Inventura u šezdeset petoj/2

(bilješke za poemu)

4. Za svoje dijete

Kojim god aršinom da te mjere,
Ili imenom krste,
Marko Darinkin biti –
To je puna kapa. Propinji se i ti
Na prste,
Ali samo trešnje kad bereš.

I ti si mećave zvao na prelo,
I ti si, ko Cankar, majke se stidio.
Možda i zato što ti je Visla
U jastuku, prije no si je vidio,
Šumila. I za žega ilinskih, ledena
Rosila ti čelo.
A po šibu, kojom lemala te mati,
Morao si ići čak do Edena
I svojim je rukama ubrati
Sa drveta spoznaje dobra i zla.

I ne bih ni za kog i ni za šta,
Za zemlju ni zbiljsku, ni snivanu,
Pristao da umrem. Osim za dijete.
Za jednicu Ivanu.
Time bih branio tebe, svijete
Stvaran a izmaštan:

Jer u trenutku rođenja njena
Pukla je preda mnom u Ino cesta:
Stvar svaka, njenim od smaragda
Prisustvom bješe obojena:
Zemlja mi sura presta
Biti za svagda.

U ratu, snagom punilo me lice
Njeno, kao vrh Bjelisice
Što u sjećanju ljeti se bijeli.
Sad moja šći na mom oklopu je otvor
Kroz koji ulazi u me otrov
Strijelin.

I volio bih da se Ivana
Ne vrati u grad djetinjstva njenog:
Rajvosa u ratu bilo je izvana,
A sad je iznutra opkoljeno.

5. Dva labuda

Jest, minuli su dani kada željeh
Da pišem pjesme kao da na Bledu
Rodio sam se. Ili na Skirosu.
Da u rajskom vrtu berem adsko zelje.

U adskoj žegi nađem rajsku rosu.
Duge i kuge da rimujem. I da
Pjesme mi budu od sinusoida
Koje klizaljka iscrta na ledu.

_______

Daj da u temelj mećem sve što volim,
Živo živcato, dok skadrove ziđem.
I čekam tren kad iz velike boli
Danica zvijezda na svodu iziđe.

Jer, osim da mu vjerujem, sa bolom
Šta bih mogao drugo? U sve dobi,
Gdje god Zlo bješe poput noža golo –
Tu svoju Crnu Goru otkrio bih.

_______

Od toga što pisah, sad mi nije tuđe
Ono što duša, ko dlijetom, reza
Plačem: čedu je plač glavno oruđe,
Njegova glavna sa svijetom veza.

Ta nepomična, skupa magnovenja
Što još stih nisu, ali ni Bol više –
Svako je bilo ko stogodnja venja
Iz nevidboga rodnog što miriše.

_______

I više ne znam koliko je sati
Dok slušam ritam, u kapanju s krova,
Prije rođenja slušanih stihova
Koje nikada neću napisati.

I imao sam i od Boga dio,
A ne jedino od svjetskog čuda,
U čase kad sam na vodi labuda
Dva kao kljunove na vagi vidio.

6. Stih će me izdati zadnji

Brzo će da okončaju ove more,
Ovo izgnanstvo iz nepostojanja u žiće,
I ja ću da poletim natrag u nebiće
Kao kamen iz dječje ruke u more.

Al još nevjestinske vezove nose zmije.
Još gluhonijemo drveće u gori –
Više ne mora biti rodna – umije
Rukama sa mnom da zbori.

Još volim, dok uštap svijetli,
Da slušam tišinu što pod njim se crni.
Kad bi kliknuo u tom času djetlić,
Odjeci bi bili srebrni.

Još pomislim, dok gledam u inju jove:
Pred Bogomajku svaka stati smije.
Još svjetiljke prave u vodi zlatne stupove
Hramova kojih nikad bilo nije.

Mada sve izdaje. I sunce. I srce. I pamet.
I uspomena na onaj dan badnji.
Čak i djetinjstvo, što da ne, može da izda me.
Ali stih će me, znam, zadnji.

Stih i ti, moje neznanje! Što često tamnom
Lovorikom si me gizdalo.
Moje neznanje, koje nikad me nisi izdalo,
U grob ćeš leći sa mnom.

7. Prošlosti moje sve u horu

Kroz svijet prazan duša hoda
Kao kraljević sav pod ritom.
Sve odnese joj mutna voda
Pjevajući korale pri tom.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Mutna poput črta i reza,
Vaseljena je sve posnija,
Ali još je u vodi breza
Od te nad vodom zanosnija.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Pričuju mi se još u Arnu
Prošlosti moje sve, u horu.
Vjerujem tada u polarnu,
Nad Josifovim Piterom, zoru.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

U ovoj ispod neba basni,
Kad macama se ospe hvoja,
Sve riječ mogla bi da objasni
Jedna, al kad bih znao koja.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Da kaže šta je vječnost, zuji
Još nad majčinom dušicom pčela.
Od vjetra što kroz Pape huji
Nestale bi mi bore s čela.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Mada srčani bolesnici
Kad japanskoj se dive tanki
I kad sniju o cvjetnoj Nici
Vječno hodaju ledom tankim.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

No po zgasnuću zemne vike,
Grliću jošter ovaj svijet,
Kao iz Samotrake Nike,
Rukama kojih više nije.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

8. Ničemu smrti nema

Prazna sadašnjost i nijema
Prošlost nekad se sliti znaju:
Nebo oblaka više nema
A u rijeci još plivaju.

I tada ponad žića skotskog
Iz djetinjstva mi duga sine
Poput citata iz J. Brodskog
Nad stihovima T. Dutine.

Svijet je posve lišen prešnje
I širok opet, kao ljeti
Kad bjeh dijete što je s trešnje
Moglo ka suncu da poleti.

Nalikujem caru i robu,
I na duši je lako, kao
Da na Darinkinome grobu
Do sita sam se isplakao.

I nebo je toliko modro
Da bi iz mene htjela luda
Čak statue, koraka bodrog,
U muzeju da pita: kuda?

I nagađam, dok gusto vije
Lišće nad tim jesenjim kalom –
Od njih toliko, koje li je
Sa drveta Saznanja palo?

Kad za sobom stvor božji gleda
Šezdeset i pet ljeta – to je
Tren kad njegova duša poje
Kao labud sa sante leda:

O kako si spiskao ludo
Ne život nego blago stojno.
Ovaj ne život nego čudo
Kako proživje nedostojno!

No kapavica ta sa streje
Ko da utješnu slutnju sprema:
Da osuđeno na smrt sve je
I da ničemu smrti nema.

Marko Vešović 03. 11. 2011.