Bez prihoda i vlastitog stana, Nikola Martić, pjesnik Vrtova zemlje humske, uselio se protivpravno u podrum zgrade na Grbavici, u ulici Đure Salaja, da bi mogao da se oženi i da ima porodicu. Živio je za poeziju, što me je privlačilo, dok sam brodio matematičkim stazama, lišenim strasti i trošenja života na rasprave;
može li se prozni zapis, ipak prozni, ipak zapis,
smatrati poezijom, što je – govorio je Nikola, riješio Sen-Džon Pers, pokazujući prevod Morekaza. Bilo je toplo, tog dana, više ne znam kog mjeseca,
spustio sam se u podrum kod Nikole,
tu su bila još jedna vrata, uglavnom zatvorena, sada ko zna zbog čega otvorena, unutra polumračno, ali kad se oči sviknu, vide neobičan prizor – u jednom ćošku nešto kao postelja, u drugom ugalj, ostaci od zime, nekog stanara, jer u podrumu nije bilo peći, svi su se jednako smrzavali zimi, a ljeti, ovako, otvarajući vrata da promaja, ako je ima, odnese smrad i isparenja što su davili zloslutno. Uđoh u tu prostoriju, prema meni gledale su oči nekog patnika, neobrijanog i potpuno obučenog u ko zna kakve rite. Znamo se znamo, reče mi blagonaklono, uđi pjesniče, vrijeme je da uđeš, da se upoznamo, zemljače moj, iz Krajine, odakle otidoh, da se ovuda potucam, od Nikole do Nikole, kao od Božića do sudnjega dana, Ilija Ladin, a tebe znam, iz Naših dana, prevodiš, Rošfukoa, meni to ne polazi za rukom, samo čitam, Vijona, nesretnog, Remboa, još nesretnijeg,
što bih i ja bio njima dalek i neugodan.
Nije mi bilo jasno zašto mi je bio drag taj meni nepoznati čovjek, koji će mi tek poslije, pokazati svoje vidovite pjesme, tek, kako ću ovdje ustanoviti, dolazio sam češće u podrum Nikole Martića, koji nije bio zvanično njegov, iako je zauvijek bio najviše njegov i Ilijin,
sjedio na krevetu znalca francuske poezije, vodeći s njim razgovore o životu i trubadurima.
Ilija Ladin podstanar Nikole Martića
Bez prihoda i vlastitog stana,
Nikola Martić, pjesnik Vrtova zemlje humske,
uselio se protivpravno u podrum zgrade
na Grbavici, u ulici Đure Salaja,
da bi mogao da se oženi i da ima porodicu.
Živio je za poeziju, što me je privlačilo,
dok sam brodio matematičkim stazama,
lišenim strasti i trošenja života na rasprave;
može li se prozni zapis, ipak prozni, ipak zapis,
smatrati poezijom, što je – govorio je Nikola,
riješio Sen-Džon Pers, pokazujući prevod Morekaza.
Bilo je toplo, tog dana, više ne znam kog mjeseca,
spustio sam se u podrum kod Nikole,
tu su bila još jedna vrata, uglavnom zatvorena,
sada ko zna zbog čega otvorena, unutra polumračno,
ali kad se oči sviknu, vide neobičan prizor –
u jednom ćošku nešto kao postelja,
u drugom ugalj, ostaci od zime,
nekog stanara, jer u podrumu nije bilo peći,
svi su se jednako smrzavali zimi, a ljeti, ovako,
otvarajući vrata da promaja, ako je ima,
odnese smrad i isparenja što su davili zloslutno.
Uđoh u tu prostoriju, prema meni
gledale su oči nekog patnika, neobrijanog
i potpuno obučenog u ko zna kakve rite.
Znamo se znamo, reče mi blagonaklono,
uđi pjesniče, vrijeme je da uđeš, da se upoznamo,
zemljače moj, iz Krajine, odakle otidoh,
da se ovuda potucam, od Nikole do Nikole,
kao od Božića do sudnjega dana, Ilija Ladin,
a tebe znam, iz Naših dana, prevodiš, Rošfukoa,
meni to ne polazi za rukom, samo čitam,
Vijona, nesretnog, Remboa, još nesretnijeg,
što bih i ja bio njima dalek i neugodan.
Nije mi bilo jasno zašto mi je bio drag
taj meni nepoznati čovjek, koji će mi tek poslije,
pokazati svoje vidovite pjesme, tek,
kako ću ovdje ustanoviti, dolazio sam češće
u podrum Nikole Martića, koji nije bio zvanično njegov,
iako je zauvijek bio najviše njegov i Ilijin,
sjedio na krevetu znalca francuske poezije,
vodeći s njim razgovore o životu i trubadurima.