo samo jedna, a nije ni obična priča, jer, ovdje se ništa ne dešava prema poznatom i ustaljenom. Veliko je pitanje, zapravo, ima li ovdje priče na kakvu je čitatelj naviknut od davnina, iako je i ono, ovdje, neobično i sudbonosno, kao i sve drugo…“
Dječakovu smrt nešto je nadnaravno snažno moralo odrediti. To nadnaravno se spominje samo tri ili četiri puta u romanu s jednom ili dvije rečenice, a priča o misterioznom Glasu neba iz sna, koja tu smrt određuje, iskazana je na kartici teksta uglavnom kroz dijalog. Nije se smjela ponavljati, morala je svoju snagu nastaviti zračiti bez spominjanja. Tek u času Krešimirove smrti saznajemo da je Glas neba, u stvari, glas njegova strica koji priči svog bratića na temelju njegovih zapisa daje posljednji oblik i smisao.
Krešimira kao ličnost stvorila je naša ratna i poratna poremećena stvarnost. Tko je o toj stvarnosti imao najviše prava da govori? Onaj tko je u njoj najviše patio. Dijete. U toj stvarnosti djetetu je bilo najteže. Svoje emotivne tragove o njoj ostavlja u svojim zapisima koji jesu infantilni, ali oni drukčiji i ne mogu biti. Na temelju zapisa i priča djeteta, roman ispisuje pisac koji je u ratu i poraću preživio moždani i srčani udar. Njegova je memorija oštećena, a dovodi u red ono što je od djeteta čuo i što mu je dijete zapisalo. Konačni oblik svega toga određuje njegovo kompletno ranjeno tijelo.
Suluda je i sama pomisao da se pisac upušta u oponašanje stvarnosti. Ni fotografski aparat ne oponaša stvarnost doslovno: njezino je u njegovom okularu samo ono što mu je pokazala svjetlost, ostatak je u sjeni, i njemu nepoznato. Pisac gradi novu stvarnost. Svoju. U kojoj se ona mjeri sa svim svojim elementima uklapa u stvarnost u kojoj on to čini, to je nebitno. Bitno je da li nam je jezik njegove stvarnosti uvjerljiv, budi li u nama nešto što je supstanca života otkrivenog tim jezikom. Književnost, umjetnost uopće, ne može računati samo na ono što je spoznato, ona mora ići dalje od spoznatog. I njezin je zadatak da spoznaje. Kad bi se ona zasnivala samo na onome što je čovjek u stvarnosti spoznao, njezino bi područje istraživanja bilo vrlo malo. Kad bi u umjetnosti postajala samo jedna mogućnost, umjetnost bi bila mrtva, bez šanse da sama otkriva, da i sama stvara stvarnost i sudjeluje u njezinom obogaćivanju.
Tin Ujević veli: „Samo je san stvarnost“. Da u takvom snu, u takvoj stvarnosti, „nema ni jučer, ni danas, ni sutra…“ „Preostaje samo nada i očekivanje“. Moja priča o dječaku Krešimiru Juristiću možda pripada upravo takvoj stvarnosti. Onome što je on učinio svojom odlukom da svijetu osigura stvarnost bez rata „preostaje samo nada i očekivanje“. Dao je svoj život za to. Svjesno i dragovoljno. Ako je umjetnički vjerodostojno, onda je i ono što nazivamo nemogućim – umjetničko!
Kompoziciju i strukturu prvog dijela romana odredili su zapisi Krešimira Juristića prema kojima je taj dio oblikovao njegov stric Zvonimir.
Glas neba – daje mističnost Krešimirovim prijetnjama da će umrijeti od žalosti, samoće i srama što mora biti realizirano i mimo njegove volje. Za Glas neba ne smije nitko znati ali on se mora poštovati i zakletva njemu ne smije se iznevjeriti. Zakletva stricu čiji je taj Glas neba, glas je onoga koji stvarnosti daje posve novi oblik.
Ne znam pisati konvencionalno. Ne poštujem pravila konvencionalnog. Pišući tražim, pronalazim i utvrđujem vlastita pravila. Tek je povremeno ovo i klasični narativni roman čija se priča odvija u kontinuitetu.
U ovom tekstu ne treba zanemariti i same naslove pojedinih poglavlja romana. Ima ih šest. U svakome je glavna riječ dom. Što ta riječ danas pokriva? U prvom poglavlju Dom blaženog djeteta ona je krov nevinosti stradalnika ratova, djece. Njih predstavlja Krešimir koji se stradanju protivi, on na obranu nevinih polaže svoj život. U kakvom on to svijetu živi? Drugo poglavlje u kojemu je također glavna riječ dom na to pitanje pokušava odgovoriti na relaciji umjetnost i život… Svjestan harakirija jednog dječaka čijim je vršnjacima u BiH i Hrvatskoj, ali i u svijetu, ukaljana čast i nanijeta sramota, u hrvatskoj književnosti ovo je prva takva obrana takve časti.
U biti, Krešimir je u toj ratnoj zbilji postavio sebi shakespeareovsko pitanje: Biti ili ne biti – pitanje je sad. Nije znao koji će odgovor uslijediti nakon takvog pitanja. Smrt je kao rješenje došla neočekivano, i to ona smrt kojoj se daruje djelo od kojega se nastavlja živjeti i nakon smrti. To je djelo u Krešimirovom slučaju sam taj čin, spremnost da joj se mladi život daruje kao nešto što je najdragocjenije i najskuplje ne darovatelju nego darovanom. Krešimir je, u stvari, metafora. Infantilnost njegove priče je sukladna toj metafori, ali i tipu fantastike.
Na kraju, postavljam i sebi i drugima i ovakvo pitanje: Je li moguće da dječačić u tim godinama razmišlja o životu i ljudima u stvarnosti koju žive na Krešimirov način? Jest. Evo i jednog primjera koji to potvrđuje. Pripada autorici Harry Pottera i Kamena Mudraca (1997.), slavnoj Joanne “Jo” Rowling, koja je kao dijete često pisala priče i zatim ih čitala svojoj sestri. “Još se mogu sjetiti da sam joj pričala priču u kojoj je upala u zečju rupu te ju je obitelj zečeva u njoj hranila jagodama. Sigurno prva priča koju sam napisala (kad sam imala pet ili šest godina) bila je o zecu koji se zvao Zec. Dobio je ospice te su ga posjećivali prijatelji, uključujući i divovsku pčelu koja se zvala Gospođica Pčela”.
Ovu strašnu priču u prvom dijelu romana pripovijeda dijete, u drugom odrasla osoba, stric toga djeteta. Zašto je tako veliki teret povjeren djetetu? Zato da bi ta priča bolnije odjeknula u svijetu odraslih koji djecu ne shvaćaju ozbiljno, koji djeci proizvode zlo i ne pitajući se koliko će ih ono zaboljeti i unazaditi. Da tako čitatelja brže natopi emocijama s kojima bi se mogao bar zapitati: Pa, stvarno, u kakvom to mi svijetu živimo? Zašto ništa ne poduzimamo da čovječanstvo spasimo od zla? Dodjela takve uloge djetetu je lukava i cinična, računa na probojnost prema odraslom i odgovornom, posramljuje odraslog i neodgovornog.
Ukratko: što je ovaj moj roman? Ovaj je moj roman ona uplakana djevojčica Željka Jurić iz Vukovara, ovaj je moj roman i tragedija djece Sarajeva. Ovaj je moj roman onaj petogodišnji dječačić Omran Daqneesh iz Alepa, onaj trogodišnji dječačić Aylan al Kurdi, s pijeska plaže na obali turskog Bodruma… Sličnih stradalnika pun je naš okrutni svijet. Okrutan je posebno prema djeci. Njihov vršnjak Krešimir se ubija da bi nas na to i on opomenuo, nažalost, vjerojatno beskorisno.
Nakon što je dan prije u turskom Gaziantepu ubijen 51 gost, a ranjeno ih još 90, dok su plesali na svadbi, iračka je policija uklonila samoubilački pojas s izbezumljenog dječaka koji se namjeravao raznijeti u Kirkuku u nedjelju navečer 21.VIII.2016. Imao je između 12 i 14 godina. I to je moj roman Dom blaženog djeteta (u riječi dom je stvarnost koju danas živimo svi s raznim ranama na svojim dušama!). Bijeg od faktografske i fotografske kopije stvarnosti u posve novu, autorsku stvarnost, u jezik fikcije. Summa summarum, sve ono što sam svojim ukupnim književnim opusom želio ostvariti i označiti samo svojim i ničijim drugo, to iskazuje i ovaj moj roman.
Živimo u svijetu koji je sličan srušenom domu iznad kojeg se nikako ne gase oblaci puni smrada od streljiva raznoraznog oruđa i oružja i proba nuklearnih bombi. Ni djeca ni starci ne mogu biti sretni u takvome domu, a ne mogu reći da nije i njihov. I to je moj roman.
Samo je knjiga naša spasiteljica od zla kojim je čovječanstvo danas devalvirano i označeno kao vrlo jadan i sramotan ljudski dom.