Najteži izbor. Književni argumenti, čak i kad bih se sjetio kojeg – a u posljednjih dvadeset godina pročitao sam samo Kockara, jer mi je trebao za jedan tekst o Nevenu Jurici – nisu od neke pomoći. Kako dakle ni u etičkom ni u estetičkom smislu nema valjda Rata bez Zločina, niti Mira bez Kazne, preostaje mi uzbudljivo pripetavanje posve neknjiževnim razlozima. U kom slučaju na stranu grofa Nikolajeviča preteže malo činjenica da nema te fizike ni takvog paralelnog svemira, niti u njemu takve kugle od željeza i silicija, ni na njoj takve zemlje Rusije, u kojoj bi smiješnim Putinovim pravoslavnim nacionalstaljinistima ikona bio stari anarhobogumilski kurvar iz Jasne Poljane.
***
Beatlesi ili Stonesi
Jedini pošteni izbori u komunističkoj Jugoslaviji bili su oni između Beatlesa i Stonesa, redovno održavani od pada Rankovića šezdesetih. Kao mnogi, i ja sam u početku bio zaveden revolucionarnom stigmom liverpoolske četvorke, sve dok nisam prvi put čuo disidentsku Simpathy for the Devil, shvativši kako su Beatlesi bili subverzivni samo zato što naši roditelji nisu znali za Stonese. Svi kasniji izbori u mom životu bili su tako izbori između Beatlesa i Stonesa – ne samo da su mi i među Beatlesima Lennon i Harrison bili stonesi, već sam i same Stonese dijelio na beatlea Micka i stonea Keitha – i uvijek su pobjeđivali Rolling Stonesi. Komunizam je mila majka kakav su oni režim uspostavili u mom životu.
***
Murtić ili Knifer
Pa da je samo onaj meandar u životu napravio, bio bi Knifer važniji od Murtića – rekao bi cinik u kakvoj novinskoj anketi. Kad je, recimo, šezdesetih izašao Gorgonin antičasopis u cijelosti ispunjen Kniferovim meandrom, jedan je dnevni list u svojoj humorističkoj rubrici objavio dugački kaiš meandra, s opaskom „Objavljujemo kompletan sadržaj novog broja Gorgone“ i proročanskom najavom „Nastavit će se“. Bilo je to, jebiga, duhovito, ali epizoda je u dokumentarcu Ane Marije Habjan ipak spomenuta kao ilustracija posprdnog odnosa prema Kniferovom radikalnom konceptu. Obzirom da priznanje malograđanske štampe negira samu suštinu tog koncepta, oslobođenog svega ljudskog, ja iz poštovanja prema Kniferu glasam za ljudskog Murtića.
***
Andrić ili Krleža
Najlakši izbor: uvijek ću, naime, glasati za suvremenu književnost. A Krleža je naš najveći živi pisac: piše više nego ikad, piše beskompromisne obračune s hrvatskom književnom laži, ubojite komentare o fiškalima hrvatstva, romane njihove bijedne historijske inventure, novele o glupom, pobožnom puku i debelim biskupima, snažne drame o moralnom rasapu hrvatske tranzicijske malograđanštine i stvarnosnu prozu o sjebanim intelektualcima u močvari suvremene hrvatske kulture. Piše, najzad, o nepogrešivom hrvatskom refleksu vraćanja u toplu, vlažnu prošlost, zahvaljujući kojemu je i sam, trideset godina mrtav, naš najveći živi književnik. I zbog kojega će, najzad, Andrić do koju godinu dobiti nagradu Jutarnjeg.
***
Barcelona ili Real
Barcelona, naravno. Zato što uspije učiniti da zaboravite kako je riječ o jednakom kapitalističko-bankarskom mastodontu kakav je i Real, dok kod Reala od toga ne možete pobjeći čak ni kad veličanstveni Cristiano Ronaldo loptu Higuainu u for doda leđima. Opasna je to stvar, jer Barcelona korporativnom kapitalu tako daje ljudsko lice, ali ljudi smo i volimo kad stvari imaju ljudsko lice. A od neuglednog, posve običnog, svakodnevnog i ni po čemu drugačijeg lica vanzemaljskog Lionela Messija nema ljudskijeg. Ronaldo tu nema šanse, on je samo još jedan savršeno dizajnirani i kompjuterski generirani superheroj, dok je Messi vanzemaljac kojega viđate pred liftom, s Kerumovom kesom u rukama.
***
Hitchcock ili Bergman
Pitao američki pisac i biograf Charles Samuels slavnog Ingmara Bergmana kako objašnjava „sukob interesa“ u svojim filmovima, intelektualno najtežih u suvremenoj filmskoj umjetnosti, a istodobno emotivno vulkanski snažnih. „Kad sam, primjerice, gledao vaš film Strast“, kaže Samuels, „moji su osjećaji bili u stalnom sukobu s teškim naporima da shvatim film.“ „Vaš pristup je pogrešan“, odgovorio mu je Bergman. „Nikad od vas nisam tražio da razumijete moje filmove, nego da ih osjetite.“ Nisam čuo mnogo tako kratkih i preciznih definicija umjetnosti poput ovog Bergmanovog često citiranog aforizma. A kad sam je prvi put čuo, i meni je laknulo: otada Bergmana gledam lako kao Hitchcocka.
***
Šimić ili Ujević
Dok je Tin Ujević, boem u starom kaputu, pod prljavim šeširom, neizbrijan, s cigaretom u ustima i bocunom crnog za stolom u gostionici ustanovljen kao arhetip Pjesnika, kojega vole i antologičari i gimnazijalke, i kolodvorski šerbedžije i manekenke na godišnjem odmoru, dotle je nesretni Antun Branko Šimić nepravedno ostao tek pjesnik iz lektire po kojemu se nazivaju osnovne škole i zavičajna društva. Zbog toga, iako volim obojicu, glasam za onog bolećivog, a prčevitog klinca iz Drinovaca koji je „bezbroj puta na dan umro i bezbroj puta uskrsnuo“, nepogrešivo sluteći da pjesnici uvijek umiru jedan put više i bezbroj puta prerano. Pa da i on jednom zasja „u crne muke noćnih očajnika“.
Ili ili
Odgovori na jednu anketu Jutarnjeg lista
***
Tolstoj ili Dostojevski
Najteži izbor. Književni argumenti, čak i kad bih se sjetio kojeg – a u posljednjih dvadeset godina pročitao sam samo Kockara, jer mi je trebao za jedan tekst o Nevenu Jurici – nisu od neke pomoći. Kako dakle ni u etičkom ni u estetičkom smislu nema valjda Rata bez Zločina, niti Mira bez Kazne, preostaje mi uzbudljivo pripetavanje posve neknjiževnim razlozima. U kom slučaju na stranu grofa Nikolajeviča preteže malo činjenica da nema te fizike ni takvog paralelnog svemira, niti u njemu takve kugle od željeza i silicija, ni na njoj takve zemlje Rusije, u kojoj bi smiješnim Putinovim pravoslavnim nacionalstaljinistima ikona bio stari anarhobogumilski kurvar iz Jasne Poljane.
***
Beatlesi ili Stonesi
Jedini pošteni izbori u komunističkoj Jugoslaviji bili su oni između Beatlesa i Stonesa, redovno održavani od pada Rankovića šezdesetih. Kao mnogi, i ja sam u početku bio zaveden revolucionarnom stigmom liverpoolske četvorke, sve dok nisam prvi put čuo disidentsku Simpathy for the Devil, shvativši kako su Beatlesi bili subverzivni samo zato što naši roditelji nisu znali za Stonese. Svi kasniji izbori u mom životu bili su tako izbori između Beatlesa i Stonesa – ne samo da su mi i među Beatlesima Lennon i Harrison bili stonesi, već sam i same Stonese dijelio na beatlea Micka i stonea Keitha – i uvijek su pobjeđivali Rolling Stonesi. Komunizam je mila majka kakav su oni režim uspostavili u mom životu.
***
Murtić ili Knifer
Pa da je samo onaj meandar u životu napravio, bio bi Knifer važniji od Murtića – rekao bi cinik u kakvoj novinskoj anketi. Kad je, recimo, šezdesetih izašao Gorgonin antičasopis u cijelosti ispunjen Kniferovim meandrom, jedan je dnevni list u svojoj humorističkoj rubrici objavio dugački kaiš meandra, s opaskom „Objavljujemo kompletan sadržaj novog broja Gorgone“ i proročanskom najavom „Nastavit će se“. Bilo je to, jebiga, duhovito, ali epizoda je u dokumentarcu Ane Marije Habjan ipak spomenuta kao ilustracija posprdnog odnosa prema Kniferovom radikalnom konceptu. Obzirom da priznanje malograđanske štampe negira samu suštinu tog koncepta, oslobođenog svega ljudskog, ja iz poštovanja prema Kniferu glasam za ljudskog Murtića.
***
Andrić ili Krleža
Najlakši izbor: uvijek ću, naime, glasati za suvremenu književnost. A Krleža je naš najveći živi pisac: piše više nego ikad, piše beskompromisne obračune s hrvatskom književnom laži, ubojite komentare o fiškalima hrvatstva, romane njihove bijedne historijske inventure, novele o glupom, pobožnom puku i debelim biskupima, snažne drame o moralnom rasapu hrvatske tranzicijske malograđanštine i stvarnosnu prozu o sjebanim intelektualcima u močvari suvremene hrvatske kulture. Piše, najzad, o nepogrešivom hrvatskom refleksu vraćanja u toplu, vlažnu prošlost, zahvaljujući kojemu je i sam, trideset godina mrtav, naš najveći živi književnik. I zbog kojega će, najzad, Andrić do koju godinu dobiti nagradu Jutarnjeg.
***
Barcelona ili Real
Barcelona, naravno. Zato što uspije učiniti da zaboravite kako je riječ o jednakom kapitalističko-bankarskom mastodontu kakav je i Real, dok kod Reala od toga ne možete pobjeći čak ni kad veličanstveni Cristiano Ronaldo loptu Higuainu u for doda leđima. Opasna je to stvar, jer Barcelona korporativnom kapitalu tako daje ljudsko lice, ali ljudi smo i volimo kad stvari imaju ljudsko lice. A od neuglednog, posve običnog, svakodnevnog i ni po čemu drugačijeg lica vanzemaljskog Lionela Messija nema ljudskijeg. Ronaldo tu nema šanse, on je samo još jedan savršeno dizajnirani i kompjuterski generirani superheroj, dok je Messi vanzemaljac kojega viđate pred liftom, s Kerumovom kesom u rukama.
***
Hitchcock ili Bergman
Pitao američki pisac i biograf Charles Samuels slavnog Ingmara Bergmana kako objašnjava „sukob interesa“ u svojim filmovima, intelektualno najtežih u suvremenoj filmskoj umjetnosti, a istodobno emotivno vulkanski snažnih. „Kad sam, primjerice, gledao vaš film Strast“, kaže Samuels, „moji su osjećaji bili u stalnom sukobu s teškim naporima da shvatim film.“ „Vaš pristup je pogrešan“, odgovorio mu je Bergman. „Nikad od vas nisam tražio da razumijete moje filmove, nego da ih osjetite.“ Nisam čuo mnogo tako kratkih i preciznih definicija umjetnosti poput ovog Bergmanovog često citiranog aforizma. A kad sam je prvi put čuo, i meni je laknulo: otada Bergmana gledam lako kao Hitchcocka.
***
Šimić ili Ujević
Dok je Tin Ujević, boem u starom kaputu, pod prljavim šeširom, neizbrijan, s cigaretom u ustima i bocunom crnog za stolom u gostionici ustanovljen kao arhetip Pjesnika, kojega vole i antologičari i gimnazijalke, i kolodvorski šerbedžije i manekenke na godišnjem odmoru, dotle je nesretni Antun Branko Šimić nepravedno ostao tek pjesnik iz lektire po kojemu se nazivaju osnovne škole i zavičajna društva. Zbog toga, iako volim obojicu, glasam za onog bolećivog, a prčevitog klinca iz Drinovaca koji je „bezbroj puta na dan umro i bezbroj puta uskrsnuo“, nepogrešivo sluteći da pjesnici uvijek umiru jedan put više i bezbroj puta prerano. Pa da i on jednom zasja „u crne muke noćnih očajnika“.