Nekada je sanjao samostalan život, slobodu, svoj stan, u njemu biblioteku, svoju radnu sobu, na zidovima mnogo slika poznatih umjetnika, i svojih, lijep namještaj, sretan brak. Danas sve to ima, a ne zna što će sa svim tim, kome sav taj imetak, strogom štednjom godinama stjecan, ostaviti prije nego dođe onaj čas.
U Sarajevu je sam, bez ikog svog, kao i supruga, dva stabla čije se grane svakodnevno lome na zemlji, brzo se na njoj suše, tom stanju sve bliže su oboje. Nemaju djece, roditelji su im odavno mrtvi, njegovi su umrli prije rata, kao i njezini, u tek sagrađenoj kući u zavičaju ostao brat sa ženom, sinovi se osamostali prije rata, jedan je s članovima svoje obitelji u Švicarskoj, drugi je u Županji, gdje su i njegove dvije sestre. Brat sa ženom u ratu protjeran u Županju, nikad se sa ženom u zavičaj nije vratio, umrli i sahranjeni nedavno. Mnogobrojni rod raseljen po Hrvatskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, kad se sastaju, svima puna usta zavičaja, ali nitko se u njega ne vraća. Pitali više puta taj svoj živi rod zanima li ga njihov imetak, stečen pošteno, odricanjem od mnogo čega, osobito od onog plitkog značenja i užitka, ne, odgovarali im njegovi i stariji i mlađi zakoniti nasljednici, tko bi se još i time bavio uz sve muke kroz koji taj rod prolazi u tuđem svijetu, povratka mu nije dok je na ovim prostorima rasulo, u nekoj vrsti novoga rata. Ako im svoj imetak misle ozbiljno darovati, neka napišu oporuku, neka u njoj odrede kome stan, kome slike, kome knjige, pa neka svatko procijeni hoće li uzeti ili odustati od postupka preuzimanja dara. Neće svoje u zavičaju, neće njihovo u Sarajevu. Muka nerješiva, a traje predugo, troši im zdravlje, oboje su sve nemoćniji i krhkiji, gubitnici na mnogim poljima, a u toj muci su godine i godine svakojakih drugih muka, uloženih u taj njihov dragocjeni imetak. Neki, čak, i pristaju na dio dara svojih Sarajlija, ali im darovatelji svoj dar ne mogu imenovati, jer još ne znaju što će oni neodlučni od njih zaželjeti da imaju u svome vlasništvu. Treći prihvaćaju sve što bude ostatak svega, pod uvjetom da birokratsku proceduru prijenosa vlasništva obave darovatelji.
Iz mučne stvarnosti, muka preselila i u snove. U jednom snu ona ga kroz suze pita: Što smo to sami sebi napravili, kako ću sve ovo bez tebe prenijeti na sebe, nemam snage za to, jedva se i po stanu krećem. U drugom snu je ona mrtva, on kuka: Što si me tjerala da sve ovo gomilam, mogli smo i bez svega ovoga živjeti lijepo, možda i slobodnije. Golem teret i za mene i za tebe, ali kasno saznanje. Ona nastavlja s kuknjavom: na koga ću ovaj imetak prepisati, onda i on cvili: birokracija će me prije vremena u grob otjerati, nikad za nju da obavim te formalnosti.
A ujutro, za doručkom, on svom snu dodaje:
– Lijepi socijalizam. Ako si mu dobro služio, dao ti je i stan i dobar posao, na oproštaju je sve riješeno: idi bez brige, stan je i dalje moj, neće se s njim u katastru brinuti nitko živ tvoj. Vlasništvo je samo moje.
– Ne govori tako, čovječe.
– A kako ću drukčije? Prije rata, dok mi je otac bio živ, na sudu se odreknem svog dijela obiteljskog imetka u korist brata, umre brat, to isto učinim u korist njegovih sinova. Nakon rata stariji sin umre, do dana današnjeg mlađi sin nije pravno prenio svoj dio obiteljskog imetka u zavičaju na sebe. Ni sestre. Starija u grobu, nitko njezin živ ni da prstom makne, mlađa se sestra s mlađim bratićem još uvijek dogovara što će i kada će to uraditi. Ludnica. Nova kuća u zavičaju propada, ostala bez prozora, bez ukupnog pokućstva, namještaja, sve odnijeli sa sobom ratni profiteri. Oni koji bi na naš dar i pristali, učinili bi to pod uvjetom da im ja sve predam na papiru. Ovo je tvoje, ovo je njegovo. Uzmi i uživaj.
– A ja neku noć sanjala da si umro prije mene i da prije odlaska gore moram prenijeti na sebe. Valja mi napisati i oporuku kome što ostavljam, sve ovjeriti na sudu. Živa muka. Uhvatila me panika, stisnulo me nešto u grlu, probudim se, Bože mi oprosti, i glasno opsujem taj naš imetak. Jesi li me možda čuo?
– Nisam. Naš je imetak, ženo, što i metak. Samo što još nije ispaljen.
– Sami pali, sami se ubili … Ali, ako kažeš: Naša je imovina što i domovina, sve drukčije glasi.
– Je li? A baš s tom leksikom smo stjecali svoj imetak pa dogurali do metka.
Imetak
Nekada je sanjao samostalan život, slobodu, svoj stan, u njemu biblioteku, svoju radnu sobu, na zidovima mnogo slika poznatih umjetnika, i svojih, lijep namještaj, sretan brak. Danas sve to ima, a ne zna što će sa svim tim, kome sav taj imetak, strogom štednjom godinama stjecan, ostaviti prije nego dođe onaj čas.
U Sarajevu je sam, bez ikog svog, kao i supruga, dva stabla čije se grane svakodnevno lome na zemlji, brzo se na njoj suše, tom stanju sve bliže su oboje. Nemaju djece, roditelji su im odavno mrtvi, njegovi su umrli prije rata, kao i njezini, u tek sagrađenoj kući u zavičaju ostao brat sa ženom, sinovi se osamostali prije rata, jedan je s članovima svoje obitelji u Švicarskoj, drugi je u Županji, gdje su i njegove dvije sestre. Brat sa ženom u ratu protjeran u Županju, nikad se sa ženom u zavičaj nije vratio, umrli i sahranjeni nedavno. Mnogobrojni rod raseljen po Hrvatskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, kad se sastaju, svima puna usta zavičaja, ali nitko se u njega ne vraća. Pitali više puta taj svoj živi rod zanima li ga njihov imetak, stečen pošteno, odricanjem od mnogo čega, osobito od onog plitkog značenja i užitka, ne, odgovarali im njegovi i stariji i mlađi zakoniti nasljednici, tko bi se još i time bavio uz sve muke kroz koji taj rod prolazi u tuđem svijetu, povratka mu nije dok je na ovim prostorima rasulo, u nekoj vrsti novoga rata. Ako im svoj imetak misle ozbiljno darovati, neka napišu oporuku, neka u njoj odrede kome stan, kome slike, kome knjige, pa neka svatko procijeni hoće li uzeti ili odustati od postupka preuzimanja dara. Neće svoje u zavičaju, neće njihovo u Sarajevu. Muka nerješiva, a traje predugo, troši im zdravlje, oboje su sve nemoćniji i krhkiji, gubitnici na mnogim poljima, a u toj muci su godine i godine svakojakih drugih muka, uloženih u taj njihov dragocjeni imetak. Neki, čak, i pristaju na dio dara svojih Sarajlija, ali im darovatelji svoj dar ne mogu imenovati, jer još ne znaju što će oni neodlučni od njih zaželjeti da imaju u svome vlasništvu. Treći prihvaćaju sve što bude ostatak svega, pod uvjetom da birokratsku proceduru prijenosa vlasništva obave darovatelji.
Iz mučne stvarnosti, muka preselila i u snove. U jednom snu ona ga kroz suze pita: Što smo to sami sebi napravili, kako ću sve ovo bez tebe prenijeti na sebe, nemam snage za to, jedva se i po stanu krećem. U drugom snu je ona mrtva, on kuka: Što si me tjerala da sve ovo gomilam, mogli smo i bez svega ovoga živjeti lijepo, možda i slobodnije. Golem teret i za mene i za tebe, ali kasno saznanje. Ona nastavlja s kuknjavom: na koga ću ovaj imetak prepisati, onda i on cvili: birokracija će me prije vremena u grob otjerati, nikad za nju da obavim te formalnosti.
A ujutro, za doručkom, on svom snu dodaje:
– Lijepi socijalizam. Ako si mu dobro služio, dao ti je i stan i dobar posao, na oproštaju je sve riješeno: idi bez brige, stan je i dalje moj, neće se s njim u katastru brinuti nitko živ tvoj. Vlasništvo je samo moje.
– Ne govori tako, čovječe.
– A kako ću drukčije? Prije rata, dok mi je otac bio živ, na sudu se odreknem svog dijela obiteljskog imetka u korist brata, umre brat, to isto učinim u korist njegovih sinova. Nakon rata stariji sin umre, do dana današnjeg mlađi sin nije pravno prenio svoj dio obiteljskog imetka u zavičaju na sebe. Ni sestre. Starija u grobu, nitko njezin živ ni da prstom makne, mlađa se sestra s mlađim bratićem još uvijek dogovara što će i kada će to uraditi. Ludnica. Nova kuća u zavičaju propada, ostala bez prozora, bez ukupnog pokućstva, namještaja, sve odnijeli sa sobom ratni profiteri. Oni koji bi na naš dar i pristali, učinili bi to pod uvjetom da im ja sve predam na papiru. Ovo je tvoje, ovo je njegovo. Uzmi i uživaj.
– A ja neku noć sanjala da si umro prije mene i da prije odlaska gore moram prenijeti na sebe. Valja mi napisati i oporuku kome što ostavljam, sve ovjeriti na sudu. Živa muka. Uhvatila me panika, stisnulo me nešto u grlu, probudim se, Bože mi oprosti, i glasno opsujem taj naš imetak. Jesi li me možda čuo?
– Nisam. Naš je imetak, ženo, što i metak. Samo što još nije ispaljen.
– Sami pali, sami se ubili … Ali, ako kažeš: Naša je imovina što i domovina, sve drukčije glasi.
– Je li? A baš s tom leksikom smo stjecali svoj imetak pa dogurali do metka.