I bježe sjenke od drveća.
Grem po pustari. Sve je veća
Što dulje lutam. Ipak zemlja nijema
još nije posve. Jer još postoji duša
i ne brine ju što više nema
njezin poj ko da sluša.
Ali ime u pijesku ko će
odbraniti da ga ne izbriše more?
I ko da pamti pale meteore?
Nasrćem mačem na prazninu. _______Od koje se cvokoće.
Na prazninu, sklonu žalnom pjevu,
gdje baklja od pelina ponekad plane
i u predsoblju lovčevu
obasja punjeno lane.
Unutra još nisu tmice.
Ali kroz to svjetlo kad prolete, ptice
izgube boje, a u snu i perje.
Posvuda, od svega, svjetluca iverje.
Minuli je život pod ledom po kojem
tenkove voziti možeš sa spokojem.
Na čelu, kad vikneš u ponore,
ali ne više zavičajne,
oćutiš čas sestrinski cjelov more,
čas cjelov, od sunca možda više, tajne.
Nema više ni vjetrova negdanjih
kojim tijesne bjehu sve klisure.
Daj mi smrt, jednu od onih lašnjih,
I daj makar, molim u te ure,
najbjedniju, ali sunca, ali pravog, zraku
jošter živome u meni seljaku
čija zemljeljublja jošter nisu svisla.
Daj barem strizu, ali smisla.
No smisao, kažu moji preci, zar bi
Mogao da se izmoli? Moraš ga isparbit.
Pa duh i meso nastave pate bez osvrtanja na te.
30. Ni kao leš
_________Čovek bez zavičaja je slobodan čovek. _______________________Bogdan Bogdanović
Ni kao leš se vratiti neću u svoj kalni
zavičaj, gdje na lokalnom nebu
vječito stoji sunac lokalni.
Nigdar me više u njemu ne bu.
Ne bih iz ruku njegovih primio ni carsku krunu.
I odbio bih, ako bi počem bio more,
da njime plovim ka Zlatnom runu.
Samo kad sanjam u neviđbogu tom da me kunu –
dva sunca iznad Maina gore
izgriju da mi razbiju mòre.
Tamo bi mi uzlijetala golublja jata
rafalno, kao sarajevska, u dane rata.
Svi putevi mu, njine okuke,
kojim pješačih dok bijah momče,
davili bi me sad kao omče.
I na ćilimu moje duše, a njega tkali
u Širazu su, jedino bi noge brisali
u toj zabiti od koje ruke
Bog diže davno. U tuđini orao vije
gnijezdo jer mu u rodnom kraju svoj biti nije.
Prekrižen je unakrst, s dvije
crte, ko vinom kad grob preliješ.
Odbijam čak i zavičajne crve da hranim
iako srce moje znade
i mrva duše koja u meni još ostade
na veličanstvenoj mojoj sahrani
tako bi svježi, tako rumeni
bili buketi ruža koje bacali bi u raku meni,
što reče Igor Severjanin.
No strah me da bih – sa Gospodom, starim krvnikom, za divan spreman –
u toržestvenom onom muku
kad po sanduku
počnu padati grude zemlje uz štropot tmuo,
već u vječnosti, a još na zemlji, doviknuo:
“Slušajte, ako
mislite da je to što me nema
novost za mene, draga gospodo,
vi se varate jako!“
A to uštivno ne bi bilo –
sveti bi obred pokvarilo.
Silne tisuće žalbenika povikale bi: Aman, aman!
Jer u nas, jošter od zemana
sijedih, zna se: ako propadne tvoja sarana,
računaj da si živio zaman.
Inventura u šezdeset petoj/7
(bilješke za poemu)
29.
Svijet i ja – iz vatre u trave,
iz trave u vatre.
I bježe sjenke od drveća.
Grem po pustari. Sve je veća
Što dulje lutam. Ipak zemlja nijema
još nije posve. Jer još postoji duša
i ne brine ju što više nema
njezin poj ko da sluša.
Ali ime u pijesku ko će
odbraniti da ga ne izbriše more?
I ko da pamti pale meteore?
Nasrćem mačem na prazninu.
_______Od koje se cvokoće.
Na prazninu, sklonu žalnom pjevu,
gdje baklja od pelina ponekad plane
i u predsoblju lovčevu
obasja punjeno lane.
Unutra još nisu tmice.
Ali kroz to svjetlo kad prolete, ptice
izgube boje, a u snu i perje.
Posvuda, od svega, svjetluca iverje.
Minuli je život pod ledom po kojem
tenkove voziti možeš sa spokojem.
Na čelu, kad vikneš u ponore,
ali ne više zavičajne,
oćutiš čas sestrinski cjelov more,
čas cjelov, od sunca možda više, tajne.
Nema više ni vjetrova negdanjih
kojim tijesne bjehu sve klisure.
Daj mi smrt, jednu od onih lašnjih,
I daj makar, molim u te ure,
najbjedniju, ali sunca, ali pravog, zraku
jošter živome u meni seljaku
čija zemljeljublja jošter nisu svisla.
Daj barem strizu, ali smisla.
No smisao, kažu moji preci, zar bi
Mogao da se izmoli? Moraš ga isparbit.
Pa duh i meso nastave pate
bez osvrtanja na te.
30. Ni kao leš
_________Čovek bez zavičaja je slobodan čovek.
_______________________Bogdan Bogdanović
Ni kao leš se vratiti neću u svoj kalni
zavičaj, gdje na lokalnom nebu
vječito stoji sunac lokalni.
Nigdar me više u njemu ne bu.
Ne bih iz ruku njegovih primio ni carsku krunu.
I odbio bih, ako bi počem bio more,
da njime plovim ka Zlatnom runu.
Samo kad sanjam u neviđbogu tom da me kunu –
dva sunca iznad Maina gore
izgriju da mi razbiju mòre.
Tamo bi mi uzlijetala golublja jata
rafalno, kao sarajevska, u dane rata.
Svi putevi mu, njine okuke,
kojim pješačih dok bijah momče,
davili bi me sad kao omče.
I na ćilimu moje duše, a njega tkali
u Širazu su, jedino bi noge brisali
u toj zabiti od koje ruke
Bog diže davno. U tuđini orao vije
gnijezdo jer mu u rodnom kraju svoj biti nije.
Prekrižen je unakrst, s dvije
crte, ko vinom kad grob preliješ.
Odbijam čak i zavičajne crve da hranim
iako srce moje znade
i mrva duše koja u meni još ostade
na veličanstvenoj mojoj sahrani
tako bi svježi, tako rumeni
bili buketi ruža koje bacali bi u raku meni,
što reče Igor Severjanin.
No strah me da bih – sa Gospodom,
starim krvnikom, za divan spreman –
u toržestvenom onom muku
kad po sanduku
počnu padati grude zemlje uz štropot tmuo,
već u vječnosti, a još na zemlji, doviknuo:
“Slušajte, ako
mislite da je to što me nema
novost za mene, draga gospodo,
vi se varate jako!“
A to uštivno ne bi bilo –
sveti bi obred pokvarilo.
Silne tisuće žalbenika povikale bi: Aman, aman!
Jer u nas, jošter od zemana
sijedih, zna se: ako propadne tvoja sarana,
računaj da si živio zaman.
2006, 2010