Stare, neobjavljene marginalije na zbirku „Od neba naovamo“, Ilije Kozića Ladina, Sarajevo, 1973.
Nešto neobično, čudnovato i lijepo, zaogrće već pjesničku figuru Ilije Ladina. On koji je prihvatio nadimak od oca Lade, Ladin, zagledan u svoje ispise, u hartije na kojima je njegov bojažljivi rukopis ostavio sasvim nesvakidašnje stihove, pojavom ne baš naočit, dok čita svoje pjesme preobražava se pred očima slušalaca, te se od skeptičnog početka prikrada trijumfalnom kraju. Nema ničeg oprečnijeg nego što su poezija Ilije Ladina i njegova svakodnevna pojava. A, opet, kad upoznaš i jedno i drugo, dvije se slike stapaju u jednu, a punctum contra punctum daje melodiju neuobičajenog sjaja i ljepote. Od neba naovamo putuje Ladin, da kao jevanđelista navijesti ljudima događaje, koji se inače zbivaju svakodnevno i obično, ali u njegovoj riječi odjednom su sasvim oneobičeni i izgledaju kao da ih je samo on ne samo vidio nego i stvorio. U njegovim stihovima ima odlučnosti posvećenog, pa tako i u naslovima zbirki. Prva je došla kao tvrdnja koja ne ostavlja nikakve dileme o mišljenju pjesnika o sopstveno poeziji: Prije tebe ničega. Imenovanje svakog predmeta jeste novo stvaranje. Dijete ne uči tako što samo ponavlja iskustvo prethodnika, njegovo iskustvo sasvim je novo, prije njega nije bilo ničega, stvari nastaju onda kada ih ono uoči i imenuje. Pjesnički rast Ladina je čovjekov život, bogatstvo njegovih pjesama jeste bogatstvo svakodnevlja. Ako vam vaša svakodnevica izgleda siromašna, ne optužujte je. Optužujte sebe samoga, jer niste dovoljno pjesnik da biste uočili sve njene raskoši. Tako je poručio Rilke mladom Kapustu. U prihvatanju svakodnevice i otkrivanju njene raskoši nalazi se tajna Ladinovih stihova. Jer on je upravo stoga pjesnik što vidi poetsku materiju tamo gdje ostali ne vide ništa, osim možda, i najčešće, muku i jalovi trud.
Okotivši se tako on je bio go
ko spuž golać
Onda se sklonio u ljušturu svoju
Ali je opet bio go
go spuž golać…
A sve je bilo polizano
osim jezika mu
hrapavog!
Trag njegov o kakav sjaj!
Citirao sam nekoliko stihova iz pjesme Ružan san jednog spuža golaća da bih došao do završnog stiha koji predstavlja poetiku Ilije Kozića pjesnika Ladina. On izučava „tragove“ onih koji lagano, bez žurbe, sa u sebe posuvraćenim pogledima, prolaze prirodom. Spuž njegov jeste i neki kamen, i neko drvo, jeste njegovo nebo koje takođe klizi, a trag predstavlja pogled drugog bića koji tako stupa u odnose sa onim što prolazi. Bez toga vlada potpuna usamljenost. Prvi stepen bilo kakvog uzajamnog odnosa jeste uočavanje traga, a pjesnički odnos je prihvatanje da taj trag posjeduje o kakav sjaj. Da bi se došlo do ovog usklika, sličnog po nečemu, možda po prihvatanju prirode kao stvari po sebi, japanskim pjesnicima koji fiksiraju, uočavaju, i u tome je cjelokupno njihovo prihvatanje. U tom divljenju. Jer, kada na kraju haiku pjesme Bašo usklikne kana, onda je taj isklik nešto kao sjaj u pjesmi našeg Ladina, ili obrnuto, svakako. U tome se krije neobičnost poezije našeg pjesnika. On ide sam zemljom koju ne poznaje, ne osvrće se da bi utvrdio da li ga neko slijedi, njegov put je suviše uvis, ljestvicama duha, kao u pjesmi „Ševa“:
To zemlja se uzdiže
sama
uvis
pjevajući
To zemlja se uzdiže
u zavojima cvrkutavim!
A putnik
oči
sklapa!
On ne vidi
on ne čuje
on ne zna:
kad već mrtva umorna
ona se
na njega stušti!
Poezija I. K. Ladina, poezija je usamljenika što prihvata svoju usamljenost. Sve što on radi, dešava se „naporedo“ u odnosu na druge svjetove i živote, u onosu na druga činodejstovanija. Kao u romanu „Tunel“, E. Sabata, ljudi se vide samo kroz stijenke tunelske, ali ne mogu da stegnu jedan drugome ruku. Ima tu svojevrsne gorčine, od koje se pjesnik spasava prefinjenom ironijom. Svjestan da je ironija ipak površinski sloj poetskog, on se spušta dublje i, kao u temi sa varijacijama, razbija direktnost ironičnog koncentričnim poetskim premisama. Conclusio poezije jeste u čitaocu, ne u pjesmi i pjesniku. Mnoge pjesme on okončava upitnikom, kako ne bi ostavljao mjesta dvojbi:
Iz koje dubine
slavuj?
I ako se podsmijava svom orlovskom duhu, Ladin se nada da nije sve izgubio. Kada o sebi govori, onda je on bivša ličnost, neko tijelo iz koga je pjesnik sunuo, kao nematerijalnost, ideja, duh, sunuo u ispisane redove stvorivši tako causa sui jedinstva u protivnosti. Jesam li taj čovjek sa tim i tim licem, ili je i ono nestalo, izgubilo se, zajedno sa češljem, kosom i ostalim? Šta sam, na tom prvom listu knjige? Mogu li konačno da raskrstim sa tim pitanjem? Možda neko nebo, neka gora, neki uzlet? Šta, dakle? Ništa osim glasa, ništa osim one dva puta ponovljene riječi na kraju
Velim
Velim…
Poput pjesnika biblijskih poslanica, Ladin se obraća otpadnicima od ŽIVOTA, nevjernicima POEZIJE, podijeljenim ličnostima profesora šizofrenije. Njegov riječi klize proplancima duha kao kosački povici u rodnoj Stratinskoj, pokušavajući da bilo šta napokon učvrsti:
IDEŠ LI drao sam se kao da me deru
majko oprosti: tako sam te zvao sam!
Zvao!
Ilija Kozić Ladin na putu u budućnost
Stare, neobjavljene marginalije na zbirku „Od neba naovamo“, Ilije Kozića Ladina, Sarajevo, 1973.
Nešto neobično, čudnovato i lijepo, zaogrće već pjesničku figuru Ilije Ladina. On koji je prihvatio nadimak od oca Lade, Ladin, zagledan u svoje ispise, u hartije na kojima je njegov bojažljivi rukopis ostavio sasvim nesvakidašnje stihove, pojavom ne baš naočit, dok čita svoje pjesme preobražava se pred očima slušalaca, te se od skeptičnog početka prikrada trijumfalnom kraju. Nema ničeg oprečnijeg nego što su poezija Ilije Ladina i njegova svakodnevna pojava. A, opet, kad upoznaš i jedno i drugo, dvije se slike stapaju u jednu, a punctum contra punctum daje melodiju neuobičajenog sjaja i ljepote. Od neba naovamo putuje Ladin, da kao jevanđelista navijesti ljudima događaje, koji se inače zbivaju svakodnevno i obično, ali u njegovoj riječi odjednom su sasvim oneobičeni i izgledaju kao da ih je samo on ne samo vidio nego i stvorio. U njegovim stihovima ima odlučnosti posvećenog, pa tako i u naslovima zbirki. Prva je došla kao tvrdnja koja ne ostavlja nikakve dileme o mišljenju pjesnika o sopstveno poeziji: Prije tebe ničega. Imenovanje svakog predmeta jeste novo stvaranje. Dijete ne uči tako što samo ponavlja iskustvo prethodnika, njegovo iskustvo sasvim je novo, prije njega nije bilo ničega, stvari nastaju onda kada ih ono uoči i imenuje. Pjesnički rast Ladina je čovjekov život, bogatstvo njegovih pjesama jeste bogatstvo svakodnevlja. Ako vam vaša svakodnevica izgleda siromašna, ne optužujte je. Optužujte sebe samoga, jer niste dovoljno pjesnik da biste uočili sve njene raskoši. Tako je poručio Rilke mladom Kapustu. U prihvatanju svakodnevice i otkrivanju njene raskoši nalazi se tajna Ladinovih stihova. Jer on je upravo stoga pjesnik što vidi poetsku materiju tamo gdje ostali ne vide ništa, osim možda, i najčešće, muku i jalovi trud.
Okotivši se tako on je bio go
ko spuž golać
Onda se sklonio u ljušturu svoju
Ali je opet bio go
go spuž golać…
A sve je bilo polizano
osim jezika mu
hrapavog!
Trag njegov o kakav sjaj!
Citirao sam nekoliko stihova iz pjesme Ružan san jednog spuža golaća da bih došao do završnog stiha koji predstavlja poetiku Ilije Kozića pjesnika Ladina. On izučava „tragove“ onih koji lagano, bez žurbe, sa u sebe posuvraćenim pogledima, prolaze prirodom. Spuž njegov jeste i neki kamen, i neko drvo, jeste njegovo nebo koje takođe klizi, a trag predstavlja pogled drugog bića koji tako stupa u odnose sa onim što prolazi. Bez toga vlada potpuna usamljenost. Prvi stepen bilo kakvog uzajamnog odnosa jeste uočavanje traga, a pjesnički odnos je prihvatanje da taj trag posjeduje o kakav sjaj. Da bi se došlo do ovog usklika, sličnog po nečemu, možda po prihvatanju prirode kao stvari po sebi, japanskim pjesnicima koji fiksiraju, uočavaju, i u tome je cjelokupno njihovo prihvatanje. U tom divljenju. Jer, kada na kraju haiku pjesme Bašo usklikne kana, onda je taj isklik nešto kao sjaj u pjesmi našeg Ladina, ili obrnuto, svakako. U tome se krije neobičnost poezije našeg pjesnika. On ide sam zemljom koju ne poznaje, ne osvrće se da bi utvrdio da li ga neko slijedi, njegov put je suviše uvis, ljestvicama duha, kao u pjesmi „Ševa“:
To zemlja se uzdiže
sama
uvis
pjevajući
To zemlja se uzdiže
u zavojima cvrkutavim!
A putnik
oči
sklapa!
On ne vidi
on ne čuje
on ne zna:
kad već mrtva umorna
ona se
na njega stušti!
Poezija I. K. Ladina, poezija je usamljenika što prihvata svoju usamljenost. Sve što on radi, dešava se „naporedo“ u odnosu na druge svjetove i živote, u onosu na druga činodejstovanija. Kao u romanu „Tunel“, E. Sabata, ljudi se vide samo kroz stijenke tunelske, ali ne mogu da stegnu jedan drugome ruku. Ima tu svojevrsne gorčine, od koje se pjesnik spasava prefinjenom ironijom. Svjestan da je ironija ipak površinski sloj poetskog, on se spušta dublje i, kao u temi sa varijacijama, razbija direktnost ironičnog koncentričnim poetskim premisama. Conclusio poezije jeste u čitaocu, ne u pjesmi i pjesniku. Mnoge pjesme on okončava upitnikom, kako ne bi ostavljao mjesta dvojbi:
Iz koje dubine
slavuj?
I ako se podsmijava svom orlovskom duhu, Ladin se nada da nije sve izgubio. Kada o sebi govori, onda je on bivša ličnost, neko tijelo iz koga je pjesnik sunuo, kao nematerijalnost, ideja, duh, sunuo u ispisane redove stvorivši tako causa sui jedinstva u protivnosti. Jesam li taj čovjek sa tim i tim licem, ili je i ono nestalo, izgubilo se, zajedno sa češljem, kosom i ostalim? Šta sam, na tom prvom listu knjige? Mogu li konačno da raskrstim sa tim pitanjem? Možda neko nebo, neka gora, neki uzlet? Šta, dakle? Ništa osim glasa, ništa osim one dva puta ponovljene riječi na kraju
Velim
Velim…
Poput pjesnika biblijskih poslanica, Ladin se obraća otpadnicima od ŽIVOTA, nevjernicima POEZIJE, podijeljenim ličnostima profesora šizofrenije. Njegov riječi klize proplancima duha kao kosački povici u rodnoj Stratinskoj, pokušavajući da bilo šta napokon učvrsti:
IDEŠ LI drao sam se kao da me deru
majko oprosti: tako sam te zvao sam!
Zvao!
1974.