Za Ilse Herzfeld, u škrtim biografskim bilješkama, kaže se da je kćerka iz bogate jevrejske porodice, i da je rođena u Hamburgu, 19. aprila 1900. godine. U Berlinu, dvadesetih, družila se sa važnim ličnostima Weimarske ere, poput Conrada Veidta, Marlene Dietrich, Kurta Weilla, Hermanna Kestena, i družila se sa članovima porodice Thomasa Manna. Udala se za njemačkog fizičara koji se prezivao Klapper, ali je brak trajao kratko, a nakon raskida ona se 1933. preselila u Dubrovnik.
U ljeto 1936., u Dubrovniku je srela dvadesetdvogodišnjeg Williama Burroughsa. Vjenčali su se 2. avgusta 1937. godine u Američkom konzulatu u Atini, Grčka. To je bio lažni brak, samo da se Ilse spasi od nacista, i legalno preseli u Sjedinjene Američke Države.
U New York je doputovala 1938. Bila je sekretarica njemačkome dramskom piscu Ernstu Tolleru, do njegovog samoubistva, 22. maja 1939. Potom je bila sekretarica glumcu Kurtu Kasznaru, Bečliji porijeklom. Burroughs je redovito sretao Ilse, sve do njenoga povratka u Evropu, 1945. godine. A 1946, u St. Luisu, zakonski su razvedeni. Nakon razvoda, on je oženio Joan Vollmer.
U nekom stanu noćnoga Mexico Cityja, pijani Burroughs je na glavu svoje supruge spustio veliku staklenu čašu u koju je potom iz pištolja pucao, promašio čašu, i ubio Joan. To je 6. septembar 1951. godine. Korumpirani meksički sudski sistem i povlašteni položaj američkog državljanina, a vjerovatno i bogata Burroughsova familija iz St. Louisa, razlozi su da on nije završio u zatvoru. Tragični incident je obilježio njegov život, a sam izjavljuje da je zahvaljujući tom događaju počeo pisati.
Dvije žene sudbinski su ga označile. Jednoj je spasio život. Drugu je ubio. Jedna nije ni upamćena da bi bila zaboravljena, a tragična sudbina druge budi javnu znatiželju: slučaj smrti Joan Burroughs rasvjetljava se i danas, o njoj se pišu eseji i rasprave.
Zanimljivo da je iza Ilse ostao samo škrti trag u pisanim dokumenatima. Iza nje nije ostao intervju, zabilježeno sjećanje, niti je Burroughs o svom “prvom braku” govorio. Ona se uvijek spominje u jednoj rečenici, zapravo u apoziciji rečenice koja opisuje njegov boravak u Evropi. Šest mjeseci te 1936. godine, zanimajući se za psihoanalizu, studirao je medicinu u Beču. Nije poznat razlog njegovog putovanja u Dubrovnik. Ništa važno, i ništa nevažno, nije napisano o Ilse Burroughs. Posljednji put, pisac je sreće u New Yorku 1965. godine. Umrla je avgusta 1982. u Asconi, južna Švicarska.
4. jula 1997, dan nakon njegovog povratka iz posjete Sarajevu i Dubrovniku, američki fotograf G. L. stigao je u Lawrence, Kansas i posjetio Burroughsa. Na poklon mu je donio baklave i flašu dubrovačke lozovače. Pokazao mu je fotografije ratnih ruševina. Dok je gledao slike Dubrovnika, kaže, pisac se počeo sjećati Ilse. Ali, fotografa je, kao i sve druge, više zanimala priča o Joan. I ako je vjerovati G. L., u jednom trenutku, Burroughs se uspravio i rekao: “Ubij kučku i napiši knjigu! Eto šta sam uradio!” Sasvim je moguće da je upravo tako rekao. Možda je napokon izgovorio ono što je uistinu mislio, a možda je naprosto bio bijesan i umoran od znatiželje onih koji pitaju.
Manje od mjesec dana nakon toga, i William Burroughs je umro.
U septembru 2007. godine, u Sarajevu sam upoznao N., jednu visprenu i dragu djevojku. Dogodilo se tako da je u toku razgovora bio spomenut Burroughs, a već na spomen njegovog imena, ona je požurila da ispriča svoju priču. U vrijeme opsade Sarajeva, s porodicom je emigrirala u Ameriku. Živjeli su u Dodge Cityju, u Kansasu, išla je u srednju školu, a jednom je sa svojim školskim društvom dospjela u Lawrence, na neki party, u kuću starca za kojeg je rečeno samo to da je poznati pisac. I rekla mi je: “Burroughs. Ja njega znam!” Nakon što su se upoznali, pisac je pokazivao veliku naklonost prema djevojčici koja je iz rata dospjela u njegov komšiluk. Pisao je institucijama, onim koje dodjeljuju školske stipendije, pisma preporuke za nju, svojim je autoritetom otvarao birokratska vrata, i tako pomagao N. Dok se ona sjećala, bio sam siguran u to da je njegova naklonost za bosansku izbjeglicu bila refleksija sjećanja na Ilse Herzfeld.
A priča o Ilse je Burroughsov paradoks, zato što je o svakoj epizodi iz svoga života, na ovaj ili onaj način, nešto napisao. Pisao je i govorio o svemu drugom, osim o jevrejskoj djevojci koju je u osvit velikog rata spasio. U njegovom životu nije postojao svjetliji trenutak. Pitanje morala je bilo da on ne piše o tome. O tome su mogli pisati samo drugi. A kako se to nije dogodilo, Ilse je na svijetu postojala onoliko dugo, koliko i njegovo sjećanje na nju.
Ilse
Za Ilse Herzfeld, u škrtim biografskim bilješkama, kaže se da je kćerka iz bogate jevrejske porodice, i da je rođena u Hamburgu, 19. aprila 1900. godine. U Berlinu, dvadesetih, družila se sa važnim ličnostima Weimarske ere, poput Conrada Veidta, Marlene Dietrich, Kurta Weilla, Hermanna Kestena, i družila se sa članovima porodice Thomasa Manna. Udala se za njemačkog fizičara koji se prezivao Klapper, ali je brak trajao kratko, a nakon raskida ona se 1933. preselila u Dubrovnik.
U ljeto 1936., u Dubrovniku je srela dvadesetdvogodišnjeg Williama Burroughsa. Vjenčali su se 2. avgusta 1937. godine u Američkom konzulatu u Atini, Grčka. To je bio lažni brak, samo da se Ilse spasi od nacista, i legalno preseli u Sjedinjene Američke Države.
U New York je doputovala 1938. Bila je sekretarica njemačkome dramskom piscu Ernstu Tolleru, do njegovog samoubistva, 22. maja 1939. Potom je bila sekretarica glumcu Kurtu Kasznaru, Bečliji porijeklom. Burroughs je redovito sretao Ilse, sve do njenoga povratka u Evropu, 1945. godine. A 1946, u St. Luisu, zakonski su razvedeni. Nakon razvoda, on je oženio Joan Vollmer.
U nekom stanu noćnoga Mexico Cityja, pijani Burroughs je na glavu svoje supruge spustio veliku staklenu čašu u koju je potom iz pištolja pucao, promašio čašu, i ubio Joan. To je 6. septembar 1951. godine. Korumpirani meksički sudski sistem i povlašteni položaj američkog državljanina, a vjerovatno i bogata Burroughsova familija iz St. Louisa, razlozi su da on nije završio u zatvoru. Tragični incident je obilježio njegov život, a sam izjavljuje da je zahvaljujući tom događaju počeo pisati.
Dvije žene sudbinski su ga označile. Jednoj je spasio život. Drugu je ubio. Jedna nije ni upamćena da bi bila zaboravljena, a tragična sudbina druge budi javnu znatiželju: slučaj smrti Joan Burroughs rasvjetljava se i danas, o njoj se pišu eseji i rasprave.
Zanimljivo da je iza Ilse ostao samo škrti trag u pisanim dokumenatima. Iza nje nije ostao intervju, zabilježeno sjećanje, niti je Burroughs o svom “prvom braku” govorio. Ona se uvijek spominje u jednoj rečenici, zapravo u apoziciji rečenice koja opisuje njegov boravak u Evropi. Šest mjeseci te 1936. godine, zanimajući se za psihoanalizu, studirao je medicinu u Beču. Nije poznat razlog njegovog putovanja u Dubrovnik. Ništa važno, i ništa nevažno, nije napisano o Ilse Burroughs. Posljednji put, pisac je sreće u New Yorku 1965. godine. Umrla je avgusta 1982. u Asconi, južna Švicarska.
4. jula 1997, dan nakon njegovog povratka iz posjete Sarajevu i Dubrovniku, američki fotograf G. L. stigao je u Lawrence, Kansas i posjetio Burroughsa. Na poklon mu je donio baklave i flašu dubrovačke lozovače. Pokazao mu je fotografije ratnih ruševina. Dok je gledao slike Dubrovnika, kaže, pisac se počeo sjećati Ilse. Ali, fotografa je, kao i sve druge, više zanimala priča o Joan. I ako je vjerovati G. L., u jednom trenutku, Burroughs se uspravio i rekao: “Ubij kučku i napiši knjigu! Eto šta sam uradio!” Sasvim je moguće da je upravo tako rekao. Možda je napokon izgovorio ono što je uistinu mislio, a možda je naprosto bio bijesan i umoran od znatiželje onih koji pitaju.
Manje od mjesec dana nakon toga, i William Burroughs je umro.
U septembru 2007. godine, u Sarajevu sam upoznao N., jednu visprenu i dragu djevojku. Dogodilo se tako da je u toku razgovora bio spomenut Burroughs, a već na spomen njegovog imena, ona je požurila da ispriča svoju priču. U vrijeme opsade Sarajeva, s porodicom je emigrirala u Ameriku. Živjeli su u Dodge Cityju, u Kansasu, išla je u srednju školu, a jednom je sa svojim školskim društvom dospjela u Lawrence, na neki party, u kuću starca za kojeg je rečeno samo to da je poznati pisac. I rekla mi je: “Burroughs. Ja njega znam!” Nakon što su se upoznali, pisac je pokazivao veliku naklonost prema djevojčici koja je iz rata dospjela u njegov komšiluk. Pisao je institucijama, onim koje dodjeljuju školske stipendije, pisma preporuke za nju, svojim je autoritetom otvarao birokratska vrata, i tako pomagao N. Dok se ona sjećala, bio sam siguran u to da je njegova naklonost za bosansku izbjeglicu bila refleksija sjećanja na Ilse Herzfeld.
A priča o Ilse je Burroughsov paradoks, zato što je o svakoj epizodi iz svoga života, na ovaj ili onaj način, nešto napisao. Pisao je i govorio o svemu drugom, osim o jevrejskoj djevojci koju je u osvit velikog rata spasio. U njegovom životu nije postojao svjetliji trenutak. Pitanje morala je bilo da on ne piše o tome. O tome su mogli pisati samo drugi. A kako se to nije dogodilo, Ilse je na svijetu postojala onoliko dugo, koliko i njegovo sjećanje na nju.