Njegov je pokojni djed nadživio pet državnih zajednica. Austro–Ugarsku Monarhiju, Kraljevinu Jugoslaviju, Kraljevinu SHS, Banovinu Hrvatsku, NDH i SFRJ. Pet ili šest. A sam je Darko Rumbak ostario u Titovoj SFRJ, i glasovao na referendumu za hrvatsku nezavisnost.
Prvi put čuo je za Bleiburg s četrdeset godina. Ona sretna zemlja radnih ljudi, koja cvjeta i raste, postala je odjednom i preko noći zemljom mračnih tajni. Njegovi su ga godinama štitili od toga, da bi ga na kraju a nehotice pretvorili u mediokriteta.
Kad mu je urednik naredio da napiše scenarij o svećenicima koji su bili zatvarani i mučeni za Titove vlasti bez ikakvih dokaza, samo zato što su obavljali svoju svećeničku dužnost, uspomene na pokojnu baku, večeri ministriranja, nedjeljne dječje mise i blagdane postale su drukčije. A nije lako gubiti uspomene, ili im mijenjati boju, govorio je.
Montirane procese još se dalo razumjeti, bili su niski i prozirni, mogla ih je voditi jedino vlast uvjerena u svoju besmrtnost. Kakve već jesu sve vlasti. No, sudbine svećenika koji su trunuli u zatvoru zato što su sahranili pogrešne mrtvace, to već nije mogao razumjeti.
Najteži dio posla bio mu je razgovor sa svjedocima, s onih nekoliko starih ljudi koji su dočekali još jedan preokret i s njim mogućnost da ispovijedaju sve ono o čemu su morali šutjeti nekoliko desetljeća. Jer taj dio njihove prošlosti, njihove patnje, nikako i nigdje nije postojao. Izašli su kao brodovi iz boce i pritom se nije slomila samo ona u tisuću komadića, već i cijelo zrcalo zbilje u kojem su dotad gledali sebe i sve oko sebe. On je imao osjećaj da se svi i svatko raduje toj promjeni.
Prije razgovora pred televizijskom kamerom, i tijekom njega, Darko Rumbak nastojao je steći povjerenje svojih sugovornika. S tim lijepo formuliranim ciljem, podilazio im je, spreman na laž i izmišljotinu kako bi od njih dobio — istinu. Tako je svećenicima za početak pripovijedao o svom ministriranju. Žalio je što se udaljio od crkve, ali nije baš svakome želio povjeriti da je to učinio kao kakav srednjovjekovni zafrkant. Zamijenio je oltar pozornicom pionirskog kazališta. Radije je pričao o svome župniku J. koji je tada došao na glas jer je primao izbjeglice iz Posavine u Marku Križevčaninu,na Selskoj cesti.
Najviše ga je zaokupio svećenik Josip Bačeković. Bio je, naime, u NDH ispovjednik na smrt osuđenih. Što su mu oni govorili u posljednjim trenucima? Zanimao ga je odgovor kao što ga zanima smrt sama. Pa mu se čak činilo da bi joj se s Bačekovićem mogao približiti. U onim rijetkim trenucima kad mu se njezina neizbježnost ukazivala onim što jest, krajnjim dijelom životne tajne. Namjera je njegovog dokumentarnog filma i bila razotkriti ljude kojima je bilo politički uzeto pravo na prošlost u ime nekog boljeg sutra.
***
— Što su preko vas željeli poručiti osuđenici na smrt? — upitao je.
— O tome što su mi govorili, ne smijem ni vama, danas, progovoriti ni jedne jedine riječi. To je tajna moje službe. I to su vlastodršci htjeli doznati od mene, pa su me dali uhapsiti i zatvoriti — odgovorio je velečasni Bačeković.
— O čemu razmišlja osuđenik na smrt? — upita zatim. Tako je, barem, pisalo u transkriptu razgovora. (Odvrtio je vrpcu na početak, preslušavao je i zatim pratio kompjuterski prijepis razgovora.)
— Kako su postupali prema vama, zatvorenim svećenicima?
— 1946. u ožujku Sava se naglo izlila i poplavila sve po onim brdinama i na bosanskoj i na slavonskoj strani. Bilo je snijega, dakle hladno. Mi smo bili u najgorem odjelu (Stare Gradiške), u Kuli. Dolje, u prizemlju, bile su radionice. Na brzinu se demontiralo strojeve i onda se, posebno nas svećenike, da nas dotuku, gonilo da ronimo. Možda je koji šrauf ostao pa ga je šteta da ostane. Sobni starješina bio nam je tada Ličanin Nikola, Srbin. Uvijek je jednako nastupao: Trebam trideset golijeh koji će roniti.
(Pauza.)
— Ostaneš u vodi pola sata, već koliko se svidi milicajcu. Dođeš gore u sobu, gdje se nikada nije grijalo. Jedan samo slučaj. Zimi je bio običaj, stjera te u samicu. Svuče te do gola i omota ti lanac oko noge. Sreća što je bio dva metra dugačak. Evo zašto. Baci hamper–dva vode dolje na beton, otvori prozore i vrata, nastane propuh, a to dolje pod tobom pretvori se u led. Pa ako nisi danju i noću hodao koliko ti je dopuštala dužina lanca, zaspo si, pao na led pa te slijedi upala zglobova, upala pluća i koješta drugo. Jedan od načina maltretiranja. Ma da je to u slobodi, stotinu upala pluća, padalo bi se, umiralo bi se kao lišće s drveća.
(Pije vodu.)
— Kako je Sava poplavila, jelda, izlile su se i one cijevi od zahodskih izmetina. Tu su nam vodu davali piti. Ma da je to u civilu tifus, trbušni tifus na stotine bi pod zemlju bacao. Ni jedan slučaj nije bio upale pluća, ni zglobova, ni tifusa. Tako da su doktori rekli: Pa, očito, Bog čuva robijaše.
Mi smo bili sretni ako smo nekad mogli, kao životinja dolje na zemlji, ako smo naišli na travu, pa koliko se moglo zubima tu travu pasti, da malko nekog vitamina dobiješ u sebe.
— Kakvo ste zlo učinili?
— Nadbiskup nije imao čovjeka da prihvati službu ispovjednika na smrt osuđenih. Tako sam njegovom željom, pa i molbom, par godina vršio tu službu. Ja sam uz njih bio i kada su išli iz Savske ceste u crnim maricama. Išao sam na mjesta gdje su ih likvidirali, da ih ne bi prije toga maltretirali i mučili, da ih koliko–toliko od toga sačuvam i pomognem im da umru kao ljudi, bez muke, bez vrijeđanja.
Većina ih je bila pod velikim šokom kad su čuli da će biti likvidirani u naponu mladosti i snage. Mnogi su me hvatali za grlo i gušili kao da sam ja tome krivac. Kasnije, kad se pošlo iz Savske prema mjestu gdje će biti obješeni i streljani, je li, malo po malo su se smirili. Ja sam otpratio stotine tim putem na drugi svijet. Imao sam pet slučajeva da se nisu htjeli ispovjediti ili za spasenje duše pobrigati.
(Tišina.)
Čuj, to se nikada ne zaboravlja. Ja te stvari i danas, iako je prošlo 40–ak godina, proživljavam kao da sam to s njima prije pet minuta proživljavao. Jedino sam sretan da kako–tako mogu spavati, to mi nije upropastilo san.
— Zato ste osuđeni na 13 godina zatvora?
— Ja sam službeno osuđen ne radi toga što sam svećenik ili radi toga što nisam htio biti svjedok u Stepinčevu procesu, ni odati ispovjednu tajnu. Ja sam navodno pomagao u ono vrijeme šumske križare, ljude pod oružjem koji su se borili za Hrvatsku. Njih sam pomagao i njima sam slao lijekove, pa čak i neke borce. Navodno, to je moja krivnja i to su stavili u takozvanu presudu.
— Nudili su vam slobodu za lažno svjedočenje protiv nadbiskupa Stepinca?
— Uzrok mom hapšenju bio jest da budem glavni svjedok u procesu protiv nadbiskupa Stepinca. Ispovjedio sam na smrt osuđene. To su ljudi koji su radili za partiju, ili njihovi borci i suradnici, ili peta kolona, ili su davali crvenu pomoć. Oni su se kod mene prije smrti ispovijedali. Zato je stvoren plan od policije, od Krajačića, od Rankovića i drugih, da svećenik Bačeković, bilo milom, bilo silom, iznese što su ti ljudi meni rekli. Ja sam to dalje sve s podacima i imenima dostavljao ondašnjem nadbiskupu Stepincu Alojziju, a on se s time koristio i to je dostavljao ondašnjoj hrvatskoj državnoj vlasti, i na ovaj način davao podatke za nova hapšenja odnosno likvidiranja istaknutih prijatelja srbokomunističke vlasti. Zato sam hapšen.
— Zato što ste navodno otkrili ispovjednu tajnu ondašnjim vlastima?
Mi ćemo tebe, kako reče Krajačić, kraljevski nagraditi da nam ispričaš sve što si čuo u ispovijedi tih naših ljudi, da nam to napišeš. Gospodine ministre, nato sam mu rekao, ja kao svećenik ono što mi je ispovjeđeno ne smijem govoriti. To mora ići sa mnom u grob. Slušaj, drugo što je rekao, garantiram ti u ime Tita da uopće nećeš imati nikakvih posljedica, nećeš ni saznati što je zatvor, ali te ćeš nam stvari iznijeti. Ne, rekao sam i pozvao se na napovredivost profesionalne tajne u Ustavu. Onda je skočio i počeo vikati: Između vas popova i nas komunista nema kompromisa, a kako mi imamo u rukama vlast i oružje, past ćete vi. Na to sam mu rekao: Možda ja kao pojedinac i možda mnogi kolega svećenik, ali zapamtite gospodine ministre, zadnja će pobjeda biti naša. Prema tome, past ćete vi. Progovorit ćeš! zavikao je. Slijedila su kojekakva fizička i psihička maltretiranja. Posljedice su da sam izgubio vid. Imam probijenu lubanju, polomljena rebra. Hvala Bogu, izdržao sam. Nisu dobili ništa, nikakav potpis. Sudit ćemo te tajno i potajno, rekli su mi.
Da se ne bi krivo i samohvalisavo shvatilo izjave pojedinih svećenika, traže da naše izjave ne budu dulje od 10 — 15 rečenica. U izjavama nek se ne spominje nikoga — od nekadašnjih državnih funkcionera — jer nekoji imaju još živih potomaka. Da se ti živi potomci ne bi osjećali neugodno, zbog rabote tih funkcionera N. D. S. traži nikoga poimence ne spominjati!!!.
Ugledu, veličini i časti mp. pokojnog nadbiskupa — kardinala A. Stepinca već je toliko toga izgovoreno i napisano, da je najpametnije ostaviti slučaj posebnoj komisiji Vatikana, koja sve proučava u povodu proglašenja svetim nad.–kard. A. Stepinca!!!
Zbog toga Te, Darko, molim, skini me s ekrana o mučenicima vjere. Ili ako se već mora nešto reći, izaberi par mojih rečenica. Spomeni da sam bio i ispovjednik na smrt osuđenih i da su zbog te moje službe poratne vlasti imale poseban plan s tom mojom službom. Kako nisam htio išta govoriti o onome što su mi osuđenici na smrt ispovjedili, bio sam osuđen na dugotrajnu i tešku robiju.
Uvjeren da ćeš uvažiti želju mojih crkvenih poglavara — Nadbiskupskog Duhovnog Stola — zahvaljujem Ti i pozdravljam Te, kao i sve one koji su sudjelovali u snimanju citirane emisije.
Josip Bačeković
P.S.
Prijepis ovog lista zadržao za eventualne potrebe Nadb. Duh. Stola.
***
Poštovani velečasni,
od trena kada sam dobio Vaše pismo, Vi mi ne izlazite iz pameti. Još pamtim Vaš vedri duh na objedu kod velečasnog Cindorija u Mariji Bistrici. Zvijezda objeda bio je vozač mnogopoštovanog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. Vaša duhovitost i smisao za šalu, poslije svega što ste prošli, svakako su mi nit vodilja za oprost u životu.
Istodobno, doveli ste cijeli moj život pred mene, i postavili osnovnu dvojbu. Da li prenijeti javnosti to što ste mi otvoreno, iz srca govorili. Ili prešutjeti i praktično lagati. U svakom slučaju, znamo da Vaši crkveni poglavari nisu i moji. Zastrašujuća epizoda koju ste proživjeti nije dio samo crkvene povijesti, već povijesti kao takve. Zato me uplašila volja Nadbiskupskog Duhovnog Stola prema kojoj treba štititi one koji su činili zlo u ime, ako krivo ne razumijem, dobrih odnosa Crkve i države ma kakva ona bila. Bojim se napisati, u takvoj atmosferi komunističkih ideologa upravo sam odrastao i ostario. Stvar postaje tim gora što u ovo vrijeme, ljeto 1992., uopće ne možemo čvrsto govoriti da će Republika Hrvatska opstati.
Ne zamjerite mi zato, molim Vas, što sam se odlučio iznijeti na svjetlo dana Vaše mučeništvo. Teret ove odluke pada isključivo na moju dušu, pa makar podrazumijevala osudu na smrt. Vaš put više nije samo Vaš, otkad ste ga podijelili sa mnom, kao što ni moja odluka nije samo moja otkad Vam je povjerim. Mi smo samo igračke u Božjim rukama, napisao je Vaš susjed, veliki pjesnik iz Slavonije.
Ako sam dobro razumio svoju pokojnu baku Ceciliju, koja me prva odvela u crkvu, dužnost je crkve i njezinih službenika pružati vjernicima utjehu i nadu za bolji život. Može li se to učiniti bez ljubopitljivosti i istine — ma kakva bila, i ma kome odgovarala. Ako se ciljevima Crkve služi uz pomoć laži, odgovara li to srži crkvenoga učenja. Skolastika na stranu, ove mi činjenice pružaju jedino olakšanje pri donošenju moje odluke. Što se emitiranja filma tiče, to više nema veze sa mnom nego s urednikom K. kojem se morate obratiti.
Uvjeren da ćete razumjeti moje razloge, od srca Vas pozdravljam,
Ispovjednik osuđenih na smrt nije postojao
Njegov je pokojni djed nadživio pet državnih zajednica. Austro–Ugarsku Monarhiju, Kraljevinu Jugoslaviju, Kraljevinu SHS, Banovinu Hrvatsku, NDH i SFRJ. Pet ili šest. A sam je Darko Rumbak ostario u Titovoj SFRJ, i glasovao na referendumu za hrvatsku nezavisnost.
Prvi put čuo je za Bleiburg s četrdeset godina. Ona sretna zemlja radnih ljudi, koja cvjeta i raste, postala je odjednom i preko noći zemljom mračnih tajni. Njegovi su ga godinama štitili od toga, da bi ga na kraju a nehotice pretvorili u mediokriteta.
Kad mu je urednik naredio da napiše scenarij o svećenicima koji su bili zatvarani i mučeni za Titove vlasti bez ikakvih dokaza, samo zato što su obavljali svoju svećeničku dužnost, uspomene na pokojnu baku, večeri ministriranja, nedjeljne dječje mise i blagdane postale su drukčije. A nije lako gubiti uspomene, ili im mijenjati boju, govorio je.
Montirane procese još se dalo razumjeti, bili su niski i prozirni, mogla ih je voditi jedino vlast uvjerena u svoju besmrtnost. Kakve već jesu sve vlasti. No, sudbine svećenika koji su trunuli u zatvoru zato što su sahranili pogrešne mrtvace, to već nije mogao razumjeti.
Najteži dio posla bio mu je razgovor sa svjedocima, s onih nekoliko starih ljudi koji su dočekali još jedan preokret i s njim mogućnost da ispovijedaju sve ono o čemu su morali šutjeti nekoliko desetljeća. Jer taj dio njihove prošlosti, njihove patnje, nikako i nigdje nije postojao. Izašli su kao brodovi iz boce i pritom se nije slomila samo ona u tisuću komadića, već i cijelo zrcalo zbilje u kojem su dotad gledali sebe i sve oko sebe. On je imao osjećaj da se svi i svatko raduje toj promjeni.
Prije razgovora pred televizijskom kamerom, i tijekom njega, Darko Rumbak nastojao je steći povjerenje svojih sugovornika. S tim lijepo formuliranim ciljem, podilazio im je, spreman na laž i izmišljotinu kako bi od njih dobio — istinu. Tako je svećenicima za početak pripovijedao o svom ministriranju. Žalio je što se udaljio od crkve, ali nije baš svakome želio povjeriti da je to učinio kao kakav srednjovjekovni zafrkant. Zamijenio je oltar pozornicom pionirskog kazališta. Radije je pričao o svome župniku J. koji je tada došao na glas jer je primao izbjeglice iz Posavine u Marku Križevčaninu, na Selskoj cesti.
Najviše ga je zaokupio svećenik Josip Bačeković. Bio je, naime, u NDH ispovjednik na smrt osuđenih. Što su mu oni govorili u posljednjim trenucima? Zanimao ga je odgovor kao što ga zanima smrt sama. Pa mu se čak činilo da bi joj se s Bačekovićem mogao približiti. U onim rijetkim trenucima kad mu se njezina neizbježnost ukazivala onim što jest, krajnjim dijelom životne tajne. Namjera je njegovog dokumentarnog filma i bila razotkriti ljude kojima je bilo politički uzeto pravo na prošlost u ime nekog boljeg sutra.
***
— Što su preko vas željeli poručiti osuđenici na smrt? — upitao je.
— O tome što su mi govorili, ne smijem ni vama, danas, progovoriti ni jedne jedine riječi. To je tajna moje službe. I to su vlastodršci htjeli doznati od mene, pa su me dali uhapsiti i zatvoriti — odgovorio je velečasni Bačeković.
— O čemu razmišlja osuđenik na smrt? — upita zatim. Tako je, barem, pisalo u transkriptu razgovora. (Odvrtio je vrpcu na početak, preslušavao je i zatim pratio kompjuterski prijepis razgovora.)
— Kako su postupali prema vama, zatvorenim svećenicima?
— 1946. u ožujku Sava se naglo izlila i poplavila sve po onim brdinama i na bosanskoj i na slavonskoj strani. Bilo je snijega, dakle hladno. Mi smo bili u najgorem odjelu (Stare Gradiške), u Kuli. Dolje, u prizemlju, bile su radionice. Na brzinu se demontiralo strojeve i onda se, posebno nas svećenike, da nas dotuku, gonilo da ronimo. Možda je koji šrauf ostao pa ga je šteta da ostane. Sobni starješina bio nam je tada Ličanin Nikola, Srbin. Uvijek je jednako nastupao: Trebam trideset golijeh koji će roniti.
(Pauza.)
— Ostaneš u vodi pola sata, već koliko se svidi milicajcu. Dođeš gore u sobu, gdje se nikada nije grijalo. Jedan samo slučaj. Zimi je bio običaj, stjera te u samicu. Svuče te do gola i omota ti lanac oko noge. Sreća što je bio dva metra dugačak. Evo zašto. Baci hamper–dva vode dolje na beton, otvori prozore i vrata, nastane propuh, a to dolje pod tobom pretvori se u led. Pa ako nisi danju i noću hodao koliko ti je dopuštala dužina lanca, zaspo si, pao na led pa te slijedi upala zglobova, upala pluća i koješta drugo. Jedan od načina maltretiranja. Ma da je to u slobodi, stotinu upala pluća, padalo bi se, umiralo bi se kao lišće s drveća.
(Pije vodu.)
— Kako je Sava poplavila, jelda, izlile su se i one cijevi od zahodskih izmetina. Tu su nam vodu davali piti. Ma da je to u civilu tifus, trbušni tifus na stotine bi pod zemlju bacao. Ni jedan slučaj nije bio upale pluća, ni zglobova, ni tifusa. Tako da su doktori rekli: Pa, očito, Bog čuva robijaše.
Mi smo bili sretni ako smo nekad mogli, kao životinja dolje na zemlji, ako smo naišli na travu, pa koliko se moglo zubima tu travu pasti, da malko nekog vitamina dobiješ u sebe.
— Kakvo ste zlo učinili?
— Nadbiskup nije imao čovjeka da prihvati službu ispovjednika na smrt osuđenih. Tako sam njegovom željom, pa i molbom, par godina vršio tu službu. Ja sam uz njih bio i kada su išli iz Savske ceste u crnim maricama. Išao sam na mjesta gdje su ih likvidirali, da ih ne bi prije toga maltretirali i mučili, da ih koliko–toliko od toga sačuvam i pomognem im da umru kao ljudi, bez muke, bez vrijeđanja.
Većina ih je bila pod velikim šokom kad su čuli da će biti likvidirani u naponu mladosti i snage. Mnogi su me hvatali za grlo i gušili kao da sam ja tome krivac. Kasnije, kad se pošlo iz Savske prema mjestu gdje će biti obješeni i streljani, je li, malo po malo su se smirili. Ja sam otpratio stotine tim putem na drugi svijet. Imao sam pet slučajeva da se nisu htjeli ispovjediti ili za spasenje duše pobrigati.
(Tišina.)
Čuj, to se nikada ne zaboravlja. Ja te stvari i danas, iako je prošlo 40–ak godina, proživljavam kao da sam to s njima prije pet minuta proživljavao. Jedino sam sretan da kako–tako mogu spavati, to mi nije upropastilo san.
— Zato ste osuđeni na 13 godina zatvora?
— Ja sam službeno osuđen ne radi toga što sam svećenik ili radi toga što nisam htio biti svjedok u Stepinčevu procesu, ni odati ispovjednu tajnu. Ja sam navodno pomagao u ono vrijeme šumske križare, ljude pod oružjem koji su se borili za Hrvatsku. Njih sam pomagao i njima sam slao lijekove, pa čak i neke borce. Navodno, to je moja krivnja i to su stavili u takozvanu presudu.
— Nudili su vam slobodu za lažno svjedočenje protiv nadbiskupa Stepinca?
— Uzrok mom hapšenju bio jest da budem glavni svjedok u procesu protiv nadbiskupa Stepinca. Ispovjedio sam na smrt osuđene. To su ljudi koji su radili za partiju, ili njihovi borci i suradnici, ili peta kolona, ili su davali crvenu pomoć. Oni su se kod mene prije smrti ispovijedali. Zato je stvoren plan od policije, od Krajačića, od Rankovića i drugih, da svećenik Bačeković, bilo milom, bilo silom, iznese što su ti ljudi meni rekli. Ja sam to dalje sve s podacima i imenima dostavljao ondašnjem nadbiskupu Stepincu Alojziju, a on se s time koristio i to je dostavljao ondašnjoj hrvatskoj državnoj vlasti, i na ovaj način davao podatke za nova hapšenja odnosno likvidiranja istaknutih prijatelja srbokomunističke vlasti. Zato sam hapšen.
— Zato što ste navodno otkrili ispovjednu tajnu ondašnjim vlastima?
Mi ćemo tebe, kako reče Krajačić, kraljevski nagraditi da nam ispričaš sve što si čuo u ispovijedi tih naših ljudi, da nam to napišeš. Gospodine ministre, nato sam mu rekao, ja kao svećenik ono što mi je ispovjeđeno ne smijem govoriti. To mora ići sa mnom u grob. Slušaj, drugo što je rekao, garantiram ti u ime Tita da uopće nećeš imati nikakvih posljedica, nećeš ni saznati što je zatvor, ali te ćeš nam stvari iznijeti. Ne, rekao sam i pozvao se na napovredivost profesionalne tajne u Ustavu. Onda je skočio i počeo vikati: Između vas popova i nas komunista nema kompromisa, a kako mi imamo u rukama vlast i oružje, past ćete vi. Na to sam mu rekao: Možda ja kao pojedinac i možda mnogi kolega svećenik, ali zapamtite gospodine ministre, zadnja će pobjeda biti naša. Prema tome, past ćete vi. Progovorit ćeš! zavikao je. Slijedila su kojekakva fizička i psihička maltretiranja. Posljedice su da sam izgubio vid. Imam probijenu lubanju, polomljena rebra. Hvala Bogu, izdržao sam. Nisu dobili ništa, nikakav potpis. Sudit ćemo te tajno i potajno, rekli su mi.
***
Dragi Darko!
Na telefon Te nisam uspio dobiti…
Zbog toga Ti, pismeno, javljam sljedeće:
Naši crkveni poglavari, Nadbiskupski Duhovni Stol, nisu oduševljeni temom Mučenici vjere!
Da se ne bi krivo i samohvalisavo shvatilo izjave pojedinih svećenika, traže da naše izjave ne budu dulje od 10 — 15 rečenica. U izjavama nek se ne spominje nikoga — od nekadašnjih državnih funkcionera — jer nekoji imaju još živih potomaka. Da se ti živi potomci ne bi osjećali neugodno, zbog rabote tih funkcionera N. D. S. traži nikoga poimence ne spominjati!!!.
Ugledu, veličini i časti mp. pokojnog nadbiskupa — kardinala A. Stepinca već je toliko toga izgovoreno i napisano, da je najpametnije ostaviti slučaj posebnoj komisiji Vatikana, koja sve proučava u povodu proglašenja svetim nad.–kard. A. Stepinca!!!
Zbog toga Te, Darko, molim, skini me s ekrana o mučenicima vjere. Ili ako se već mora nešto reći, izaberi par mojih rečenica. Spomeni da sam bio i ispovjednik na smrt osuđenih i da su zbog te moje službe poratne vlasti imale poseban plan s tom mojom službom. Kako nisam htio išta govoriti o onome što su mi osuđenici na smrt ispovjedili, bio sam osuđen na dugotrajnu i tešku robiju.
Uvjeren da ćeš uvažiti želju mojih crkvenih poglavara — Nadbiskupskog Duhovnog Stola — zahvaljujem Ti i pozdravljam Te, kao i sve one koji su sudjelovali u snimanju citirane emisije.
Josip Bačeković
P.S.
Prijepis ovog lista zadržao za eventualne potrebe Nadb. Duh. Stola.
***
Poštovani velečasni,
od trena kada sam dobio Vaše pismo, Vi mi ne izlazite iz pameti. Još pamtim Vaš vedri duh na objedu kod velečasnog Cindorija u Mariji Bistrici. Zvijezda objeda bio je vozač mnogopoštovanog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. Vaša duhovitost i smisao za šalu, poslije svega što ste prošli, svakako su mi nit vodilja za oprost u životu.
Istodobno, doveli ste cijeli moj život pred mene, i postavili osnovnu dvojbu. Da li prenijeti javnosti to što ste mi otvoreno, iz srca govorili. Ili prešutjeti i praktično lagati. U svakom slučaju, znamo da Vaši crkveni poglavari nisu i moji. Zastrašujuća epizoda koju ste proživjeti nije dio samo crkvene povijesti, već povijesti kao takve. Zato me uplašila volja Nadbiskupskog Duhovnog Stola prema kojoj treba štititi one koji su činili zlo u ime, ako krivo ne razumijem, dobrih odnosa Crkve i države ma kakva ona bila. Bojim se napisati, u takvoj atmosferi komunističkih ideologa upravo sam odrastao i ostario. Stvar postaje tim gora što u ovo vrijeme, ljeto 1992., uopće ne možemo čvrsto govoriti da će Republika Hrvatska opstati.
Ne zamjerite mi zato, molim Vas, što sam se odlučio iznijeti na svjetlo dana Vaše mučeništvo. Teret ove odluke pada isključivo na moju dušu, pa makar podrazumijevala osudu na smrt. Vaš put više nije samo Vaš, otkad ste ga podijelili sa mnom, kao što ni moja odluka nije samo moja otkad Vam je povjerim. Mi smo samo igračke u Božjim rukama, napisao je Vaš susjed, veliki pjesnik iz Slavonije.
Ako sam dobro razumio svoju pokojnu baku Ceciliju, koja me prva odvela u crkvu, dužnost je crkve i njezinih službenika pružati vjernicima utjehu i nadu za bolji život. Može li se to učiniti bez ljubopitljivosti i istine — ma kakva bila, i ma kome odgovarala. Ako se ciljevima Crkve služi uz pomoć laži, odgovara li to srži crkvenoga učenja. Skolastika na stranu, ove mi činjenice pružaju jedino olakšanje pri donošenju moje odluke. Što se emitiranja filma tiče, to više nema veze sa mnom nego s urednikom K. kojem se morate obratiti.
Uvjeren da ćete razumjeti moje razloge, od srca Vas pozdravljam,
/Nečitak potpis/ 29. VII. 1992.