Ovakav je san fra Florijan usnio: stigao je mir, Sarajevo se ko oslobodilo, iako su oni i dalje gore, a mi smo i dalje gore. Ali ljeto je, pa se putuje, ljudi idu na more. Ne zna odakle im odjednom svi ti auti, u ratu su ostali bez njih, ali ljudi znaju kako i čime kupovati, auto im je najvažniji, i eno ih u kolonama preko Ilidže, Tarčina, Pazarića, krenuli prema Makarskoj. Tako i njemu na um pade, gledajući ih, da pođe posjetiti svoje u Zenici. U snu mu nije važno što su mater i otac umrli prije četrdeset godina, jedina sestra živi u Kanadi, i nikog u Zenici nema. U snu ih ima, svi su živi. Još je i Kanada u Zenici. I najveća mu je sad briga što im ponijeti, kad u Sarajevu ničega nema. Rat je, pusti su, razlupani dućani, a on navikao da im vazda darove nosi. I onda po svojoj sobici i naokolo pokući sakuplja darove za svoje, pa tko mu što da. A daju braća, iznenadi se čovjek kako i koliko daju. I najbolje što je, među onima što daju toliko ih je koje dugo nije vidio, niti je sa njima pričao. Umrli pa zašutjeli. A sad kad bi Florijan pošao u Zenicu svojima, sve izlaze iz svojih soba, a neki i iz ćelija, neki su u samostanu, nekom kojeg on ne prepoznaje, ali je očito da je i taj samostan davno, pa mu daju, koji za oca džepni sat, ama čovječe Božji što će mom ćaći džepni sat, ima svoj željezničarski, ni za što ga on ne bi zamijenio, a koji mu za mater maramu daje, svilenu, Turkinje je u Plovdivu tkale, ali brate mili, tri joj već marame imam za ponijeti, i prefina je za moju mater svila, nije ona na svilu naviknula… I tako se on u svom snu pred put u Zenicu raspravlja s braćom fratrima, i još s nekim ljudima s kojima je zavazda i odvazda u dobru i u prijateljstvu. Među njima je muslimana i hrišćana, a odnekud pojavi se i David Levi, fotograf zenički, koji je svu četrdeset prvu oplakao od straha, i na kraju od straha je i umro, u posljednji čas, sretnik, u svojoj postelji. Sve slike što ih Florijan ima, djed, baba, otac, mater i sestra, još se nije zadjevojčila, slikao Levi. Sad mu, u njegovu snu, pruža poveliku sliku, na dlanovima je kao hljeb drži, govori ponesi ovo ocu, ovo sam ga zadnji put slikao, a sve mu suze po njoj kapaju. Ali na slici ničega i nikoga. Nego, ko neka avlija, s onom avlijskom kaldrmom, i neka česma, kao što je njihova česma u njihovoj zeničkoj avliji bila, a tamo gdje bi otac trebao stajati, ničega nema. Florijan u čudu gleda, najprije u fotografiju, pa u Levija, pa opet u fotografiju… Mnogo si mu ovim učinio, drago će ocu biti. A onda se u svom snu zabrinu kad odjednom shvati da oca, kao ni matere, u Zenici nema, kao što ga nema ni na ovoj slici. Umrli su davno. Nema ni Davida Levija, koji mu pruža sliku i plače po njoj. I on je umro davno. Kako to on sad putuje njima u Zenicu? Ali pitanje kratko traje, san se nastavlja, san teče, fra Florijan ulazi u autobus. Autobus je moderni, nov. Unutra je kino, za mlađariju i one kojima je do kina. Ali unutra je i crkva, ko naša katedrala, samo malo modernija, onakva kakvu bi Švabo u mercedes ugradio. Fra Florijan pomisli kako je daleko otišao svijet, kako se razvio i kako je porastao otkako je u nas rat. Ehej, dijete moje, gdje smo mi u međuvremenu zaostali, pa krene on u crkvu, neće valjda u kino, a ni ne vozi mu se samo tako u autobusu. Da vidi on i da čuje kome su dali da u crkvi u autobusu jutros misu drži. Je li nekom od ovih mladih, nema on u njih povjerenja, ili nekom od starijih fratara. Ako je mladi, plaši se fra Florijan, mogli bi sletjeti s puta, mogli bi se u Bosni podaviti. Ludo je sve to, ludo! Kuka i zakukava on u svom snu. A onda čuje, pronosi se glas autobusom, Sin Božji sišao je na zemlju, mir da u Bosni dočeka, i eno ga sad pred crkvom, u autobusu. Florijan potrči, srce mu se u grlo pope, čini mu se umrijet će, ali stiže i pred crkvenim vratima vidi ženu, ama je li ono Blažena Djevica, jest, odgovaraju mu neke žene, jest ona je, a ono joj je sin. Prvo što fra Florijan ugleda kruna je od trnja. Pod njom glava, žućkasta, masnokosa, ko malo otekla. Vrat izdužen, tanak, tijelo kao u djeteta, od tijesta li je, bijelo, nekako sisato. Sjedi u prašini, u majčinom naručju, polurastvorenih usta, a niz kraj mu usana teku sline. O, Isuse moj, o Isuse moj! Viču one žene i padaju na koljena. Kao da ne vide ono što on vidi. Fra Florijan mu sasvim priđe, što je to s tobom, Isukrste? Upita i dodirnu ga po golom ramenu. Ovaj podiže glavu. Praznoga pogleda, bezizražajnog lica. Tu Florijan primijeti da se Spasitelj upravo upišao pod sebe.
I san se završi buđenjem.
– Sestro, sestro Monika! – sav izvan sebe viče tek probuđeni.
Izvana se čuje tutnjava kakve već dugo nije bilo. Ali kao da ne tutnji u gradu, nego iznad grada. Juli je mjesec, godina 1995, i izbezumljenom fra Florijanu, koji još nije sasvim iskoračio iz svog sna, biva jasno da se ni rat nije završio, kao što jest u njegovu snu.
– Sestro, vrag neka te nosi! – psuje on sestru koje nema.
I uto se pojavi mladić, visok i mršav, u bijeloj medicinarskoj odori:
– Smirite se, sestra je pošla do grada!
– Vi ste iz Dubrovnika? – pita ga Florijan.
– Jesam- odgovara Ismet, kao i svakoga jutra – iz Dubrovnika sam, ali u Sarajevu živim, evo, već desetu godinu. Došao sam na studije, pa ostao.
Lijepo, lijepo, rekao bi mu svakoga drugog jutra fra Florijan, baš lijepo što ti se zadržao govor. Sad je i meni kao da sam u Dubrovniku. Ali jutros mu to ne govori, nego samo u njega gleda i koščatim šakama trga onaj pokrivač sa sebe. Ali ne kao da bi se otkrio, nego kao da bi da ga razdere, uništi.
– Ismet? – pita.
– Da, Ismet! – smiješi se mladić.
Starac se naglo zaustavlja. Pa stišće uprazno šake, gleda u Ismeta i šuti.
Netko je uključio radio.
Ženski se miješaju s muškim glasovima. Stižu s raznih krajeva svijeta, izvještavaju o pokolju nad nenaoružanim muškarcima u zoni pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Florijan je uznemiren, ali to sakriva. Ne vjeruje tom Dubrovčaninu da se zove Ismet. Ne poznaje ove ljude u sobi. Ili ih se ne može sjetiti. Neki ga po imenu dozivaju. On im onda odgovara. Pravi se da ih zna. S radija čuje nazive poznatih gradića, kasaba i čaršija po istočnoj Bosni i uz Drinu, koje je kao mladi fratar sve prepješačio i biciklom prevozio. Milo mu biva što ih se spominje. A onda čuje da su nestali svi ti ljudi. Pobilo ih, poklalo, nestalo. Što se dogodilo, grozničavo domišlja fra Florijan, ali opet nikoga ne smije pitati. Upita li, razotkrit će se. Opet će se ljudi u sobi međusobno zgledati, opet će biti da je on nešto važno zaboravio. A kako je zaboravio ako pamti, ako sad pred očima sebe vidi kao da drugog gleda, kako ide niz čaršiju o kojoj na radiju upravo govore, a čaršija vrvi, pazarni je dan, i svi ga znaju i pozdravljaju, pa im on imenima odgovara. Drago je čovjeku čuti da ga imenom pozdravljaš, naročito ako je inovjerac. Čim si ga imenom pozdravio, kao da si se Bogu za njega pomolio, sebi govori fra Florijan, iako bi rado i drugima to rekao. Ali ne smije, nego šuti. I pozdravlja u svojoj šutnji:
Zdravo da si, dobri moj Mujo, živ mi bio Muzafere, kako ste jutros drugarice Fatima, merhaba hodža, jesi li mi pri zdravlju kolega, neka, neka, Bogu hvala, dobrojutro Safete, selam neka je i tebi Kasimaga, kako daidža, šta doktori u Sarajevu kažu, zdravo druže Husnija, zdrav mi budi Sejo, merhaba Džemale, i navrati ovih dana one baglame da mi na kući namjestiš, zdrava budi i ti Mubera, od rana jutra se smiješ, kad te vidim evo i meni veselo dođe… I tako se Florijan sjeća kako je kome odzdravio, i sve ih opet jasno vidi, sve ih u glavu zna. Istovremeno, na radiju teče drama između New Yorka, Beča, Bruxellesa i Bosne. Loše su veze, viču neki nevoljnici, dozivaju se preko radioamaterskih uređaja, eto ti i američkog predsjednika, i on nešto govori, svijet se nadviruje nad grobnicu punu mladih muških tjelesa. A na dnu nje, te grobnice, fra Florijan hoda niz čaršiju i odzdravlja im u prolazu.
Zatim dolazi sestra Monika. Smiju se jedno drugom. Mene nikad ne zaboravite, govori mu ona. Ništa ja ne zaboravim, odgovara joj. Ali se staru zaturi u pameti. A ja sam ti star, osamdesetu davno sam prošao. Duboke su to godine. Poslije opet dolazi onaj Dubrovčanin. Govori mi nešto, kaže fra Florijan, a ja ću zatvoriti oči i zamišljati da sam na Stradunu.
– Ali me se sutra ujutro svejedno nećete sjećati! – kaže Ismet.
Fra Florijan uvrijeđeno zašuti, pa se okrenuo prema zidu.
– Nemojte tako, ja sam se šalio – kaže Ismet.
– Nije meni više do šale – uzdahnu starac, a na mladiću osta težak teret krivo izgovorene riječi.
– Zaboravit će on – šapatom ga Monika tješi.
– Mene hoće, ali neće ono što sam mu rekao.
Sljedećeg jutra Ismet je pun strepnje dok ide prema odjeljenju. Dan je tih, stalo je granatiranje, ali svud naokolo uključeni su radioaparati. I sa svih radioaparata isto bruji. O ubijenim muškarcima, tisućama njih, o masovnim grobnicama, o ženama i djeci, što se slijevaju u gradove daleko od pokolja. Ismet ulazi u sobu.
Fra Florijan sjedi na svojoj postelji, za leđima mu jastuk – bit će da ga je sestra Monika tako namjestila – gleda pred sebe i pomiče usnama kao da se moli. I tu je uključen radioaparat. Čuje se žamor oko masovnih grobnica.
– Dobrojutro! – viče Ismet.
Fra Florijan se prenu i pogleda ga:
– Ti si iz Dubrovnika?
– Jesam, Ismet mi je ime, ali sam u Sarajevu već desetu godinu. Došao sam studirati – započinje kao skoro i svakoga jutra.
– Šteta što si Ismet!
– Zašto je šteta? – začudi se mladić.
– Da nisi Ismet, mogao bih ti reći što se dogodilo.
– A ovako ne možete?
– Pa mogu, ali nećeš shvatiti.
– Zato što sam Ismet?
Tu se Florijan unezgodi. Kako čovjeku da objasni zašto mu ne može ispripovijedati ono što mu se dogodilo? I kako da objasni svima kojima evo od jutra odzdravlja po čaršijama istočne Bosne, dok se niz Podrinje na biciklu vozi i pješači, da ima nešto što im ne može ispripovijedati, a da ih se to najbliže tiče?
– Uostalom – reče fra Florijan – mogu ja to tebi ispričati, ali ti nećeš shvatiti ama ništa. A ako i shvatiš, nećeš osjetiti. Ne možeš osjetiti jer nisi kršten.
– Ipak vi to meni ispričajte.
– Neće te biti strah?
– Neće.
I tu fra Florijan započe priču o tome kako je u Sarajevu došao mir, iako su oni ostali gore, a mi smo ostali dolje. I onda su u tom miru ljudi krenuli na more. Opet su svi Sarajlije imali aute. On pošto ne ide na more i ne zna plivati, a gdje bismo i došli kada bi fratri počeli plandovati na moru – premda i takvih slučajeva u moderna doba ima, krenuo je da nakon ratnih godina obiđe svoje u Zenici. Ukrcao se na autobus, a autobus moderan, novi. Sa kinom za mlađariju, i crkvom, ljepšom od katedrale, za pobožan i čestit svijet. Sigurno i za muslimane ima takav autobus, sa džamijom, ljepšom od Begove, ali ja ga, Boga mi, nisam vidio, objašnjava fra Florijan Ismetu. I dok se on raspremao i razređivao u autobusu, dok je torbe i kofere ostavljao kod konduktera, a torbi i kofera je prekoviše, jer grdne darove u Zenicu nosi svojima, rašču se priča da je Gospodin došao, da se na zemlju opet spustio, i to baš u naš autobus, pred našu crkvu. On što će, nego da ga dočeka. Pa pred crkvom vidi Bogomajku, kako u naručju drži svoga odraslog sina, okrunjenog vijencem od trnja. I taj sin jest Isus Krist, ali retardiran.
– Isus je stigao kao debilni dječak! – prošapta fra Florijan Ismetu.
Stari, dementni fratar upravo mu je ispričao svoj san. Ali kao da nije svjestan da je to bio samo san.
Istog popodneva fra Florijan umire. Traje kratko. Nije stigao ni pomisliti na ispovjednika. Kada je sestra Monika zakoračila u sobu, već Florijana više nije bilo.
Ismet se premišljao hoće li joj reći posljednji starčev san. Pa mu je, kada su došli fratri, došlo da ga ispriča njima. A onda je pomislio da ipak postoji neki razlog što je fra Florijanov san ostao njemu na čuvanje, i nikom ga nije ispričao.
Ismet
Ovakav je san fra Florijan usnio: stigao je mir, Sarajevo se ko oslobodilo, iako su oni i dalje gore, a mi smo i dalje gore. Ali ljeto je, pa se putuje, ljudi idu na more. Ne zna odakle im odjednom svi ti auti, u ratu su ostali bez njih, ali ljudi znaju kako i čime kupovati, auto im je najvažniji, i eno ih u kolonama preko Ilidže, Tarčina, Pazarića, krenuli prema Makarskoj. Tako i njemu na um pade, gledajući ih, da pođe posjetiti svoje u Zenici. U snu mu nije važno što su mater i otac umrli prije četrdeset godina, jedina sestra živi u Kanadi, i nikog u Zenici nema. U snu ih ima, svi su živi. Još je i Kanada u Zenici. I najveća mu je sad briga što im ponijeti, kad u Sarajevu ničega nema. Rat je, pusti su, razlupani dućani, a on navikao da im vazda darove nosi. I onda po svojoj sobici i naokolo pokući sakuplja darove za svoje, pa tko mu što da. A daju braća, iznenadi se čovjek kako i koliko daju. I najbolje što je, među onima što daju toliko ih je koje dugo nije vidio, niti je sa njima pričao. Umrli pa zašutjeli. A sad kad bi Florijan pošao u Zenicu svojima, sve izlaze iz svojih soba, a neki i iz ćelija, neki su u samostanu, nekom kojeg on ne prepoznaje, ali je očito da je i taj samostan davno, pa mu daju, koji za oca džepni sat, ama čovječe Božji što će mom ćaći džepni sat, ima svoj željezničarski, ni za što ga on ne bi zamijenio, a koji mu za mater maramu daje, svilenu, Turkinje je u Plovdivu tkale, ali brate mili, tri joj već marame imam za ponijeti, i prefina je za moju mater svila, nije ona na svilu naviknula… I tako se on u svom snu pred put u Zenicu raspravlja s braćom fratrima, i još s nekim ljudima s kojima je zavazda i odvazda u dobru i u prijateljstvu. Među njima je muslimana i hrišćana, a odnekud pojavi se i David Levi, fotograf zenički, koji je svu četrdeset prvu oplakao od straha, i na kraju od straha je i umro, u posljednji čas, sretnik, u svojoj postelji. Sve slike što ih Florijan ima, djed, baba, otac, mater i sestra, još se nije zadjevojčila, slikao Levi. Sad mu, u njegovu snu, pruža poveliku sliku, na dlanovima je kao hljeb drži, govori ponesi ovo ocu, ovo sam ga zadnji put slikao, a sve mu suze po njoj kapaju. Ali na slici ničega i nikoga. Nego, ko neka avlija, s onom avlijskom kaldrmom, i neka česma, kao što je njihova česma u njihovoj zeničkoj avliji bila, a tamo gdje bi otac trebao stajati, ničega nema. Florijan u čudu gleda, najprije u fotografiju, pa u Levija, pa opet u fotografiju… Mnogo si mu ovim učinio, drago će ocu biti. A onda se u svom snu zabrinu kad odjednom shvati da oca, kao ni matere, u Zenici nema, kao što ga nema ni na ovoj slici. Umrli su davno. Nema ni Davida Levija, koji mu pruža sliku i plače po njoj. I on je umro davno. Kako to on sad putuje njima u Zenicu? Ali pitanje kratko traje, san se nastavlja, san teče, fra Florijan ulazi u autobus. Autobus je moderni, nov. Unutra je kino, za mlađariju i one kojima je do kina. Ali unutra je i crkva, ko naša katedrala, samo malo modernija, onakva kakvu bi Švabo u mercedes ugradio. Fra Florijan pomisli kako je daleko otišao svijet, kako se razvio i kako je porastao otkako je u nas rat. Ehej, dijete moje, gdje smo mi u međuvremenu zaostali, pa krene on u crkvu, neće valjda u kino, a ni ne vozi mu se samo tako u autobusu. Da vidi on i da čuje kome su dali da u crkvi u autobusu jutros misu drži. Je li nekom od ovih mladih, nema on u njih povjerenja, ili nekom od starijih fratara. Ako je mladi, plaši se fra Florijan, mogli bi sletjeti s puta, mogli bi se u Bosni podaviti. Ludo je sve to, ludo! Kuka i zakukava on u svom snu. A onda čuje, pronosi se glas autobusom, Sin Božji sišao je na zemlju, mir da u Bosni dočeka, i eno ga sad pred crkvom, u autobusu. Florijan potrči, srce mu se u grlo pope, čini mu se umrijet će, ali stiže i pred crkvenim vratima vidi ženu, ama je li ono Blažena Djevica, jest, odgovaraju mu neke žene, jest ona je, a ono joj je sin. Prvo što fra Florijan ugleda kruna je od trnja. Pod njom glava, žućkasta, masnokosa, ko malo otekla. Vrat izdužen, tanak, tijelo kao u djeteta, od tijesta li je, bijelo, nekako sisato. Sjedi u prašini, u majčinom naručju, polurastvorenih usta, a niz kraj mu usana teku sline. O, Isuse moj, o Isuse moj! Viču one žene i padaju na koljena. Kao da ne vide ono što on vidi. Fra Florijan mu sasvim priđe, što je to s tobom, Isukrste? Upita i dodirnu ga po golom ramenu. Ovaj podiže glavu. Praznoga pogleda, bezizražajnog lica. Tu Florijan primijeti da se Spasitelj upravo upišao pod sebe.
I san se završi buđenjem.
– Sestro, sestro Monika! – sav izvan sebe viče tek probuđeni.
Izvana se čuje tutnjava kakve već dugo nije bilo. Ali kao da ne tutnji u gradu, nego iznad grada. Juli je mjesec, godina 1995, i izbezumljenom fra Florijanu, koji još nije sasvim iskoračio iz svog sna, biva jasno da se ni rat nije završio, kao što jest u njegovu snu.
– Sestro, vrag neka te nosi! – psuje on sestru koje nema.
I uto se pojavi mladić, visok i mršav, u bijeloj medicinarskoj odori:
– Smirite se, sestra je pošla do grada!
– Vi ste iz Dubrovnika? – pita ga Florijan.
– Jesam- odgovara Ismet, kao i svakoga jutra – iz Dubrovnika sam, ali u Sarajevu živim, evo, već desetu godinu. Došao sam na studije, pa ostao.
Lijepo, lijepo, rekao bi mu svakoga drugog jutra fra Florijan, baš lijepo što ti se zadržao govor. Sad je i meni kao da sam u Dubrovniku. Ali jutros mu to ne govori, nego samo u njega gleda i koščatim šakama trga onaj pokrivač sa sebe. Ali ne kao da bi se otkrio, nego kao da bi da ga razdere, uništi.
– Ismet? – pita.
– Da, Ismet! – smiješi se mladić.
Starac se naglo zaustavlja. Pa stišće uprazno šake, gleda u Ismeta i šuti.
Netko je uključio radio.
Ženski se miješaju s muškim glasovima. Stižu s raznih krajeva svijeta, izvještavaju o pokolju nad nenaoružanim muškarcima u zoni pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Florijan je uznemiren, ali to sakriva. Ne vjeruje tom Dubrovčaninu da se zove Ismet. Ne poznaje ove ljude u sobi. Ili ih se ne može sjetiti. Neki ga po imenu dozivaju. On im onda odgovara. Pravi se da ih zna. S radija čuje nazive poznatih gradića, kasaba i čaršija po istočnoj Bosni i uz Drinu, koje je kao mladi fratar sve prepješačio i biciklom prevozio. Milo mu biva što ih se spominje. A onda čuje da su nestali svi ti ljudi. Pobilo ih, poklalo, nestalo. Što se dogodilo, grozničavo domišlja fra Florijan, ali opet nikoga ne smije pitati. Upita li, razotkrit će se. Opet će se ljudi u sobi međusobno zgledati, opet će biti da je on nešto važno zaboravio. A kako je zaboravio ako pamti, ako sad pred očima sebe vidi kao da drugog gleda, kako ide niz čaršiju o kojoj na radiju upravo govore, a čaršija vrvi, pazarni je dan, i svi ga znaju i pozdravljaju, pa im on imenima odgovara. Drago je čovjeku čuti da ga imenom pozdravljaš, naročito ako je inovjerac. Čim si ga imenom pozdravio, kao da si se Bogu za njega pomolio, sebi govori fra Florijan, iako bi rado i drugima to rekao. Ali ne smije, nego šuti. I pozdravlja u svojoj šutnji:
Zdravo da si, dobri moj Mujo, živ mi bio Muzafere, kako ste jutros drugarice Fatima, merhaba hodža, jesi li mi pri zdravlju kolega, neka, neka, Bogu hvala, dobrojutro Safete, selam neka je i tebi Kasimaga, kako daidža, šta doktori u Sarajevu kažu, zdravo druže Husnija, zdrav mi budi Sejo, merhaba Džemale, i navrati ovih dana one baglame da mi na kući namjestiš, zdrava budi i ti Mubera, od rana jutra se smiješ, kad te vidim evo i meni veselo dođe… I tako se Florijan sjeća kako je kome odzdravio, i sve ih opet jasno vidi, sve ih u glavu zna. Istovremeno, na radiju teče drama između New Yorka, Beča, Bruxellesa i Bosne. Loše su veze, viču neki nevoljnici, dozivaju se preko radioamaterskih uređaja, eto ti i američkog predsjednika, i on nešto govori, svijet se nadviruje nad grobnicu punu mladih muških tjelesa. A na dnu nje, te grobnice, fra Florijan hoda niz čaršiju i odzdravlja im u prolazu.
Zatim dolazi sestra Monika. Smiju se jedno drugom. Mene nikad ne zaboravite, govori mu ona. Ništa ja ne zaboravim, odgovara joj. Ali se staru zaturi u pameti. A ja sam ti star, osamdesetu davno sam prošao. Duboke su to godine. Poslije opet dolazi onaj Dubrovčanin. Govori mi nešto, kaže fra Florijan, a ja ću zatvoriti oči i zamišljati da sam na Stradunu.
– Ali me se sutra ujutro svejedno nećete sjećati! – kaže Ismet.
Fra Florijan uvrijeđeno zašuti, pa se okrenuo prema zidu.
– Nemojte tako, ja sam se šalio – kaže Ismet.
– Nije meni više do šale – uzdahnu starac, a na mladiću osta težak teret krivo izgovorene riječi.
– Zaboravit će on – šapatom ga Monika tješi.
– Mene hoće, ali neće ono što sam mu rekao.
Sljedećeg jutra Ismet je pun strepnje dok ide prema odjeljenju. Dan je tih, stalo je granatiranje, ali svud naokolo uključeni su radioaparati. I sa svih radioaparata isto bruji. O ubijenim muškarcima, tisućama njih, o masovnim grobnicama, o ženama i djeci, što se slijevaju u gradove daleko od pokolja. Ismet ulazi u sobu.
Fra Florijan sjedi na svojoj postelji, za leđima mu jastuk – bit će da ga je sestra Monika tako namjestila – gleda pred sebe i pomiče usnama kao da se moli. I tu je uključen radioaparat. Čuje se žamor oko masovnih grobnica.
– Dobrojutro! – viče Ismet.
Fra Florijan se prenu i pogleda ga:
– Ti si iz Dubrovnika?
– Jesam, Ismet mi je ime, ali sam u Sarajevu već desetu godinu. Došao sam studirati – započinje kao skoro i svakoga jutra.
– Šteta što si Ismet!
– Zašto je šteta? – začudi se mladić.
– Da nisi Ismet, mogao bih ti reći što se dogodilo.
– A ovako ne možete?
– Pa mogu, ali nećeš shvatiti.
– Zato što sam Ismet?
Tu se Florijan unezgodi. Kako čovjeku da objasni zašto mu ne može ispripovijedati ono što mu se dogodilo? I kako da objasni svima kojima evo od jutra odzdravlja po čaršijama istočne Bosne, dok se niz Podrinje na biciklu vozi i pješači, da ima nešto što im ne može ispripovijedati, a da ih se to najbliže tiče?
– Uostalom – reče fra Florijan – mogu ja to tebi ispričati, ali ti nećeš shvatiti ama ništa. A ako i shvatiš, nećeš osjetiti. Ne možeš osjetiti jer nisi kršten.
– Ipak vi to meni ispričajte.
– Neće te biti strah?
– Neće.
I tu fra Florijan započe priču o tome kako je u Sarajevu došao mir, iako su oni ostali gore, a mi smo ostali dolje. I onda su u tom miru ljudi krenuli na more. Opet su svi Sarajlije imali aute. On pošto ne ide na more i ne zna plivati, a gdje bismo i došli kada bi fratri počeli plandovati na moru – premda i takvih slučajeva u moderna doba ima, krenuo je da nakon ratnih godina obiđe svoje u Zenici. Ukrcao se na autobus, a autobus moderan, novi. Sa kinom za mlađariju, i crkvom, ljepšom od katedrale, za pobožan i čestit svijet. Sigurno i za muslimane ima takav autobus, sa džamijom, ljepšom od Begove, ali ja ga, Boga mi, nisam vidio, objašnjava fra Florijan Ismetu. I dok se on raspremao i razređivao u autobusu, dok je torbe i kofere ostavljao kod konduktera, a torbi i kofera je prekoviše, jer grdne darove u Zenicu nosi svojima, rašču se priča da je Gospodin došao, da se na zemlju opet spustio, i to baš u naš autobus, pred našu crkvu. On što će, nego da ga dočeka. Pa pred crkvom vidi Bogomajku, kako u naručju drži svoga odraslog sina, okrunjenog vijencem od trnja. I taj sin jest Isus Krist, ali retardiran.
– Isus je stigao kao debilni dječak! – prošapta fra Florijan Ismetu.
Stari, dementni fratar upravo mu je ispričao svoj san. Ali kao da nije svjestan da je to bio samo san.
Istog popodneva fra Florijan umire. Traje kratko. Nije stigao ni pomisliti na ispovjednika. Kada je sestra Monika zakoračila u sobu, već Florijana više nije bilo.
Ismet se premišljao hoće li joj reći posljednji starčev san. Pa mu je, kada su došli fratri, došlo da ga ispriča njima. A onda je pomislio da ipak postoji neki razlog što je fra Florijanov san ostao njemu na čuvanje, i nikom ga nije ispričao.