(bilješke za poemu)
Oslušni: ništa na svijetu ovom Kao glas zvona duši nije novo.
Kao glas zvona i davnih cikada Kad jeste ono što nije, i kada
Vele mi zvuci, oštri kao sablje: Skoro te ne bu i ti buš pozabljen.
Bronzani vali nose me u svijet Gdje jesam, i gdje odavno me nije,
Gdje raspiruju sada razvigori U kotlini mi praznik koji gori
Plamom što liči na zoru i na smak Ispod oblaka akvarelnih sasma.
Na gozbu dođu i Omortag i Krum. Zemlja se vrti ko derviš u zikru.
Tu sabljice su, kojima, za dana Dječjih, sjekao glave sam dušmana.
Do suza divno miriše povratič: Gospine ruke htjele bi ga brati.
Nježnost, što ime želi nadjenuti Svakoj divljaci, u dnu duše ćutim.
I volim tisuć travki bezimenih: Sve anonimno sja dobrotom meni.
Među njih kao među svojtu leći U jedan oblak sto ljeta zureći.
Ko kad bjeh mali, kad ptica zapoje, Ne znam koja je, i to predivno je,
Izuzev one koju čujem s kuka Što eonima nad svijetom kukā.
U svakom crnom krije se bijelo. Sve naginje se svemu. Il bi htjelo.
Sve, na trenutak, sebi je neslično, Da bude pedalj bliže Bogu lično.
I duša ništa od Njega ne išće U taj tren kada sluša kako lišće
Pada sa šuma sjutrašnjih i kada Prošlo glas ima zvona i cikada.
Prizivlje svašta mi k pameti ova zvonjava luksemburška: rimski orlovi i gral sveti i Prešernova dekla Urška
sa kutije cigara. Veli: Ne valja! Prečesto bez unce radosti, što je grijeh velik, čamio si pod ovim suncem.
Ali krupne iz snoviđenja zvijezde, što mi sad svijetli u istom ritmu kojim s Prenja bakarno stablo kljuje djetlić
kad mjed me sjeti – taj porazni život nije mi više onaj u opustjeloj Titovoj prazni izaponoćni zuj neona.
Jest, nešto drevno taj zvuk prene u meni, zato volim zvona, no ne moraju baš zbog mene sveci slaziti sa ikona.
14. 3. 2010.
Prethodni tekstovi
Inventura u šezdeset petoj/8
(bilješke za poemu)
31. Luksemburška zvona
1.
Oslušni: ništa na svijetu ovom
Kao glas zvona duši nije novo.
Kao glas zvona i davnih cikada
Kad jeste ono što nije, i kada
Vele mi zvuci, oštri kao sablje:
Skoro te ne bu i ti buš pozabljen.
Bronzani vali nose me u svijet
Gdje jesam, i gdje odavno me nije,
Gdje raspiruju sada razvigori
U kotlini mi praznik koji gori
Plamom što liči na zoru i na smak
Ispod oblaka akvarelnih sasma.
Na gozbu dođu i Omortag i Krum.
Zemlja se vrti ko derviš u zikru.
Tu sabljice su, kojima, za dana
Dječjih, sjekao glave sam dušmana.
Do suza divno miriše povratič:
Gospine ruke htjele bi ga brati.
Nježnost, što ime želi nadjenuti
Svakoj divljaci, u dnu duše ćutim.
I volim tisuć travki bezimenih:
Sve anonimno sja dobrotom meni.
Među njih kao među svojtu leći
U jedan oblak sto ljeta zureći.
Ko kad bjeh mali, kad ptica zapoje,
Ne znam koja je, i to predivno je,
Izuzev one koju čujem s kuka
Što eonima nad svijetom kukā.
U svakom crnom krije se bijelo.
Sve naginje se svemu. Il bi htjelo.
Sve, na trenutak, sebi je neslično,
Da bude pedalj bliže Bogu lično.
I duša ništa od Njega ne išće
U taj tren kada sluša kako lišće
Pada sa šuma sjutrašnjih i kada
Prošlo glas ima zvona i cikada.
2.
Prizivlje svašta mi k pameti
ova zvonjava luksemburška:
rimski orlovi i gral sveti
i Prešernova dekla Urška
sa kutije cigara. Veli:
Ne valja! Prečesto bez unce
radosti, što je grijeh velik,
čamio si pod ovim suncem.
Ali krupne iz snoviđenja
zvijezde, što mi sad svijetli
u istom ritmu kojim s Prenja
bakarno stablo kljuje djetlić
kad mjed me sjeti – taj porazni
život nije mi više onaj
u opustjeloj Titovoj prazni
izaponoćni zuj neona.
3.
Jest, nešto drevno taj zvuk prene
u meni, zato volim zvona,
no ne moraju baš zbog mene
sveci slaziti sa ikona.
14. 3. 2010.